REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

Poslovni broj: Ovr-199/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

RJEŠENJE

I

ZAKLJUČAK

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijana Milković Cosmai, u ovršnoj stvari predlagatelja - ovršenika ZV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukalović, odvjetnik u Varaždinu, protiv protivnika - ovrhovoditelja DUBROVAČKA PIVOVARA d.o.o. za proizvodnju i usluge, OIB 15794843589, Vukovarska 30, 20000 Dubrovnik, radi pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate, dana 1. kolovoza 2025.

r i je š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe podnesen sudu dana 6. svibnja 2025.

II. Nalaže se ovršeniku naknaditi ovrhovoditelju trošak ovog postupka u iznosu od 62,50 EUR, u roku od 8 dana.

i

z a k l j u č i o  j e

I. Upućuje se ovršenik da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom na temelju presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-108/2022 od 6. veljače 2024, a koja je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 1838/2024 od dana 24. studenog 2024., jer ovrhovoditelj nije pravni slijednik iza Stečajne mase iza društva FLAMMA d.o.o. u stečaju u odnosu na tražbinu koja je predmet zahtjeva za izravnu naplatu (članak 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona)

II. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Obrazloženje

1. Ovršenik je dana 6. svibnja 2025. podnio, putem punomoćnika, prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, i to iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona i prijedlog za odgodu ovrhe prijenosa novčanih sredstava temeljem zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji. Ističe da su dana 10. travnja 2025. zaplijenjena novčana sredstva ovršenika temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja zaprimljenog u Financijskoj agenciji temeljem presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-108/2022 od 6. veljače 2024., a koja je preinačena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-1838/2024 od dana 24. studenog 2024. Navodi da ovrhovoditelj nipošto nije pravni slijednik Stečajne mase iza društva FLAMMA d.o.o. u stečaju u odnosu na tražbinu koja je predmet zahtjeva, jer se radi o tražbini koja je utvrđena i nastala tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1838/2024. od dana 26. studenog 2024. u žalbenom postupku povodom žalbe tužitelja Stečajna masa iza društva FLAMMA d.o.o. u stečaju. Dakle, predmetna tražbina nije ni postojala u trenutku sklapanja ugovora o prodaji imovine koji je dana 28. prosinca 2023. sklopljen između Stečajne mase iza društva FLAMMA d.o.o. u stečaju kao prodavatelja i ovrhovoditelja kao kupca te se ta tražbina ne spominje u članku 4. predmetnog ugovora koji izričito specificira imovinu stečajne mase. Štoviše člankom 5. predmetnog ugovora stranke su suglasno utvrdile kako se u vrijednost imovine neće uzeti eventualni troškovi parničnih postupaka slijedom čega predmetnim ugovorom nije došlo do prijenosa tražbine koja je predmetom postupka prisilne naplate. Razvidno je kako je predmetni ugovor sklopljen 28. prosinca 2023., a glavna rasprava u postupku Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-108/2022 zaključena je dana 18. prosinca 2023. slijedom čega bi stupanje ovrhovoditelja u predmetni postupak bilo protivno odredbi članka 243. stavka 7. Stečajnog zakona. Ističe i da ovrhovoditelj nikada nije u svojstvu novog tužitelja stupio u predmetni parnični postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku. Pokušao je ovrhovoditelj ishoditi ispravak presude Visokog trgovačkog suda da se naznači kao tužitelj, ali bezuspješno. Slijedom iznesenog, nejasno je i zabrinjavajuće temeljem čega je Financijska agencija dopustila plijenidbu sredstava ovršenika pa predlaže plijednidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim. Podredno, predlaže odgoditi ovrhu. Smatra da je podnošenjem ovog prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ispunio odredbu članka 65. stavka 1. točke 1. i 5. Ovršnog zakona, a u odnosu na nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, odnosno, spriječavanja nasilja, ističe da će neosnovanim prijenosom iznosa od 5.735,10 eura od strane ovrhovoditelja pretrpjeti teško nadoknadivu ili čak nenadoknadivu štetu jer postoji opasnost da u narednom razdoblju dok traje parnica radi dokazivanja nedopuštenosti ovrhe neće moći izvršiti povrat odnosno protuovrhu zbog činjenice da je ovrhovoditelj očito spreman i nadalje osujećivati ovršenikova prava. Kako je ovrhovoditelj očigledno sklon zloupotrebi prava jer nastoji naplatiti potraživanje koje mu ne pripada, tako postupanje ovrhovoditelja predstavlja čin nasilja naspram ovršenika. Uz to ovrhovoditelju neće nastati apsolutno nikakva šteta pa smatra da treba odrediti odgodu ovrhe (plijenidbe i prijenosa).

2. Prijedlog za proglašenje plijenidbe i prijenosa nedopuštenim, podredno, prijedlog za odgodu ovrhe otpremljen je ovrhovoditelju. Ovrhovoditelj je dana 23. srpnja 2025. odgovorio na prijedlog i u cijelosti se usprotivio istome. Ukazuje da iako ovršenik navodi kao osnovu članak 50. stavak 1. točku 3. Ovršnog zakona, zapravo citira odredbu članka 50. stavka 1. točke 7. istog. Ističe da ovršenik ne uzima u obzir da je u članku 4. točki 7. Ugovora izričito navedeno da imovinu stečajne mase čini i nenovčana tražbina prema ovdje ovršeniku radi predaje u posjed nekretnine, a u povodu koje se vodio parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku, posl. br. P-108/2022. U istom postupku, u konačnici okončanom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-1838/2024-3 od 26. studenoga 2024., dosuđena je i predmetna tražbina na ime parničnog troška, koja je sada predmet zahtjeva za izravnu naplatu koji ovršenik ovdje osporava. Dakle, tražbina na ime parničnog troška je posredno i pravno neupitno obuhvaćena prenesenom imovinom, s obzirom na to da proizlazi iz postupka koji je već u trenutku sklapanja Ugovora bio izričito označen kao dio stečajne imovine. Ovršenik u cijelosti previđa, odnosno zanemaruje ključne ugovorne odredbe koje nedvojbeno i jasno uređuju pitanje prijenosa prava i obveza povezanih s imovinom stečajne mase. Naime, člankom 15. stavkom 1. Ugovora ugovoreno je da stupanjem na snagu Ugovora na kupca (ovdje ovrhovoditelja) prelaze sva prava i obveze prodavatelja prema trećim osobama koje se tiču preuzete imovine. Nadalje, u stavku 3. istog članka izričito je propisano da kupac (ovdje ovrhovoditelj) odgovara za obveze stečajne mase po osnovi parničnog troška koji je nastao u parnicama navedenim u članku 4. Ugovora. Dodatno, člankom 16. stavkom 1. Ugovora određeno je da kupac (ovdje ovrhovoditelj) nastavlja u svoje ime i za svoj račun parnice i ovršne postupke koje je pokrenuo prodavatelj radi ostvarivanja svojih prava prema trećim osobama. Stavkom 2. istog članka ugovoreno je da je prodavatelj ovlastio kupca (ovdje ovrhovoditelja) da u tim postupcima zatraži subjektivnu preinaku tužbe, pod uvjetom da je glavna rasprava još uvijek u tijeku, dok je stavkom 5. propisano da kupac (ovdje ovrhovoditelj) preuzima obvezu podmirenja svih troškova tih postupaka, neovisno o tome jesu li dospjeli prije ili nakon stupanja Ugovora na snagu. Navodi ovršenika da ovrhovoditelj nije ovlašten na prisilnu naplatu predmetne tražbine jer ona nije izričito navedena u članku 4. Ugovora, nema nikakvo činjenično ni pravno uporište. Takav stav temelji se na parcijalnom i proizvoljnom tumačenju Ugovora, protivnom cjelokupnoj logici pravnog instituta prijenosa imovine kao cjeline te dosljednoj praksi trgovačkih sudova u kontekstu prodaje imovine stečajne mase. Činjenica da je ovrhovoditelj preuzeo i sve troškove parničnih i ovršnih postupaka te nastavio sudske postupke u svoje ime i za svoj račun, dodatno potvrđuje pravno sljedništvo. Nadalje, valja naglasiti da je predmetni Ugovor, sa svim svojim odredbama i pravnim učincima, potvrđen pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu, posl. br. St- 397/2019-266 od 19. siječnja 2024. godine. Time su sadržaj i valjanost Ugovora ispitani i potvrđeni u okviru sudskog nadzora, čime se osigurava pravna sigurnost i legitimnost pravnog položaja ovrhovoditelja. Navodi i da činjenica da ovrhovoditelj nije formalno stupio u parnični postupak P-108/22 do zaključenja glavne rasprave ni u žalbenom postupku ni na koji način ne isključuje njegovo pravo na naplatu tražbine koja je dosuđena u korist stečajne mase čiju je cjelokupnu imovinu kupio Ugovorom. Ovršenik zanemaruje ključnu razliku između procesnog stupanja u parnicu i materijalnopravnog sljedništva, koje proizlazi iz valjano zaključenog i pravomoćno potvrđenog Ugovora. Navodi da ovrhovoditelj nije postupao nezakonito već je u tijeku žalbenog postupka, putem Trgovačkog suda u Dubrovniku, podnio podnesak Visokom trgovačkom sudu kojim je zatraženo donošenje rješenja o prekidu i nastavku postupka, u kojoj će se utvrditi kako je pravni slijednik Stečajne mase iza FLAMMA d.o.o. u stečaju novi tužitelj SV. No, taj podnesak nije dostavljen Visokom trgovačkom sudu, slijedom čega je došlo do omaške i donesena je drugostupanjska presuda u korist Stečajne mase iza FLAMMA d.o.o. Ovrhovoditelj je zatražio ispravak presude Visokog trgovačkog suda RH isključivo u svrhu preciziranja identiteta pravnog sljednika stečajne mase. Takav zahtjev, podnesen u dobroj vjeri i sukladno Zakonu o parničnom postupku, ne predstavlja priznanje da pravo na tražbinu ne postoji, već potvrđuje nastojanje ovrhovoditelja da pravni položaj bude jasno reflektiran u sudskoj odluci. U konačnici, navodi ovršenika da ovrhovoditelj nije pravni sljednik u odnosu na predmetnu tražbinu je neosnovana, jer ignorira jasne ugovorne odredbe, pravomoćno rješenje Trgovačkog suda u Pazinu o potvrdi Ugovora, kao i pravni kontinuitet tražbine koja proizlazi iz spora izričito obuhvaćenog člankom 4. Ugovora. Stoga je pravo ovrhovoditelja na naplatu dosuđenog parničnog troška valjano preneseno i potvrđeno, a postupanje Financijske agencije po urednom zahtjevu za izravnu naplatu, utemeljeno na pravomoćnoj presudi, bilo je u cijelosti zakonito i pravilno. Svi navodi ovršenika u tom pogledu predstavljaju pravno neutemeljen pokušaj osporavanja zakonite izravne naplate i zapravo su usmjereni na izbjegavanje izvršenja obveze utvrđene pravomoćnom sudskom presudom. Slijedom svega prethodno navedenog, jasno proizlazi da ovrhovoditelj u konkretnom slučaju raspolaže valjanom, pravomoćnom i ovršnom ispravom, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, temeljem koje je zakonito podnio zahtjev za izravnu naplatu tražbine. Prijenos tražbine izvršen je sukladno pravomoćnom i od suda potvrđenom Ugovoru o prodaji imovine stečajne mase, kojim su ovrhovoditelju prenesena sva prava povezana s predmetnim postupkom, uključujući i pravo na naplatu dosuđenog parničnog troška. Slijedom iznesenog, nije osnovano pozivanje ovršenika na čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona, jer ne postoje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave. Suprotno tome, upravo na temelju dostavljenih isprava i zakonitog pravnog sljedništva, ovrhovoditelj je zakoniti vjerovnik koji traži naplatu po osnovi pravomoćne i ovršne sudske odluke. Stoga je prijedlog ovršenika pravno neosnovan i kao takvog ga valja u cijelosti odbiti bez upućivanja u parnicu.

2.1. U odnosu na prijedlog za odgodu ovrhe, ovrhovoditelj navodi da ovršenik iznesenim navodima nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Prije svega, ovršenik već u podnesenom prijedlogu za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate mora navesti činjenice i pružiti dokaze iz kojih proizlazi vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a koja šteta primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li ovrhovoditeljeva imovina dostatna za povrat novčanih sredstava koja će u postupku izravne naplate biti prenesena ovrhovoditelju, ako bi naknadno bilo odlučeno da ovrhovoditelj nije imao pravo na isplatu tih iznosa. Ovršenik u svom prijedlogu ni ne tvrdi da imovina ovrhovoditelja nije dostatna za eventualni povrat novčanih sredstava, već vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete obrazlaže time da će neosnovanom naplatom, tj. prijenosom zaplijenjenog iznosa od 5.735,10 EUR od strane ovrhovoditelja, pretrpjeti teško nadoknadivu, ako ne i nenadoknadivu štetu jer da postoji opasnost da u narednom razdoblju (za slučaj da će ovršenik biti upućen u parnicu radi dokazivanja nedopuštenosti ovrhe) ovršenik neće biti u mogućnosti izvršiti povrat, odnosno protuovrhu, zbog činjenice jer je ovrhovoditelj očito spreman na poduzimanje daljnjih nezakonitih aktivnosti kojim će osujećivati ovršenikova prava. Ovršenik uopće nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, jer kao što je navedeno pod nastankom nenadoknadive, odnosno teško nadoknadive štete prvenstveno se smatra takvo financijsko stanje ovrhovoditelja da u okolnostima kada bi ovršenik uspio u postupku proglašenja ovrhe nedopuštenom ne bi postojala nemogućnost povrata prenesenih sredstava s računa ovrhovoditelja na račun ovršenika, a što ovršenik u ovom postupku ni ne navodi. Ovršenik tako nije naveo nijednu konkretnu činjenicu iz koje bi sud mogao utvrditi vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, već je iznio paušalne navode da bi mu prijenos zaplijenjenih sredstava mogao nanijeti štetu. Pritom nije pružio nikakav dokaz, ni objektivizirane okolnosti koje bi to potkrijepile. Sama činjenica da dolazi do prijenosa sredstava po osnovi provedene ovrhe ne znači automatski da postoji nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta. Naprotiv, takva je posljedica nužan i predvidiv rezultat prisilne naplate, koji se po naravi stvari javlja u svakom ovršnom postupku. U ovom slučaju, ovršenik ne tvrdi niti dokazuje da bi se šteta otklonila odgodom. Sudu preostaje jedino zaključiti da ovršenik, čak i prema vlastitim navodima, trpi isključivo štetu koja je nužna posljedica provedbe ovrhe, a koja ne može biti razlog za njezinu odgodu. Nadalje, navodi ovršenika da je ovrhovoditelj navodno sklon zlouporabi prava te da njegovo zakonito postupanje predstavlja čin nasilja prema ovršeniku, u cijelosti je neprimjeren, pravno neutemeljen i retorički pretjeran pokušaj diskreditacije ovrhovoditelja, bez ikakve činjenične ili pravne osnove. Ovrhovoditelj u ovom postupku postupa u potpunosti sukladno zakonu, koristeći zakonski propisani mehanizam izravne naplate temeljem pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Pravo na ovrhu radi prisilne naplate dospjele tražbine zajamčeno je Ovršnim zakonom i predstavlja legitimno sredstvo ostvarivanja vjerovnikovih prava, a ne zlouporabu ni nasilje, kako to paušalno i bez ikakve osnove sugerira ovršenik. Osim što je pravno neutemeljeno, takvo etiketiranje zakonitog ponašanja ovrhovoditelja kao „nasilja“ krajnje je neprimjereno u ozbiljnom sudskom postupku i predstavlja pokušaj skretanja pažnje s pravne meritornosti predmeta. Nadalje, navodi ovršenika da bi odgodom prijenosa ovrhovoditelj trpio „apsolutno nikakvu štetu“ jednako je neosnovana. Odgoda naplate dovodi do daljnjeg prolongiranja ostvarenja pravomoćno dosuđene tražbine, povećava troškove i financijski pritisak na ovrhovoditelja. Nadalje, navodi ovršenika da je samim podnošenjem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ispunio zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe iz točke 1. i 5. članka 65. stavka 1. Ovršnog zakona nije osnovana.

3. Radi donošenja odluke, sud je izvršio uvid u sve dostavljene ispravekako one dostavljene od strane ovršenika, tako i one dostavljene od strane ovrhovoditelja.

4. U ovom postupku valja odlučiti o prijedlogu ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, podnesenom iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/20, u daljnjem tekstu OZ), kao i o prijedlogu za odgodu ovrhe.

5. Odredbom članka 210. stavka 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine ili na drugi način sazna za takvu naplatu protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Odredbom članka 210. stavka 2. OZ-a, propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući način primjenjuju odredbe o odgodi ovrhe, a na proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

5.1. Odredbom članka 52. stavka 1. OZ-a propisano je da ako je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. - 11. OZ-a, sud prvog stupnja istu će dostaviti ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud će bez odgode donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovog članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

5.2. Odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a propisano je ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

6. Ovršenik u ovom postupku ističe da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, jer ovrhovoditelj nije pravni slijednik iza Stečajne mase iza FLAMMA d.o.o. u stečaju u odnosu na konkretnu tražbinu koja se odnosi upravo na parnične troškove iz postupka koji se vodio pred Visokim trgovačkim sudom, Pž-1838/2024. Time se ovršenik i sadržajno, ali i izrijekom poziva na žalbeni razlog propisan odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona.

7. Imajući u vidu da je ovrhovoditelj u opširnom odgovoru na prijedlog detaljno i izričito osporio postojanje takvog razloga (podnesak od 23. srpnja 2025.), valjalo je temeljem izričite odredbe članka 52. stavka 3. OZ-a ovršenika uputiti da u roku od 15 dana od dana primitka ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog člankom 50. stavkom 1. točki 7. OZ-a, pa je određeno kao u izreci ovog zaključka.

8. U odnosu na zahtjev ovršenika za odgodu ovrhe, ističe se sljedeće.

8.1. Odredbom članka 65. stavak 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20) propisano je da na prijedlog ovršenika, sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu (što ovršenici u konkretnom slučaju tvrde), ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je uz navedeni uvjet kumulativno ispunjen i jedan od taksativno navedenih uvjeta iz članka 65. stavka 1. točke 1.-11. OZ-a.

8.2. Dakle, za odgodu ovrhe potrebno je da i subjektivna i objektivna pretpostavka budu kumulativno ispunjene.

8.3. U odnosu na prvu pretpostavku, ističe se da ovršenik (paušalno) navodi da bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva šteta jer postoji opasnost da u narednom razdoblju (za vrijeme trajanja parnice radi dokazivanja nedopuštenosti ovrhe), ovršenik neće biti u mogućnosti izvršiti povrat, a sve iz razloga jer je ovrhovoditelj očito spreman na poduzimanje daljnjih nezakonitih radnji. Kako ovrhovoditelj pokušava naplatiti potraživanje koje mu ne pripada, tako isto predstavlja čin nasilja prema ovršeniku. Uz to, odgodom prijenosa ovrhovoditelju neće nastati apsolutno nikakva šteta.

8.4. Kada ovršenik predlaže odgodu ovrhe, on mora učiniti vjerojatnim postojanje ne bilo kakve štete ili štete koja po samom, redovnom tijeku stvari nastaje u ovršnom postupku za ovršenika (jer ovršni postupak je uvijek tegotan za ovršenika), već štetu koja je nenadoknadiva ili teško nadoknadiva, te u čemu bi se takva šteta za ovršenika sastojala. Teret dokazivanja te vjerojatnosti, odnosno, teret dokazivanja kumulativnog postojanja pretpostavki za odgodu ovrhe je uvijek na predlagatelju – ovršeniku. Nije dovoljno da se ovršenik samo paušalno pozove na predmetni uvjet (subjektivnu pretpostavku), već je dužan ukazati na posebne okolnosti iz kojih proizlazi vjerojatnost te pretpostavke u konkretnom slučaju, a po mogućnosti, i adekvatnim dokaznim prijedlozima učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Ne samo da ovršenik ne dostavlja nikakve dokaze na tu okolnost, već niti jednom riječju ne navodi zašto bi prijenos novčanog iznosa od 5.735,10 EUR za njega (trgovačko društvo) predstavljao nenadoknadivu štetu. Ovršenik osporava zakonitost poduzetih radnji od strane ovrhovoditelja, a što će dokazivati u parnici na koju je upućen. Ovaj ovršni sud ne može pretpostavljati niti ocjenjivati je li ovrhovoditelj "očito spreman na poduzimanje daljnjih nezakonitih aktivnosti", niti bi se poduzimanje radnji čiju zakonitost ovršenik osporava moglo podvesti pod pojam "nasilja" kao pretpostavke za odgodu ovrhe. Ovršenik ne tvrdi, primjerice, da je ovrhovoditelj prezadužen, da se neće moći u budućnosti naplatiti od njega (ukoliko ovršenik uspije u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) i iz kojeg razloga, zašto bi ovršeniku kao trgovačkom društvu gubitak tog iznosa u ovom trenutku predstavljao nenadoknadivu štetu, općenito, ni na jedan način ne konkretizira ovu pretpostavku. Sud nije dužan, a ni ovlašten, istraživati koje su to specifične okolnosti svakog pojedinog slučaja, kraj jasne i nedvojbene odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a koja propisuje da je dužnost ovršenika učiniti vjerojatnim predmetnu pretpostavku.

8.5. Kako ovršenik već prvu pretpostavku nije učinio vjerojatnom niti njena vjerojatnost proizlazi iz spisa, tako je sud odbio zahtjev za odgodu ovrhe, a sve s obzirom da pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, kako je već izneseno, pa je odlučeno kao pod I. izreke ovog rješenja.

9. U odnosu na zatraženi trošak ovrhovoditelja, ističe se sljedeće.

9.1. Ovdje se radi o pravnim sredstvima ovršenika i prijedlogu za odgodu, odnosno o "pritužbi ovršenika" iz Tbr. 11. točke 7. Tarife. Ovrhovoditelju koji pokreće postupak izravne naplate, kao i ovršeniku koji na to stavlja pritužbu (pravna sredstva ovršenika), ili traži odgodu, pripada isti iznos od 50% nagrade iz Tbr.7.točke 1. Tarife, a temeljem Tbr. 11. točke 6. i 7. Tarife.

9.2. Tarifom uopće nije propisan trošak odgovora na pravna sredstva ovršenika niti trošak odgovora na prijedlog za odgodu, te nema uporišta da ovrhovoditelj koji odgovara na navode iznesene u podnesku koji predstavlja pravna sredstva ovršenika i zahtjev za odgodu (isti jedinstveni podnesak) ima pravo na punu naknadu troška, odnosno, dvostruko višu naknadu od one koju bi imao po Tarifi ovršenik koji taj postupak pokreće.

9.3. Sud priznaje trošak ovrhovoditelja, kao potreban i opravdan trošak, učinjen na poziv suda, ali takav trošak (trošak podneska koji u naravi predstavlja očitovanje na navode ovršenika iz zahtjeva za odgodu i pravna sredstva ovršenika) ima karakter "ostalih podnesaka" u ovršnom postupku. "Ostali podnesci" su svi oni podnesci u ovršnom postupku koji nisu izrijekom navedeni u odredbama Tbr. 11. točke 1.-9. Tarife, kao što je ovaj podnesak ovrhovoditelja. Stoga, valja ga priznati, ali u visini od 25% nagrade iz Tbr.7. točka 1. Tarife, odnosno, 25% od iznosa kojeg je zatražio ovrhovoditelj. Svako drugo tumačenje vodilo bi neosnovanom bogaćenju ovrhovoditelja.

9.4. Slijedom iznesenog, valjalo je ovrhovoditelju priznati trošak u visini od 62,50 EUR (0,25 x 100 bodova x 2,00 EUR + 25% PDV) za podnesak od dana 23. srpnja 2025., pa je odlučeno kao pod II. izreke rješenja.

U Dubrovniku, 1. kolovoza 2025.

Sudac

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa odluke. Žalba se predaje putem ovog suda za nadležni županijski sud.

Protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek.

Dostaviti:

- ovršeniku po punomoćniku

- ovrhovoditelju po punomoćniku

- Financijskoj agenciji