Poslovni broj Pr-4/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice UOA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Kelava Zorica, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Adriatic farming d.o.o. Zadar, Ulica Nikole Tesle 46, OIB: 13181248642, zastupanog po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 11. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te zakonskog zastupnika tuženika i punomoćnika tuženika, 01. kolovoza 2025. javno je objavio

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. kojom tuženik otkazuje ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu radnik - koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe te da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto koordinator uzgoja ribe, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 500,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 Eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica UOA iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 07. veljače 2025. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Adriatic farming d.o.o. Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica bila radnica kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 22. listopada 2021. na radnom mjestu Tehnologa na uzgoju ribe, a naknadno da je s istim poslodavcem sklopila Ugovor od 01. srpnja 2024. za radno mjesto koordinator uzgoja ribe s početkom rada od 01. srpnja 2024. Dana 18. prosinca 2024. tužiteljica da je obaviještena o donošenju Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu sklopljenog 22. listopada 2021. zbog poslovno uvjetovanih razloga. Odluka o redovitom otkazu da nikada nije dostavljena radnici. Protiv navedene Odluke o otkazu da je tužiteljica 31. prosinca 2024. pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika, kojeg je tuženik zaprimio 08. siječnja 2025., ali nije donio odluku o tom zahtjevu do dana podnošenja ove tužbe poradi čega da tužiteljica u zakonom dopuštenom roku podnosi ovu tužbu. Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu sklopljenog 22. listopada 2021. zbog poslovno uvjetovanih razloga, da je nedopuštena i nezakonita te dodatno ista da nije opravdana odnosno da nisu postojali opravdani razlozi za njeno donošenje. Poslodavac da donosi Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 22. listopada 2021. za radno mjesto tehnolog na uzgoju ribe, a koji da Ugovor o radu nije važeći niti na snazi. Obzirom da tužiteljica ima važeći Ugovor od 01. srpnja 2024. to da nije važeći Ugovor iz 2021. jer da ista ne može biti u radnom odnosu kod poslodavca na dva radna mjesta na puno radno vrijeme, slijedom čega da je Odluka o otkazu Ugovora o radu sklopljenog 2021. nezakonita i nedopuštena budući poslodavac otkazuje nevažeći Ugovor o radu, koji da je pak po sili zakona prestao sklapanjem Ugovora iz 2024. Slijedom iznesenih činjenica da sud već ima dostatno elemenata za donijeti meritornu odluku u ovoj pravnoj stvari. Opetovano tužiteljica ovdje napominje da Odluka o otkazu nije u pisanom obliku dostavljena radnici, čime da je tim više Odluka nezakonita te nedopuštena. Nadalje tužiteljica navodi da Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu poslodavac donosi te obrazlaže okolnostima da bi navodno kod njega došlo do prestanka potrebe za obavljanjem tog radnog mjesta iz razloga financijskih gubitaka društva u posljednjih nekoliko godina poslovanja društva. Djelatnost akvakulture, koja djelatnost je predmet poslovanja tuženika, da zahtjeva nužno ispunjavanje određenih uvjeta za izdavanje dozvole za obavljanjem same te djelatnosti. Čl. 21. st. 1. Zakona o akvakulturi („Narodne novine“ br. 130/17, 111/18, 144/20, 30/2023, 14/24) da je propisano da fizička ili pravna osoba kojoj je izdana dozvola iz članka 9. stavka 1. tog Zakona smije započeti s obavljanjem djelatnosti i obavljati djelatnost akvakulture ako je stručno osposobljena za obavljanje djelatnosti akvakulture odnosno ima zaposlenu osobu stručno osposobljenu za obavljanje djelatnosti akvakulture u punom radnom vremenu. Čl. 9. st. 2. Zakona o akvakulturi da je propisano da pravna ili fizička osoba obrtnik kojoj je izdana dozvola iz stavka 1. tog članka smije započeti s obavljanjem djelatnosti i obavljati djelatnost akvakulture ako ispunjava uvjet stručne osposobljenosti za obavljanje djelatnosti akvakulture iz članka 21. stavka 1. tog Zakona dok je st. 1. tog članka propisano da će se pravnoj ili fizičkoj osobi obrtniku odobriti obavljanje djelatnosti akvakulture izdavanjem dozvole za akvakulturu ako ispunjava sljedeće uvjete. Tužiteljica da je jedina imala stručnu spremu (VSS) te stručnu osposobljenost za obavljanje djelatnosti akvakulture. Imajući u vidu da pravna osoba koja obavlja djelatnost akvakulture smije početi obavljati djelatnost i istu i obavljati jedino i isključivo ako ispunjava uvjet stručne osposobljenosti za obavljanje djelatnosti akvakulture, sve kako je to propisano čl. 9. st. 2. i čl. 21. st.1. Zakona o akvakulturi, to da je evidentno da je pozivanje poslodavca da bi došlo do prestanka potrebe za obavljanjem tog radnog mjesta iz razloga financijskih gubitaka društva u posljednjih nekoliko godina poslovanja društva, neutemeljeno te nezakonito, jer u slučaju da je došlo do prestanka potrebe za obavljanjem tog radnog mjesta, posljedično bi značilo da bi i tuženik ostao bez dozvole za obavljanje djelatnosti akvakulture, a imajući u vidu da je upravo ovdje tužiteljica u okviru svog radnog mjesta tehnolog, a kasnije koordinator uzgoja ribe, bila jedina koja je zadovoljavala i ispunjavala uvjete stručne osposobljenosti za obavljanje djelatnosti akvakulture kako je to propisano citiranim člancima Zakona o akvakulturi. Okolnosti na koje se poslodavac u Odluci o otkazu poziva da nisu utemeljene, a Odluka o otkazu da je donesena jedino i isključivo kao rezultat podnesenog prigovora radnice ovdje tužiteljice zajedno sa 8 drugih radnika kojima je ista nadređena protiv rada i djelatnosti kolege R.D. koji je na radnom mjestu voditelja uzgajališta započeo s radom 16. prosinca 2024. Naime, tužiteljica da je temeljem Ugovora o radu iz 2021. bila zaposlena na radnom mjestu tehnologa, da bi Ugovorom od 01. srpnja 2024. obavljala poslove koordinatora uzgoja ribe te je poslodavac za svo vrijeme rada tužiteljice bio iznimno zadovoljan rezultatima njenog rada, a što da je razvidno iz predmetnog radnog odnosa koji je trajao više od tri godine, niza prekovremenih sati kod poslodavca zbog iznimno velike količine posla koje je radnica obavljala, a što da je potvrđeno posljednjom okolnosti da bi poslodavac radnicu uputio na usavršavanje. Poslovi koordinatora uzgoja ribe sukladno Ugovoru od 01. srpnja 2024. da su identični (sa istom vrstom i opsegom poslova) radnom mjestu voditelja uzgajališta, a budući se radi o identičnim poslovima koordinatora i voditelja uzgajališta, to da je tužiteljica od 2024. godine obavljala poslove koordinatora uzgoja ribe, nakon što je dotadašnji djelatnik voditelja uzgajališta u Lukovom Šugarju sporazumno raskinuo svoj ugovor o radu s tuženikom. Navedeni posao u svom njegovom punom opsegu tužiteljica da obavlja do sredine prosinca 2024. kada poslodavac na radno mjesto voditelja uzgajališta zapošljava radnika R.D. te je već samim time i navedena činjenica dostatan dokaz neutemeljenosti ovakvih navoda na kojima poslodavac temelji svoju odluku (financijski gubici društva) jer da u tom slučaju poslodavac ne bi na takvo radno mjesto voditelja uzgajališta, koje je po svom opsegu jednako poslu koordinatora uzgoja ribe, zapošljavao novog djelatnika dok radnica nastavlja raditi na poslovima koordinatora uzgoja ribe. Način rada novog djelatnika da nije bio zadovoljavajući, suviše iznesenom, isti da je bio učen od strane podređenih osoba kako treba obavljati svoj posao, što da je uvelike njemu podređenim osobama otežavalo rad, isto kao i ovdje tužiteljici pa da je ista zajedno sa ostalim radnicima (njih 8) podnijela predstavku Upravi društva 16. prosinca 2024., da bi potom upravo i isključivo radi ovakvog postupanja tužiteljice te kao rezultat takvog postupanja u odnosu na istu bila donesena Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu. Stoga da ovakva odluka o redovitom otkazu nije zakonita niti dopuštena te da je posljedica gore naznačenog postupanja tužiteljice. Da je tome tako da je evidentno i iz samih kontradiktornih navoda iz obrazloženja Odluke o otkazu, navoda da bi do prestanka potrebe za obavljanjem tog radnog mjesta došlo iz razloga financijskih gubitaka društva u posljednjih nekoliko godina, a radi čega da se postavlja upitnim ukoliko se navodno radilo o financijskim gubicima posljednjih nekoliko godina, zašto je upravo odluka o otkazu uslijedila u ovo vrijeme, a ne ranije. Opreza radi tužiteljica navodi da potreba za radnim mjestom na kojem je trenutno zaposlena tužiteljica koordinator uzgoja ribe sukladno važećem ugovoru egzistira, a obzirom je zbog iznimno velike količine posla koji je tužiteljica imala obavljati ista za 2024. godinu ostvarila iznimno veliki broj prekovremeni sati, za što je ista čak i uputila nekoliko molbi Upravi društva za korištenjem godišnjeg odmora što joj nije odobreno, a niti isplaćeno, sve u konačnici zbog iznimne količine posla koji je ista imala obavljati; te je tužiteljica od poslodavca upućena na usavršavanje na Island u periodu od 6 dana krajem studenog 2024. (19. do 24. studenog 2024.). Slijedom svega iznesenog da je razvidno da Odluka o otkazu nije zakonita niti utemeljena, a time niti dopuštena. Tužiteljica tvrdi da je neutemeljeno i obrazloženje u pogledu toč. 2. Odluke o otkazu u pogledu pitanja otkaznog roka, a imajući u vidu da se tuženik u odluci o otkazu poziva na čl. 122. st. 1. toč. 5. Zakona o radu, a potom navodi da je radnik u radnom odnosu kod poslodavca proveo neprekidno manje od godinu dana, što da nije točno imajući u vidu ranije navode tuženika da bi radnica bila u radnom odnosu od 22. listopada 2021. na radnom mjestu tehnologa (kako je naznačeno i u toč.1. Odluke o otkazu) slijedom čega da je i otkazni rok u toč. 2. Odluke utvrđen u vremenu od 1 mjesec i 2 tjedna. Odlukom o otkazu da tuženik nije utvrdio te priznao pravo na otpremninu sukladno čl. 126. Zakona o radu, a što će biti predmet drugog postupka. Slijedom navedenog tužiteljica postavlja zahtjev za utvrđenje kao prvo, da je nezakonita i nedopuštena Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 22. listopada 2021. radi obavljanja poslova na radnom mjestu koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe i da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te kao drugo, da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto koordinator uzgoja ribe. Tužiteljica postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 04. ožujka 2025. tuženik osporava sve tužbene navode i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu budući je podnesena izvan roka podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova koji će mu nastati u postupku. Tuženik navodi da u povjesnici tužbe tužiteljica iznosi netočan vremenski slijed i način kako su se stvarno odvijali događaji između stranaka, čime da ima namjeru dovesti u zabludu sud koji odlučuje o ovom pravnom pitanju nedopuštenosti. Tvrdi da nije sporno kako je 18. prosinca 2024. tuženik obavijestio tužiteljicu da joj otkazuje ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga te je tužiteljica svojim mobilnim uređajem slikala sadržaj otkaza ugovora o radu i odbila potpisati primitak ranije navedenog otkaza, sve ovo u prisustvu svjedoka UO, veterinara u tvrtki tuženika. Također tvrdi da je tužiteljica osobno, u zakonskom roku od 15 dana za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava radnika, 23. prosinca 2024. podnijela kako ga i sama naziva formalni zahtjev za zaštitu prava radnika kojim je tražila od poslodavca da još jednom razmotri osnovanost svoje odluke, a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio smatrajući ga neosnovanim. Poslodavac da je zahtjev za zaštitu prava radnika podnesen od strane tuženice zaprimio 23. prosinca 2024. i od tada da je krenuo rok od daljnjih 30 dana (15+15) za podnošenje tužbe u kojem je tuženica imala pravo pred sudom podnijeti tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza o radu, što da nije učinila. Tuženik dalje citira odredbu čl. 133. Zakona o radu i navodi da nije sporno kako je tužiteljica formalni Zahtjev za zaštitu prava radnika prema tuženiku postavila 23. prosinca 2024. te kako je rok za podnošenje tužbe kojim bi ostvarila svoja prava iz radnog odnosa prestao 24. siječnja 2025. Upravo iz tog razloga, tužiteljica da je prekludirana na podnošenje ove tužbe i da je predmetnu tužbu potrebno odbaciti kao nepravodobnu te zaključiti predmetni postupak. Tužiteljica da i sama dostavlja odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024., što da znači da je sa sadržajem iste upoznata te je na istu u ostavljenom zakonskom roku i podnijela zahtjev za zaštitu prava, jer kako bi inače podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika od 23. prosinca 2024. Punomoćnica tužiteljice da podnosi i dodatan zahtjev za zaštitu prava radnika 31. prosinca 2024. na koji da tuženik nije odgovorio jer su rokovi za tužiteljicu počeli teći danom 23. prosinca 2024. Tužiteljica da tužbom osporava i to da društvo tuženika nije imalo razloga otpustiti tužiteljicu jer nisu postojali ekonomski razlozi na stani tuženika koji bi opravdali otkaz ugovora o radu, a u odnosu na to tuženik navodi da društvo tuženika proteklih poslovnih godina bilježi poslovni gubitak u svojim bilancama i godišnjim izvještajima i da je jednostavno primorano i na ovaj vid racionalizacije poslovanja otpuštanja radnika. Na koji bi drugi način društvo tuženika odnosno njegova upravna tijela štitila interese društva nego li na takav način provođenjem vlastitih odluka koje se donose u cilju optimizacije poslovanja i smanjivanja godišnjih gubitaka. Od trenutka kada je društvo tuženika otpustilo tužiteljicu, isto da nije zaposlilo niti jednu drugu osobu koja bi obavljala njen posao niti je zaposlio bilo koju drugu osobu na drugo radno mjesto, već da je usmjereno na optimizaciju poslovanja društva i saniranje poslovnih gubitaka. Predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu budući je ista podnesena izvan roka, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova koji će tuženiku nastati u ovom postupku.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. (list spisa 7-8), Ugovor o radu sklopljen 01. srpnja 2024. (list spisa 9-10), Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. (list spisa 11-12), zahtjev za zaštitu prava radnika od 31. prosinca 2024. s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 13-20), izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Adriatic farming d.o.o. (list spisa 21-23), pismo zaposlenika (list spisa 24), e-mail komunikaciju (list spisa 25-27), putni nalog (list spisa 29), ovjereni prijevod s engleskog jezika e-maila od 23. prosinca 2024. po stalnom sudskom tumači za engleski jezik (list spisa 37-41), godišnji financijski izvještaj poduzetnika za 2022. godinu (list spisa 42-65), godišnji financijski izvještaj poduzetnika za 2023. godinu (list spisa 66-88), diplomu UOA (list spisa 95), obračune plaće – naknade plaće za UOA za 12/2024 i 1/2025 (list spisa 102-105), podatke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o broju zaposlenika društva Adriatic farming d.o.o. Zadar (list spisa 106) i obračune plaće – naknade plaće za UOA za 2021., 2022. i 2023. godinu (list spisa 107-181), saslušao je svjedoka BO (list spisa 183-184) te je saslušao tužiteljicu UOA (list spisa 184- 185) i zakonskog zastupnika tuženika LO (list spisa 186-187). Izvedeni su tako u postupku svi po strankama predloženi dokazi osim dokaza saslušanjem svjedoka JO budući je tužiteljica taj dokazni prijedlog povukla na glavnoj raspravi 11. srpnja 2025.; osim dokaza saslušanjem svjedoka UO budući je tuženik (kako to izrijekom navodi na pripremnom ročištu održanom 15. travnja 2025.) ovaj dokaz predložio isključivo na okolnost da je tužiteljica sa sadržajem pobijane Odluke o otkazu upoznata 18. prosinca 2024. i da je sadržaj te Odluke fotografirala, međutim, te su činjenice obzirom na navode tužiteljice iznesene na pripremnom ročištu nesporne, a sukladno čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice; te osim dokaza pribave i čitanja svih ugovora o radu koje je tuženik sklopio u periodu od 2019. do kraja 2024. godine i sporazuma o ustupanju radnika i pisanih suglasnosti radnika od 2019. do kraja 2024. godine budući je sud one činjenice teret dokaza kojih je u ovoj vrsti spora na tužiteljici našao dovoljno raspravljenim temeljem gore navedenih dokaza pa bi daljnje izvođenje ovih dokaza koje predlaže tužiteljica bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka, vodeći računa da se radi o radnom sporu u kojem je postupanje hitno te je sukladno čl. 135. st. 3. ZoR teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz na tuženiku kao stranci koja je otkazala ugovor o radu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.1. Tužiteljica tvrdi da Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. kojom tuženik otkazuje ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu radnik

- koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe nije zakonita niti dopuštena pa je tako predmet ovog spora dopuštenost i zakonitost redovitog otkaza ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i vraćanje radnika na rad, a budući tužiteljica postavlja i zahtjev za vraćanje na radno mjesto koordinator uzgoja ribe.

4.2. Odredbom čl. 112. toč. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZoR) propisano je da ugovor o radu prestaje otkazom pri čemu odredba čl. 114. ZoR propisuje da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

4.3. Sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

4.4. Pri tome, čl. 115. st. 2. i st. 3. ZoR propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, osim ukoliko poslodavac zapošljavanja manje od 20 radnika, u kojem slučaju nema navedenu obvezu.

4.5. Sukladno čl. 115. st. 5. ZoR poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika.

4.6. Odredba čl. 120. ZoR propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

4.7. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

5. Iz Ugovora o radu sklopljenog 22. listopada 2021. (list spisa 7-8, dalje: Ugovor o radu od 22. listopada 2021.), sklapanje kojeg Ugovora stranke u ovom postupku ne osporavaju, proizlazi da su ovdje tuženik Adriatic farming d.o.o. Zadar kao poslodavac i ovdje tužiteljica UOA kao radnik 22. listopada 2021. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta tehnologa na uzgoju ribe (Članak 2. ) u punom radnom vremenu (Članak 3.) uz osnovnu plaću radnika u iznosu od 14.375,00 kn bruto (Članak 5.).

5.1. Nadalje, iz Ugovora o radu sklopljenog 01. srpnja 2024. (list spisa 9-10, dalje: Ugovor o radu od 01. srpnja 2024.), sklapanje kojeg Ugovora stranke u ovom postupku također ne osporavaju, proizlazi da su ovdje tuženik Adriatic farming d.o.o. Zadar kao poslodavac i ovdje tužiteljica UOA kao radnik sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta koordinator uzgoja ribe (Članak 2.) u punom radnom vremenu (Članak 3.) uz osnovnu plaću radnika u iznosu od 2.800,00 Eura bruto (Članak 5.).

5.2. Iz navedenog tako proizlazi da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZoR 22. listopada 2021. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta tehnologa na uzgoju ribe dok su 01. srpnja 2024. sklopili novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, onaj za obavljanje poslova radnog mjesta koordinator uzgoja ribe. Dakle, stranke 01. srpnja 2024., a kako to jasno proizlazi iz sadržaja Ugovora o radu od 01. srpnja 2024. (list spisa 9-10), nisu sklopile dodatak (aneks) Ugovora o radu od 22. listopada 2021. već su sklopile novi ugovor o radu. Pri tome sud ističe da činjenica što se u Članku 1. Ugovora o radu od 01. srpnja 2024. navodi da je koordinator UOA s poslodavcem zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme počevši od 24. svibnja 2021. ne znači da su tužiteljica i tuženik još 24. svibnja 2021. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto koordinatora pa da bi ovaj Ugovor o radu od 01. srpnja 2024. predstavljao dodatak (aneks) tom ugovoru o radu već sadržajno Članak 1. samo predstavlja konstataciju da su tužiteljica i tuženik bili u radnom odnosu i ranije, pri čemu sud napominje da iz isprava u spisu ne proizlazi na kojem je točno radnom mjestu tužiteljica kod tuženika zaposlena 24. svibnja 2021. budući spisu prileži Ugovor o radu od 22. listopada 2021. (ne od 24. svibnja 2021.).

6. Zatim, iz Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. (list spisa 11-12, dalje: Odluka o otkazu) proizlazi da tuženik kao poslodavac na temelju čl. 115. st. 1. i čl. 120. ZoR 18. prosinca 2024. tužiteljici kao radniku otkazuje Ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe; da otkazni rok traje 1 mjesec i 2 tjedna, počinje teći dostavom te Odluke radniku i ne teče za vrijeme dok radnik koristi godišnji odmor za 2024. godinu u trajanju od 20 dana; i da tuženik tužiteljicu oslobađa obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka.

6.1. U postupku među strankama nije sporno da tuženik Odluku o otkazu tužiteljici nije dostavio putem pošte, međutim, isto tako nije sporno niti to da je tuženik osobno pozvao tužiteljicu tijekom njene nazočnosti na mjestu rada kako bi joj uručio Odluku o otkazu, da joj je tu Odluku prezentirao i da je tužiteljica fotografirala sadržaj Odluke o otkazu, koju je potom odbila neposredno preuzeti. Kako dakle nije sporno da je tužiteljica 18. prosinca 2024. upoznata s donošenjem Odluke o otkazu kao i njenim sadržajem, koji je sadržaj i fotografirala čime se detaljno upoznala s razlozima otkazivanja ugovora o radu, a vodeći računa da za dostavu odluke o otkazu nije nužno da poslodavac tu odluku radniku dostavi putem pošte već Odluka o otkazu ima pravni učinak (te rok za zaštitu prava radnika počinje teći) od saznanja radnika za postojanje i sadržaj odnosno razloge otkazivanja njegovog ugovora o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr 2/14-2 od 29. travnja 2015., Revr-475/05-2 od 11. listopada 2005., Revr-292/04-2 od 25. kolovoza 2004. i dr.), to činjenica da tuženik tužiteljici, ovo nakon što je ona odbila neposredno preuzeti Odluku o otkazu 18. prosinca 2024., istu nije uručio putem pošte Odluku o otkazu ne čini nezakonitom niti nedopuštenom, kako to pogrešno smatra tužiteljica te rok za zaštitu prava radnika iz čl. 133. st. 1. ZoR teče od 18. prosinca 2024. kao dana saznanja tužiteljice za postojanje i sadržaj Odluke o otkazu konkretno za razloge otkaza.

