REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-361/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 40/II., protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Hana Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galeria Importanne, Iblerov trg 10/VII., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 4. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu 016- 2796/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 28. prosinca 2005. između tuženika kao kreditora i ŠR kao korisnika kredita, koja glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 609,93 EUR s zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 729,25 EUR s zateznim kamatama od 4. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 370,29 EUR s zateznim kamatama od 4. kolovoza 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 11,34 EUR s zateznim kamatama od 29. prosinca 2005. do isplate te u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 609,93 EUR za razdoblje od 29. prosinca 2005. do 26. siječnja 2006.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor (tužitelj pogrešno navodi da se radi o predniku tužitelja, budući da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. samo ranija tvrtka tužitelja, a ne druga pravna osoba) i ŠR kao korisnik kredita 28. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu 016-2796/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti korisniku kredita ulaznu naknadu u iznosu od 621,27 EUR/4.591,01 kn koju je primio temeljem te ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/). Navedena odredba da je ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. S obzirom je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, to da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu te da je ista nepoštena, koje stajalište o nepoštenosti ulaznih naknada da je izrazio i Sud Europske unije u predmetima C-84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 10. lipnja 2023. korisnica kredita ŠR ustupila tužitelju sva potraživanja koja je imala prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 621,27 EUR s zateznim kamatama od dana kada je ulazna naknada plaćena, 29. prosinca 2005., do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije naplaćena u iznosu od 621,27 EUR dana 29. prosinca 2005., već u iznosu od 609,93 EUR dana 26. siječnja 2006.

3. Ističe da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne i izlazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu.

4. Osporava da bi odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati te da ista predstavlja cijenu korištenja usluge kreditiranja, zajedno s ugovornim kamatama, a da se ne može preispitivati poštenost ugovorne odredbe koja predstavlja cijenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom.

5. Tuženik navodi da zakonom nije propisano da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova koji se njome podmiruju.

6. Sve to da je potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-565/21 Caixabank protiv X, prema kojoj da davatelj zajma nije dužan u ugovoru o zajmu konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, da s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

7. Na istom tragu da je i presuda Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

8. Osim toga, da sve i da je predmetna odredba ništetna, da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, a kako je ugovor u cijelosti ispunjen, to da nije dopušteno isticati ništetnost te odredbe.

9. Osporava da bi tužitelj imao pravo potraživati zatezne kamate od dana kada je predmetna naknada naplaćena, budući da je tuženik pošteni stjecatelj, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

10. Opreza radi, ističe i prigovor zastare, budući da potraživanja povrata stečenog bez pravne osnove zastarijevaju u roku od 5 godina od dana stjecanja.

11. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika, smatra da tražbina koja mu je ustupljena nije strogo osobne naravi te da je ista mogla biti predmetom prijenosa. Stoga da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. U svrhu dokazivanja statusa korisnika kredita kao potrošača predlaže saslušati korisnika kredita. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer je upravo on inzistirao na navedenoj nepoštenoj i ništetnoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu pa da je dužan platiti zatezne kamate od dana kada je stekao ulaznu naknadu. Budući da ga je tuženik tek sada obavijestio o stvarnom iznosu naplaćene ulazne naknade, djelomično povlači tužbu, na način da umjesto zahtjeva za isplatu iznosa od 621,27 EUR s zateznim kamatama od 29. prosinca 2005., sada potražuje isplatu iznosa od 609,93 EUR s zateznim kamatama od 27. siječnja 2006. do isplate, po stopi određenoj za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

12. Tijekom dokaznog postupka pročitani su obavijest o ustupu tražbine (list 7. – 8. spisa), zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 9. spisa), Ugovor o kreditu 016- 2796/2005 sa sporazumom o osiguranju tražbine, sklopljen 28. prosinca 2005. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, ŠR kao korisnika kredita, NR kao sudužnika,, ŠRU kao založnog dužnika i HR kao založnog dužnika, s prilozima (list 10. – 26. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 10. lipnja 2023. između korisnice kredita ŠR kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 27. - 31. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), isplatni nalog tuženika (list 98. spisa), te je saslušana svjedokinja ŠR (list 173. - 174. spisa).

13. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani u pogledu glavne stvari.

14. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2.. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnice kredita ŠR temeljem te odredbe.

15. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

16. Prije svega, s obzirom da je s obzirom da je u podnesku od 31. ožujka 2025. tužitelj povukao tužbu u odnosu na isplatu iznosa od 11,34 EUR (smanjio je tužbeni zahtjev za isplatu s iznosa od 621,27 EUR na iznos od 609,93 EUR, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe) s zateznim kamatama od 29. prosinca 2005. do isplate, kao i u odnosu na isplatu zateznih kamata na potraživani iznos od 609,93 EUR za razdoblje od 29. prosinca 2005. do 26. siječnja 2006., kojoj dispoziciji se tuženik nije protivio, valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 28. prosinca 2005.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

18. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ŠR sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje nekretnine koja joj je trebala služiti u svrhu obavljanja njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same ŠR, koja je izjavila da je svrha kredita bila financiranje kupnje stana za stanovanje, a i u samom ugovoru, u odredbi čl. 2., je navedeno da se radi o stambenom kreditu, slijedom čega se zaključuje da je ŠR sklopila Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

21. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

22. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

23. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

24. Iz iskaza svjedokinje ŠR proizlazi da ona nije imala mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, dakle, da nije mogla utjecati na njen sadržaj, u smislu da ta naknada bude niža ili da istu uopće ne mora platiti, niti da joj je ikada pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju tom naknadom.

25. Iz iskaza svjedokinje ŠR sud je utvrdio da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

26. Tuženik tvrdi da je ŠR bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sama korisnica kredita, ali je nedvojbeno da ista niti je mogla utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

27. Nadalje, odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

28. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

29. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

30. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 77.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 25 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje (čl. 1., 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu).

31. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

32. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

33. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

34. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz navoda stranaka proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

34. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

35. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

36. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), a da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

37. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

38. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedena odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu.

39. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

40. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

41. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ŠR imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove

42. Visina naknade koju je korisnik kredita platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) nije sporna i ista iznosi 4.595,63 kn ili 609,94 EUR[1] te je ista naplaćena 26. siječnja 2006., kao što to proizlazi iz isplatnog naloga tuženika od 26. siječnja 2006.

43. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

44. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

45. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ŠR ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

46. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

47. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

48. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

49. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 5. st. 2. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

50. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

51. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

52. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ŠR u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

53. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

54. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

55. S obzirom da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

56. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 609,94 EUR s zateznim kamatama.

57. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 26. siječnja 2006. (iako tužitelj iste potražuje od 27. siječnja 2006. pa su mu od tog dana i dosuđene), iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

58. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje plaćanje zateznih kamata po višoj stopi valjalo odbiti kao neosnovan.

59. Budući da je tužitelj u podnesku od 31. ožujka 2025. djelomično povukao tužbu u pogledu kondemnatornog tužbenog zahtjeva za iznos od 11,34 EUR, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 154. st. 1. ZPP-a.

60. Vrijednost predmeta spora utvrđena je rješenjem suda na ročištu od 22. svibnja 2025. na način da je za deklaratorni tužbeni zahtjev određen VPS u iznosu od 500,00 EUR, dok je za kondemnatorni tužbeni zahtjev VPS iznosio najprije 621,27 EUR, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe 609,93 EUR, sve sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a.

61. Dakle, do djelomičnog povlačenja tužbe VPS za sve tužbene zahtjeve je iznosio 1.121,21 EUR, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe iznosi 1.109,93 EUR.

62. Troškovi parničnog postupka odmjeriti će se prema VPS koji je vrijedio u vrijeme poduzimanja konkretne radnje te prema uspjehu u sporu u toj fazi postupka.

63. Do djelomičnog povlačenja tužbe tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 99,09% (100% u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev i 98,17% u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev /dosuđenih 609,93 EUR/potraživanih 621,27 EUR=0,98174/, pa je njegov prosječni uspjeh 99,09% /100 + 98,17 = 198,17 : 2 = 99,085/), dok je tuženik uspio u omjeru od 0,91%, dok je nakon djelomičnog povlačenja tužbe tužitelj u parnici uspio u omjeru od 100%.

64. Proizlazi da je u prvoj fazi postupka neuspjeh tužitelja neznatan, a kako u pogledu tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka u cijelosti i za prvu fazu postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a) i za drugu fazu postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok sam tuženik nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

65. Stoga tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 22. svibnja 2025. u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 16. srpnja 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 729,25 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

66. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

67. Stoga je preko iznosa od 729,25 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.099,54 EUR, za iznos od 370,29 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

68. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku