REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-443/2019-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, Milana Prpića 65a, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon dana 24. lipnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 1. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju JD plati iznos od 8.980,04 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 6.421,18 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja JD za isplatu iznosa od 3.512,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.558,86 EUR tekućih od 19. lipnja 2019. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužitelju JD naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.805,38 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JD za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 24. travnja 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3206525605, kreditna partija 7103113448, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka, pod poslovnim brojem Ou-401/06 dana 25. travnja 2006. Temeljem ugovora o kreditu tuženik je tužitelju odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tuženik se obvezao kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 334,58 CHF, uz redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Kamatna stopa mijenjana je nekoliko puta tijekom otplate kredita.

1. 2. Tužitelj je naveo da su ništetne odredbe čl. 1. i 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, odredbe čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje anuiteta u protuvrijednosti valute CHF te odredba čl. 2. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF i da je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je naveo da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli unesene u ugovor, a da ga prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Tužitelj je naveo da je tuženik time postupio protivno odredbama važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1. 3. Nadalje, tužitelj je naveo da prilikom ugovaranja redovne kamatne stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, stranke nisu pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, čime je tuženik također postupio protivno pozitivnim propisima.

1. 4. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu, povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženik banaka, između ostalog i protiv tuženika, smatrajući da je sud u ovom predmetu vezan za pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora.

1. 5. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je tuženik ponudio mogućnost konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te da je prihvatio prijedlog tuženika i s njime je 25. siječnja 2016. sklopio dodatak ugovoru o kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV -1051/16 dana 27. siječnja 2016., čime je provedena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti 36.503,44 eura, kojim utvrđenjem je nedospjela glavnica svedena na približni iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF-a od početka ugovora. U provedenoj konverziji tuženik nije tužitelju u cijelosti priznao preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF-a, već samo u iznosu od 532,95 kn. Naime, u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat bio drugačiji.

1. 6. Tužitelj je naveo da posljedica koju na ovaj predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF je takva da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF-a. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule u CHF-a, tuženik je tužitelju od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 48.951,56 kn. Do navedenog iznosa tužitelj je došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu, uz primjenu početnog tečaja CHF-a i prvotno ugovorene kamatne stope od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. te za novčani iznos od 532,95 kn (priznatu preplatu iz konverzije) umanjio svoju tražbinu koja proizlazi iz razlike anuiteta ukamaćenom zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015., time da je po jednom anuitetu (br. 20) plaćena kamata i dio preplate, a ostalo je neplaćeno 43,71 kn.

1. 7. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 48.951,56 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i činjenice te razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

2. 2. Tuženik je istaknuo činjenicu da su prilikom konverzije kredita sve tužiteljeve uplate s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredite uzeti u obzir prilikom izrade konverzije te da su uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da je prema čl. 19.d ZID ZPK/15, prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen s propisanim načinom izračuna te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, što je i učinio pa da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura, nakon što je tužitelj od tuženika dobio zakonom propisana iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili ne prihvatiti konverziju, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, nakon čega je između stranaka nastao pravni odnos kojim su stranke riješile sve svoje pravne odnose prije i nakon konverzije na zakonom propisan način. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane su suglasnošću volja stvorile novu pravnu osnovu temeljem koje su se sporazumjele pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene iznose. Tuženik je istaknuo da je taj pravni posao ujedno bio ekonomski nepovoljan za njega, ali da je usprkos tome postupio u skladu sa zakonom. Tuženik stoga smatra da su konverzijom kredita voljom stranaka uređene posljedice nepoštenih i ništetnih odredbi CHF ugovora o kreditu, što isključuje pravo tužitelja da istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na uvjete ugovora o kreditu u CHF -u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom.

2. 3. Tuženik je tijekom postupka osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu.

2. 4. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 29. svibnja 2025. tužitelj je istaknuo tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.501,38 eura i to po osnovi više plaćenih anuiteta zbog rasta kamatne stope iznos od 2.104,67 eura, po osnovi više plaćenog zbog rasta tečaja CHF-a iznos od 3.771,18 eura i po osnovi razlike nedospjele glavnice iznos od 2.625,53 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. lipnja 2006., pa do isplate.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja po društvu Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, tužitelj je podneskom od 14. ožujka 2025. postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.421,18 eura s osnova više plaćenih anuiteta temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih do 30. rujna 2015., umanjeno za preplatu priznatu konverzijom kredita, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate. Zatražio je također isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos obračunatih kamata od 2.558,86 eura za razdoblje od 19. lipnja 2019. do isplate (procesna kamata) te isplatu iznosa od 3.512,19 eura po osnovi razlike glavnice koja nije obuhvaćena otpisom glavnice kod konverzije, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

5. Tužitelj se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužitelja od 14. ožujka 2025. te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose.

6. Sud je na glavnoj raspravi 24. lipnja 2025. dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 14. ožujka 2025. Navedenim podneskom tužitelj je povisio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, ali povišeni tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi. Kako tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja, odnosno prije upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i prije zaključenja prethodnog postupka, bez svoje krivnje nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine te kako se povišen zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sud smatra da se radi o nepravoj preinaci tužbe, kojoj se tuženik ne može osnovano protiviti.

7. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na str. 6-39 i 60-73 spisa te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 419-437 spisa.

7. 2. Sud nije koristio kao dokaz nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije Gordane Petrlić Badurina jer vještakinja nije niti u prvom nalazu i mišljenju, niti u kasnijim dopunama istoga provela vještačenja sukladno zadatku suda na način da bi nalaz i mišljenje bili razumljivi sudu i strankama.

7. 3. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenje dopunskog financijskog vještačenja po društvu Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, povodom tuženikovog prigovora na uračunavanje zakonskih zateznih kamata u tužiteljevu tražbinu jer se radi o pravnom pitanju trebaju li se zakonske zatezne kamate do konverzije uračunati u tužiteljevu tražbinu ili ne, a o čemu je ovlašten odlučiti sud, a ne vještak.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Među strankama je nesporno da su 24. travnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 25. travnja 2006. Predmetnim ugovorom tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tuženik se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 2. ugovora tužitelj se obvezao tuženiku u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na vrijeme od 28 godina, s dospijećem najkasnije do 24. travnja 2035. Namjena kredita bila je adaptacija kuće na adresi [adresa], izgrađene na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tuženik se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 334,58 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristao je da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete.

10. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016., ovjeren kod javnog bilježnika 27. siječnja 2016., utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem odredbi ZID ZPK/15. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 54.661,36 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 381.578,49 kn, a na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita iznosio je 231 mjesec. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, utvrđen je većim od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju zakona utvrđena je preplatom u iznosu od 532,95 kn. Također je ugovoreno da će sve uplate od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru kreditor utvrditi u skladu sa čl. 19.f Zakona te da će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos iz stavka 1. čl. 5. ugovora.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

11. 2. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i dodatka tom ugovoru utvrđeno je da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba i u potrošačku svrhu. U ugovoru o kreditu ne spominje se nikakva samostalna poslovna ili profesionalna djelatnost tužitelja kao korisnika kredita, a namjena kredita za adaptaciju kuće sama po sebi potvrđuje potrošačku svrhu ugovora. Tuženik je tužitelju ponudio konverziju ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15, a Zakon o potrošačkom kreditiranju regulira upravo potrošačke kredite, iz čega proizlazi da je i tuženik tužitelja smatrao potrošačem kod sklapanja predmetnih pravnih poslova.

12. 1. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa redovne kamate koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Pored toga, tuženik tužitelja nije informirao o riziku od eventualnog znatnog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita, niti o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, što je osnovni razlog tome da se tečaj CHF -a nije mogao kontrolirati nakon što je došlo do njegovog znatnog porasta u odnosu na kunu. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 24. travnja 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 25. travnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Sud je u ovom predmetu o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju, a ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u valutnoj klauzuli sadržane su u čl. 1. i 7. ugovora, prema kojima se tužitelj obvezao otplaćivati kredit po tečaju CHF za kunu na dan plaćanja mjesečnih anuiteta te u čl. 2. ugovora, prema kojoj se tužitelj obvezao plaćati redovnu kamatu po stopi koja je bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

14. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 4. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14. 5. Primjenom navedenih pravila na predmetni spor dolazi se do zaključka da ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

14. 6. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a i da mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO - a od dana stjecanja.

15. Sud je ocijenio neosnovanom tvrdnju tuženika da nakon prihvaćanja prijedloga konverzije i sklapanja dodatka ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe . Naime, odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15) te odredbama dodatka ugovoru o kreditu ne spominje se način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu ugovarala valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te način na koji bi se trebala riješiti ništetnost takvih odredbi. Razlog donošenja toga zakona bio je da se položaj korisnika kredita kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu kredit je konvertiran u EUR te je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istoga, ali nije riješeno pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženo razdoblje do 30. rujna 2015., do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika za vraćanje stečenog bez osnove, a time što je do sklapanja dodatka ugovora o kreditu došlo zbog stupanja na snagu gore navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen te da ne bi imao pravni interes za vođenje ove parnice. Dakle, u ovom postupku trebalo je utvrditi je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koja je nastala u slučaju utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljeve tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.352,93 CHF, odnosno 2.083,48 eura, ako se uzmu u obzir samo pozitivni iznosi. Razlika obveza od dana dospijeća prve obveze, odnosno od 1. srpnja 2006. do dana izračuna konverzije, odnosno 30. rujna 2015., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 4.337,70 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. te nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.980,04 eura, a sastoji se od glavnice u iznosu od 6.421,18 eura glavnice i 2.558,86 eura dospjelih i nepodmirenih zateznih kamata.

16. 2. Financijski vještak je izvršio izračun i na način da je osim pozitivnih razlika, uzeo u obzir i negativne razlike. U tom slučaju razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita i do dana izračuna konverzije, iznosi 2.788,13 CHF, odnosno 1.732,48 eura, dok razlika obveza za isto razdoblje, a koja proizlazi iz promjene tečaja CHF-a, iznosi 4.123,43 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose po gore navedenim osnovama od dana plaćanja, pa do 30. rujna 2015. te nakon uračunavanja efekata konverzije, tužiteljeva tražbina iznosi 8.162,81 eura, od čega 5.855,91 eura glavnice i 2.306,90 eura dospjelih i nepodmirenih zateznih kamata.

16. 3. Konačno, vještak je izračunao da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.512,91 eura, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

17. 1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da je vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice jer se prema odredbi čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, pa se preplata stoga ne može odbijati od zateznih kamata.

17. 2. Sud je navedeni prigovor tuženika ocijenio neosnovanim jer je prema redu uračunavanja sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a, vještak ispravno iznosom preplate priznate prilikom konverzije kredita namirio upravo zakonske zatezne kamate, a ne glavnu tražbinu.

17. 3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb jer je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda i temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi.

18. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, pravni prednik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bila doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za kreditne obveze. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, samim sklapanjem sporazuma o konverziji nije bezuvjetno došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

18. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do izračuna konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti izričito osporavao pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istoga.

18. 3. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za iznose anuiteta koje je više platio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu CHF jer je, nakon uzimanja u obzir iznosa preplate utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu u iznosu od 532,95 kn, odnosno 70,73 eura, oštećen za dodatni iznos od 6.421,18 eura te za zakonske zatezne kamate do izračuna konverzije, koje nakon uračunavanja preplate iz konverzije, iznose 2.558,86 eura . Iz navedenog proizlazi da izvršenom konverzijom i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije obeštećen za cjelokupni iznos kojeg je platio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

19. 2. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2019., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

19. 3. Što se pak tiče tužiteljevog restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. Prema tome, s osnove preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi zastara je počela teći 14. lipnja 2014. pa je i u tom dijelu tužba podnesena prije isteka zastarnog roka.

19. 4. Neosnovan je također i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i zahtjev u tužbi, a podnošenjem tužbe došlo je do prekida tijeka roka zastare.

20. Kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine po osnovi preplaćenih iznosa do izračuna konverzije nije uzimao u obzir negativne razlike, odnosno iznose za koje je tužitelj plaćao manje anuitete od početnih u razdoblju kad su kamatna stopa i tečaj CHF-a bili niži od početnih. Naime, tuženik po osnovi negativnih razlika nije istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja, materijalno-pravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa sud nije dužan niti ovlašten negativne tečajne razlike uzimati u obzir. Osim toga, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, u razdoblju kada su tečaj CHF-a i kamatna stopa bili niži u trenutku isplate kredita nego u vrijeme isplate kredita, imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta tužitelj nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na tuženikovoj, a ne na tužiteljevoj strani i tužitelj nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Konačno, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjih anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i kamatne stope, koju je mijenjao svojom jednostranom odlukom te je taj rizik preuzeo kao rizik poslovanja, a tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

21. 1. Sud je stoga tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 8.980,04 eura, s time da je na iznos razlika po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi promjene tečaja do izračuna konverzije tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. (dan nakon izračuna konverzije), dok je na iznos kamata od 2.558,86 eura odbio zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata, jer bi to bilo protivno odredbi čl. 31. ZOO-a budući da glavna tražbina nije namirena, pa stoga sporedna tražbina po osnovi kamata ne može biti samostalna te iako su kamate iskazane u apsolutnom iznosu, na iste se ne mogu dalje obračunavati kamate.

21. 2. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO -a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

22. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije primjenom fiksnog konverzijskog tečaja, a koji nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije i to u iznosu od 3.512,91 eura. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

22. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice u iznosu 3.512,91 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

23. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev, čija vrijednost iznosi ukupno 12.492,95 eura.

23. 2. Tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 12.492,95 eura, a tužbeni zahtjev prihvaćen je u iznosu od 8.980,04 eura, dok je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 3.512,91 eura, koji iznos se odnosi na razliku nedospjele glavnice. Imajući u vidu iznos prihvaćenog tužbenog zahtjeva, tužiteljev kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 71,88%, dok tuženikov uspjeh iznosi 28,12%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (71,88%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tuženika u postupku od tužiteljevog uspjeha u postupku (71,88%-28,12%) dobiva se iznos od 50,76 % uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

23. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 29. studenoga 2019., 11. siječnja 2023., 29. svibnja 2023. i 14. ožujka 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podnesaka od 7. siječnja 2020., 25. rujna 2020., 13. prosinca 2023., 13. rujna 2024., 17. listopada 2024. i 20. lipnja 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 17. prosinca 2019., 29. rujna 2020. i 24. lipnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 1100 bodova ili 2.200,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 550,00 EUR, što ukupno iznosi 2.750,00 EUR.

23. 4. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 681,93 eura te trošak s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 124,76 eura, tako da njegovi troškovi postupka ukupno iznose 3.556,69 eura.

23. 5. Sud je tuženiku naložio da tužitelju naknadi odmjerene troškove postupka razmjerno uspjehu tužitelja u parnici, odnosno u visini od 50,76%, što iznosi 1.805,38 eura, dok je preko dosuđenog iznosa odbio zahtjev tužitelja za naknadu istih kao neosnovan.

23. 6. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana donošenja presude pa do isplate.

24. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 1. kolovoza 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Sanja Barbarić, Oroslavje, Milana Prpića 65a

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, Iblerov trg 10/VII