P-3119/2023-20
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SUPETRU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu tog suda Katarini Heinrich, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: BCR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu, protiv tužene: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb ,OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, po, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 7. srpnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnika Josipa Mrklića a u odsutnosti uredno pozvane tužene, dana 1. kolovoza 2025. godine, donio je i objavio
p r e s u d u
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba članka 5. kojima su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita i članka 8. kojima je ugovoreno zaračunavanje naknade prijevremene otplate kredita, a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 216-187/2006 dana 03.04.2006., koji je solemniziran dana 03.04.2006. pred javnim bilježnikom Zoja Puljiz u Splitu, pod brojem OU – 298/06.
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.016,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27.4.2006. godine pa do konačne isplate i iznos od 6.317,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13.06.2016. godine pa do konačne isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose obračunava po stopi u skladu sa odredbom člankom 29. ZOO-a.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.159,16 EUR, sa kamatom koja se na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate, a obračunava se po stopi u skladu sa odredbom člankom 29. ZOO-a.
Obrazloženje
1. U tužbi od dana 13. lipnja 2023. godine navodi se da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 216-187/2006 dana 03.04.2006., koji je solemniziran dana 03.04.2006. pred javnim bilježnikom Zoja Pujiz u Splitu, pod brojem OU – 298/06, da je temeljem tog ugovora tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 393.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nakon sklapanja citiranog Ugovora o kreditu, stranke su sklapale Aneks tom ugovoru dana 11.02.2016., te je temeljem tog aneksa, dana 23.02.2016. godine provedena je konverzija citiranog kredita u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, no da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, te da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Konkretno, tužitelj ističe, u odnosu na naknadu za obradu kredita (ulazna naknada – troškovi) u iznosu od 1,25% odobrenog kredita, koji iznos je 4.921,25 CHF i prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) u fiksnom iznosu od 6.350,46 EUR, kako je ulazna naknada bila paušalno određena, bez uporišta u stvarnim troškovima tuženika, dok izlazna naknada – naknada za prijevremenu otplatu predmetnim ugovorom uopće nije bila određena, već je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati samo tuženik. Nadalje, da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, što da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba, što znači da je tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da pored navedenog, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada. Tuženik da je morao određeno popisati što čine troškove obrade kredita, kao i troškovi prijevremene otplate kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, odnosno sukladno svojim aktima, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, kako tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već ih je je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, smatra da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tužitelj ističe da je bila dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Citira odredbu čl. 81.st..2, 3. i 4. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Zaključno da tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o naknadi za obradu kredita (ulazna naknada), te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na, naknadu za obradu kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), smatra tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Podneskom od 24. travnja 2025. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu financijskog vještačenja, pa slijedom svega navedenog predlaže kao u izreci presude.
2. Tuženik je dana 4. travnja 2024. godine podnio odgovor na tužbu u kojem je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbe, ističe prigovor zastare utuženog iznosa, navodeći da budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. nadalje da se tužitelj neosnovano poziva na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare, jer da je VSRH presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U- III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Ističe kako temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju riječ o nepotrošačkom Ugovoru o kreditu koji je tužitelj podigao u svrhu turističkom iznajmljivanja apartmana, pa s tim u vezi da je svako pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, odnosno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“) u ovom predmetu pravno neosnovano budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je kupovina i adaptacija stana kojeg tužitelj koristi kao apartman za turističko iznajmljivanje, te da je nastavno navedenome, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor, zbog čega tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti budući se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu i potraživanju za koje je u cijelosti nastupila zastara potraživanja.
2.1. Podredno, u slučaju da sud ne utvrdi da se radi o nepotrošačkom ugovoru o kreditu tuženi navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, te da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, da je nesporno kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu da je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, smatra da je jasno da navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.
2.2. Nadalje, da tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Navodi da u smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, iz čega da proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa da je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Pojašnjava da troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka da iznosi 20 minuta, slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad opisan u prethodne dvije točke da iznosi 2 sata, slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Navedenom se dodaje i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2006. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom, te da se ukupno vrijeme rada po ovim točkama može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena.
2.3. Tuženik se nadalje poziva na presudu Suda Europske unije od **.**.2013. BC v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. u kojoj je dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Također da je Sud Europske unije je u navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“
2.4. Tuženik se poziva i na presudu Suda Europske unije od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv BCRR, C-226/12, u kojoj je u t. 30. u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“
2.5. Ističe kako je nacionalno zakonodavstvo potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije, što da nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, da je ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije.
2.6. Nadalje, da trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.) u čl. 2. st. 1 t. 7., navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“ , pa obzirom da Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu.
2.7. U odnosu na postupak utvrđivanja smatra li se odredba o naknadi za obradu kredita cijenom predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik ukazuje na presudu Europskog suda od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (GC vs. CIB Bank Trt., UC, B Kiss )u kojoj je Sud izričito utvrdio kako:
- članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose;
- članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
2.8. Navodi da je jednako tako Sud EU u točki 75. presude C-84/19 od dana 3. rujna 2020. naveo: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“
2.9. Uz navedeno, tuženik ističe kako je u potpunosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 4.921,25 CHF, jer da čak i pod pretpostavkom da je predmetna odredbe Ugovora ništetna, a što tuženik izričito spori, tužitelj ne bi imao pravo na isplatu navedenog iznosa budući da je riječ o daleko višem iznosu no što ga je tužitelj eventualno platio na ime navodno ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, budući da se iznos od 1,25 % iznosa kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa. Dakle, u slučaju da sud utvrdi da je riječ o nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu, visinu iznosa koja je eventualno plaćena na ime naknade za obradu kredita potrebno je utvrditi u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, a što zasigurno nije iznos koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.
2.10. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako su navodi tužitelja potpuno promašeni jer da je naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO; te podredno, čak i da to nije tako, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna, da je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno s istim je bila upoznata u trenutku prijevremenu otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Ističe da kada bi sud i prihvatio tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da bi iznos koji je tuženik navodno naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Nadalje, da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu, koje troškove tuženik tumači kako slijedi:
" Kao što je već navedeno tužitelju je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 393.700,00. Međutim, tužitelj je nakon sklapanja Ugovora u kreditu pristao na konverziju kredita iz CHF valute u EUR valutu te sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu od 11. veljače 2016. godine (dalje u tekstu: „Aneks“). Slijedom navedenog, a kao što je vidljivo i iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju iznos koji se trebao isplatiti za prijevremenu otplate kredita, isplatio se u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu tuženik zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih tuženik drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je tuženik platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja prikaz troškova likvidnosti tuženika kod Citibank i Deutsche Bank za razdoblje od lipnja 2016. godine (od trenutka prijevremene djelomične otplate kredita) iz kojih je vidljiva visina negativnih kamata koje je plaćao i dalje plaća tuženik na sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu.
2.11. Administrativne troškove specificira kako slijedi:" Nadalje, osim štete u vidu troškova likvidnosti tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo u dva navrata na temelju zahtjeva tužitelja za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno Obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koji su uključivali neplaćenu glavnicu te redovne kamate i zatezne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa odnosno Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti.
2.12. Tuženik navodi da je okolnost da prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano, potvrđena u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Iz navedenog da jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužiteljica platila da je redovno otplatila kredit. S obzirom na gore navedeno, smatra da je očito da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO te da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, a podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, tuženik ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis.
2.13. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove, navodi da tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita, jer da tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, da je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik ističe da iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, da niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Ističe se da tuženik nije nepošten, a da je tužitelj postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe.
2.14. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik je dostavio Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."
2.15. U zadnjim pasusima odgovora na tužbu tuženik se osvrće na primjenu prava EU, navodeći da iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja, te da bi prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, da je člankom 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisano: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ nadalje, da je Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. BC v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C- 415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe
članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način:
" Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“
2.16. Nadalje, da je Sud Europske unije u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način:
„U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je u suprotnosti s "uvjetom o dobroj vjeri", uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“
2.17. Također citira presudu Suda Europske unije od **.**.2014., GCR protiv BCRR, C-226/12, t. 30.u kojoj je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ navedeno slijedeće:
„S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“
2.18. Tuženik naglašava da je Nacionalno zakonodavstvo potrebno tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava, te da je ustaljena praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije.
2.19. Tuženik smatra da Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.
2.20. Tuženik se nadalje poziva na odluku Europskog suda u predmetu BC u kojoj ne samo da je potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu BC. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).
2.20. Zaključno, tuženik navodi da je tužitelj očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga da je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU.
3. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
4. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i to: Ugovora o kreditu broj 216-187/2006 od 3. travnja 2006., solemniziran od javnog bilježnika mr.sc. Zoje Puljiz, pod poslovnim brojem OU-298/06, zk izvadak za čest. zem. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], obavijest o prijevremenom zatvaranju od 14. travnja 2016.g., Zahtjev od 23. svibnja 2016.g., sudska praksa ( list 48-60 spisa ) procedura za rad u LOMS-u, Ovjerene izjave svjedoka G od **.**.2024., te EC od 12. prosinca 2023.g., izveden je dokaz po vještaku za financije Marijanu Joviću koji je svoj pisani nalaz vještačenja dostavio u spis dana 14. travnja 2025.g., te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti članka 5. kojim je ugovoreno zaračunavanje naknade prijevremene otplate kredita, i članka 8., kojima su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita, a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 216-187/2006 dana 03.04.2006.
6. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), koje se primjenjuju temeljem čl.1163.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07), te Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje u tekstu ZZP/14).
7. Među parničnim strankama utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:
- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 216-187/2006 dana 03.04.2006., koji je solemniziran dana 03.04.2006. pred javnim bilježnikom Zoja Puljiz u Splitu, pod brojem OU – 298/06, a kojim je banka odobrila korisniku kredita UCR (tužitelju) stambeni krediti u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 393.700,00 CHF;
- da je u čl. 5. ugovora o kreditu ugovoren jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 1,25 % od ukupnog iznosa kredita;
- da je čl. 8. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, a u slučaju prijevremene otplate banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadi za usluge Hypo Alpe-Adria Bank- da je iznos kredita u cijelosti otplaćen (prijevremeno).
8. U postupku je valjalo razjasniti jesu li ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi radi obrade kredita te one o izlaznoj naknadi radi prijevremene otplate u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, te pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos radi primjene takvih odredbi Ugovora.
9. Što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu ulazne i izlazne naknade za obradu kredita valja reći sljedeće: Prema članku 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (11. travnja 2007.), smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81.st.2).
10. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
13. Prema čl.81.st.4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o odredbama čl.5 (odredbe o ulaznoj naknadi) i čl. 8. ( odredbe o izlaznoj naknadi ) ugovora u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, a predmetni ugovor stilom pisanja odaje dojam da je riječ o tako sastavljenom ugovoru. U ovom postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja, na okolnost pojedinačnog pregovaranja. U svom iskazu tužitelj BCR je naveo da prilikom zaključena ugovora o kreditu od strane djelatnika tužene nije bio posebno upozoren na značenje odredbi ugovora zbog čega istima nije ni mogao prigovarati, posebno o iznosima ulaznih i izlaznih naknada iz toga ugovornog odnosa nije bilo uopće govora niti je o istima bio od službenika banke obaviješten. Nadalje, da također nije bilo govora o interkalarnoj kamati čiji iznos je 80% od jedne rate kredita, a isplaćuje se na razdoblje od trenutka odobrenja kredita do zaključenja istog. Navodi da je istina da je raskinuo ugovor o kreditu prije isteka ugovorenog roka od 30 godina i to nakon 10-ak godina nakon zaključenja i to iz razloga što je rata kredita početno iznosila 1000.00 eura kasnije je ista narasla na iznos preko 2000.00 eura. Na poseban upit zamj. pun. tužene za koje svrhe je ugovorio kredit navodi da je kredit podigao radi kupnje stana u [adresa] u koje je sve do nedavno živio, stan je površine 130 m2 u tom je stanu živio zajedno sa svojom obitelji, s time da zadnje 3 godine stan iznajmljuje. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je pomorac. Na daljnje pitanje je li pročitao tekst o kreditu odnosno je li mu ga javni bilježnik protumačio u trenutku kada je otišao na ovjeru istoga, navodi da je naknadnu za uplatu kredita platio odmah nakon što je banka odobrila kredit na šalteru tako da u tome trenutku kada je taj iznos isplatio još nije bio kod javnog bilježnika niti je ugovor pročitao. Isto tako kada je odlučio raskinuti ugovor o kreditu prije isteka roka to je i napravio, s time da od strane djelatnika nije bio obaviješten o izlaznom trošku od 6.500 eura već je nakon izlaska iz kancelarije kada se javio na šalter od njega je zatraženo da plati tu naknadu zbog čega se niti o tome nije imao mogućnosti prethodno raspitati. Na daljnje pitanje je li prije no što je odlučio raskinuti ugovor pokušao s bankom postići nekakav dogovor vezano uz visinu rate navodi da je u nekoliko navrata odlazio u banku međutim ništa nije postigao niti su mu djelatnici dali kakve informacije. Također, na daljnje pitanje je li od strane javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora bio upozoren na odredbu koja predviđa plaćanje naknade za prijevremeni raskid ugovora navodi da nije.
14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ga tuženik o ničemu nije posebno upozoravao, da tužitelj nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da nije imao mogućnost niti pregovarati o visini ulazne kao niti izlazne naknade za obradu kredita, štoviše da nije ni znao za mogućnost pregovaranja. Stoga, može se reći da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o ulaznoj naknadi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).
15. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
16. Ustavni sud RH odlučio je 13. srpnja 2023. o pet ustavnih tužbi koje su Privredna banka Zagreb i Addiko banka uputile Ustavnom sudu povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda RH. U zajedničkoj presudi Ustavni sud presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Ustavni sud odbio je ukupno pet takvih ustavnih tužbi zajedničkom presudom U-III-3231/22 i dr., pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.
17. Prema odredbi članka 320. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), nejasne odredbe tumače se u korist tužitelja. Radi toga je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, a djelomična ništetnost ne povlači ništetnost cijelog Ugovora jer on može opstati bez te ništetne odredbe.
18. Po pitanju ništetnosti (ništavosti) ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, treba reći da Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi navodi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj, osobito jer tuženica koja je nedvojbeno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,25%) koji je naplatila u trenutku odobravanja kredita, osobito uzimajući u obzir da je u čl. 5. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi „(…) javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje predmetnog Ugovora i naplatu tražbina iz istog, to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženice su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita. Obzirom na sve navedeno a kako tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, tuženica je nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu.
19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.
20. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku za financije Marijanu Joviću, od 14. travnja 2025. godine, utvrđeno da je tužena temeljem ništetnih odredbi tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.016,30 Eur, dok je prilikom prijevremene otplate kredita 13.06.2016. tužena tužitelju naplatila naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 6.317,03 Eur, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. Odluka o zateznoj kamati na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate, donesena je temeljem odredba čl. 1115. ZOO- a.
21. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je očito bila stambena, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelj ima smatrati potrošačem.
22. Tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine nije osnovan jer se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove za koje se primjenjuje petogodišnji rok zastarijevanja predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. U ovom se slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj 30. siječnja 2020., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari.
23. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i st.2., čl. 155. i čl. odredbi ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23)., dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/2018; 51/23 dalje ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021, 37/23) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, pa su tužitelju odobreni slijedeći troškovi: za sastav tužbe od 13.06.2023.g., pristup na ročišta 10.12.2024.g., 3.6.2025.g., 7.7.2025.g., sastav podneska od 24.4.2025.g. te 26.6.2025.g., sve po 100 bodova iznosi ukupno 600 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, iznosi 1.200,00 EUR, plus 300,00 EUR, na ime 25% PDV, te 500,00 EUR na ime troškova vještačenja i sudskih pristojbi za tužbu i presudu po 79,58 EUR, sve ukupno iznosi 2.159,16 EUR, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
U Supetru, dana 1. kolovoza 2025. godine
Sutkinja
Katarina Heinrich
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave presude. Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu. Odluka kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 25/13) o dostavi pismena. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
Dostaviti:
- odvj. Josip Mrklić, Split
- odvj. Branko Bulat, Zagreb
