R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-499/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. srpnja 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice ZA, osobno, zamjenika punomoćnice tužiteljice Ivana Opačka, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tužene ŠA, odvjetnice, nakon javne objave presude, 4. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 1, čl.2. i čl. 7. Ugovor o kreditu br. 918-50-3400881 od 12. travnja 2006. zaključenog između tužiteljice ZA , [adresa], N. [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535 isplatiti tužitelju ZA, [adresa], N. [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.517,84 EUR (slovima: jedna tisuća petsto sedamnaest eura i osamdeset četiri centa) osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. prema stopi iz čl. 29. ZOO- a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose od:

-0,49 eur počam od 31.05.20006. do isplate

-6,11 eur počam od 31.10.2008. do isplate

-9,26 eur počam od 31.12.2008. do isplate

-11,47 eur počam od 31.01.2009. do isplate

-12,54 eur počam od 28.02.2009. do isplate

-10,07 eur počam od 31.03.2009. do isplate

-10,70 eur počam od 30.04.2009. do isplate

-6,88 eur počam od 31.05.2009. do isplate

-4,09 eur počam od 30.06.2009. do isplate

-5,00 eur počam od 31.07.2009. do isplate

-6,68 eur počam od 31.08.2009. do isplate

-6,68 eur počam od 30.09.2009. do isplate

-5,27 eur počam od 31.10.2009. do isplate

-8,33 eur počam od 30.11.2009. do isplate

-10,81 eur počam od 31.12.2009. do isplate

-14,28 eur počam od 31.01.2010. do isplate

-13,66 eur počam od 28.02.2010. do isplate

-18,32 eur počam od 31.03.2010. do isplate

-17,61 eur počam od 30.04.2010. do isplate

-19,43 eur počam od 31.05.2010. do isplate

-34,04 eur počam od 30.06.2010. do isplate

-31,21 eur počam od 31.07.2010. do isplate

-41,59 eur počam od 31.08.2010. do isplate

-38,49 eur počam od 30.09.2010. do isplate

-33,50 eur počam od 31.10.2010. do isplate

-44,08 eur počam od 30.11.2010. do isplate

-57,54 eur počam od 31.12.2010. do isplate

-48,04 eur počam od 31.01.2011. do isplate

-51,39 eur počam od 28.02.2011. do isplate

-47,17 eur počam od 31.03.2011. do isplate

-47,94 eur počam od 30.04.2011. do isplate

-65,98 eur počam od 31.05.2011. do isplate

-67,62 eur počam od 30.06.2011. do isplate

-82,66 eur počam od 31.07.2011. do isplate

-74,93 eur počam od 31.08.2011. do isplate

-66,48 eur počam od 30.09.2011. do isplate

-65,57 eur počam od 31.10.2011. do isplate

-64,92 eur počam od 30.11.2011. do isplate

-68,95 eur počam od 31.12.2011. do isplate

-72,47 eur počam od 31.01.2012. do isplate

-72,94 eur počam od 28.02.2012. do isplate

-70,51 eur počam od 31.03.2012. do isplate

-72,15 eur počam od 30.04.2012. do isplate,

u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535 naknaditi tužitelju ZA, [adresa], N. [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 1.783,18 eur (slovima: jedna tisuća sedamsto osamdeset tri eura i osamnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. ZOO- a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nadležnosti ovog suda.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva u odnosu na pravnu osnovu ništetnosti promjenjive kamatne stope.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 125,00 eur (slovima: sto dvadeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 29. ZOO-a, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 918-50-3400881 od 12. travnja 2006. kao stambeni kredit kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,95%. Rok otplate kredita je 72 mjeseca. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti u 2012.g. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 7. ugovoreno je da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH,poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je : Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Uz sve navedeno tužitelj se poziva i na odredbe čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima jer ugovorne odredbe moraju biti jasne i odredive. Ugovorna odredba kojom se mijenja visina kamatnih stopa jednostranom odlukom banke neodrediva je činidba za jednu od ugovornih strana i kao takva ništetna. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 1. čl. 2 i čl. 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , te se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stop i zbog primjene valutne klauzule , tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate. Tužitelj si pridržava pravo, nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno –financijske struke jer nema dovoljnih stručnih znanja za pojedinačni mjesečni izračun preplaćenih iznosa, stoga predlaže naslovnom sudu nakon provedene glavne i javne rasprave donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 13. Ugovora o kreditu broj 918-50-3400881, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužiteljice bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužiteljica u predmetnoj tužbi. Tužiteljica u tužbi navodi kako si ista pridržava pravo, nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno –financijske struke jer nema dovoljnih stručnih znanja za pojedinačni mjesečni izračun preplaćenih iznosa. U odnosu na navode tužiteljice, tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužiteljica temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužiteljica ta koja je prije podnošenja tužbe bila obvezna poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužiteljicu izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istoj omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužiteljica u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 10., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, pod brojem OU-586/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina CA, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja stambenih kredita, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužiteljice ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i TA, kao solidarni jamac, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužiteljica u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to: stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12 „Naime prema čl. 201. ZPP- a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“ Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“. Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužiteljica ni sa čime nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njoj tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je ona korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršio ona, a ne solidarni jamac. Isto tako, okolnost da solidarni jamac nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bila tužiteljica, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršila ona. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tužiteljica je podneskom od 24. kolovoza 2023. povukla dio tužbenog zahtjeva u odnosu na pravnu osnovu ništetnosti promjenjive kamatne stope s čime se tuženik usuglasio i tražio parnični trošak.

3.1. O povlačenju dijela tužbenog zahtjeva odlučeno je po članku 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 3400881 od 12. travnja 2006., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Tužiteljica je podneskom od 23. veljače 2024. te na ročištu 16. srpnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

5.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-3400881 od 12. travnja 2006. na iznos od CHF 20.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

7. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 12. travnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne.

7.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine, te prigovorio statusu potrošača na strani tužiteljice.

8.1. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da glede članka 13 .Ugovora, odnosno nadležnosti suda u slučaju spora nije joj nitko ništa rekao prilikom razgovora u banci niti se o toj odredbi pregovaralo. Pri potpisivanju Ugovora dobila je na potpis Ugovor po principu "uzmi ili ostavi". Vođenje ovog postupka u sjedištu tuženika za tužiteljicu bi predstavljalo dodatni financijski izdatak i gubitak vremena.

8.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. ZPP-a.

8.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

8.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Nadalje, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je novac od kredita koristila za obnove fasade na kući i uređenja kupatila. Nikada nije imala nikakvu privatnu firmu niti obrt.

9.1. Iz ovog dijela iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu kao fizička osoba, te da novac nije koristila ni za kakav obrt, firmu ili slično. Stoga je tužiteljica imala status potrošača u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

10. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužiteljica više platila iznos od 1.517,84 eur glede promjene tečaja CHF. Nadalje, vještak je utvrdio i na okolnost tečajnih razlika uvažavajući tzv. negativne razlike ukupan iznos od 1.321,42 eur.

10.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

11. Iz iskaza tužiteljice kao bitno je utvrđeno da je prilikom zaključenja ugovora isti pročitala i vidjela ono što je bilo bitno, a to je iznos koji dobiva temeljem tog ugovora. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu dobila je otplatni plan. Rate kredita koji je plaćala bile su različite od onoga što je navedeno u otplatnom planu, u početku su bile 1.400,00 kn, a kasnije i 2.000,00 kn. Osobni bankar joj je u banci prije zaključenja ugovora savjetovao zaključenje ugovora u CHF-u jer je kamata bila najpovoljnija. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U banci joj nisu rekli da je za nju rizično što zaključuje kredit s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate kredita se vežu za tečaj švicarskog franka. U banci tužiteljici nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. U vrijeme zaključenja ugovora 2006. tečaj švicarskog franka je bio stabilan i većina ljudi je dizala kredit ovako kao i ona i nije imala saznanja niti ju je itko mogao upozoriti da će se dogoditi ovo što se dogodilo s tečajem CHF-a. Razumjela je da će rate kredita plaćati prema tečaju švicarskog franka u vrijeme plaćanja, ali nije očekivala da bi tečaj CHF-a mogao toliko rasti, kako je to bilo. Tužiteljica nije razmišljala o svrsi valutne klauzule.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 20. rujna 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

13.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

13.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

14. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

14.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je vještak na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao pri plaćanju svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. u ukupnom iznosu 1.517,84 eur. Također, vještak je utvrdio i negativne razlike u ukupnom iznosu 1.321,42 eur.

14.2. Glede Nalaza i mišljenja, a koji se odnosio na utvrđenje tzv. negativnih razlika, odnosno razlika kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

14.3. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

15. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

16. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu 1.783,18 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT u iznosu 200,00 eur, zastupanje na ročištima 7. rujna 2023., 12. lipnja 2025. i 16. srpnja 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 24. kolovoza 2023. i 23. veljače 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, predujam za vještačenje iznosi 450,00 eur i sudska pristojba na tužbu u iznosu 33,18 eur.

16.1. Nadalje, sukladno članku 158. stavak 1. ZPP-a tuženiku su dosuđeni parnični troškovi u iznosu 125,00 eur. Naime, tužiteljica je povukla dio tužbenog zahtjeva, a vrijednost povućenog dijela iznosi 340,30 eur. Kako je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva podneskom od 24. kolovoza 2023., to tuženiku pripadaju parnični troškovi glede povućenog dijela tužbenog zahtjeva samo za odgovor na tužbu.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 4. kolovoza 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.