Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: Povrv-99/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., Podružnica Čistoća, OIB 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u MAĐARIĆ & LUI - odvjetničko društvo d.o.o., protiv tužene IĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi isplate, bez održavanja rasprave, 1. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ivana Malekovića iz [adresa], pod poslovnim brojem Ovrv- 103/2024 od 25. ožujka 2024., kojim se tuženoj IĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], nalaže tužitelju ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. - PODRUŽNICA ČISTOĆA, OIB: 85584865987, namiriti tražbinu namiri tražbinu u iznosu od 600,53 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku:

• na iznos od 85,79 EUR od 25.11.2020.,

• na iznos od 85,79 EUR od 16.12.2020.,

• na iznos od 85,79 EUR od 16.01.2021.,

• na iznos od 85,79 EUR od 17.02.2021.,

• na iznos od 85,79 EUR od 17.03.2021.,

• na iznos od 85,79 EUR od 17.04.2021.,

• na iznos od 85,79 EUR od 15.05.2021.,

pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 190897491, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi,

II. Odbija se zahtjev tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. - PODRUŽNICA ČISTOĆA, OIB: 85584865987 za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. - PODRUŽNICA ČISTOĆA, OIB: 85584865987 (ranije ovrhovoditelj; dalje u tekstu: tužitelj) podnio je Javnom bilježniku prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tužene IĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije ovršenice; dalje u tekstu: tužena) radi naplate novčane tražbine u iznosu 600,53EUR, uz naknadu troškova postupka, sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

2. U povodu istog prijedloga javni bilježnik Ivan Maleković, sa sjedištem u [adresa], donio je 25. ožujka 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-103/2024, protiv kojeg rješenja je ovršenica, sada tužena pravodobno uložila prigovor u kojem ističe prigovor zastare.

3. U očitovanju na prigovor tužitelj navodi da je prigovor zastare neosnovan obzirom se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok u trajanju pet godina. Navodi da između stranaka nije sporno da je tužena vlasnica predmetnog poslovnog prostora, da potrebu korištenja komunalne usluge nije odjavila, da je cijena usluge ispravno obračunata, da tužena nije podmirila tužitelju dužnu tražbinu, da je tužitelj dokazao visinu svoje tražbine, te da je cijena obvezne minimalne javne usluge dio cijene javne usluge koju je korisnik usluge dužan platiti davatelju usluge za obračunsko mjesto osim u slučaju kada trajno ne koristi nekretninu što konkretno nije slučaj.

3.1. Zaključno iznosi stav da je plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge potrebno kako bi se na nekom području uopće moglo osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, a navedeno ne može zavisiti isključivo od količine predanog otpada, pa je, obzirom na isto, tužena u cijelosti obvezna platiti utuženo potraživanje tužitelja.

4. Tužena se podneskom od 7. listopada 2024. očitovala na navode tužitelja i istaknula da iz ranije presude donesene između istih stranaka u sudskom postupku u kojem iz drugostupanjske odluke, odluke Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da tužena nije koristila javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada. Ujedno, tužitelj ju neosnovano tereti za naplatu više kvadrata nego što je doista u njenom vlasništvu jer se računi izdaju za kvadraturu od 650m2, a ona je vlasnica prostora od 47m2. O istome je već ranije (2016.) obavijestila tužitelja, ali nikada nije dobila odgovor na isti prigovor. Dodaje da joj je tužitelj tek u rujnu 2023. isporučio traženu kantu za otpad nakon čega je uredno počela podmirivati primljene račune. Ističe da s tužiteljem nije zaključila nikakav ugovor, nema evidencije o odvozu otpada te ističe da tužiteljevo pozivanje na plaćanje minimalne javne usluge nema veze s ispostavljenim računima niti na konkretnu tražbinu jer tužitelj nije održao kvalitetu javne usluge odnosno nije odvozio otpad.

5. Sukladno odredbi čl. 58. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/2022., 6/2024.) rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-99/2024 od 22. svibnja 2024. stavljeno je izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Obzirom se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sporu male vrijednosti te da nijedna od stranaka nije predložila održavanje ročišta u ovoj pravnoj stvari kao i da se odlučne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava koje su priložene spisu, ovaj sud nije proveo ročište nego je sukladno čl.461. a. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje ZPP) donio presudu na temelju stanja spisa.

5. Predmet ovog spora je naplata duga u iznosu od 600,53Eur-a s pripadajućom zateznom kamatom na ime obvezne minimalne javne usluge tzv. fiksnih troškova izvršene tuženoj za poslovni prostor u vlasništvu tužene na adresi [adresa] u razdoblju listopad 2020. -travanj 2021.

6. Između stranaka nije sporno da je tužena vlasnica poslovnog prostora na adresi [adresa] te da predmetni dug nije podmiren pri čemu tužitelj navodi da se isti odnosi isključivo na obveznu minimalnu javnu uslugu koja je tuženoj obračunata utuženim računima. Međutim, sporno je da li je tražbina tužitelja u zastari, osnov i visina predmetnog potraživanja tužitelja.

7. Odredbom čl. 461.a st. 6. ZPP propisano je da je u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga odnosno prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tužitelj dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave prigovora protiv platnog naloga odnosno rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je određena ovrha, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave.

8. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, sud je tijekom postupka pročitao izvod iz poslovnih knjiga tužitelja sa stanjem na dan 31. listopad 2023. (list 10, 55 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-725/2019 od 3. studenog 2020. (stranice 23-29, 37-40 spisa), račun br. R- 71142/2021 (poleđina lista 55 spisa), račun br. R-50519/2021 (stranica 56 spisa), račun br. R-29761/2021 (poleđina lista 56 spisa), račun br. R-8970/2021 (list 57 spisa), račun br. R-202020/2020 (poleđina lista 57 spisa), prijepis posjedovnog lista broj 4219 (stranica 68 spisa), dopis/prigovor tužene upućen 30. ožujka 2016. tužitelju (stranica 69 spisa), Potvrdu gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 16. veljače 2001. (stranica 70 spisa), Očitovanja suvlasnika (ovjereno kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod posl. brojem OV- 3426/01 i OV-3427/01 19. veljače 2001.) i Dodatka očitovanju sklopljenom 19. veljače 2001. od 27. ožujka 2001. (ovjereno kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod posl. brojem OV-6380/01 i OV-6381/01 29. ožujka 2001.) (stranica 71-79 spisa).

9. Sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a) te su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st. 1. ZPP-a).

9.1. Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (čl. 220. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP-a).

10. U smislu citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja, sadržana u odredbi članka 221.a ZPP-a, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti sukladno odredbi članka 299. ZPP- a.

11. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a ovaj prvostupanjski sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

12. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga tužitelja sa stanjem na dan 31. listopad 2023. (list 10, 55 spisa) utvrđeno je da na isti dan potraživanje tužitelja prema tuženoj iznosi ukupno 600,53 Eur, a odnosi se na sedam mjesečnih naknada u pojedinačnom iznosu od 85,79 Eur, u razdoblju listopad 2020. -travanj 2021. Nadalje je utvrđeno da tražbina po računu br. R-71142/2021 (poleđina lista 55 spisa) je dospjela 14. svibnja 2021., po računu br. R-50519/2021 (stranica 56 spisa) je dospjela 16. travnja 2021., računu br. R-29761/2021 (poleđina lista 56 spisa) je dospjela 16. ožujka 2021., računu br. R-8970/2021 (list 57 spisa) je dospjela 16. veljače 2021., računu br. R-202020/2020 (poleđina lista 57 spisa) je dospjela 15. siječnja 2021., po računu br. 181178 P- 198/2022 je dospjela 15. prosinca 2020. te po računu br. 163726 P-198/2022 je dospjela 24. studenog 2020.

13. Uvidom u račune dostavljene od strane tužitelja (poleđina lista 55- poleđina lista 57) utvrđeno je da se odnose na šifru stranke 190897491 koja šifra pripada tuženoj, a za odnose se na objekt na adresi [adresa], odnosno 000, a nije razvidno za koju vrstu prostora (stan, poslovni prostor i sl.) te spisu ne prileže računi br. 181178 P-198/2022 i br. 163726 P-198/2022.

14. U smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021.; dalje: ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Sud se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

15. U smislu odredbe čl. 226. st. 1. ZOO propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

16. U smislu odredbe članka 215. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

17. U smislu odredbe članka 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

18. Odredbom članka 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

19. Obzirom na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na konkretan pravni odnos ima primijeniti zastarni rok propisan odredbom člankom 226. stavkom 1. ZOO, odnosno trogodišnji rok zastare, a kako je tužitelj radi naplate utuženog potraživanja podnio ovršni prijedlog javnom bilježniku dana 10. siječnja 2024., to je prekinuo zastaru za sva mjesečna dugovanja koja dospijevaju 10. siječnja 2021. i kasnije.

20. Slijedom iznesenog je prigovor zastare tužene ocijenjen osnovanim za tražbinu po računima 163726 P-198/2022 u iznosu 85,79Eur s dospijećem 24.11.2020. i računu broj 181178 P-198/2022 u iznosu 85,79Eur s dospijećem 15.12.2020. pa je sud, temeljem odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a, u tom dijelu ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev.

21. U odnosu na prigovor tužene (vlasnice predmetne nekretnine) o nedostatku aktivne legitimacije ovaj prvostupanjski sud ukazuje na neosnovanost istog jer proizlazi iz pogrešnog stava da bi obveza plaćanje naknade tužitelju za odvoz komunalnog otpada trebala proizlaziti isključivo iz ugovora. To iz razloga što obveza tužene proizlazi iz Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine, broj: 94/2013., 73/2017., u daljnjem tekstu: ZOGO-a).

22. Naime prema ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada je usluga od općeg interesa (članak 30. stavak 2.) za područje jedinici lokalne samouprave (članak 30. stavak 3.), a korisnik među kojima je i vlasnik nekretnine (članak 30. stavak 5.) je dužan koristiti javnu uslugu sukladno ZOGO-a i propisima donesenim na temelju tog Zakona, te općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju Zakona (članak 30. stavak 6. točka 1.), snositi troškove gospodarenje komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (članak 30. stavak 6. točka 3.) prema odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (članak 30. stavak 7.).

23. Slijedom navedenog, tužena je kao vlasnica predmetne nekretnine temeljem zakona (a ne pravnog posla) dužna koristiti uslugu tužitelja i snositi trošak takve usluge sukladno prethodno navedenim odredbama ZOGO.

24. U ovom postupku primjenjuju se odredbe Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada i usluga povezanih s javnom uslugom u Gradu Zagrebu, ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br. 24/19.; dalje u tekstu: Odluka) obzirom na razdoblje kada je tražbina nastala odnosno kada je usluga tužitelja vršena tuženoj.

25. Odredbom čl. 2. st. 1. t. 15. Odluke propisano je da je obvezna minimalna javna usluga dio javne usluge koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu o osiguranju primjene načela "onečišćivač plaća", ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge.

26. Odredbom čl. 4. st. 1. Odluke propisano je da je kriterij obračuna količine otpada koji predaje korisnik javne usluge volumen spremnika i broj pražnjenja spremnika.

27. Struktura cijene javne usluge propisana je odredbom čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17. i 84/19.; dalje u tekstu: Uredba) na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. „fiksni“ dio cijene koji treba povezati s odredbom čl. 33. st. 4. ZOGO) Tzv. fiksni dio cijene vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe), a korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), a samo iznimno, obveza korisnika usluge ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe). Cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti, te da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.

28. Stoga su neosnovani navodi tužene da nije bila u obvezi plaćati tužitelju uslugu koja se odnosi na obveznu minimalnu javnu uslugu jer joj nije isporučen spremnik (kanta) za otpad te tužitelj nije odvozio otpad s predmetne nekretnine budući upravo u takvom slučaju nije u obvezi podmirivati tzv. varijabilne troškove, ali jest tzv. fiksne jer predmetnu nekretninu trajno ili povremeno koristi (drugačije u postupku nije utvrđeno niti tužena ukazuje na isto). Naime, upravo u slučaju da korisnik ne želi (odbije) preuzeti spremnik za otpad ili mu isto iz drugih razloga nije omogućeno tada nije u obvezi plaćati tzv. varijabilne troškove (jer zapravo nema niti parametara za utvrđivanje istih ukoliko nije poznat volumen spremnika i količina odloženog otpada…), ali u tom slučaju ostaje u obvezi podmirivati obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, sve kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu (poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge) te pod uvjetom, kako je već prethodno pisano, da korisnik trajno ili povremeno koristi konkretnu nekretninu.

29. Međutim, a obzirom na prigovor tužene da je iznos predmetne tražbine pogrešno obračunat obzirom na činjenicu da tužena nije vlasnik nekretnine u površini naznačenoj na računima koji su priloženi u spis (650m2) i pritom dostavlja dokaze da je vlasnica određenog dijela predmetne nekretnine ukazuje se osnovnim prigovor visine utuženog potraživanja tužitelja. Pa tako iz Potvrde gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet od 16. veljače 2001. proizlazi da se nekretnina na adresi [adresa] (navedena na računima koje je dostavio tužitelj) sastoji od 13 (kom) poslovnih prostora ukupne površine 320,30m2, prostora praonice rublja površine 188,90m2, uredskog prostora Sajma automobila površine 47,37m2 i poslovnog prostora Konzuma površine 77,85 m2, a iz Očitovanja suvlasnika nekretnine na predmetnoj adresi (ovjereno kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod posl. brojem OV-3426/01 i OV-3427/01 19. veljače 2001.) i Dodatka navedenom očitovanju od 27. ožujka 2001. (ovjereno kod javnog bilježnika Željke Maroslavac pod posl. brojem OV-6380/01 i OV-6381/01 29. ožujka 2001.) proizlazi da je tužena suvlasnik 47/902 dijela predmetne nekretnine ukupne površine 47m2, odnosno da su ostali suvlasnici dozvolili tuženoj da se upiše u zemljišne knjige kao vlasnik u 3,72/100 suvlasničkog dijela nekretnine (poslovni prostr – lokal br. 12) u površine 23,59m2 te kao vlasnik u 3,72/100 suvlasničkog dijela nekretnine (poslovni prostr – lokal br. 11) u površine 23,59m2. Ujedno, iz Posjedovnog lista proizlazi da je tužena upisana kao posjednik u 47/902 dijela predmetne nekretnine te da je o istome obavijestila tužitelja podneskom koji je isti svojim štambiljom urudžbirao 30. ožujka 2016.

30. Budući se tužitelj nije očitovao na navedene navode tužene, odnosno osporio iste i dokazao suprotno (primjerice dostavom zemljišnoknjižnog izvatka iz kojeg proizlazi drugačije) to se, primjenom pravila o teretu dokazivanja, sadržana u odredbi članka 221.a ZPP-a, izvodi zaključak o osnovanosti navedenih tvrdnji tužene.

31. Ujedno, tužitelj nije dostavio Cjenik temeljem kojeg je izvršio obračun zadužene minimalne javne usluge tužene u utuženom periodu to niti iz navedenog razloga nije dokazana visina utužene tražbine, a istu tužena osporava, slijedom čega je ovaj prvostupanjski sud, temeljem odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a, u tom dijelu ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev, čime je zahtjev tužitelja u konačnici u cijelosti odbijen kako je i presuđeno u izreci.

32. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada mu naknada troškova parničnog i ovršnog postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a) slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke, a tužena nije potraživala trošak tijekom postupka pa sud o istome nije odlučivao.

U Velikoj Gorici 1. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana uručenja prijepisa presude (čl. 335. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Tužitelju, po punomoćniku

2. Tuženoj