6.2. U svezi navedenog u postupku među strankama nije sporno to da je tužiteljica putem odvjetnice kao svog punomoćnika tuženiku 31. prosinca 2024. uputila zahtjev za zaštitu prava radnika (list spisa 13-17) koja smatra povrijeđenim donošenjem pobijane Odluke o otkazu, da je tuženik taj zahtjev zaprimio 08. siječnja 2025., što potvrđuju i dostavnice (list spisa 18-20), ali da tom zahtjevu tužiteljice nije udovoljio niti na isti odgovorio u roku od 15 dana od zaprimanja zahtjeva. Temeljem tih nespornih činjenica sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužiteljica tuženiku zahtjev za zaštitu prava u svezi Odluke o otkazu podnijela u roku propisanom čl. 133. st. 1. ZoR (u roku od 15 dana od saznanja za povredu prava) te nadalje da je tužiteljica predmetnu tužbu sudu podnijela u roku propisanom čl. 133. st. 2. ZoR (budući tuženik u roku od 15 dana računanom od 08. siječnja 2025. nije udovoljio njenom zahtjevu), a što predmetnu tužbu kojom traži sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa čini pravodobnom u smislu čl. 133. st. 2. ZoR kao i dopuštenom u smislu čl. 133. st. 3. ZoR.

6.3. Pri tome, navod tuženika da je predmetna tužba nepravodobna (pogrešno tuženik ovdje koristi pojam nedopuštena) jer je podnesena izvan roka, nije osnovan. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužiteljica osobno 23. prosinca 2024. tuženiku podnijela kako ga i sama naziva formalni zahtjev za zaštitu prava radnika kojim je tražila od poslodavca da još jednom razmotri osnovanost svoje odluke, na koji zahtjev tuženik nije odgovorio smatrajući ga neosnovanim, pa da je tako 23. prosinca 2024. krenuo rok od daljnjih 30 dana (15+15) za podnošenje tužbe, koju tužiteljica nije podnijela u tom roku. U prilog tom navodu tuženik dostavlja ovjereni prijevod s engleskog jezika e-maila od 23. prosinca 2024. po stalnom sudskom tumači za engleski jezik (list spisa 37-41) uvidom u koji sud utvrđuje da je UOA ovdje tužiteljica 23. prosinca 2024. na e-mail adrese osoba ČO i IO uputila e-mail naslova „Žalba na odluku o prestanku radnog odnosa“ u kojem navodi da to pismo predstavlja formalnu žalbu na odluku o raskidu njenog radnog odnosa u Adriatic farming, izražava iskreno razočaranje tom odlukom i moli za ponovno razmatranje te odluke, uz navod da je njezin otkaz bio neopravdan i da su razlozi navedeni za taj postupak netočno ili nedostatni. Istaknimo ovdje da tužiteljica u postupku ne osporava da je e-mail navedenog sadržaja poslala osobama ČO i IO **.**.2024. (iako osporava da ovaj e-mail predstavlja njezin zahtjev za zaštitu prava radnika) budući u svezi navedenog sudu iskazuje (list spisa 184-186) da se radi o njenoj uobičajenoj komunikaciji s investitorima i da je ona prije bilo kada kad je bilo potrebno na ovakav način, e-mailom, komunicirala s njima.

6.4. Međutim, iako točno da sama tužiteljica e-mail od 23. prosinca 2024. naslovljava „Žalba na odluku o prestanku radnog odnosa“ te isti sadržajno odgovara onome što bi u slučaju otkaza ugovora o radu radnik uobičajeno i logično napisao u svom zahtjevu za zaštitu prava radnika, ocjena je ovog suda da ovaj konkretni e-mail od 23. prosinca 2024. ne predstavlja zahtjev za zaštitu prava radnika u smislu čl. 133. st. 1. ZoR, ovo iz razloga što tužiteljica taj e-mail ne podnosi poslodavcu, a samo se zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa podnesen poslodavcu može smatrati zahtjevom u smislu čl. 133. st. 1. ZoR. Naime, iz e-maila od 23. prosinca 2024. (list spisa 37-41) kao nedvojbeno proizlazi da tužiteljica isti šalje osobama ČO i IO, a sud uvidom u izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Adriatic farming d.o.o. (list spisa 21-23) utvrđuje da osobe ČO i IO nisu niti članovi uprave tuženika niti osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, a niti iz dokaza izvedenih u tijeku postupka proizlazi da bi se radilo o osobama koje su kod tuženika zaposlene na radnom mjestu u sklopu kojeg bi bili poslovi zaprimanja, obrade i odlučivanja o zahtjevima radnika (primjerice pravnoj službi). Ono što proizlazi iz iskaza tužiteljice (list spisa 184-186) je da se radi o investitorima, što svojim iskazom potvrđuje i zakonski zastupnik tuženika LO (list spisa 186-187) kada navodi da je označeni e-mail tužiteljice njemu proslijedio investitor kao i svjedok BO (list spisa 183-184) koji iskazuje da je ČO investitor znači gazda, a ĆO njegova desna ruka, međutim, sukladno važećem Zakonu o trgovačkim društvima, investitori nisu osobe koje zastupaju društvo niti su ovlaštene osobe za donošenje odluka u ime i za račun društva pa da bi stoga sukladno važećoj pravnoj regulativi investitori predstavljali poslodavca tužiteljice te bili ovlašteni u ime i za račun tuženika razmotriti odluku tuženika o otkazu ugovora o radu, u prilog čemu svjedoči i iskaz svjedoka BO (list spisa 183-184) koji sudu iskazuje da ČO i ĆO nisu neko upravno tijelo u smislu da donose odluke u svezi radnika. Kako dakle tužiteljica 23. prosinca 2024. zahtjev za zaštitu prava u smislu čl. 133. st. 1. ZoR nije podnijela tuženiku koji je njezin poslodavac, to je neosnovan navod tuženika da je predmetna tužba nepravodobna, a posljedično tome je neosnovan i prijedlog tuženika za odbacivanje predmetne tužbe.

7. Iz Odluke o otkazu (list spisa 11-12) proizlazi da ovdje tuženik kao poslodavac tom Odlukom tužiteljici kao radniku redovito otkazuje ugovor o radu sklopljen dana 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu radnik - koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je Odluka o otkazu nezakonita i nedopuštena jer da istom tuženik otkazuje Ugovor o radu od 22. listopada 2021. koji da u trenutku donošenja Odluke o otkazu nije važeći budući su stranke 01. srpnja 2024. sklopile novi Ugovor o radu. Međutim, iako točno da u izreci Odluke o otkazu tuženik navodi da otkazuje ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme te iako točno da su stranke nakon sklapanja Ugovora o radu od 22. listopada 2021. sklopile novi Ugovor o radu od 01. srpnja 2024. što svakako znači, kako to ispravno tvrdi tužiteljica, da je Ugovor o radu od 22. listopada 2021. prestao važiti, nedvojbeno iz izreke kao i obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da tuženik otkazuje ugovor o radu koji su stranke sklopile za obavljanje poslova koordinatora uzgoja ribe, dakle, Ugovor o radu od 01. srpnja 2024., a ne Ugovor o radu od 22. listopada 2021. pa činjenica da je tuženik u izreci naveo da otkazuje ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. ovu odluku ne čini nezakonitom niti nedopuštenom. Kako je to navedeno, jasno i izričito iz izreke Odluke o otkazu proizlazi da je namjera tuženika otkazivanje ugovora o radu sklopljenog radi obavljanja poslova radnog mjesta koordinatora uzgoja ribe koje tužiteljica obavlja od 2024. godine, a ocjenom Ugovora o radu od 22. listopada 2021. i Ugovora o radu od 01. srpnja 2024. kao nedvojbeno proizlazi da je upravo Ugovor o radu od 01. srpnja 2024. sklopljen za obavljanje poslova koordinatora uzgoja ribe. Nadalje, jasno i izričito u obrazloženju Odluke o otkazu tuženik navodi da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na temelju ugovora o radu sklopljenog 22. listopada 2021. radi obavljanja poslova radnog mjesta tehnolog na uzgoju ribe, a kasnije da je obavljala poslove koordinatora uzgoja ribe, a za obavljanjem (poslova) kojeg je radnog mjesta došlo do prestanka potrebe. Konačno, da tuženik Odlukom o otkazu otkazuje upravo Ugovor o radu od 01. srpnja 2024. sklopljen za obavljanje poslova koordinator uzgoja ribe proizlazi i iz onog dijela obrazloženja u kojem tuženik, ovo u svezi otkaznog roka, navodi da je tužiteljica u radnom odnosu kod poslodavca provela neprekidno manje od godine dana, a što također upućuje na zaključak da tuženik Odluku o otkazu donosi u svezi Ugovora o radu od 01. srpnja 2024., a ne onog sklopljenog 22. listopada 2021. (od sklapanja kojeg je do dana donošenja Odluke o otkazu proteklo više od godine dana). Slijedom navedenog sud utvrđuje da činjenica da tuženik u Odluci o otkazu navodi da redovito otkazuje „ugovor o radu sklopljen dana 22. listopada 2021.“ ne dovodi u pitanje da se tom odlukom otkazuje upravo ugovor o radu koji su stranke sklopile za obavljanje poslova radnog mjesta koordinator uzgoja ribe i time upravo Ugovor o radu od 01. srpnja 2024., a poradi čega činjenica da tuženik u Odluci o otkazu navodi citirano, ne čini Odluku o otkazu nezakonitom niti nedopuštenom.

8. Međutim, ono što pobijanu Odluku o otkazu čini nedopuštenom i nezakonitom je to što ista, kako to sud obrazlaže u nastavku, nije donesena iz razloga što je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je zaposlena tužiteljica zbog lošeg financijskog poslovanja tuženika (gospodarskih razloga), dakle, jer je ista donesena protivno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR.

8.1. Naime, iz sadržaja Odluke o otkazu (list spisa 11-12) proizlazi da tuženik otkazuje Ugovor o radu stranaka sklopljen za obavljanje poslova radnog mjesta koordinator uzgoja ribe jer da je kod tuženika došlo do prestanka potrebe za obavljanjem tog radnog mjesta iz razloga financijskih gubitaka društva u posljednjih nekoliko godina poslovanja društva. U svezi navedenog tuženik (u odgovoru na tužbu) navodi da tuženik proteklih poslovnih godina bilježi poslovni gubitak u svojim bilancama i godišnjim izvještajima te da je jednostavno primoran i na ovaj vid racionalizacije poslovanja otpuštanjem radnika, te sudu dostavlja godišnji financijski izvještaj poduzetnika za 2022. godinu (list spisa 42-65) i godišnji financijski izvještaj poduzetnika za 2023. godinu (list spisa 66-88).

8.2. Iz godišnjeg financijskog izvještaja poduzetnika za 2022. godinu (list spisa 42-65), pri čemu sud napominje da sud ovaj dokaz cijeni isključivo iščitavanjem u njemu jasno i izričito navedenih podataka, ne izvodeći iz ove isprave dalje ikakve zaključke za koje je nužno stručno znanje iz područja ekonomije, računovodstva i financija budući sud takva stručna znanja nema (a tuženik u postupku ne predlaže provođenje vještačenja po sudskom vještaku financijske struke koji bi takve zaključke mogao iznijeti), proizlazi kao prvo, da je u 2022. godini tuženik imao dugotrajnu imovinu veće vrijednosti (24.591.647 neto) u odnosu na prethodnu godinu (17.843.782 neto) dok je imao manje kratkotrajne imovine (7.737.151 neto) u odnosu na prethodnu godinu (28.615,307 neto); kao drugo, da je u 2022. godini tuženik imao veća potraživanja (3.317.384 neto) u odnosu na prethodnu godinu (1.569.817 neto) kao i više novca u banci i blagajni (1.140.230 neto) u odnosu na prethodnu godinu (34.800 neto); kao treće, da je ukupno aktiva tuženika u 2022. godini (32.897.009 neto) niža nego u prethodnoj godini (47.027.300 neto) dok je ukupno pasiva tuženika u 2022. godini (32.897.009 neto) niža nego u prethodnoj godini (47.027.300 neto); kao četvrto, da su poslovni prihodi tuženika u 2022. godini (4.565.559 neto) viši u odnosu na prethodnu godinu (1.682.852 neto); te kao peto, da je u 2022. godini tuženik imao gubitak (42.783.081 neto) dok je u prethodnoj godini imao dobitak (129.705 neto). Nastavno, iz godišnjeg financijskog izvještaja poduzetnika za 2023. godinu (list spisa 66-88) proizlazi kao prvo, da je u 2023. godini tuženik imao dugotrajnu imovinu veće vrijednosti (5.157.797,15 neto) u odnosu na prethodnu godinu (3.472.627,54 neto) kao i da je imao više kratkotrajne imovine (3.053.825,06 neto) u odnosu na prethodnu godinu (1.026.896,41 neto); kao drugo, da je u 2023. godini tuženik imao veća potraživanja (600.513,16 neto) u odnosu na prethodnu godinu (440.292,52 neto) kao i više novca u banci i blagajni (1.960.141,53 neto) u odnosu na prethodnu godinu (151.334,53 neto); kao treće, da je ukupno aktiva tuženika u 2023. godini (8.262.036,74 neto) viša nego u prethodnoj godini (4.574.938,51 neto) dok je ukupno pasiva u 2023. godini (8.262.036,74 neto) viša nego u prethodnoj godini (4.574.938,51 neto); kao četvrto, da su poslovni prihodi tuženika u 2023. godini (431.686,08 neto) niži u odnosu na prethodnu godinu (605.953,82 neto); te kao peto, da je u 2023. godini tuženik imao manji gubitak (3.430.880,63 neto) nego u prethodnoj godini (5.678.290,65 neto).

8.3. Dakle, iz računa dobiti i gubitka proizlazi da je tuženik 2022. godine i 2023. godine imao gubitak (manje ukupne prihode nego ukupne rashode), međutim, iz bilance proizlazi da je tuženik i u 2022. godini i u 2023. godini značajno povećavao vrijednost dugotrajne imovine i potraživanja društva kao i da su u 2022. godini značajno rasli poslovni prihodi društva, odnosno proizlazi to da je bilanca tuženika u ravnoteži (aktiva je jednaka pasivi); pa kada sud navedeno cijeni u svezi s kao prvo, općepoznatom činjenicom da je bilanca snimka poslovanja trgovačkog društva iz koje se može procijeniti financijski položaj poslovnog subjekta te koja za razliku od samog računa dobiti i gubitka (kao podataka o ukupnom prihodu i ostvarenom rezultatu) prikazuje snimku cjelokupnog poslovanja iz koje se može iščitati gdje je novac društva (koji osim na bankovnom računu može biti u zalihama ili kod dužnika) odnosno općepoznatom činjenicom da se bilanca sastoji od aktive (imovine društva) i pasive (izvori financiranja društva) te da aktiva uvijek mora biti jednaka pasivi odnosno da je odraz dobrog financijskog poslovanja taj da je bilanca u ravnoteži, što kod tuženika jest budući mu je i u 2022. godini i u 2023. godini bilanca u ravnoteži (aktiva je jednaka pasivi); te kao drugo, općepoznatom činjenicom da „nova“ društva koja tek započinju svoju poslovnu djelatnost na tržištu uobičajeno prvi niz godina ne prikazuju dobit (već gubitak) budući su u ulaznoj putanji značajnih investiranja u svoju aktivu (imovinu) i širenje poslovanja na tržištu, a iz izvatka iz sudskog registra za subjekt upisa Adriatic farming d.o.o. (list spisa 21-23) proizlazi da je tuženik označenih godina bio „novo“ društvo budući je osnovan krajem 2019. godine poradi čega činjenica da u računu dobiti i gubitka prikazuje gubitak automatski ne znači da je taj gubitak rezultat lošeg financijskog poslovanja tuženika; sud isključivo temeljem onih dokaza koje tuženik predlaže na okolnost opravdanosti razloga poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljice ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je gubitak prikazan u računu dobiti i gubitka tuženika za 2022. i 2023. godinu rezultat lošeg financijskog poslovanja, a ne poslovne odluke tuženika primjerice odluke o reinvestiraju dobiti (povećanjem dugotrajne imovine i širenjem poslovanja) i stoga sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je Ugovor o radu tužiteljice za obavljanje poslova radnog mjesta koordinator uzgoja ribe otkazan zbog toga što je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova tog radnog mjesta zbog gospodarskih (pod koje nedvojbeno spadaju financijski) razloga. Istaknimo pri tome da bi adekvatan dokaz na okolnost da je tuženik prethodno otkazivanju Ugovora o radu tužiteljice imao financijske gubitke takve naravi koji opravdavaju otkazivanje Ugovora o radu tužiteljice, a obzirom na gore izneseni sadržaj materijalnih dokaza koje tuženik prilaže u spis, bio vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, međutim, provođenje kojeg dokaza tuženik na kojem je sukladno čl. 135. st. 3. ZoR teret dokaza postojanja opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljice, nije predložio, a iskaz zakonskog zastupnika tuženika LO (list spisa 186-187) koji je upravo osoba koja je u ime i za račun tuženika donijela pobijanu Odluku o otkazu i koji je stoga nedvojbeno zainteresiran za uspjeh tuženika u sporu te koji sudu bez navođenja konkretnih detalja samo iskazuje da je firma gomilala i kumulirala gubitke, prema ocjeni suda ne predstavlja adekvatan dokaz na ovu spornu okolnost, ovo posebno kada sud uzme u obzir onaj dio iskaza u kojem zakonski zastupnik tuženika (list spisa 186-187) navodi to da je nakon što je u 7. mjesecu TO najavio odlazak i tražio raskid ugovora o radu te je njegovo mjesto ostalo upražnjeno, a firma je gomilala i kumulirala gubitke, on predložio tužiteljici, kako nemaju voditelja uzgajališta, da dođe na mjesto koordinatora, a iz kakvog iskaza proizlazi da je tuženik usprkos financijskom poslovanju koje opisuje kao „gomilanje i kumuliranje gubitaka“ tužiteljici ponudio zaposlenje na radnom mjestu koordinatora (sa većom plaćom) za koje joj potom svega par mjeseci nakon otkazuje Ugovor o radu zbog razloga lošeg financijskog poslovanja. Istaknimo u s vezi navedenog i to da je svjedok BO (list spisa 183-184), koji prema ocjeni suda iskazuje sasvim uvjerljivo, logično i životno, iznoseći samo ono o čemu ima neposrednih saznanja te čiji iskaz potvrđuje i sadržaj materijalnih dokaza u spisu sve poradi čega sud iskaz ovog svjedoka prihvaća kao istinit te vjerodostojnost kojeg tuženik ne dovodi u pitanje prigovorom da je svjedok očito u konfliktnom odnosu sa direktorom tuženika što da je i bio razlog njegova otkaza budući iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je svjedok u konfliktnom odnosu sa zakonskim zastupnikom tuženika dok je ugovor o radu svjedok otkazao svojom voljom, upitan da li su radnici tuženika tijekom 2024. godine ili prije toga od strane tuženika obaviješteni o postojanju kakvih problema u poslovanju, da postoji potreba smanjenja broja radnika ili im je možda ponuđeno smanjenje plaće odgovara da nije bilo ništa od toga, štoviše, da su uvijek dolazile nove investicije, da se ulagalo puno u materijale, da može to tuženik prikazati kao gubitak, ali da realno nije bilo nikakvog gubitka, da se sve više investiralo, dodajući da im je dapače u tom periodu plaća i porasla. Iako točno tuženik tvrdi kada u svom prigovoru na iskaz svjedoka BO navodi da ovaj svjedok nema saznanja o financijskom stanju društva, sud ističe da je citirani iskaz svjedoka potvrđen sadržajem financijskih izvještaja za tuženika koji prileže spisu budući iz istih proizlazi da je tuženik i 2022. i 2023. godine povećavao vrijednost dugotrajne imovine, dakle, investirao je, upravo kako to sudu iskazuje ovaj svjedok. Osim toga, ovaj svjedok sudu niti ne tvrdi da ova saznanja crpi iz poslovnih knjiga tuženika već upravo iz svojih osobnih i neposrednih opažanja stečenih tijekom godina trajanja radnog odnosa s tuženikom (prema iskazu svjedoka od 19. veljače 2020. do prije neki mjesec u odnosu na dan iznošenja iskaza 11. srpnja 2025.). Osim toga, takav je iskaz svjedoka u bitnom identičan iskazu tužiteljice (list spisa 184-185) koja sudu iskazuje da je firma ulagala znatna sredstva u razvoj, da su 2024. godine otvorili i osposobili novu lokaciju za uzgoj, da su obje postojeće lokacije Lukovo Šugarje i Jablanac funkcionirale odlučno, da su u najavi bile dodatne lokacije, da je opseg posla bio velik i konstantno se povećavao i slijedom toga da su direktor i ona razgovarali da im fali ljudi i da će morati zaposliti nove ljude, osobito i jer su u tom periodu imali već izlovljeno puno biomase i pripremali su se za nova zaposlenja, a 2024. godine da su također i povećali plaće zaposlenicima.

8.4. Niti iz preostalih dokaza izvedenih u tijeku postupka ne proizlazi da je tuženik prethodno otkazivanju Ugovora o radu tužiteljice imao financijske gubitke takve naravi koji opravdavaju otkazivanje Ugovora o radu tužiteljice zbog poslovno uvjetovanih razloga, dapače, iz ocjene preostalih izvedenih dokaza, samostalno i u međusobnoj svezi, proizlazi to da je za obavljanjem poslova radnog mjesta tužiteljice kod tuženika postojala potreba i u vrijeme donošenja Odluke o otkazu. Naime, iz e-maila od 08. studenog 2024. (list spisa 27- 28) i putnog naloga (list spisa 29) kao nedvojbeno proizlazi da je 15. studenog 2024. tuženik tužiteljicu uputio na službeno putovanje na Island u periodu od 19. do 24. studenog 2024. radi posjeta proizvodnji smolta lososa, uzgoju i preradi, a koja činjenica prema ocjeni suda nedvojbeno svjedoči da je tuženik svega mjesec dana prije donošenja Odluke o otkazu smatrao potrebnim kao i financijski opravdanim investirati u educiranje tužiteljice, ovo za potrebe uspješnog obavljanja poslova koje tužiteljica obavlja kod tuženika, radi čega o svom trošku tužiteljicu šalje na inozemno putovanje sa svrhom edukacije. Neživotno je i nelogično te u potpunosti neuvjerljivo sudu da je kod tuženika koji u drugoj polovici studenog 2024. godine tužiteljicu šalje na edukaciju u inozemstvo, svega mjesec dana nakon toga i to prethodno zaključenju financijske poslovne godine, došlo do tako značajne promjene financijskog stanja koje bi opravdavalo otkazivanje Ugovora o radu tužiteljice, u educiranje koje je svega mjesec dana ranije tuženik uložio novčana sredstva, ovo nedvojbeno jer je za njezinim radom postojala potreba tuženika. Nadalje, iz e-maila od 06. prosinca 2024. (list spisa 25-26) cijenjenog u svezi obračuna plaće – naknade plaće za UOA za 12/2024 i 1/2025 (list spisa 102-105) i obračuna plaće – naknade plaće za UOA za 2021., 2022. i 2023. godinu (list spisa 107-181), koje isprave tuženik dostavlja po traženju suda da dostavi podatke o godišnjem odmoru tužiteljice za vrijeme trajanja radnog odnosa, sud utvrđuje da u 2021., 2022. i 2023. godini tuženik nije tužiteljici omogućio korištenje cjelokupnog godišnjeg odmora dok joj u 2024. godini (prethodno mjesecu prosincu u kojem donosi Odluku o otkazu) uopće nije omogućio korištenje godišnjeg odmora. Navedeno svjedoči u prilog zaključku da je kod tuženika postojala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, ovo posebice u 2024. godini kada je zaposlena na poslovima koordinatora uzgoja ribe, jer u protivnom nije niti logično niti životno da tuženik tužiteljici ne bi omogućio korištenje godišnjeg odmora (što je uostalom i njegova zakonska obveza), a što svakako svjedoči u prilog zaključku da je kod tuženika i u trenutku donošenja pobijane Odluke o otkazu postojala potreba za obavljanjem poslova za obavljanje kojih je zaposlena tužiteljica. Zatim, iz podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o broju zaposlenika društva Adriatic farming d.o.o. Zadar (list spisa 106) proizlazi to da se od početka poslovanja tuženika 2019. godine svake iduće godine broj zaposlenika tuženika povećavao, što svakako svjedoči u prilog činjenici da je tuženik svake iduće godine zapošljavao nove radnike, a za čime logično i životno postoji potreba samo onda kada je poslovanje u razvoju i porastu te kada postoje financijska sredstva za isplatu plaća novih radnika, a svakako ne onda kada društvo posluje toliko financijski loše da postoji potreba za otpuštanjem radnika. Pri tome sud posebno ističe da je točno da se broj zaposlenika koji je u 2023. godini bio prijavljen na mirovinsko osiguranje sa 27 smanjio u 2024. godini na 24, međutim, kada sud u svezi s navedenim cijeni iskaz zakonskog zastupnika tuženika LO (list spisa 186-187) koji iskazuje da je radni odnos radnika EO po traženju tog radnika prestao u 8. mjesecu 2024. te iskazom svjedoka BO (list spisa 183-184) iz kojeg proizlazi da je i drugi radnik tuženika JO iz solidarnosti jer je tužiteljica dobila otkaz također dao otkaz, vodeći pri tome računa da tuženik niti tvrdi niti nedvojbeno dokazuje da je tuženik tijekom 2024. godine osim tužiteljici otkazao ugovore o radu drugih radnika zbog poslovno uvjetovanih razloga, sud utvrđuje da do smanjenja broja radnika kod tuženika sa 27 na 24 kroz 2024. godinu nije došlo odlukom tuženika zbog lošeg financijskog poslovanja već na inicijativu odnosno otkazom od strane samih radnika. Konačno, i činjenica da je tuženik 2024. godine tužiteljici ponudio sklapanje novog ugovora o radu za radno mjesto koordinatora uzgoja ribe s većom plaćom od one koju je tužiteljica do tada ostvarivala, koji su ugovor o radu stranke i sklopile 01. srpnja 2024., ovo posebno kada sud u svezi navedenog cijeni iskaz zakonskog zastupnika tuženika LO (list spisa 186-187) koji iskazuje da je nakon što je u 7. mjesecu TO koji je kod tuženika bio zaposlen na poslovima voditelja uzgajališta na morskom dijelu najavio odlazak i tražio raskid ugovora o radu te je njegovo mjesto ostalo upražnjeno, a firma je gomilala i kumulirala gubitke, on predložio tužiteljici, kako nemaju voditelja uzgajališta, da dođe na mjesto koordinatora između njega kao direktora i zaposlenika na farmi u Lukovom Šugarju, a iz kakvog iskaza prema ocjeni suda proizlazi da je tuženik usprkos tada postojećem financijskom poslovanju koje zakonski zastupnik tuženika opisuje kao „gomilanje i kumuliranje gubitaka“ tužiteljici ponudio zaposlenje na više plaćenom radnom mjestu koordinatora upravo jer je za obavljanjem poslova tog radnog mjesta kod tuženika nedvojbeno postojala potreba i u financijskim uvjetima koji su postojali 2024. godine, a tuženik nedvojbeno u ovom postupku ne dokazuje da se u periodu nakon sklapanja Ugovora o radu od 01. srpnja 2024. do prosinca 2024. godine financijsko poslovanje tuženika toliko značajno promijenilo da je upravo zbog tog razloga (zbog kojeg tuženik otkazuje Ugovor o radu tužiteljici) kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova na kojim je zaposlena tužiteljica. Da su financijski gubici tuženika koji opravdavaju otkazivanje Ugovora o radu kod tuženika postojali već godinama, tada nije niti životno niti logično da bi tuženik iz godine u godinu povećavao broj zaposlenika te u srpnju 2024. godine zaposlio tužiteljicu na bolje plaćenom radnom mjestu, na poslovima potreba za obavljanjem kojih je kod tuženika nastala odlaskom radnika EO koji je prethodno obavljao poslove za obavljanje kojih je tuženik 01. srpnja 2024. zaposlio tužiteljicu, a kako to sudu iskazuje zakonski zastupnik tuženika; koji dalje iskazuje i to da svako uzgajalište koje su imali i imaju, ono na moru i ono na kopnu, u sistematizaciji ima, kao i sva druga uzgajališta u marikulturi, mjesto voditelja uzgajališta i nakon toga užu ili širu lepezu drugih radnih mjesta, a ocjenom kojeg iskaza u svezi sa daljnjim iskazom zakonskom zastupnika tuženika da je on u periodu odlaska EO sa mjesta voditelja uzgajališta na morskom dijelu, kako tuženik nije imao voditelja, ponudio tužiteljici da dođe na mjesto koordinatora između njega kao direktora i zaposlenika na farmi u Lukovom Šugarju, proizlazi da potreba tuženika za obavljanjem poslova koje je od 01. srpnja 2024. obavljala tužiteljica, a koji obuhvaćaju poslove voditelja uzgajališta na morskom dijelu, zasigurno nije prestala budući se radi o radnom mjestu (polovima) koje u sistematizaciji ima tuženik kao i svako drugo uzgajalište u marikulturi te budući je tuženik donio odluku da voditelj uzgajališta sa kopnenog dijela OO postane voditelj uzgajališta na morskom dijelu, dakle, tuženik je za obavljanje poslova za obavljanje kojih je nakon odlaska EO zaposlena tužiteljica doveo radnika OO sa drugog radnog mjesta (kako to sudu iskazuje zakonski zastupnik tuženika). Da je zbog financijskih gubitaka kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova koje je od 01. srpnja 2024. obavljala tužiteljica, poslova na kojima je zaposlena upravo zbog odlaska ranijeg voditelja uzgajališta na morskom dijelu i stoga nedvojbeno kako bi preuzela poslove tog radnog mjesta, tada tuženik ne bi na tim poslovima zaposlio OO. U svom iskazu, upitana u svezi rada kod tuženika i predmetnog otkaza, tužiteljica (list spisa 184-185) sudu iskazuje upravo to da su njene 4 godine unutar firme prošle u marljivom i predanom radu, da se posao obavljao korektno i s njenim je radom bio zadovoljan direktor koji joj je ponudio napredovanje i tako da je s mjesta tehnologije uzgoja došla na mjesto koordinator uzgoja ribe, ali nažalost i iznenada krajem prosinca 2024. godine, uslijed dovođenja kolege OO da je njezina pozicija nestala i ona je dobila otkaz. Takav iskaz tužiteljice potvrđuje i iskaz zakonskog zastupnika tuženika (list spisa 186-187) koji iskazuje da je uslijed dolaska OO mjesto na kojem je tužiteljica radila, mjesto koordinatora, postalo nepotrebno pa kako je tuženik imao zaposlenog veterinara koji ima kompetencije kao i tužiteljica, da je tuženik odlučio njoj dati otkaz, a već iz takvog iskaza samog zakonskog zastupnika tuženika ne proizlazi da je Ugovor o radu tužiteljice otkazan zbog toga što je prestala potreba tuženika za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica zaposlena već je otkazan jer je tuženik na te poslove doveo drugog radnika (OO). Osim toga, da su financijski gubici razlog otkazivanja Ugovora o radu tužiteljice, tada zasigurno tuženik tužiteljici ne bi nudio da umjesto otkaza ona kod tuženika dalje radi poslove mjesta tehnologa, one koje je radila prije zaposlenja na mjestu koordinatora. Bitno je pri tome istaknuti da tuženik Ugovor o radu tužiteljice nije otkazao zbog tehnoloških ili organizacijskih razloga već upravo zbog financijskih razloga uz tvrdnju da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je zaposlena tužiteljica. Navedeno je bitno zbog toga što sud ocjenu dopuštenosti Odluke o otkazu tada daje ispitujući da li je postojao opravdani gospodarski (ovdje konkretno financijski) razlog za otkazivanje dok ne ulazi u ocjenu da li je otkaz možda opravdan kakvim organizacijskim razlozima, a u pogledu koje organizacije poslovanja poslodavac prema mišljenju suda ima maksimalnu autonomnost, međutim, predmetni otkaz ne opravdava organizacijskim promjenama već financijskim razlozima (lošim financijskom poslovanjem društva).

8.5. Tako iz dokaza koje je u postupku predložila tužiteljica proizlazi da kod tuženika nije došlo do prestanka potrebe za obavljanjem poslova radnog mjesta koordinator uzgoja ribe na kojem je tužiteljica bila zaposlena Ugovorom o radu od 01. srpnja 2024. zbog financijskih gubitaka tuženika u posljednjih nekoliko godina poslovanja, a tuženik, na kojem je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga otkaza Ugovora o radu tužiteljice, nedvojbeno nije dokazao da je Ugovor o radu tužiteljice otkazao upravo jer je zbog financijskih gubitaka tuženika u posljednjih nekoliko godina poslovanja kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova za obavljanje kojih je 01. srpnja 2024. zaposlio tužiteljicu. Indikativna je pri tome činjenica da je tuženik Odluku o otkazu donio upravo 2 dana nakon što je tužiteljica, zajedno s ostalim radnicima na uzgajalištu u Lukovom Šugarju, tuženiku dostavila pismo zaposlenika (list spisa 24) u kojem su zaposlenici na uzgajalištu u Lukovom Šugarju izrazili nezadovoljstvo novom organizacijom rada tj. dovođenjem osobe na mjesto voditelja kao rukovodeće mjesto i to osobe koju smatraju nekompetentnom za taj posao. Ovo posebno kada sud navedeno cijeni u svjetlu iskaza svjedoka BO (list spisa 183- 184) koji sudu iskazuje da je on prije nekoliko mjeseci dao sporazumni otkaz zbog nepravde koju je vidio kod tuženika, konkretno osvetničkog otkaza koji je tuženik dao tužiteljici, pojašnjavajući da kada su oni zaposlenici saznali da se OO namjerava staviti na mjesto voditelja, da su tada sastavili jedan tekst u kojem su naveli razloge protivljenja dolaska OO i to su dali direktoru, dodajući da tužiteljica nije jedan od autora teksta niti ga je ona pisala s njima ostalim radnicima, a tuženik je shvatio da je ona autor, da je ona sve to osmislila i zato joj je dao otkaz.

8.6. Slijedom navedenog je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je ovom presudom utvrdio da je nezakonita i nedopuštena Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga od 18. prosinca 2024. kojom tuženik otkazuje ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2021. na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova na radnom mjestu radnik - koordinator uzgoja ribe od 2024. godine ranije tehnolog na uzgoju ribe te da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te je naložio tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto koordinator uzgoja ribe u roku od 15 dana. Odluka o paricijskom roku, roku u kojem je tuženik dužan izvršiti činidbu izvršenje koje mu sud nalaže točkom II. izreke, je utemeljena na odredbi čl. 328. st. 2. ZPP.

8.7. Zaključno sud smatra potrebnim istaknuti da su navodi tužiteljice da je tuženiku za obavljanje djelatnosti akvakulture nužna dozvola za obavljanje djelatnosti, a koja je dozvola uvjetovana ispunjenjem određenih uvjeta pa tako zapošljavanjem fizičke osobe koja je stručno osposobljena za obavljanje djelatnosti akvakulture, irelevantna u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice odnosno pitanja da li je Odluka o otkazu dopuštena. Naime, činjenica da li tuženik (u svakom trenutku) zapošljava osobu koja je stručno osposobljena za obavljanje djelatnosti akvakulture u punom radnom vremenu, je činjenica koja se tiče zakonitosti obavljanja poslovne djelatnosti akvakulture od strane tuženika kao pravne osobe, dakle, zakonitosti njegovog poslovanja, ali nije činjenica koja utječe na pitanje dopuštenosti otkaza Ugovora o radu tužiteljice. Stoga čak i da je u postupku nedvojbeno dokazana činjenica da je tužiteljica kod tuženika bila jedini radnik koji je stručno osposobljen za obavljanje djelatnosti akvakulture u punom radnom vremenu, koju tvrdnju tužiteljice tuženik osporava navodeći da je veterinar UO njegov radnik koji je stručno osposobljen, ne bi bila relevantna za ocjenu dopuštenosti predmetnog otkaza.

9. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem čl. 154. st. 1. ZPP kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud ocijenio neosnovanim zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 Eura koji je stoga i odbio dok je zahtjev tužiteljice kao stranke koja je uspjela u sporu u cijelosti za naknadu parničnih troškova ocijenio osnovanim, visinu troškova naknadu kojih tužiteljica sukladno čl. 155. ZPP ostvaruje pravo utvrdivši temeljem odredbe Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) koja propisuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanja prava na rad i sl.) osim u procjenjivim predmetima (1 x 250 bodova x 2,00 Eura) što iznosi 500,00 Eura i uz što je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici priznato i pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove odluke kojom je tuženiku naloženo platiti tužiteljici troškove postupka.

U Zadru, 01. kolovoza 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici,

2. Tuženiku po punomoćniku.