Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-866/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Stokrp članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević & Jarić j.t.d., Osijek, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, broj P-558/2022-20 od 28. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, broj P-558/2022-20 od 28. travnja 2023., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba tužitelja te se nalaže tuženiku da tužitelju pored troškova iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, broj P-558/2022-20 od 28. travnja 2023., isplati i daljnji trošak u iznosu od 638,78 EUR u roku od 15 dana, dok se s više traženog u iznosu od 300,00 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 312,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, broj P- 558/2022-20 od 28. travnja 2023., usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i točkom l. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 4.022,86 EUR / 30.310,25 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. Točkom ll. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.154,89 EUR / 23.770,52 kn na ime prouzročenog parničnog troška, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena od presuđenja 28. travnja 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog odluke o troškovima postupka i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 6/24 - dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u bitnom navodi da pobijana oduka u odnosu na troškove postupka tužitelja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, odredbe kako ZPP-a tako i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22,138/23 - dalje: Tarifa), kada tužitelju nisu priznati i ostali troškovi zatraženi troškovnikom. Tužitelj predlaže žalbu prihvatiti i tužitelju dosuditi i preostale troškove postupka.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio i tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir negativnu razliku valutnog tečaja koju da je trebalo oduzeti od izvještačenog iznosa preplate te navodi da tuženik nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, budući je naveo da traži da sud prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF. Tuženik predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovi postupak.

3. Odgovor na žalbu tužitelja kao i na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno, izuzev u odnosu na odluku o troškovima postupka tužitelja .

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.022,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni utuženi iznos od dana dospijeća do isplate, a za koji iznos tužitelj tvrdi da je preplatio uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. U postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu 18. listopada 2006. (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 18.792,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja, koji iznos se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao vratiti uz valutnu klauzulu.

9. Također nije sporna niti činjenica da je prvostupanjski sud odlučivao temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora.

10. Prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak u individualnim parnicama, te je prvostupanjski sud i na temelju provedenog vještačenja utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenog krediti s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

O žalbi tuženika:

11. Tuženik tijekom postupka a i sada u žalbenom stupnju, čini spornim osnovanost tužbenog zahtjeva obzirom na visinu preplate utvrđene vještačenjem i na nespornu činjenicu da je u jednom razdoblju došlo do pada tečaja valute CHF, pa smatra da je zbog te činjenice utvrđeni iznos preplate trebalo umanjiti.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava naložio isplatu utvrđenog iznosa preplate.

13. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO). Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.) i Direktive 93/13 koji se protivi tome da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi, prvostupanjski sud pravilno usvaja tužbeni zahtjev ne umanjujući ga za niži tečaj valute CHF.

14. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o tome da bi tuženik bio dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, niti je vještačenjem pogrešno utvrđen iznos preplate.

15. Naime, tužitelj je utužio samo ono što je platio više, a na što ne utječe činjenica da je jedno vremensko razdoblje došlo do pada tečaja valute CHF. Tužitelj od tužene nije ništa stekao da bi morao vratiti, pogotovo kad tužena u tom pravcu nije postavila zahtjev za isplatu razlike manje plaćenih anuiteta od početnog.

16. Pobijana presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu kakva je odlukom dana, te ne upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu

17. Žalbenima navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je na temelju članka 368. ZPP-a žalba tuženika odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena.

O žalbi tužitelja

18. Tužitelj osporava odluku o troškovima postupka.

19. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pod točkom 44. obrazloženja, obrazlaže troškove na način: „Budući da je tužitelj s konačno podnesenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti u ovoj parnici, u odnosu na tuženika koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi tako i po visini, to tužitelj ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice“, ali ne da dosuđuje tužitelju tako troškove, već zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada ne odlučuje izrekom o djelomičnom odbijanju troškova postupka tužitelja.

20. Tako prvostupanjski sud, iako izrekom ne odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška, obrazlaže odbijanje zahtjeva za:

- pristup ročištu od 17. veljače 2020. za koje je punomoćnik tužitelja tražio iznos od 200,00 EUR,

- pristup ročištu za objavu presude od 3. prosinca 2021. - 100,00 EUR,

- pristup ročištu za objavu presude od 28. travnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR, budući da je punomoćnik tužitelja na oba zaključna ročišta uredno obaviješten da će sud nenazočnoj stranci presudu dostaviti putem e-oglasne ploče,

- obrazloženog podneska od 25. siječnja 2023., u iznosu od 50,00 EUR jer da, po ocjeni suda, taj trošak ni nije bio nužan za pravilno vođenje ove parnice,

- dok se o ostalim zatraženim troškovima postupka koji se odnose na trošak sastava žalbe od 4. veljače 2021., zastupanja na ročištu 3. ožujka 2023., trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2019., trošak pristojbi na žalbu i na presudu uopće ne osvrće, ali je nesporno da je zahtjev i za te troškove odbijen.

21. Dakle, prvostupanjski sud neosnovano ne priznaje troškove postupka:

- pristupa ročištu od 17. veljče 2020. u punom iznosu, iako prema Tbr. 9. st. 1 Tarife tužitelj ima pravo na naknadu za zastupanje na tom ročištu budući se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 200,00 EUR, a priznao mu je 100,00 EUR,

- pristupa ročištu za objavu presude od 28. travnja 2023. (100,00 EUR) na kojem ročištu je punomoćnik tužitelja bio nazočan (zamjenica punomoćnika Ana Šutalo, odvjetnica iz Valpova),

- obrazloženog podneska od 25. siječnja 2023. u iznosu od 50,00 EUR, a radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva sukladno obvezi dvojnog iskazivanja u eurima, dakle podnesak je bio nužan za ovaj postupak,

- zastupanja na ročištu 3. ožujka 2023., iako prema Tbr. 9. st. 1. Tarife tužitelj ima pravo na naknadu za zastupanje na tom ročištu u punom iznosu od 200,00 EUR, priznato je 100,00 EUR

- trošak sastava žalbe od 4. veljače 2021. - 125,00 EUR prema Tbr. 10.1. Tarife tužitelj ima pravo na naknadu tog troška,

- trošak pristojbe na žalbu - 81,89 EUR,

- trošak pristojbe na presudu - 81,89 EUR.

22. Osnovano je odbijen trošak pristupa ročištu za objavu presude od 3. prosinca 2021. (za ovo ročište nema dokaza da je u ovom postupku bilo zakazano ili održano), kao što osnovano nije priznat niti trošak podneska od 21. kolovoza 2019., kojim tužitelj dostavlja uplatnicu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, a koja obveza nastaje u trenutku kada se tužba predaje – članak 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23), a tužba je predana 11. lipnja 2019., te je tužitelj uz tužbu bio dužan dostaviti i dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, bez obzira na poziv suda na ispunjenje te obveze.

23. Žalbenim navodima tužitelja dovedena je sumnju zakonitost odluke o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi pa je na temelju članka 380. ZPP-a, žalba tužitelja djelomično prihvaćena i tužitelju je određen i daljnji trošak postupka od 638,78 EUR, dok je s više traženim iznosom od 300,00 EUR odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 166.u svezi sa člankom 154. i člankom 155. ZPP-a.

24. Tužitelju je određen i trošak sastava žalbe u ovom žalbenom postupku obzirom je uspio sa žalbom, a trošak se sastoji od troška sastava žalbe u iznosu od 200,00 EUR uvećan za PDV, odnosno ukupno 312,50 EUR.

25. Slijedom navedenog presuđeno je i riješeno kao u izreci ove odluke.

U Karlovcu 30. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj