Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-199/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & partneri d.o.o. iz Splita, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić & Bilić d.o.o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4009/2024-3 od 18. prosinca 2024., 1. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4009/2024-3 od 18. prosinca 2024. u točkama II. i III. izreke.

II. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 839,46 CHF u protuvrijednosti eura po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženika na dan isplate zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to specificirano.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 573,31 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to specificirano, a u točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.457,00 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

2. Protiv točke II. i III. izreke navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 23. prosinca 2024. zbog svih zakonskih razloga te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži mu da tuženiku naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj potražuje isplatu iznosa od 839,46 CHF u protuvrijednosti eura po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano, a kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 573,31 euro sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano.

5.1. Obzirom na iznose koji se potražuju tužbenim zahtjevom radi se o sporu male vrijednosti u kojem se sukladno članku 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) žalba može podnijeti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se, dakle, ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5.2. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćene ugovorene kamate zbog promjene kamatne stope na temelju jednostrane odluke kreditora, ovdje tuženika, a za vrijeme otplate kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 9011986370 od 29. rujna 2006. Pri tome se tužitelj poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i kojom je utvrđeno da je u tom postupku (kolektivna tužba) ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

5.3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je promjenjivost kamatne stope zakonom dopuštena, da je ugovorni odnos prestao isplatom kredita 9. studenoga 2011. (prije nego što je zatražena zaštita kolektivnih interesa i prava potrošača), da se radi o povredi manjeg značenja, da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu, te je istaknut prigovor zastare.

5.4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom zaključio 29. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj 9011986370 kojim je ugovoreno korištenje namjenskog kredita za kupnju vozila u iznosu od 19.244,25 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate. Točkom 4. navedenog Ugovora da se korisnik kredita obvezao platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99%.

5.5. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je prilikom kupnje automobila u Autokući Opel u Splitu bio upućen na tuženika radi ostvarenja kredita te da prilikom ugovaranja nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom o bilo kojoj odredbi Ugovora. Ugovor da je bio unaprijed pripremljen, da ga je on potpisao i da mu ništa nije objašnjeno u odnosu na razloge koji bi mogli dovesti do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita.

5.6. Prvostupanjski sud s pozivom na pravna shvaćanja iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te s pozivom na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP) te članke 82. i 87. istog Zakona, kao i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07) zaključuje kako je odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem odluke banke, bila nepoštena te je suprotno načelima savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je ista i ništetna. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da su prilikom sklapanja konkretnog Ugovora postojali svi razlozi na kojima se temelji presuda donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je i u konkretnom Ugovoru takva odredba bila ništetna (Ugovor formuliran od strane banke bez pojedinačnog pregovaranja, tužitelj nije bio upoznat zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati) zbog čega buduća kamatna stopa nije bila niti određena, a niti odrediva. Zbog toga je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke banke bila nerazumljiva.

5.7. Provedeno je financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je zbog promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a u odnosu na početnu kamatnu stopu, tužitelj uplatio više iznos od 839,46 CHF, odnosno iznos od 573,31 euro.

5.8. Odbijen je prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare te je ista ponovo počela teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tj. od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., to da je podnesena prije isteka zastarnog roka od 5 godina.

5.9. Odbijen je glavni tužbeni zahtjev kojim se tražila isplata 839,46 CHF u protuvrijednosti Eura po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan isplate zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom jer da je tužitelj uplate tuženiku na ime svakog pojedinog mjesečnog anuiteta vršio u kunama po tečaju na dan dospijeća, pa tako i iznosa koje je više platio nego što je trebalo na ime kamata, zbog čega bi povrat mogao tražiti samo u kunama, a ne u CHF protuvrijednost u kunama na dan isplate, odnosno u protuvrijednosti CHF u EUR-ima, obzirom da je u međuvremenu službena valuta u RH umjesto kune postao EUR.

5.10. Usvojen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe iskazanog u kunama, a nakon toga izraženog u EUR- ima, prema zakonom određenom tečaju, a obzirom da kuna više nije službena valuta u RH.

5.11. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dosuđen je primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) te je na svaki pojedini mjesečni iznos više plaćenog dosuđena zakonska zatezna kamata od isplate više plaćenog kao dana dospijeća do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a jer da je tuženik nepošten stjecatelj.

5.12. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 3., članka 155. i članka 164. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.), uz dodavanje troška predujma za provođenje financijskog vještačenja.

6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka presude u koliziji s njezinim obrazloženjem, kao i da nisu dani dostatni razlozi za primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, članka 81. stavak 1. i članka 87. ZPP-a, te članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO-a. Isto tako, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se odredba članka 502.c ZPP-a može primijeniti u konkretnom sporu jer da se izmijenjena odredba primjenjuje od 1. rujna 2019., a prije toga da se ista odnosila samo na parnice u kojima se tražila naknada štete, dok se u konkretnoj parnici ne radi o naknadi štete, već o stjecanju bez osnova, a pogrešan je i stav prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Isto tako, ističe da je člankom 326. stavak 2. ZOO-a propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, da se ništetnost ne može isticati, a što je ovdje slučaj. Presuda donesena u kolektivnom sporu da se odnosi na apstraktnog potrošača pa da je tužitelj trebao u ovom postupku dokazati da se pravna shvaćanja iznesena u presudama donesenim u kolektivnom sporu mogu primijeniti i na konkretan Ugovor, a što isti nije dokazao. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da bi tužitelju pripadala i zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koji je više plaćen zbog promjene kamatne stope jer da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

7. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te je dao razloge o odlučnim činjenicama za presuđenje u ovom sporu zbog čega je pobijanu odluku moguće ispitati.

7.1. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7.2. Suprotno ocijeni tuženika, prvostupanjski sud je u individualnim sporovima vezan utvrđenjima iz parnice za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača temeljem članka 502.c. ZPP-a, kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.3. Ovo stoga što je prvostupanjski sud na temelju dokaza koje su predložile stranke utvrdio da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika identične odredbama iste vrste u ugovorima koje je zaključivao tuženik u vremenskom periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom i koje odredbe su utvrđene ništetnima iz razloga jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač bio upoznat sa parametrima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, pa je tuženik postupao protivno načelo savjesnosti i poštenja na štetu potrošača što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, zbog čega su takve odredbe ništetne.

7.4. Točno je kako to navodi tuženik u žalbi da je u vrijeme podnošenja tužbe odredba članka 502.c propisivala vezanost utvrđenjima iz kolektivnog spora samo u individualnim parnicama za naknadu štete, te je tek kasnijim izmjenama ista izmijenjena na način da se ona primjenjuje i u individualnim sporovima kad se traži isplata, pa da se izmijenjena odredba ne bi mogla primijeniti na konkretni spor koji je započeo prije izmjene jer tako nije određeno u prelaznim i završnim odredbama.

7.5. Međutim, po ocijeni ovog suda, a koja je u skladu da važećom sudskom praksom, odredbu članka 502.c. ZPP-a kako je ona izmijenjena treba primijeniti i na tužbe kojima se traži isplata temeljem stjecanja bez osnova, jer bi drugačije tumačenje dovelo do nejednakog postupanja prema potrošačima koji svoje zahtjeve temelje na ništetnosti odredbi konkretnih Ugovora o kreditu koje su identične ugovornim odredbama koje su bile predmet kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Pri tome treba reći da tuženik u individualnom sporu može osporavati da se na konkretni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, a što u konkretnom sporu ponuđenim dokazima tuženik nije dokazao.

7.6. Ne može se prihvatiti niti tvrdnja tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja zbog čega se ona ne može isticati obzirom da je ugovor ispunjen. Ugovorena kamata je cijena po kojoj tužitelj prima novac od kreditora i koja određuje i visinu obveze korisnika kredita koju moru vratiti kroz vrijeme na koje je kredit odobren. Tužitelj je znao po kojoj kamatnoj stopi mu je odobren kredit u trenutku odobrenja kredita i isplate istog, te je znao koliko će plaćati mjesečno temeljem otplatnog plana koji mu je uručen prilikom zaključenja ugovora i koji se temeljio na početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Zbog promjene kamatne stope, rasla je i obveza tužitelja prema tuženiku. Utvrđena ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke na koju potrošač nije mogao utjecati, ne može se smatrati zabranom manjeg značenja, a kako to tumači tuženik.

7.7. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne više plaćene iznose temeljem ništetne odredbe jer i ovaj sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je upravo postupanje tuženika dovelo do ništetnosti konkretne odredbe.

7.8. Pravilna je i odluka o prigovoru zastare koja je sukladna recentnoj sudskoj praksi u istovrsnim predmetima i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

7.9. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška pa činjenica da je tužiteljev glavni zahtjev odbijen, a podredni usvojen ne utječe na uspjeh stranaka u postupku, obzirom da se oba zahtjeva temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav trošak. Tako i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 451/2022-2 od 3. listopada 2023. u kojoj je odgovoreno na pravno pitanje o naknadi parničnog troška kod eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kada je glavni zahtjev odbijen, a usvojen eventualno kumulirani ,na način: „Kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti.“

8. Kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo to je ovaj sud odbio žalbu tuženika primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama II. i III. izreke.

9. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica,1. kolovoza 2025.

Sutkinja

Vesna Rep