REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-3520/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Boški Pavičić, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Podhraški, u pravnoj stvari tužitelja HEP- TOPLINARSTVO d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 15907062900, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Cvjetko Lupi, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave, zaključene 24. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 1. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Lade Draškić u Zagrebu poslovni broj Ovrv-101108/2022 od 2. siječnja 2023. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 243,03 EUR (dvjesto četrdeset tri eura i tri centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 1,06 EUR od 22. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 40,88 EUR od 24. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 200,68 EUR od 24. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 0,40 EUR od 8. rujna 2022. do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 140,63 EUR (sto četrdeset eura i šezdeset tri centa) u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja (ranije ovrhovoditelja) jedinstvenog identifikatora 423894-2022 javna bilježnica Lada Draškić u Zagrebu donijela je 2. siječnja 2023. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-101108/2022 (list 13 spisa) kojim je tuženiku (ranije ovršeniku) naloženo da tužitelju plati 243,03 EUR sa zateznim kamatama na iznos od 1,06 EUR od 22. svibnja 2021. do isplate, na iznos od 40,88 EUR od 24. kolovoza 2021. do isplate, na iznos od 200,68 EUR od 24. veljače 2022. do isplate i na iznos od 0,40 EUR od 8. rujna 2022. do isplate. Istim rješenjem tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi odmjerene troškove postupka u iznosu 53,09 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor kojim osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije dokazao da se s tuženikom nalazi u ugovornom odnosu, a da nije niti jasno na što se uopće odnose zaduženja po utuženim računima – na kuću, poslovni prostor ili nešto treće. Također, ističe prigovor zastare te predlaže da sud ukine platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je rješenjem od 17. ožujka 2023. (list 22-23 spisa) stavio izvan snage spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je odlučio kako će se daljnji postupak provesti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavku postupka tužitelj navodi da se utuženi iznos odnosi na dugovanje tuženika za isporučenu toplinsku energiju u odnosu na samostalnu uporabnu cjelinu na adresi u [adresa] vezanu uz šifru krajnjeg kupca 2584387. Ističe da je tuženik ranije sklopio ugovor o isporuci toplinske energije, a da se na temelju čl. 53. st. 14. Zakona o tržištu toplinske energije smatra da je tužitelj (do potpisivanja novog ugovora) određen kao opskrbljivač toplinskom energijom za predmetni poslovni prostor, iako nije došlo do sklapanja novog ugovora tuženika s tužiteljem. Tužitelj navodi da je tuženik vlasnik prostora na predmetnoj adresi pa da je time i osnovano evidentiran kao krajnji kupac pod šifrom 2584387. Tužitelj pojašnjava da se na predmetnoj adresi na mjernom mjestu NS 089 nalaze poslovni i stambeni prostor tuženika pod šifrom potrošača 31840940015 što proizlazi iz dopisa predstavnika stanara od 4. travnja 2000. koji je u samom dopisu naveo da su se suvlasnici nekretnina na adresi u [adresa] (uključujući i tuženika) koja se nalazi na predmetnoj adresi jednoglasno složili sa projektom Analiza utroška topline za potrebe centralnog grijanja uz koji je dostavljen i popis zatečenog stanja. Ističe da su za predmetnu adresu izdane dvije Energetske suglasnosti ukupne snage toplinskog kapaciteta 34568 W, što čini 16,80%, odnosno da je Energetska suglasnost za poslovni prostor tuženika izdana na 10286W (5% udjela snage), a da je Energetska suglasnost za stambeni prostor izdana na 24282 W (11,80% udjela snage). Također, tužitelj navodi da je tuženiku poznato da postoje dvije šifre krajnjeg kupca, odnosno dva objekta na istoj adresi u kojima se koristi toplinska energija te da je također upozoren na dužnost obavještavanja tužitelja o nastalim promjenama u odnosu na navedene objekte u roku od 8 dana od nastanka takve promjene. Tužitelj navodi da nikada nije zaprimio obavijest tuženika o eventualnim promjenama koje su od utjecaja na odnos tužitelja i tuženika. Nadalje, tužitelj navodi da se za predmetni poslovni prostor raspodjela i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju obavljaju temeljem modela 1EG, a da je za raspodjelu priključne snage na zajedničkom mjerilu korišten model 1S. Pojašnjava da je raspodjela toplinske energije vršena u konkretnom slučaju prema snazi poslovnog prostora tuženika sukladno izdanoj energetskoj suglasnosti (10,286 kW), dok su fiksni elementi naplaćeni neovisno o količini potrošene toplinske energije. Stoga predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi uz naknadu troškova postupka tužitelju sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

5. Tuženik tijekom postupka i dalje osporava osnovu i visinu te upućuje da postoji nesklad između računa koje dostavlja tužitelj i same vjerodostojne isprave na temelju koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi.

6. Ovaj sud je 7. lipnja 2024. donio presudu (list 96-101 spisa) kojom je ukinut platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi te je odbijen tužbeni zahtjev (točka I izreke) te je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi trošak (točka II izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka III izreke). Županijski sud u Puli – Pola je zatim, u povodu žalbe tužitelja od 17. lipnja 2024. (list 106-109 spisa), donio rješenje poslovni broj Gž-1158/2024-2 od 23. rujna 2024. (list 116-121 spisa) kojim je ukinuta ranije spomenuta presuda ovog suda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi da se njegovo potraživanje odnosi na poslovni prostor tuženika što je vidljivo iz naznake „industrija i poslovni prostori“ na utuženim računima.

8. U tijeku postupka sud je izveo dokaze čitanjem izvatka iz poslovnih knjiga (list 9 spisa), računa (list 30-35 spisa), ugovora o potrošnji toplinske energije (list 36- 44 spisa), izvatka iz zemljišne knjige (list 45-49, 55-56 spisa), dopisa i tabličnog prikaza (list 50-51 spisa), pregleda stvarnog kapaciteta grijanja kuća (list 52 spisa), energetskih suglasnosti (list 53-54 spisa), dopisa tužitelja (list 57 spisa) i cjenika tužitelja (list 58 spisa).

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime usluge isporuke toplinske energije tijekom travnja i srpnja 2021. te siječnja 2022. u odnosu na samostalnu uporabnu cjelinu na adresi u [adresa], vezano uz šifru krajnjeg kupca 2584387.

11. Što se tiče prigovora zastare, treba reći da je na utuženim računima istaknuto da je predmetni objekt svrstan u kategoriju industrije i poslovnih prostora na CTS-u pa se stoga u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastare od tri godine koji je propisan za tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima (čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO). Čitanjem izvatka iz poslovnih knjiga (list 9 spisa) i utuženih računa (list 30-35 spisa) sud je utvrdio da je najstarija tražbina tužitelja na naplatu dospjela 21. svibnja 2021. S obzirom da je postupak pokrenut 8. rujna 2022. podnošenjem prijedloga za ovrhu javnoj bilježnici, kada je zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO-a, prigovor zastare nije osnovan.

12. Čitanjem izvatka iz poslovnih knjiga (list 9 spisa) i utuženih računa (list 30- 35 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj evidentirao tuženika kao krajnjeg kupca isporučene toplinske energije za poslovni prostor na adresi u [adresa], pod šifrom 2584387.

13. S obzirom da tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, odnosno navodi da nije korisnik usluge isporuke toplinske energije te da se ne nalazi u ugovornom odnosu s tužiteljem, teret dokazivanja da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari nalazi se na strani tužitelja (čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP).

14.1. Čitanjem ugovora o isporuci toplinske energije (list 36-44 spisa) sud je utvrdio da je tuženik (kao vlasnik obrta bistro „Mozart“) s društvom „Hrvatska elektroprivreda, direkcija za proizvodnju – sektor za toplinsku djelatnost“ sklopio 1. srpnja 1993. ugovor radi utvrđivanja međusobnih prava i obveza pri isporuci i korištenju toplinske energije na predmetnoj adresi.

14.2. Sud naprijed navedenu dokumentaciju prihvaća kao vjerodostojnu, dok tuženik tijekom postupka nije osporavao vjerodostojnost iste.

14.3. Iz navedenog ugovora proizlazi da je tuženik (kao vlasnik bistra „Mozart“) istim regulirao prava i obveze pri isporuci i korištenju toplinske energije s društvom „Hrvatska elektroprivreda“ direkcija za proizvodnju – sektor za toplinsku djelatnost“. Međutim, iz navedenog ugovora (a niti iz preostale dokumentacije koja se nalazi u spisu) ne proizlazi da je tuženik kao vlasnik nekretnine sklopio ugovor o isporuci, to jest potrošnji toplinske energije upravo s tužiteljem u smislu čl. 36. st. 2. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19; dalje: ZTTE), odnosno eventualno s ovlaštenim predstavnikom suvlasnika u smislu čl. 11. ZTTE-a, odnosno čl. 4. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije (Narodne novine broj 35/14, 129/15; dalje: Opći uvjeti).

14.4. U pogledu navoda tužitelja da je naprijed navedeni ugovor i dalje na snazi, odnosno da je propisano da se, u situacijama u kojima nije došlo do sklapanja novog ugovora od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika i gospodarskog subjekta koji je registriran za obavljanje djelatnosti kupca, za kupca toplinske energije određuje dosadašnji opskrbljivač toplinskom energijom koji opskrbljuje krajnje kupce toplinskom energijom, treba reći da predmetna odredba na koju se poziva tužitelj tijekom utuženog razdoblja nije bila na snazi. Naime, navedena odredba uvedena je (kao čl. 53. st. 14. ZTTE) člankom 12. Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“ broj 95/15; dalje: Uredba/15) koju je donijela Vlada Republike Hrvatske na temelju čl. 1. Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskog sabora (Narodne novine broj 115/14; dalje: Zakon o ovlasti/14). Zatim je čl. 4. Zakona o ovlasti Vlade Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskoga sabora („Narodne novine“ broj 102/15; dalje: Zakon o ovlasti/15) određeno da će uredbe koje je Vlada Republike Hrvatske donijela na temelju Zakona o ovlasti/14 koje su vrijedile na dan stupanja na snagu tog Zakona (kao što je to odredba sadržana u Uredbi/15 na koju se poziva tužitelj) ostati na snazi najdulje do 30. lipnja 2016. Stoga je predmetna odredba prestala važiti (najkasnije) 30. lipnja 2016., odnosno prije utuženog razdoblja. Tužitelj niti navodi, niti dokazuje da bi s tuženikom nakon što je predmetna odredba prestala važiti ugovorom regulirao prava i obveze vezane uz isporuku toplinske energije.

14.5. Dakle, tužitelj konkretno nije dokazao da je s tuženikom uopće sklopio ugovor na temelju kojeg bi tuženiku mogao naplaćivati naknadu za isporučenu toplinsku energiju u odnosu na predmetnu nekretninu, dok ugovor od 1. srpnja 1993. koji je ranije regulirao spomenutu materiju više nije na snazi. Sud je stoga o navedenom zaključio na temelju pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), odnosno zaključio je da tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o potrošnji.

15. Treba reći i da tužitelj tijekom postupka niti navodi, niti dokazuje da bi na tuženika bila prenesena obveza plaćanja naknade za toplinsku energiju po nekoj drugoj osnovi (primjerice ugovor o zakupu ili nešto slično).

16.1. Također, čitanjem izvatka iz zemljišne knjige – povijesni prikaz (list 55-56 spisa) sud je utvrdio da je tuženik vlasnik 1/2 nekretnine opisane kao kuća br. 16 i dvorište, AP ukupne površine 238 m2 (dvorište – 85 m2 i kuća – 153 m2) i to od 1. lipnja 2017. Iako je izvadak iz zemljišne knjige javna isprava u smislu čl. 8. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19, 128/22, 155/23; dalje: ZZK), dopušteno je dokazivati da su u istoj neistinito utvrđene činjenice (čl. 230. st. 3. ZPP) pa je tako tijekom postupka tužitelj dostavio dodatnu dokumentaciju iz koje proizlazi narav, odnosno opis predmetne nekretnine različit onome navedenim u posjedovnici (list A) izvatka koji se nalazi u spisu.

16.2. Čitanjem dokumentacije u prilogu dopisa predstavnika suvlasnika od 4. travnja 2000. (list 50 spisa), odnosno čitanjem pregleda stvarnog kapaciteta grijanja kuća (list 52 spisa) sud je utvrdio da se u odnosu na bazni model na predmetnoj adresi nalaze još i zatvoreni prostor na katu, kafić na vrtnoj strani kuće i ulazni prostor - dijelom zatvoren.

16.3. Sud naprijed navedenu dokumentaciju u tom dijelu prihvaća kao vjerodostojnu, dok tuženik tijekom postupka nije osporavao vjerodostojnost iste.

16.4. Na temelju navedene dokumentacije sud nalazi utvrđenim da je tuženik vlasnik nekretnine ukupne površine 238 m2 u 1/2 dijela i to od 1. lipnja 2017. te da se na predmetnoj adresi nalaze i stambeni i poslovni prostor (kafić).

16.5. Međutim, iako iz spomenute dokumentacije proizlazi već naprijed navedeno, odnosno da je tuženik vlasnik navedene nekretnine u 1/2 dijela, iz iste ne proizlazi da je tuženik vlasnik upravo onog dijela nekretnine u kojem se nalazi poslovni prostor. Tužitelj nije predložio izvođenje dokaza, to jest nije dostavio dokumentaciju na temelju koje sud može utvrditi da je tuženik vlasnik dijela predmetne nekretnine u kojem se nalazi poslovni prostor. Stoga je sud o naprijed navedenom zaključio primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), odnosno zaključio je da tuženik nije vlasnik poslovnog prostora koji je tužitelj u svojim evidencijama zaveo pod šifrom 2584387.

17. U odnosu na dio dokumentacije koju je tužitelj dostavio u tijeku postupka i to konkretno energetskih suglasnosti (list 53-54 spisa) treba reći da se radi o jednostranoj ispravi Hrvatske elektroprivrede, Direkcije za proizvodnju, Sektora za toplinarstvo, odnosno o ispravi koja nije potpisana od korisnika usluge isporuke toplinske energije. Također, treba reći da je u energetskim suglasnostima i u primjerice tabličnom prikazu vlasnika kuća na listu 51 spisa kao vlasnik naveden ZP, odnosno fizička osoba čije prezime se razlikuje od tuženikovog prezimena. Dakle iz naprijed navedenih isprava ne proizlazi da su tužiteljevi navodi koje je iznio u tijeku ovog postupka doista istiniti.

18. Dakle, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je tuženik vlasnik dijela nekretnine (poslovnog prostora) u odnosu na koji je tužitelj ispostavio utužene račune, a nije dokazao niti da je na snazi bilo kakav ugovor kojim se reguliraju prava i obveze između tužitelja i tuženika u odnosu na predmetnu nekretninu, s obzirom da je ugovor od 1. srpnja 1993. prestao važiti, a novi ugovor između tužitelja i tuženika nakon toga nije niti sklopljen. Stoga je zaključak ovog suda da tuženik nije korisnik usluga tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu u smislu čl. 84. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 52/25), odnosno u smislu čl. 4. i čl. 13. st. 1. Općih uvjeta.

19. Dodatno treba reći da sud na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu (čak i da je tužitelj dokazao da je tuženik doista korisnik njegovih usluga u odnosu na predmetnu nekretninu) ne bi bio u mogućnosti utvrditi visinu naknade za isporučenu toplinsku energiju tijekom utuženog razdoblja. Naime, račun za toplinsku energiju formira se i ispostavlja krajnjem kupcu u skladu s ugovorom o isporuci (čl. 13. st. 1. Općih uvjeta) koji bi trebao među ostalim sadržavati i odredbe o tome kojoj kategoriji potrošnje pripada krajnji korisnik, o cijeni toplinske energije, o načinu obračuna i roku plaćanja te ostale podatke na temelju kojih tužitelj u konačnici obračunava naknadu za isporučenu toplinsku energiju. Sud na temelju dokumentacije u spisu nije u mogućnosti utvrditi primjerice kojoj tarifnoj grupi pripada predmetna samostalna uporabna cjelina, koji tarifni model se u konkretnom slučaju primjenjuje, a niti preostale podatke za raspodjelu isporučene toplinske energije (snaga u kW, energija u kWh i slično) na temelju kojih bi tužitelj formirao, odnosno obračunao cijenu za isporučenu toplinsku energiju u odnosu na predmetnu samostalnu uporabnu cjelinu za utuženo razdoblje.

20. Slijedom svega navedenog, sud je ukinuo platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i odbio tužbeni zahtjev tužitelja te odlučio kao pod točkom I izreke ove presude (čl. 451. st. 3. ZPP).

21.1. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku („Narodne novine“ broj 9/21, 18/22; dalje u tekstu: Pravilnik o nagradama i naknadi), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba) i priloženim troškovnicima stranaka (list 82-83 spisa) te je donesena sukladno Zaključku broj 3 sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017.

21.2. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi (Tbr. 13/1 Tarife) u visini 25 bodova, zatim za zastupanje na ročištu održanom 18. travnja 2024. (Tbr. 9/1 Tarife) također u visini 25 bodova i za sastav podneska od 23. lipnja 2025. (Tbr. 8/4 Tarife) u visini 6,25 bodova. Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini 56,25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 140,63 EUR.

21.3. S druge strane, tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 19. siječnja 2024. s obzirom da tuženik u istom ponavlja navode istaknute u prigovoru pa takav podnesak prema ocjeni ovog suda nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

21.4. Zahtjev za naknadu troškova tužitelja odbijen je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21.5. Slijedom navedenog, o trošku parničnog postupka odlučeno je kao u točki II i III izreke ove presude.

U Zagrebu 1. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se podnosi pisano putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka presude, a o istoj odlučuje županijski sud. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku