Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-73/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, Mihanovićeva 1, protiv tuženika OTP banke d.d., iz Splita, ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Sanji Vukini, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnost, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 1. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 473,02 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. zajedno sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iznad razlike dosuđenog iznosa točke I. izreke presude pa do zatraženog iznosa od 788,05 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. zajedno sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 337,50 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate tekućom od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj JC je protiv tuženika OTP banka d.d., podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 29. siječnja 2025. radi isplate iznosa od 788,05 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2005. pa do isplate.

U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d., čiji je tuženik pravni sljednik, zaključili su dana 23. rujna 2005., Ugovor o kreditu br. 89048/05, a da je u točki 5. Ugovora o kreditu, govorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3% od iznosa odobrenog kredita.

2. Ističe da je Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima je donio presudu br. P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., koja je potvrđena presudom ŽS u Rijeci br. Gž- 1683/2024-3 od 15. siječnja 2025., a kojom prvostupanjskom presudom je između istih parničnih stranaka presuđeno da se „utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 5. ugovora o kreditu broj 89048/05 od 23. rujna 2005. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

3. Kako je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da je ništetna odredba iz ugovora o kreditu, temeljem koje je tuženik naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, to tužitelj ističe da je ovlašten temeljem važećih odredbi Zakona o obveznim odnosima potraživati od tuženika vraćanje – isplatu iznosa koji mu je nezakonito naplaćen, sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja.

4. Prema Potvrdi tuženika od 17. studenog 2021., u kojoj tuženik potvrđuje da je od tužitelja temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu dana 27. rujna 2005., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 744,00 CHF. Prema kalkulatoru valuta na dan podnošenja tužbe po srednjem tečaju HNB-a, iznos od 744,00 CHF odgovara iznosu od 788,05 eura.

5. Na pripremnom ročištu dana 16. srpnja 2025. tužitelj je naveo da je došlo do pogrešnog obračuna visine tužbenog zahtjeva, jer je naveo iznos od 788,05 eura, a da bi trebalo pisati iznos od 473,02 eura.

Predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

6. Međutim, a kako je osnovano istakao tuženik, u konkretnom slučaju nije se radilo o ispravci tužbenog zahtjeva, već o povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 315,03 eura, no kako se je tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe i predložio da se u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva donese meritorna odluka, zbog toga je valjalo u tom dijelu, a prihvaćajući navode tuženika, odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev kako je presuđeno pod točkom II. izreke presude, dok će se u odnosu na osnovanost točke I. tužbenog zahtjeva obrazložiti u daljnjem tijeku presude.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata.

Iako je tužitelj dostavio Potvrdu u kojoj tuženik potvrđuje da je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 744,00 CHF dana 27. rujna 2005., tuženik ističe kako je tužitelj pogrešno konvertirao CHF iznos u EUR zanemarivši da 2005. godine EUR nije bio važeća valuta u Republici Hrvatskoj, već Hrvatska kuna, odnosno da bi bio naplaćen iznos u EUR vezan za CHF, dok bi jedino mogao biti naplaćen iznos u HRK vezan uz CHF. Naime, iznos od 744,00 CHF je dana 27. rujna 2005. iznosio 3.564,00 kn, pa bi po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 iznos od 3.564,00 HRK iznosio ne više od 473,02 eura. Stoga je pogrešan izračun da bi eventualna naplaćena navodna ulazna naknada 744,00 CHF dana 27. rujna 2005. iznosila 788,05 eura.

8. Tuženik ne spori činjenicu da je tužitelj 23. rujna 2005. s tuženikom (odnosno s pravnim prednikom tuženika) sklopio Ugovor o kreditu br. 89048/05 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti EUR (u tekstu: „Ugovor o kreditu“).

9. Ističe nedostatak aktivne legitimacije, navodeći da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta kao i ulazne naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.

10. Nadalje, tuženik tvrdi da tužitelj nije potrošač i da se u konkretnom slučaju primjenjuje tumačenje zastare iz Odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora.

Naime, da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tuženik je mišljenja da je tužitelj dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a što ovom tužbom ne dokazuje.

Kako nije dokazao status potrošača, u konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

11. Ističe da tužitelj nije potrošač i da se na predmetnu tražbinu primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

Smatra da tužitelj nije dokazao da bi uopće vršio uplate po kreditu, odnosno da je tužbu podnio prije isteka roka od 5 godina od zadnje uplate, a posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.

12. Nadalje, osporava navod tužitelja da bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada bila ništetna, tj. odredba iz čl. 5) Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj: „3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

Tvrdi da prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

13. Tuženik također, ističe da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer je predmetna odredba, a da je pisana podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu, a iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi do najviše 3,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše, ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva te je sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji.

14. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

15. Nadalje, tuženik ističe ukoliko bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

- da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja,

- da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Obzirom na navode tužbe, tuženik ističe da se u ovom postupku trebaju utvrditi slijedeće činjenice i to da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

17. Opreza radi ističe niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

18. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 23. rujna 2005. (list 4-5), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 6-18), dopis tuženika (list 19-20), Rješenje Ureda državne uprave Bjelovarsko-bilogorske županije od 10. veljače 2011. (list 21-22).

19. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 51-52).

20. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

21. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

22. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženikom dana 23. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu, broj br. 89048/05, kojim je Ugovorom (čl. 1.) tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je rok otplate kredita na razdoblje od 84 mjeseca.

23. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren nenamjenski kredit (čl. 2. Ugovora o kreditu).

24. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, da li tužitelj ima svojstvo potrošača te da li je nastupila zastara u odnosu na tužiteljev zahtjev.

25. Naime, odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

26. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu isticao da nije ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulazna naknada" čl. 5 Ugovora o kreditu, za istači je da je takav navod tuženika neosnovan, jer je to riješeno kao prethodno pitanje ovosudnom presudom Stalne službe u Križevcima broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., kojom je presuđeno da Odredba 5. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz Ugovora o kreditu broj 89048/05 od 23. rujna 2005. godine, zaključenog između tužitelja JC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i HVB Splitska banka d.d. iz Splita kao kreditora, a čiji je pravni sljednik tuženik OTP Banka d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, a koja glasi „3,00% (slovima:triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke, a koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1683/2024-3 od 15. siječnja 2025. (list 6-18).

27. Isto tako, neosnovan je navod tuženika da tužitelj u ovom postupku nije dokazao status potrošača, obzirom da je to njegovo svojstvo već i utvrđeno u pravomoćno dovršenom postupku, kako je to i obrazloženo pod obrazloženjem broj 25. Osim toga, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, jer bi u suprotnom tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu, tj. da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

28. Naime, čl. 4. st. 1. toč. 21. i 32. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se radi o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovom postupku ocijenjen kao neosnovan.

29. Isto tako, neosnovano tuženik prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, obzirom na činjenicu da je nedvojbeno da je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu od 23. rujna 2005., što je razvidno iz sadržaja Ugovora (list 4-5), a osim toga iz dopisa tuženika od 17. studenoga 2021. proizlazi da je tužitelj stranka Ugovora, da mu je odobren iznos kredita u valuti CHF, da je isti i prijevremeno otplatio kredit, pa sve to upućuje na neosnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

30. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 17. studenoga 2024. (list 19), proizlazi da je tužitelju dana 27. rujna 2005. naplaćena naknada u iznosu od 744,00 CHF (3% od iznosa kredita od 24.800,00 CHF), a za koji iznos naknade je umanjen iznos isplate kredita i da je navedeno evidentirano iz prometa računa 40536608400-CHF i iz Izračuna EKS i Otplatnog plana za ugovor broj 89048/05.

31. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu u rujnu 2005., da se radi o nenamjenskom i tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora pa tako niti o odredbi čl. 5 Ugovora kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. naknada mu je obračunata od iznosa odobrenog kredita, nije mu pojašnjeno niti obrazloženo u čemu se sastoji i kako se obračunava.

Kako nije znao da će mu se obračunati naknada, jer iako je Ugovor čitao tu ugovornu odredbu o plaćanju naknade nije niti zamijetio, nije zahtijevao da mu ta naknada bude manja, a niti je od bankarskog službenika prednika tuženika bio upozoren da eventualno postoji mogućnost podnošenja pisanog zahtjeva da se ta naknada ne obračunava ili da eventualno bude manja. Po zanimanju je policijski službenik (sada u mirovni), i u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakovu ekonomsku naobrazbu, niti je bio vlasnik OPG-a ili trgovačkog društva, a iako se radilo o nenamjenskom kreditu, novac od istog utrošio je u izgradnju obiteljske kuće koja služi isključivo za stanovanje, a ne za obavljanje nekakve obrtne, gospodarske ili privredne djelatnosti. Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

32. Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj predniku tuženika platio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 744,02 CHF, a koji je iznos tužitelj u tužbenom zahtjevu podnoseći tužbu obračunao u iznosu od 788,05 eura, a za koji se iznos ispravio navodeći da je pogrešno obračunat te da navedena naknada iznosi 474,02 eura. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o djelomičnom povlačenju tužbe, čemu se tuženik protivio, sud je odbio tužbeni zahtjev iznad razlike zatraženog iznosa od 744,02 eura do zahtijevanog iznosa od 788,05 eura, a kako je već obrazloženo pod obrazloženjem broj 6.

33. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa prednik tuženika nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati dodatnu naknadu za „obradu kreditnog zahtjeva“, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

34. Isto tako, kako je prethodno navedeno, što proizlazi iz obrazloženja pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., a što nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da se nije pregovaralo o odredbi čl. 5 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.

35. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

36. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenica je da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, proizlazi da tužitelju prednik tuženika nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi (naknadi za obradu kredita iz čl. 5 Ugovora), okolnosti da se radi o tipskom Ugovoru te okolnosti da se o toj odredbi Ugovora nije pregovaralo, što je ukupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takova ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz spomenute pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024.

37. Osim toga, u konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

38. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

39. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

39.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219. st. 1. ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

40. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Osim toga, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., obzirom da je rješenjem istoga suda Revd 797/2023-2 od 1. ožujka 2023., dopuštena revizija, odgovoreno na postavljeno pitanje na način:

" Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

42. Kako između stranaka nije bila sporna visina (jer tuženik po punomoćniku 16. srpnja 2025. nije osporavao visinu od 473,02 eura, list 51), a prethodno je već navedeno da je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora iz čl. 5. Ugovora o kreditu (pravomoćna presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P- 232/2024-10 od 25. rujna 2024.), to je valjalo tuženika obvezati da tužitelju isplati iznos 473,02 eura zateznom kamatom tekućom od slijedeće dana od dana plaćanja naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada od 28. rujna 2005. (naknada naplaćena dana 27. rujna 2005.), po stopi prema čl. 29. st. 2 ZOO-a a kako je presuđeno kao pod toč.

I. izreke presude.

43. Isto tako nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

Naime, obzirom na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

Dakle, kako je presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, a kako je tuženik u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetne odredbe, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., a koja je postala pravomoćna dana 15. siječnja 2025., to nedvojbeno proizlazi da nije nastupila zastara za ovosudnu tužiteljevu tražbinu.

44. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u ovom postupku u odnosu na osnov uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu uspio u omjeru od 60% (suđeni iznos od 473,02 eura u odnosu na tužbu zahtijevani iznos od 788,05 eura).

Stoga je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 80% (uspjeh u odnosu na osnov 100% + uspjeh u odnosu na visinu od 80% = 160% : 2).

Tuženik je u postupku uspio u omjeru od 20% pa kada se za njegov uspjeh umanji tužiteljev uspjeh u postupku, proizlazi da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 60%.

45. Priznati troškovi tužitelja sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, sastav podneska od 27. veljače 2025. kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 16. srpnja 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 150,00 eura, PDV-a u iznosu od 112,50 eura u ukupnom iznosu od 562,50 eura, a što prema uspjehu u postupku iznosi 337,50 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. III. izreke presude.

46. U odnosu na pristojbu, valja navesti da je tužitelj oslobođen plaćanja iste primjenom odredbe čl. 11. st. 1. točke 5. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP), a što je tužitelj dokazao priloženim rješenjem od Ureda državne uprave Bjelovarsko-bilogorske županije (list 21-22 spisa).

47. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

48. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 1. kolovoza 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Žalba se može podnijeti samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP.

Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467. a. ZPP).

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 1. kolovoza 2025.

Dostavi presudu:

- punomoćniku tužitelja Krunoslavu Markovinoviću, objavom na e-oglasnoj ploči suda

- punomoćniku tuženika Sanji Vukina, objavom na e-oglasnoj ploči suda