REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-7010/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja ROI, [adresa], broj argentinske putovnice: 18.029.567, koga zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik, protiv 1. tuženika Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB: 61817894937, 2. tužene BOI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužene RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. i 3. tužene zastupane po punomoćniku BO, odvjetnica u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovora, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 1. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kupoprodaji od 1. srpnja 1993. broj Su- 08370018370 sklopljen između Grada Zagreba – Fonda grada Zagreba za vodoprivredu, promet i stambeno i komunalno gospodarstvo, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kao prodavatelja i PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao kupca, kojim je prodan stan na tavanu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 26 m2, u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na čest. br. 2338/9, po novoj izmjeri br. 7322 k. o. [katastarska općina], upisan u Knjigu položenih ugovora Grad Zagreba, [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Utvrđuje se da su uknjižba prava vlasništva na nekretnini upisanoj u 25344 u Knjizi položenih ugovora Grad Zagreb, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stan tavanu, lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 26 m2, u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na čest. br. 2338/9, po novoj izmjeri br. 7322 k. o. [katastarska općina]) izvršena temeljem navedenog Ugovora o kupoprodaji iz točke I ove presude, pod poslovnim brojem Zs-28179/93 pravno nevaljala.

III. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o darovanju od 7. lipnja 2021. godine sklopljen između PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao darovateljice i BOI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao daroprimateljica, kojim je darovan stan na tavanu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 26 m2, u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na čest. br. 2338/9, po novoj izmjeri br. 7322 k. o. [katastarska općina], upisan u Knjigu položenih ugovora Grad Zagreba, [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

IV. Utvrđuje se da je uknjižba prava vlasništva na nekretnini upisanoj u 25344 u Knjizi položenih ugovora Grad Zagreb, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stan na tavanu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 26 m2, u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na čest. br. 2338/9, po novoj izmjeri br. 7322 k. o. [katastarska općina]) izvršena temeljem navedenog Ugovora o darovanju iz točke III ove presude, pod poslovnim brojem Z-31457/2021 pravno nevaljana.

V. Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje uknjižbe pod poslovnim brojem Z-31457/2021 kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva u [broj poduloška] u Knjizi položenih ugovora Grad Zagreb zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stan na tavanu lijevo koji se sastoji od jedne sobe i ostalih prostorija u površini od 26 m2, u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na čest. br. 2338/9, po novoj izmjeri br. 7322 k. o. [katastarska općina]) u korist BOI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te uspostava prijašnjeg zemljišnog stanja.

VI. Nalaže se tuženicima da isplate tužitelju trošak parničnog postupka u s pripadajućim zakonskom zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju da II tuženoj BOI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tuženoj RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je univerzalni zakonski nasljednik iza pok. bake POI, te da je cjelokupna imovina ĐO na području bivše države konfiscirana temeljem Rješenja Kotarskog suda za II i III rajon grada Zagreba broj I.108/49 dana 24. veljače 1949., a koja se sastojala između ostalog na području Republike Hrvatske od 2400 dionice društva Privreda d.d. Društvo Privreda d.d. izdalo je sveukupno 3.000 dionica od kojih je svaka glasila na iznos od 1.000,00 dinara a ĐO je bila 100 % vlasnica društva Privreda d.d., dakle krajnji vlasnik nekretnina. Odluka o konfiskaciji donesena je temeljem Prijedloga Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, Povjereništva za trgovinu i opskrbu broj 3436/49/VIII-T-I.C dana 21. veljače 1949. upućenom Kotarskom sudu za II i III rajon grada Zagreba kojim se predlaže konfiskacija cjelokupne imovine na području [adresa] ĐO i to konfiskacija preostalih 2400 dionica društva Privreda d.d., dok je utvrđeno da je preostalih 600 dionica konfiscirano i da su položene kod Narodne banke FNRJ u centrali u Sloveniji. Nakon provedene konfiskacije u ZK iz vlastovnice je brisano društvo Privreda d.d. a uknjiženo je društveno vlasništvo. Za vrijeme dok su nekretnine bile u vlasništvu prijašnje vlasnice služile su isključivo za iznajmljivanje. Tužitelj je 11. prosinca 2002. podnio zahtjev radi povrata (naknade) za oduzetu imovinu stanova i poslovnih prostora koje mu pripadaju i to prema odredbi čl. 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Tužitelj je tražio i povrat imovine koje je i predmet ovog postupka koji se vodi kod Grada Zagreba pod brojem Klasa: UP/I-942-01/21-06/2 koji do dana podnođenja tužbe nije riješen. Tužitelj smatra da ima pravo na povrat imovine. Stanovi koji su predmetom postupaka otkupljeni su tijekom ranih 90-ih te su u ZK formirani podulošci u knjizi položenih ugovora. Suvlasnici stana u stambenoj zgradi u [adresa] su bile 2. do 4. tužene iz tužbe. Prva vlasnica je bila PO koja je svoje pravo uknjižila temeljem Ugovora o kupoprodaji od 1. srpnja 1993. Tužitelj tvrdi da je tada bilo izričitim propisom zabranjeno raspolaganje konfisciranim nekretninama u društvenom vlasništvu. PO je Ugovorom o darovanju predmetnu nekretninu darovala 3. i 4. tuženoj. Dakle, PO u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju nije imala mogućnost raspolaganja nekretninom jer je bila nevlasnica i to raspolaganje nije bilo dopušteno te je protivno prinudnim propisima te je Ugovor ništetan. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to predloženo pod I ove presude.

2. Prvo tuženik Grad Zagreb u odgovoru na tužbu navodi da je kupac stana PO stekla nekretninu temeljem valjanog pravnog posla zaključenog sa Gradom Zagrebom da je kupac bio u dobroj vjeri te zatražio uknjižbu svoga vlasništva. Tužbeni zahtjev je i neosnovan u odnosu na odredbu čl. 45 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i to stavka 2 koji propisuje da poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku se ne vraćaju. Imovina Heller Dore prešla je u vlasništvo države 21. studenog 1944. a što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis i to temeljem Odluke o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine te je i slijedom toga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Predlaže da sud tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

3. Drugo i treće tužene se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navode da je već tužitelj dostavio uz tužbu dokumentaciju o provedenoj konfiskaciji 2400 dionica trgovačkog društva Privreda d.d. a likvidacija tog društva je provedena temeljem Naredbe o likvidaciji Ministarstva trgovine i snabdijevanja Savezne vlade FNRJ a ne na temelju Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenja konfiskacije. Prema odredbi čl. 45 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i to čl. 2 st. 3 je propisano da se poduzeća oduzeta bivšem vlasniku na temelju propisa ne vraćaju a pod poduzećem se u smislu tog Zakona smatra vrijednost oduzetih nekretnina uključujući i poslovni prostor. Za poduzeća prema st. 1. tog članka pripada naknada. Dakle, tužbeni zahtjev je neosnovan. Isto tako neosnovan je i preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenja predmetnog Ugovora o darovanju. Predlažu da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

4. U provedenom postupku sud je izvršio uvid i pročitano je Ugovor o darovanju (list 11 do 13 spisa), rješenje o nasljeđivanju br. D-557/1997 (list 14 do 20 spisa), rješenje Kotarskog suda u Zagrebu d 21. veljače 1949. (list 28 do 33 spisa), ZK izvadak (list 34 do 35 spisa), prijepis posjedovnog lista (list 36 do 42 spisa), zahtjev za povrat imovine i podnesci sa zapisnikom (list 43 do 54 spisa), povjesni ZK izvadak (list 55 do 56 spisa), Ugovor o kupnji stana (list 57 spisa), djelomično rješenje Gradskog ureda od 29. listopada 2024. (list 240 do 260 spisa).

5. Cijeneći rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su 2. i 3. tužena zakonske nasljednice PO, da je PO sa 1. tuženikom iz ovog predmeta sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine koja je predmet ovog postupka dana 1. srpnja 1993. godine. Nije sporno da je ĐO bila vlasnica 2400 dionica trgovačkog društva Privreda d.d. koje je bilo upisano kao vlasnik nekretnine koja je bila predmet ovog postupka. Sporno je da li je predmetni Ugovor o kupoprodaji od 1. srpnja 1993. ništetan te da li su ništetni Ugovori o darovanju iz 2021. godine.

7. Odredbom čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" br. 53/90, 61/91, u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani prijenosa) važećeg na dan sklapanja ugovora o kupoprodaji između prvo tuženika i prednice drugo i treće tužene PO (**.**.1993.) propisano je da se zabranjuje prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretninama koje su postale društveno vlasništvo (državno vlasništvo odnosno općenarodna imovna), na temelju:

- Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", br. 52/58);

- Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Narodne novine", br. 30/68);

- Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine, br. 48/88 i 16/90);

- Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ", br. 43/65, 57/65 i 17/67, te Zakona o preuzimanju saveznih zakona kojima se uređuju odnosi o kojima po Ustavnim amandmanima XX. do XLI na Ustav SFRJ odlučuju republike ("Narodne novine", br. 52/71 i 52/73);

- Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. ("Službeni list FNRJ", br. 61/46),

- Zakona o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", - prečišćeni tekst br. 63/46 i 105/46);

- Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ", br. 98/46 i 35/48);

- Zakona o potvrdi i izmjenama Zakona o postupanju s imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača ("Službeni list FNRJ", br. 64/46, 88/47 i 99/48), na druge društvene pravne osobe odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba.

8. Sukladno st. 2. istog čl. ova zabrana traje do donošenja odgovarajućih zakona o pretvorbi društvenog vlasništva i o ustanovljavanju vlasništva fizičkih i pravnih osoba na nekretninama iz prethodnog stavka, a temeljem čl. 4. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa pravni posao sklopljen ili pravni akt donesen protivno odredbama ovoga zakona ništav je glede nekretnina koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske.

9. Uvidom u prijedlog Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, Povjereništva za trgovinu i opskrbu broj 3436/49-VIII-T-I.c od 21. veljače 1949. utvrđeno je da se predlaže konfiskacija imovine ĐO i to nad preostalih 2400 dionica tt Privreda d.d. Rješenjem Kotarskog suda za II. i III. rajon Grada Zagreba posl. broj I-108/49-4. od 31. ožujka 1949. odobrava se postupak sudskog izaslanika prema zapisniku od 23. ožujka 1949. popisa imovine ĐO i to 2400 dionica trgovačkog društva Privreda d.d. i proglašava ih se konfisciranim te se utvrđuje da je konfiscirana imovina prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba prešla u vlasništvo države dana 21. studenog 1944.

10. Pritom se ističe da je razvidno da je navedena imovina (2400 dionica trgovačkog društva Privreda d.d.) konfiscirana temeljem odredbi Zakona o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ", - prečišćeni tekst br. 63/46 i 105/46), bez obzira na datum utvrđenja kada je imovina prešla u vlasništvo države (21. studenog 1944.), budući je odlučno koji se propis primjenjivao u vrijeme donošenja sudske odluke, a ne datum utvrđenja kada je imovina prešla u vlasništvo države.

11. Međutim, da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa, u konkretnom slučaju moralo bi se raditi o nekretnini koja je postala društveno vlasništvo na temelju tog propisa, dok u konkretnom slučaju nije konfiscirana nekretnina koja je predmet ovog postupka već dionice trgovačkog društva koje je bilo upisano kao vlasnik te nekretnine. Dakle, ne postoji identitet između imovine trgovačkog društva i imovine imatelja dionica. Posljedično kako su dionice društva postale vlasništvo države, tako je i imovina društva postala vlasništvo države.

12. Stoga Ugovor o kupoprodaji sklopljen između I. tuženika i prednice drugo i treće tuženih (1.7.1993.) nije sklopljen suprotno zabrani propisanoj čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa jer predmetna nekretnina nije bila konfiscirana, te stoga navedeni ugovor nije niti ništetan temeljem čl. 4. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa.

13. Ističe se da je i sukladno odredbi čl. 45. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) propisano da se poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku ne vraćaju se, a pod poduzećem se smatra vrijednost oduzetih nekretnina uključujući i poslovni prostor. Za poduzeća prijašnjem vlasniku, odnosno kada je prijašnji vlasnik pravna osoba, dioničarima ili imateljima udjela prijašnjega vlasnika pripada naknada koju utvrđuje rješenjem nadležna služba, a pravomoćno rješenje provodi Hrvatski fond za privatizaciju prijenosom dionica, odnosno udjela u društvima koja su provela pretvorbu sukladno zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća. Odredba čl. 32. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata donesenih na temelju propisa o konfiskaciji. Dakle čak i propis koji je donesen upravo radi utvrđivanja postupka naknade za oduzetu imovinu razlikuje oduzimanje nekretnina i poduzeća i za iste propisuje različite režime utvrđivanja naknade.

14. Čak i kada bi se zauzeo stav da je konfiskacijom dionica trgovačkog društva posredno došlo do konfiskacije nekretnine pa da bi se primjenjivala zabrana iz čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa, odnosno da bi ugovor od 17. srpnja 1993. bio ništetan sukladno čl. 4. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa, navedenom se suprotstavlja pravo II. tuženice na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97) i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 58/10 i 5/14).

15. Naime, u tom slučaju kad bi sud utvrdio ništetnim Ugovor o kupoprodaji sklopljen između prvo tuženika i prednice drugo i treće tužene od 1. srpnja 1993., a smatrajući da je konfiskacijom dionica trgovačkog društva posredno došlo do konfiskacije nekretnine, za prvo, drugo i treće tuženika bi nastupile posljedice iz čl. 323. st. 1. ZOO-a.

16. Iz samog sadržaja odgovora na tužbu prvo, drugo i treće tuženika ističe se kako su i I. tuženik i prednica II i III tuženica postupali u dobroj vjeri prilikom sklapanja navedenog ugovora te da je prednica II i III tuženice na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora upisala svoje pravo vlasništva, te im pripada pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Konvencije.

17. Čl. 1. Protokola 1. Konvencije propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

18. Sukladno odredbi čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" br. 6/80, 36/90, 53/91, u daljnjem tekstu: ZOVO) važećim na dan sklapanja kupoprodajnog ugovora savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Sukladno čl. 30. st. 1. i 2. ZOVO-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. Sukladno čl. 72. st. 1., 2. i 3. ZOVO-a posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

19. Iz citiranih odredbi proizlazi da je prednica II. i III. tuženh sasvim sigurno imala savjestan posjed nekretnine koja je predmet ugovora o kupoprodaji od 1. srpnja 1993., a prema tadašnjim propisima i zakonit, no u svakom slučaju je proteklo 20 godina propisanih čl. 28. st. 4. ZOVO-a pa da bi time II i III tuženice i dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine iz ugovora od 1. srpnja 1993., a kroz neprestano posjedovanje svojih prednika.

20. U slučaju sukoba dvaju prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom potrebno je provesti test razmjernosti odnosno utvrditi da li je miješanje javne vlasti zakonito, legitimno i nužno u demokratskom društvu.

21. Dakle, kada bi se zauzeo stav da je konfiskacijom dionica trgovačkog društva posredno došlo do konfiskacije nekretnine pa da bi se primjenjivala zabrana iz čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa, odnosno da bi ugovor od 1. srpnja 1993. bio ništetan sukladno čl. 4. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa tada je potrebno ocijeniti da i bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako je postavljen od strane tužitelja predstavljalo miješanje države u pravo II. i III tužene na mirno uživanje vlasništva i potrebno je utvrditi da li bi takvo miješanje bilo opravdano, odnosno da li bi bilo u skladu sa zakonom. Nadalje, potrebno je utvrditi da li bi takvo miješanje države imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li bi miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva bilo provedeno "u javnom interesu, uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava". I u konačnici, je još potrebno utvrditi da li bi takva mjera bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba), Dakle, potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (utvrđenje ništetnosti ugovora) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario.

22. U konkretnom slučaju, kada bi se smatralo da je konfiscirana nekretnina prednice tužitelja samom konfiskacijom njezinih dionica, miješanje države bi bilo zakonito jer je zakonodavac Zakonom o zabrani prijenosa propisao da su zabranjena raspolaganja nekretninama koje su bile oduzete na temelju nabrojanih propisa i da je ugovor sklopljen suprotno toj zabrani ništetan. Ta zakonska zabrana je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora od 1. srpnja 1993.

23. Nadalje, u odnosu na pitanje da li bi takvo miješanje države u pravo na mirno uživanje vlasništva II i III tužene imalo cilj koji bi bio legitiman, dakle, da li bi miješanje države u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovora bilo provedeno "u javnom interesu, uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava", prema mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju je usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, kada bi se smatralo da je konfiscirana nekretnina prednice tužitelja konfiskacijom dionica trgovačkog društva koje je bilo vlasnik nekretnine, tada bi ugovor od 1. srpnja 1993. bio sklopljen suprotno zabrani iz čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa. Kako su svi dužni postupati sukladno zakonu i poštivati pravni poredak, to je u javnom interesu zaštite vladavine prava utvrditi takav ugovor ništetnim.

24. Konačno, pitanje na koje je još potrebno odgovoriti jest to da li bi mjera bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (što znači da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba). Potrebno je ocijeniti postoji li dovoljni stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (utvrđenje ništetnosti ugovora i posljedično brisanja prava vlasništva II. tuženice) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Sud je pritom uzeo u obzir da je prednica II i III tuženice sklopila predmetni ugovor u dobroj vjeri i to za stan koji je predmet ovog postupka, da je njezin posjed bio savjestan te da je proteklo zakonom propisano vrijeme te da su II i III tužene i temeljem zakona stekla pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. Stoga, prema mišljenju ovog suda ne postoji dovoljni stupanj razmjernosti između zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovora i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario, odnosno poruke koja bi se poslala društvu da su svi dužni ponašati se u skladu sa zakonom i poštivati pravni poredak jer bi se II i III tuženima u tom slučaju naložilo da trpi neproporcionalan i prekomjeran teret u korist tužitelja koji svoje pravo na pravičnu naknadu za konfisciranu imovinu njegove prednice može u odnosu na državu ostvariti u upravnom postupku koji je pokrenuo sukladno odredbama Zakona o naknadi.

25. Iz navedenih razloga, iako ovaj sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 1. st. 1. i čl. 4. st. 1. Zakona o zabrani prijenosa jer prednici tužitelja nije konfiscirana nekretnina već dionice trgovačkog društva, a u imovini tog društva je bila i nekretnina koja je predmet ovog postupka (poštujući pritom načelo superficies solo cedit propisano odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZVDSP) a koja propisuje da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje), u slučaju kada bi se zauzeo stav da je konfiskacijom dionica prednice tužitelja konfiscirana i nekretnina koja je predmet ovog postupka, tada bi tužbeni zahtjev bio neosnovan jer bi usvajanjem istog došlo do povrede prava II i III tuženice na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Konvencije I čl. 48. st. 1. Ustava, a sukladno provedenom testu razmjernosti.

26. Slijedom svega naprijed iznesenog, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem predlaže utvrđenje ništetnim Ugovora o kupoprodaji od 1. srpnja 1993., sud je ocijenio neosnovanim. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora neosnovan, neosnovan je i prijedlog tužitelja za utvrđenje ništetnog Ugovora o darovanju od 7. lipnja 2021. sklopljen između PO kao darovateljice i pravnog prednika II i III tužene, te prijedlozi tužitelja vezani za uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

27. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

29. Sud je II i III tuženiku priznao trošak za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 2.10.2023., 5.11.2024. prema tbr. 8 točka 1 po 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 2.10.2023. i 13.1.2025. prema tbr. 9 točka 1 po 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 13.2.2024. prema tbr. 9 točka 2 – 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.000,00 eura koje treba uvećati za 25% PDV ili 250,00 eura te prema Tbr. 40 za 10% ili 100,00 eura. Kako su 2. i 3. tuženi uspjeli u ovoj pravnoj stvari sa 100 % sud im je priznao trošak sukladno uspjehu u sporu u iznosu od 1.350,00 eura, te je odlučeno kao u izreci pod II.

U Zagrebu, 1. kolovoza 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku