REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-882/2019-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Biljana Grozdanić Pilat, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupaju punomoćnici iz OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 24. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 1. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516 od dana 16. kolovoza 2005. godine, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužiteljice ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OU-618/05-1 i to:

- odredba čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje………uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“,

- odredba čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti …………. i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- odredba čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „…….u kunskoj protuvrijednosti ………..obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

- odredba čl. 7. st. 2. u dijelu koji glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi …. iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 31,63 EUR počev od 10. studenog 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 31,62 EUR počev od 10. prosinca 2007. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 31,61 EUR počev od 10. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 31,60 EUR počev od 11. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,21 EUR počev od 10. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,20 EUR počev od 11. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,19 EUR počev od 10. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,18 EUR počev od 11. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,16 EUR počev od 10. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,15 EUR počev od 10. kolovoza 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,13 EUR počev od 10. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,11 EUR počev od 10. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,10 EUR počev od 13. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,09 EUR počev od 10. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,07 EUR počev od 10. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,05 EUR počev od 10. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,04 EUR počev od 10. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,02 EUR počev od 10. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 59,01 EUR počev od 10. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 58,99 EUR počev od 10. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 58,97 EUR počev od 10. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,73 EUR počev od 10. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,71 EUR počev od 10. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,69 EUR počev od 10. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,67 EUR počev od 10. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,66 EUR počev od 10. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,63 EUR počev od 14. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,61 EUR počev od 10. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,58 EUR počev od 10. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,56 EUR počev od 10. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 79,53 EUR počev od 10. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,25 EUR počev od 10. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,23 EUR počev od 10. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,20 EUR počev od 10. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,17 EUR počev od 10. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,14 EUR počev od 11. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,11 EUR počev od 10. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,71 EUR počev od 10. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 42,81 EUR počev od 10. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 3,87 EUR počev od 11. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,66 EUR počev od 10. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,63 EUR počev od 14. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,61 EUR počev od 10. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,58 EUR počev od 10. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,55 EUR počev od 10. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 46,52 EUR počev od 10. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,46 EUR počev od 10. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,43 EUR počev od 10. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,41 EUR počev od 10. listopada 2011. do 29. rujna 2015.

- na iznos od 36,38 EUR počev od 10. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,36 EUR počev od 10. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,33 EUR počev od 11. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,31 EUR počev od 10. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,28 EUR počev od 10. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,25 EUR počev od 10. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,22 EUR počev od 10. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,20 EUR počev od 10. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,17 EUR počev od 10. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,14 EUR počev od 10. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,11 EUR počev od 11. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,08 EUR počev od 10. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,05 EUR počev od 10. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,02 EUR počev od 10. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 36,00 EUR počev od 10. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,96 EUR počev od 10. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,93 EUR počev od 11. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,90 EUR počev od 10. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,87 EUR počev od 10. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,84 EUR počev od 10. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,81 EUR počev od 10. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,77 EUR počev od 10. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,73 EUR počev od 10. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,70 EUR počev od 10. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,67 EUR počev od 10. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,64 EUR počev od 10. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 35,60 EUR počev od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015., po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate koje teku

- na iznos od 0,92 EUR počev od 10. listopada 2005. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 1,06 EUR počev od 10. studenog 2005. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 2,18 EUR počev od 10. prosinca 2005. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 1,94 EUR počev od 10. siječnja 2006. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 3,76 EUR počev od 10. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 3,31 EUR počev od 10. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 15,44 EUR počev od 10. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 22,56 EUR počev od 10. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 13,40 EUR počev od 10. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 40,22 EUR počev od 10. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 28,63 EUR počev od 11. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 30,53 EUR počev od 10. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 44,42 EUR počev od 10. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 61,02 EUR počev od 11. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 43,08 EUR počev od 10. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 49,03 EUR počev od 14. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 41,66 EUR počev od 10. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 56,39 EUR počev od 10. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 70,08 EUR počev od 10. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 73,71 EUR počev od 10. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 132,18 EUR počev od 10. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 78,18 EUR počev od 10. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,51 EUR počev od 10. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 71,98 EUR počev od 10. studenog 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 72,03 EUR počev od 10. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 10. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 66,31 EUR počev od 11. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 83,92 EUR počev od 10. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 80,40 EUR počev od 10. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 4,09 EUR počev od 12. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 81,57 EUR počev od 10. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 83,10 EUR počev od 10. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 86,36 EUR počev od 10. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 82,64 EUR počev od 10. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 82,97 EUR počev od 10. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 76,51 EUR počev od 11. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 78,71 EUR počev od 10. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 83,35 EUR počev od 10. studenog 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 81,96 EUR počev od 10. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 84,28 EUR počev od 10. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 78,34 EUR počev od 10. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 76,67 EUR počev od 11. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 82,86 EUR počev od 10. travnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 77,94 EUR počev od 10. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 75,53 EUR počev od 10. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 69,39 EUR počev od 10. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 73,76 EUR počev od 10. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 76,61 EUR počev od 10. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 80,27 EUR počev od 10. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 80,62 EUR počev od 10. studenog 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 82,82 EUR počev od 10. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

- na iznos od 78,72 EUR počev od 10. siječnja 2014. do 29. rujna 2015. po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi rasta kamatne stope, isplati iznos od 3.797,16 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 31,63 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 31,62 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 31,61 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 31,60 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,21 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,20 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,19 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,18 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,16 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,15 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,13 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,11 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,10 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,09 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,07 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,05 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,04 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,02 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 59,01 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 58,99 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 58,97 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,73 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,71 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,69 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,67 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,66 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,63 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,61 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,58 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,56 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 79,53 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,25 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,23 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,20 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,17 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,14 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,11 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,71 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 42,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 3,87 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,66 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,63 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,61 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,58 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,55 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 46,52 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,46 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,43 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,41 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,38 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,36 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,33 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,31 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,28 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,25 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,22 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,20 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,17 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,14 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,11 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,08 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,05 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,02 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 36,00 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,96 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,93 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,90 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,87 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,84 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,81 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,77 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,73 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,70 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,67 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,64 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 35,60 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate, u visini koja se određuje do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate zbog rasta tečaja, isplati iznos od 5.011,67 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 0,92 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 2,18 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 1,94 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 3,76 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 3,31 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 15,44 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 22,56 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 13,40 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 40,22 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 28,63 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 30,53 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 44,42 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 61,02 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 43,08 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 49,03 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 41,66 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 56,39 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 70,08 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 73,71 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 132,18 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 78,18 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 71,51 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 71,98 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 72,03 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 13,50 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 66,31 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 83,92 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 80,40 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 4,09 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,.,

- na iznos od 81,57 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 83,10 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 86,36 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 82,64 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 82,97 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 76,51 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 78,71 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 83,35 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 81,96 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 84,28 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 78,34 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 76,67 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 82,86 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 77,94 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 75,53 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 69,39 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 73,76 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 76,61 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 80,27 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 80,62 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 82,82 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 78,72 EUR počev od 30. rujna 2015. do isplate,

u visini koja se određuje do 31. prosinca 2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516 od dana 16. kolovoza 2005. godine, sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužiteljice ČZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita te potvrđenog od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem: OU-618/05-1 i to:

- odredba čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti…..“,

- odredba čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima

iznos

od

84.160,00

CHF

(slovima: osamdesetčetiritisućestošezdesetšvicarskihfranaka).“

- odredba čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima

………

421,93CHF

(slovima: četiristodvadesetjedanšvicarskifranakidevedesettricenti).“

VII Svaka parnična stranka snositi će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su parnične stranke 16. kolovoza 2005. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516. a kojim je ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 84.160,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: Ugovor). Ugovor je istog dana potvrđen od strane javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem: OU-618/05-1.

1.1. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora parnične su stranke ugovorile kamatu koja je na dan sklapanja iznosila 4,50 % godišnje, ali koja je kamata promjenjiva u skladu s promjenama tuženikove Odluke o kamatnim stopama. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 360 mjeseci. Tužiteljica je ugovor iz točke I. sklopila radi kupnje kuće odnosno rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji.

1.2. Ubrzo da je tuženik jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu koja je od početne u visini od 4,50 % dosegla čak 6,30% nedugo nakon sklapanja Ugovora. Rast kamatne stope da je utjecao na rast mjesečnih anuiteta. Osim toga i jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu također da je utjecalo na značajni rast anuiteta.

1.3. Ugovorom da su parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima, a koje odredbe da su ništetne iz razloga kako slijedi. Odredbama članka 2. Ugovora određeno je da je kamatna stopa tijekom postajanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tuženikove Odluke o kamatnim stopama.

1.4. Točkom Il. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. 43 P 1-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. ruina 2003. godine do 31. prosinca 2008., a u kojem je razdoblju sklopljen ugovor o namjenskom kreditu iz ove tužbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa - koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pravni stav izražen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015) ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno da je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koji su sklopile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista da ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tuženik da je jednostrano odredio tužiteljičinu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužiteljica nijednu tuženikovu odluku o promijeni nije mogla predvidjeti, niti je pravilnost iste mogla provjeriti jer su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji nisu niti ugovoreni, niti su tužiteljici ikad predočeni. Predmetne su ugovorne odredbe u Ugovor uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih da nije tužiteljici pružio dovoljno informacija za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ju je upozorio na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog da je ništetna odredba čl. 2. st. 1. kojom je ugovoreno da je tužiteljica obvezna tuženiku platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koji dio glasi: "…i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…." Ništetna da je i odredba čl. 7. st. 2. kojom je propisano: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi…iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

1.5. Točkom I. izreke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača - korisnika kredita, uključujući i tužiteljičine interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužiteljicu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao ni tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/13 i dr.), a od 7. kolovoza 2007. do 31 . prosinca 2008. protivno no odredbama Cl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presude da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužiteljica, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014, 110/2015), ranije čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 do 56/13). Parnične stranke da su predmetnim ugovorima ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužiteljici da je od strane tuženikovog zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Međutim, istovremeno da ju tuženik nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHE neusporedivo veći i u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica da zbog navedenog nije bila svjesna rizika kojim se izlaže sklapanjem predmetnog kredita. Tužiteljica da nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji time preuzima. S druge strane, tuženiku da je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda RH da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS RH, posl. br. PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužitelja. Kao tzv. „valuta utočišta", CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženika jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga je krajnje nepovoljan za tužitelja čija je obveza vezana uz kretanje te valute, a da istovremeno ne ostvaruje primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time da je rizik CHF kao tzv. „valute utočišta" preuzela samo tužiteljica, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tuženik da je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji da je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurao brojnim sredstvima osiguranja plaćanja, dok je tužiteljica preuzela sav rizik valutne klauzule bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude (str. 56.) jasno proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapaniu ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužiteljica da je bila dovedena u položaj „uzmi ili ostavi" tj. Da je bila, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljena sklopiti tipski ugovor o kreditu o čijem sadržaju nije bila u mogućnosti pregovarati. Ona da je istovremeno imala povjerenja u tuženika i njegove zaposlenike nimalo ne sumnjajući da će ju rješavanje stambenog pitanja dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog da je ništetna odredba Ugovora u dijelu čl. 1. i to st. 2. kojim je ugovoreno:

"Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom."

odredba čl. 2.1. u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 84.160,00

CHF (slovima:osamdesetčetiritisućestošezdesetšvicarskihfranaka)… sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

te odredba čl. 7.1. kojom je ugovoreno:

"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti

421,93

CHF

(slovima: četiristodvadesetijedanšvicarskifranakdevedesttricenta) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na plaćanja". Na temelju navedenih ugovornih odredbi tuženik da je od tužiteljice bez osnove stekao znatan novčani iznos koji je dužan vratiti.

1.6. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 11. lipnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan te ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

2.1. Tuženik ističe da su deklaratorni tužbeni zahtjevi neosnovani i nedopušteni. Svode se na utvrđenje činjenica (iznos odobrenog kredita i visina mjesečnog anuiteta), što je protivno ZPP. Ovi su zahtjevi neosnovani jer sudska praksa ima jasan stav o sadržaju pravne zaštite koju tužitelj traži.

2.2. Kondemnatorni tužbeni zahtjev da je zastario, a da nije što jest, da bio bi neosnovan.

2.3. Tuženik se protivio tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o kojem je odlučio VSRH u oglednom sporu svojim rješenjem br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što je ujedno i tužiteljev slučaj. Navedeno rješenje je OBVEZUJUĆE za sudove i u kojem se između ostaloga, navodi: „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema obvezujućem Rješenju VSRH Gos 1/2019-36 sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15, valjani su te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno – str. 4. rješenja VSRH Gos 1/2019, prvi odjeljak s vrha, što samo po sebi isključuje pravo na traženje isplate zbog navodne preplate. Tuženik drži da je prethodno opisano rješenje VSRH iz oglednog spora jednoznačno ukazalo na neosnovanost svih tužbenih zahtjeva za isplatu proizašlih iz konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom konkretnom slučaju.

2.4. Tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica da je poduzetnica, ona nije prosječni potrošač. Sredstva odobrenog i isplaćenog kredita za kupnju objekta navodno za stambeno zbrinjavanje, komercijalno iskorištava u turizmu, baveći se iznajmljivanjem apartmana na tržištu.

2.5. Tužiteljica da prešućuje važnu činjenicu: predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 27. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, da se sklapao spomenuti pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja, uključivao:

1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR,

2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR,

3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te

4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita.

2.6. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu br. Gos 1/2019, zaključi raspravljanje i da odbije tužbene zahtjeve u cijelosti kao i da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvena kartica – prijepis izvršenih uplata, provedeno je financijsko vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka te njegova dopuna, saslušana je tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 16. kolovoza 2005., koje su sadržane u čl. 1., 2., i 7. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 3.797,16 EUR, zatim 5.011,67 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća do isplate na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili 16. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516 kojim je banka tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.160,00 CHF (članak 2. Ugovora). Nadalje, nesporno je da se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju HNB, te ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 360 mjeseci odnosno do 11. kolovoza 2036. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 27. siječnja 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje ona potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 1., 2. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

8.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

8.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

8.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužiteljica nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarao odnosno da je tužiteljica bila informirana o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom postupku tuženik nije predlagao dokaze na te okolnosti, ali je tužiteljica predložila da bude saslušana u svojstvu parnične stranke što je sud prihvatio te saslušao tužiteljicu.

8.8. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja obitelji. Naime, tada da su suprug i ona zajedno s dvoje djece živjeli u stanu od 40 kvadrata u kojem djeca nisu imala svoju sobu, a u to vrijeme da im se bila ukazala prilika da kupe kuću koja je bila u fazi roh-bau pa da su zbog toga podigli kredit. Tužiteljica da je zaposlena u Općoj bolnici Pula. U predmetnoj kući da ne obavlja poslovnu djelatnost osim što da je naknadno nakon što joj je rata kredita znatno narasla, a zbog činjenice da im je bilo otežano plaćanje iste, jedan manji dio kuće tijekom 2017. godine, koji je inače bio namijenjen za boravak njezinih roditelja kada dođu kod njih u [adresa], započela iznajmljivati te iznajmljuje i dan danas isključivo tijekom ljetne sezone. U banci da su joj rekli da joj je najpovoljnije uzeti kredit u CHF-u i ona da je u to povjerovala iako u tom trenutku o toj valuti nije ništa znala. U banci da joj je djelatnica izričito tvrdila da je riječ o stabilnoj valuti koja da se godinama nije mijenjala. Ključno za odabir tog kredita da je bilo to što je za kredit u CHF mogla dobiti veći iznos kredita no što je mogla dobiti za kredit u EUR. U to vrijeme da je za kredite u CHF-u bila znatno niža kamata pa je i zbog toga taj kredit bio povoljniji. Razumjela je da je kamata promjenjiva i da se tečaj također može mijenjati no nije očekivala da će doći do tako velikih promjena do kojih je došlo. Početni anuitet da je bio oko 1.900,00 kuna da bi narastao na cca 3.000,00 kuna. Pročitala je ugovor o kreditu, a pročitao joj ga je i javni bilježnik. Nije imala nejasnoća vezanih za sadržaj ugovora i osobno je vršila uplate po tom kreditu. Trenutno u toj kući koju je kupila kreditom da iznajmljuje dva apartmana, s time da je 2017. započela iznajmljivati samo jedan apartman, a naknadno da je krenula iznajmljivati još jedan jer su se u međuvremenu djeca odselila pa je bilo prostora za to. Kredit još uvijek otplaćuje. U času kada je podizala kredit da joj nije bilo ni na kraj pameti da bi iznajmljivala apartmane te da nije zbog toga podigla kredit već isključivo radi rješavanja stambenog pitanja obitelji. Ona i suprug da i dan danas žive u toj kući.

8.9. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, uz napomenu da ni tuženik njezin iskaz nije osporio.

9. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

9.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

9.2. Na temelju iskaza tužiteljice koja je navela da je predmetni kredit podigla tijekom 2005. s ciljem rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji, da u toj kući dan danas žive ona i suprug te da je tek kasnije 2017. godine, dakle nakon punih 12 godina započela iznajmljivati jedan apartman u toj kući, a potom nakon što su djeca odselila još jedan, utvrđeno je da tužiteljica nije podigla kredit radi obavljanja gospodarske djelatnosti već isključivo kao potrošač radi rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji. Valja istaknuti da je relevantan status kojeg je tužiteljica imala pri sklapanju ugovora o kreditu 2005. godine, kada je nedvojbeno imala kao fizička osoba status potrošača.

9.3. Tuženik koji tužiteljici osporava svojstvo potrošača prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

10. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

12. Glede valutne klauzule, nije sporno da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

12.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.2. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

13. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva i odlučio kao u točki I izreke ove presude.

13. 1. Odbijen je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučeno kao u točki VI izreke ove presude jer je tim dijelom tužiteljica tražila utvrđenje ništetnim dijelova Ugovora o kreditu za koje niti u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnost, a riječ je o visini iznosa kredita i visini početnog anuiteta koji su nedvojbeno bili utvrđeni temeljem poznatih parametara u času sklapanja Ugovora o kreditu i tužiteljici nisu bili mogli ostati nepoznati jer su jasno proizlazili kako iz Ugovora o kreditu tako i otplatnog plana.

14. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Eriki Calagaz koja je u zaključnom mišljenju navela kako je iz tabele vidljivo da ukupna pozitivna razlika po osnovi rasta kamatne stope iznosi 3.797,16 EUR, po osnovi rasta tečaja iznosi 5.011,67 EUR, a ukupna pozitivna razlika plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet da iznosi 7.437,71 EUR. Obračunata zatezna kamata do 30.9.2015. na pozitivne razlike kamate da iznosi 2.407,15 EUR, a na pozitivne razlike tečaja iznosi 1.345,72 EUR, a na više plaćene anuitete iznosi 3.198,52 EUR. Tuženik da je ispravno izvršio konverziju na način da je sve iznose koje je primio od tužitelja upotrijebio za zatvaranje obveza po kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pa je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

14.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te njegovu dopunu pa je sukladno nalazu i mišljenju, podneskom od 11. lipnja 2025. uredila tužbeni zahtjev za isplatom na način da s osnova razlike zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 3.797,16 EUR, po osnovi ništetne valutne klauzule iznos od 5.011,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

14.2. Tuženik u svom očitovanju naveo da je izračun iz nalaza i mišljenja u pravnom smislu potpunosti irelevantan te je osporio matematički izračun vještaka bez navođenja konkretnih pogrešaka u istom osim tvrdnje da vještak nije uzeo u obračun razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

14.3. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te dopunu istog budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda.

15. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu i to 27. siječnja 2016. Uvidom u navedeni Dodatak utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

15.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije iz članka 8. Dodatka ugovoru iznosi 45.939,62 EUR. Kamatna stopa u trenutku zaključenja tog Dodatka ugovoru regulirana je odredbom čl. 8. Dodatka te se sastoji od promjenjivog i fiksnog dijela. Nadalje utvrđeno je da je tužiteljici utvrđen manjak po konverziji, a ne preplata.

16. Iz gore navedenog, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

17. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

18. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

19. Nadalje treba navesti da je tužiteljici, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužiteljica ovaj izračun prihvatila, te slijedom toga i sklopila predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što ista ničime nije bila obvezna, niti prinuđena, kako je to vidljivo i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužiteljica mogla ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, ista mogla potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti preplaćenu kamatu i valutu.

20. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

20.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutna klauzula u CHF-u iz Ugovora o kreditu broj: 3205259917, kreditna partija: 7102832516 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

21. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

22. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. St.5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

23.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

24. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

25. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

26. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica potraživala od tuženice isplatu iznosa od 3.797,16 EUR i iznosa od 5.011,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate tekućom od 30. rujna 2015. do isplate pa je stoga odlučeno kao u točki IV i V izreke.

27. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

28. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužiteljici nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (promjenjive kamate i valutne klauzule u CHF-u) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

29. Iznosi koje je tužiteljica platila s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 4,50% godišnje i one koju je po višoj stopi tužiteljica plaćala kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., te ugovorene valute obveze vraćanja kredita vezane uz srednji tečaj tečajne liste tuženice za CHF važeće na dan plaćanja rate koja je važila na dan isplate kredita i onog tečaja koji je važio u vrijeme plaćanja pojedinih rata kredita, ovaj sud je utvrdio provedenim dokazom financijskim vještačenjem.

30. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate i ugovorene valute obveze vraćanja kredita u CHF od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

31. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom II i III.

32. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike jer tuženik u ovoj pravnoj stvari nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja niti je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. 15.1. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice.

33. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Đ i Č od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa već samo zatezne kamate, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ujednačena.

U Puli 1. kolovoza 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.