Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1025/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja JVP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 27. lipnja 2025., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 1. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu br. 311872 od 15.01.2007. solemniziranog po javnoj bilježnici Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem OU- 36/07 zaključenog između korisnice kredita - tužitelja JVP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i kreditora Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, i to:

-članak 1. u dijelu gdje se navodi da se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita;

-članak 4. u dijelu ugovara promjenjiva kamatna stopa, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora, u dijelu kojim je ugovoreno tromjesečno usklađivanje kamatne stope, u dijelu kojim je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi i naplaćuje zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća, u dijelu kojim se utvrđuje da kreditor obračunava i naplaćuje kamatu po dospijeću na dospjela a nepodmirena potraživanja po promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke zajedno s naknadama koje utvrđuje kreditor;

-članak 5. u dijelu kojim se ugovara administrativna naknada u iznosu od 3,50% jednokratno od iznosa odobrenog kredita;

-članak 7. u dijelu gdje se utvrđuje visina mjesečne rate u CHF, u dijelu kojim se utvrđuje pristanak korisnika kredita na promjenu mjesečne rate po odluci kreditora i obračun kamatne stope u CHF.

II. N a l a ž e s e tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužitelju JVP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 1.288,93 € (tisućudvjestoosamdesetosameuraidevedesettricenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 0,39 € od 02.02.2007.do isplate,

- na iznos od 2,49 € od 05.03.2007. do isplate,

- na iznos od 2,46 € od 03.04.2007. do isplate,

- na iznos od 0,07 € od 08.05.2007. do isplate,

- na iznos od 1,00 € od 04.02.2008. do isplate,

- na iznos od 1,89 € od 03.03.2008. do isplate,

- na iznos od 2,32 € od 11.04.2008. do isplate,

- na iznos od 2,32 € od 15.05.2008. do isplate,

- na iznos od 2,32 € od 10.06.2008. do isplate,

- na iznos od 2,32 € od 14.07.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 08.08.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 15.09.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 14.10.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 12.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 12.12.2008. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 07.01.2009. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 10.02 2009. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 2,06 € od 08.04.2009. do isplate,

- na iznos od 393,32 € od 08.05.2009.do isplate,

- na iznos od 859,49 € od 11.02.2007. (ulazna naknada), sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 12,21 € o d b i j a .

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

1.644,31 € (tisućušestočetrdesetčetirieuraitridesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 1. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 172,90 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s pravnim prednikom Volksbank d.d. zaključila ugovor o kreditu br. 311872 za adaptaciju kuće u [adresa] na iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina. Ugovorom je predviđena promjenjiva kamatna stopa po odluci banke, koja je u vrijeme sklapanja kredita iznosila 6,09 %, a obračunavala se u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima, uz obvezu vraćanja kredit u mjesečnim obrocima koje banka obračunava primjenom promjenjive kamatne stope koja važi na dan plaćanja i naplaćuje se po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća.

1.2. Ističe da se radi o tipskom unaprijed formiranom ugovoru u koji je prednik tuženika ugradio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odredbu po kojoj može korisniku kredita računati zateznu kamatu na kamatu u visini koju banka jednostrano odredi kao i odredbu da je korisnik obvezan platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,50 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno i pored toga sve druge naknade i troškove koje banka naknadno samostalno odredi, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Navodi da su navedene odredbe nepoštene i ništetne jer ga banka nije na valjan i razumljiv način upoznala sa svim parametrima koji eventualno mogu utjecati na povećanje kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja niti ga je jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne valutne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za CHF, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Odredba o promjenjivosti kamatne stope apstraktna je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom Odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora. Švicarski franak mu je od strane prednika tuženika prezentiran kao stabilna valuta s minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja, a što se nije ostvarilo. Protokom kraćeg vremenskog razdoblja od sklapanja kredita prednik tuženika je neobrazloženo započeo s povećanjem kamatne stope, što je uz istovremeni rast tečaja švicarskog franka, utjecalo na njegovo značajno povećanje mjesečnih obveza. I ostale, naprijed navedene klauzule su nerazumljive i neodređene te protivne osnovnim načelima obveznih odnosa, poglavito načelu savjesnosti i poštenja, moralu društva, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete i kao takve su, zajedno s nepoštenim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dovele ga u dužničko ropstvo te mu je postalo nemoguće podmirivati konstantno povećavane mjesečne rate. Sada po predmetnom kreditu po obračunu EOS MATRIX d.o.o. kojemu je banka prodala tražbinu duguje 34.278,79 € odnosno 32.568,34 CHF.

1.4. O ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno su se izjasnili redovni sudovi, prije svega povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, Europski sud i Ustavni sud Republike Hrvatske tako da ne trebaju posebno obrazlagati naprijed iznesene stavove o ništetnosti ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a koje su dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu.

1.5. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, ovom tužbom, osim zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti, postavljaju i zahtjev za vraćanjem (restitucijom) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama, ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i nepripadnoj administrativnoj naknadi. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Ističe da ne može odrediti koji iznos je banka od njega naplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi te će tužbeni zahtjev urediti nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

1.6. Stoga sukladno odredbama čl. 81, 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, čl. 3., 4., 5., 6., 7., 8., 10. ZOO-a te na odredbu čl 186. b stavak 3. ZPP-a, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

1.7. U podnesku od 7. prosinca 2023. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu pozivajući se na odluke Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. te Vrhovnog suda RH broj: Rev- 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev-18/2018 od 26.05.2020. i Rev-2221/2018 od 03.09.2019.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 13. studenog 2023. izvijestio sud da je početno označeni tuženik Nova hrvatska banka d.d. kao pravni sljednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d. dana 3.7.2023. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci.

2.1. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari. Navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos.

2.2. Ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Predmetne odredbe su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Smatra da je tužitelj prije sklapanja Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Isto tako, prije sklapanja Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.3. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje da, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Stoga predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 21. svibnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da je Nova hrvatska banka d.d. kao pravni sljednik Volksbank i Sberbank pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci 3.7.2023.;

- da je tužitelj s Volksbank d.d. Zagreb sklopio 15.01.2007. ugovor o kreditu broj: 311872 za iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina;

- da je kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,09 %;

- da administrativna naknada iznosi 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora kreditora važećem na dan dospijeća.

6. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne predmetne odredbe ugovora o kreditu;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

7. Tužitelj JVP, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazala je da je 2007. u poslovnici bivše Volksbank u Osijeku zaključila ugovor o kreditu na iznos od 23.000 CHF. Razgovarala je s djelatnicom banke i raspitivala se za kredit za adaptaciju kuće u [adresa]. Djelatnica joj je rekla da može dobiti kredit samo u CHF. U to vrijeme bila je zaposlena u ŠKZ Zarka u poslovnici Valpovo. Pribavila je podatke o plaći i popunila zahtjev za kredit. Nitko je od djelatnika bivše Volksbank koju je poslije naslijedila Splitska banka, a ovu sadašnja HPB nije upozorio na rizike vezane za kredite u CHF niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Banka je sačinila ugovor po svojim uvjetima koji je pročitala, ali se ne razumije u potpunosti u pojam promjenjivih kamatnih stopa, tečaja i valuta, a zanimalo ju je najviše visina kredita, rata kredita, rok otplate i namjena. Po navedenom kreditu suprug je morao biti sudužnik. Ugovore je odnijela kod javnog bilježnika u Osijeku i on joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora već je samo ugovore ovjerio i ona ih je vratila u banku. Kredit joj je odobren i isplaćen u kunama u poslovnici u Osijeku i kredit je u cijelosti utrošila za adaptaciju kuće u [adresa] kao fizička osoba u kojoj i dan danas živi sa svojim suprugom. Kuću nikada nije iznajmljivala niti je u istoj ikada bio otvaran bilo kakav obrt ili tvrtka. Početne rate su bile oko 900,00 kn da bi se nakon nekog vremena podigle na znatno veći iznos, a rate je plaćala preko plaće. Da su joj početne rate bile kao povećane, ne bi ni ispunjavala uvjete za kredit. Ne sjeća se da li ju je banka obavještavala o razlozima povećanja iznosa rata kredita i da li se išla raspitivati s obzirom da je ugovor sklapan 2007. Ugovor je sklopljen na rok od 15 godina i kredit još nije otplaćen jer je otkazan budući da ga je otplaćivala svega nekoliko godina. Kredit je prenijet odn. prodan Eos matrixu i s njima komunicira vezano za daljnju otplatu toga kredita. Ne bi nikada podizala kredit pod uvjetima koje je odredila banka isključivo po svojim uvjetima postupanja. Isto tako ni njen suprug koji je bio sudužnik po tom kreditu nikada nije imao otvoren obrt niti je koristio kuću za druge svrhe osim stanovanje. Dodala je da nije imala mogućnosti pregovaranja vezano za sadržaj ugovora i uvjete njegovog odobrenja.

9. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković razvidno je da do dana 30.08.2011. kada je dospio iznos glavnice u visini od 18.037,37 CHF i iznos ugovornih kamata u visini od 33,56 CHF (list 9 spisa), je ukupno manje uplaćeno -1.937,66 €.

10. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković jer je isti dan sukladno pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu, a na isti stranke nisu imale primjedbe.

11. Analizirajući navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, iz odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

13. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

13.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koja je neuka po tom pitanju.

14. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

14.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

15. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

15.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

16. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe čl. 1., 4., 5. i 7. predmetnog Ugovora ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

17. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 6,09 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem jednostranim povećavanjem kamatne stope.

19. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

19.1. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

20. Ni odredbe ZZP-a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

21. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

21.1. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

22. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.

29. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

30. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

31. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

32. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužitelja, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

33. Osim toga tužitelj se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

34. Sud smatra utvrđenim da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

35. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog naprijed sastavljanog ugovora o kreditu od strane banke, a u kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj niti je tuženik prije i za vrijeme izvršenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, te je tuženik na taj način temeljem nepoštenih odredbi ugovora stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio prava i interes tužitelja kao potrošača, jer se u ugovoru koristio nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Na taj način tuženik je povećao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana. Time je tuženik postupio protivno odredbi čl. 81, 82 i čl. 87. ZZP-a.

36. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 5. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini od 3,50 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

37. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.

37.1. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

37.2. Isto tako prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

38. Sud je tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 12,21 € jer je pojedinačni zbroj zahtjeva (1.288,93 €) za taj iznos manji od ukupnog tužbenog zahtjeva (1.301,14 €) koji tužitelj potražuje.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

40. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

41. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

41. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.817,21 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.644,31 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14., 138/23, dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 07.12.2023. i 21.05.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 07.01.2024. i 27.06.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 23.04.2025. po Tbr. 9/5. Tarife, iznosa od 262,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.050,00 € te iznosa od 331,81 € na ime predujma za vještačenje.

41.1. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 172,90 € na ime pristojbe na tužbu i presudu jer je sukladno čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojba tužitelj oslobođen od plaćanja istih.

42. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 1. kolovoza 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku