Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-236/2023-11

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, nakon glavne rasprave održane 8. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika, dana 1. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe glave 1.i 2.8. Ugovora o kreditu, broj 361299, koji je tužitelj, ĆZ, [adresa], zaključio sa tuženikom Nova hrvatska banka, Zagreb, Varšavska 9, (pravni prednik Volksbank d.d. Zagreb) dana 23.03.2007.godine, koje glase:

1.IZNOS KREDITA Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 24.083,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

2.KAMATNA STOPA 2.1. Redovna kamatna stopa : 5,10 % godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

2.4. Redovna kamata po dospijeću: Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora . Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate.

8. OTPLATA KREDITA Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 341,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju, ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.967,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 8 postotnih poena, tekućom od 29.11.2011.godine, a od 1. kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te sukladno odredbi članka 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1.Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to:

- 0,69 eura sa z.z. kamatom počevši od 17.04.2007 godine, do isplate

- 38,92 eura sa z.z.kamatom počevši od 29.10.2007 godine, do isplate

- 10,11 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2008 godine, do isplate

- 4,27 eura sa z.z.kamatom počevši od 29.04.2008 godine, do isplate

- 4,14 eura sa z.z. kamatom počevši od 06.06.2008 godine, do isplate

- 3,88 eura sa z.z.kamatom počevši od 08.07.2008 godine, do isplate

- 4,14 eura sa z.z.kamatom počevši od 09.08.2008 godine, do isplate

- 4,81 eura sa z.z.kamatom počevši od 08.09.2008 godine, do isplate

- 6,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2008 godine, do isplate

- 16,09 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2008 godine, do isplate

- 9,58 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.12.2008 godine, do isplate

- 29,49 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2009 godine, do isplate

- 30,69 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.02.2009 godine, do isplate

- 29,36 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2009 godine, do isplate

- 26,70 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.04.2009 godine, do isplate,

- 28,03 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.05.2009 godine, do isplate

- 24,71 eura sa z.z.kamatom počevši od 08.06.2009 godine, do isplate

- 24,18 eura sa z.z.kamatom počevši od 09.07.2009 godine, do isplate

- 21,40 eura sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2009 godine, do isplate

- 26,04 eura sa z.z.kamatom počevši od 08.09.2009 godine, do isplate

- 26,70 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.10.2009 godine, do isplate

- 26,70 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.11.2009 godine, do isplate

- 28,70 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.12.2009 godine, do isplate

- 32,01 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.01.2010 godine, do isplate

- 35,33 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.02.2010 godine do isplate

- 34,80 eura sa z.z kamatom počevši od 04.03.2010 godine, do isplate

- 39,05 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.04.2010 godine, do isplate

- 39,31 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2010 godine, do isplate

- 46,75 eura sa z.z.kamatom počevši od 14.06.2010 godine, do isplate

- 54,84 eura sa z.z kamatom počevši od 09.07.2010 godine, do isplate

- 49,93 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2010 godine, do isplate

- 63,87 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.09.2010 godine, do isplate

- 64,27 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2010 godine, do isplate

- 52,05 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.11.2010 godine, do isplate

- 66,52 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.12.2010 godine, do isplate

- 81,78 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.01.2011 godine, do isplate

- 72,49 eura sa z.z.kamatom počevši od 24.02.2011 godine, do isplate

- 73,82 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2011 godine, do isplate

- 67,85 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.04.2011 godine, do isplate

- 73,16 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.05.2011 godine, do isplate

- 82,45 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.06.2011 godine, do isplate

- 91,74 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.07.2011 godine, do isplate

- 118,95 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2011 godine, do isplate

- 89,75 eura sa z.z.kamatom počevši od 07.09.2011 godine, do isplate

- 91,21 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.10.2011 godine, do isplate

- 90,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2011 godine, do isplate

- 87,09 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.12.2011 godine, do isplate

- 91,68 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.01.2012 godine, do isplate

- 93,33 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.02.2012 godine, do isplate

- 97,71 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.03.2012 godine, do isplate

- 97,84 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2012 godine, do isplate

- 95,06 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.05.2012 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.06.2012 godine, do isplate

- 98,38 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.07.2012 godine do isplate

- 98,38 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.08.2012 godine, do isplate

- 95,99 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.09.2012 godine, do isplate

- 94,39 eura sa z.z.kamatom počevši od 01.10.2012 godine, do isplate

- 91,74 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.11.2012 godine, do isplate

- 95,06 eurasa z.z.kamatom počevši od 03.12.2012 godine, do isplate

- 95,06 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.01.2013 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.02.2013 godine, do isplate

- 90,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.03.2013 godine, do isplate

- 93,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.04.2013 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.05.2013 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.06.2013 godine, do isplate

- 89,08 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.07.2013 godine, do isplate

- 86,43 eura sa z.z.kamatom počevši od 06.08.2013 godine, do isplate

- 87,09 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.09.2013 godine, do isplate

- 90,41 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.10.2013 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 05.11.2013 godine, do isplate

- 93,07 eura sa z.z kamatom počevši od 03.12.2013 godine, do isplate

- 93,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.01.2014 godine, do isplate

- 93,07 eura sa z.z.kamatom počevši od 03.02.2014 godine, do isplate

- 95,72 eura sa z.z.kamatom počevši od 04.03.2014 godine, do isplate

- 437,10 eura sa z.z.kamatom počevši od 02.04.2014 godine, do isplate

- te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.250,00 eura, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 23.07. 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu, broj 361299, te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem OV-16146/07 od dana 21.03.2008.godine, na rok otplate od 84 mjeseca. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.083,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj je otplatio tuženiku kredit u cijelosti. U gore navedenom ugovoru, ugovoreno je: 1.iznos kredita Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 24.083,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

2.Kamatna stopa 2.1. Redovna kamatna stopa : 5,10 % godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. 2.4. Redovna kamata po dospijeću: Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate. 8. Otplata kredita Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 341,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnicu švicarski franak, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7 kolovoza 2007 do 31.prosinca 2008 godine, te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl.broj Rev 2221/2018-11-, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu, nesporno je da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, obzirom je isti sklopljen 4.12.2007 godine. Nadalje se ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 2 i 4. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Također je u članku 4 Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je oštećen za najmanje 4.967,85 eura/37.430,85 kuna, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe čl. 1., 2. i 8. predmetnog ugovora i naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.967,85 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 23.3.2007. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

2.1. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom je parnični postupak pokrenut dana 5.6.2023., sukladno odredbama čl.230. i 226., odnosno čl. 371. ZOO-a.

2.2. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.3. Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 godina u iznosu od 24.083,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća.

2.4.Tuženik smatra da sve kada bi presuda iz parnice "Potrošač" i bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Isto tako ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "Potrošač". Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojih bi proizlazila i najmanja sumnja da je postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 26. ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.5. Nadalje tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se navedene odredbe mogle utvrditi ništetnim potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i /ili nejasna, i /ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

2.6. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe.

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj,

2.8. Slijedom navedenoga tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u otplatnu tablicu po kreditu, otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit, ugovor o kreditu broj 361299 od 23.3.2007., karticu prometa po kreditu, promet po kreditu/ specifikacija uplate, te ostale priloge i podneske spisu, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom dana 26. siječnja 2024. kao tuženika označio Hrvatsku poštansku banku d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnova tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate.

7. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda sud je prigovor odbio rješenjem br. P 236/2023-6 od 27.kolovoza 2024. koje je postalo pravomoćno 16.9.2024.

8. U postupku nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili dana 23.07. 2007. godine Ugovor o kreditu broj 361299, na rok otplate od 84 mjeseca, na osnovu kojeg ugovora je tužitelj od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.083,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj je otplatio tuženiku kredit u cijelosti.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik (kao osmotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev- 2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

11. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba glave 1. i 8. predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke to je dakle ništava odredba glave 2 predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

14. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

17.1. Tužitelj ĆZ je iskazao da ima srednju stručnu spremu -tehničar strojarskog smjera i 2007. godine je bio u mirovini u koju je je otišao 2006. Prije toga je radio u Plamen International. Nije nikad bio nositelj obrta ili neke druge poslovne djelatnosti. Sredstva kredita je utrošio na kupnju automobila. Automobil je kupio u "Auto kući Radić" gdje je bio pripremljen ugovor za kupoprodaju vozila, ne sjeća se da je išao u banku. Koliko se sjeća ugovor je potpisao u auto kući gdje je sve bilo pripremljeno. Obzirom nije išao u banku nije niti pregovarao o pojedinim odredbama kredita. Prva rata kredita iznosila je oko 1.500,00 kuna i neprestano je rasla tako da je najviše rata bila preko 2.300,00 kuna. Osobno je plaćao kredit na način da je odlazio u banku i pri tome je negodovao jer rate kredita rastu, međutim ne sjeća se što su mu odgovorili. Kredit je isplatio u cijelosti 2014. godine.

18. Sud cijeni da je iskaz tužitelja kao istinit i logičan, te podudaran utvrđenju suda u kolektivnom sporu.

18.1. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz eura i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

19. Tako je sud imajući u vidu izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke - ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora, u skladu s čim je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi iz čl.1.,2. i 8 Ugovora o kreditu.

20. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

22. Visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporavao.

23. Stoga je sud utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice utuženi iznos od 4.967,85 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u izreci.

24. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik sud ne nalazi osnovanim.

24.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

24.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kada je zastara počela teći iz početka.

24.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

24.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 5.6.2023. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) tako da je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 1.250,00 eura i to trošak zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu održanom dana 26.1.2024. u iznosu od 125,00 eura sukladno Tbr.9.t.2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 , 126/22 i 138/23) obzirom je ročište odgođeno a raspravljalo se samo o procesnim pitanjima, zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanima 19.2.2025. i 8.7.2025. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište i trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura i sastav obrazloženog podneska od 27.9.2023. u iznosu od 250,00 eura.

25.1. Sud nije priznao trošak zastupanja na ročištu 26.11.2024 u iznosu od 250,00 eura obzirom je ročište odgođeno o čemu su stranke obaviještene telefonski putem.

26. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 1. kolovoza 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Nova hrvatska banka d.d., Varšavska 9, Zagreb