Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-263/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu pojedincu Siniši Rajnoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Bjelovaru, Mihanovićeva 1, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., OIB: 85577874038, Zagreb, Iblerov trg 10/VII p.p.7, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene na ročištu od 2. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, tužiteljičinog punomoćnika i tuženičinog punomoćnika, 24. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆN, [adresa], A. [adresa], ukupan iznos od 3.709,13 EUR-a (slovima: tritisućesedamstodeveteuratrinaestcenti) i to s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od 654,46 EUR-a

(slovima: šestopedesetčetirieuračetrdesetšestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznose od:

- 10,52 eura teče od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- 10,52 eura teče od 11. travnja 2008. godine do isplate,

- 10,52 eura teče od 11. svibnja 2008. godine do isplate,

- 10,52 eura teče od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- 10,51 eura teče od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- 10,51 eura teče od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 10,51 eura teče od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- 10,51 eura teče od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- 10,50 eura teče od 11. studenoga 2008. godine do isplate,

- 10,49 eura teče od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- 10,49 eura teče od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- 10,49 eura teče od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- 10,48 eura teče od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- 10,48 eura teče od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- 10,48 eura teče od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- 10,47 eura teče od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- 10,46 eura teče od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- 18,34 eura teče od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 18,33 eura teče od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- 18,33 eura teče od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- 18,32 eura teče od 11. studenoga 2009. godine do isplate,

- 18,32 eura teče od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- 18,31 eura teče od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- 18,30 eura teče od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- 18,30 eura teče od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- 18,29 eura teče od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- 18,28 eura teče od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- 18,27 eura teče od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- 18,26 eura teče od 11. srpnja 2010. godine do isplate,

- 18,25 eura teče od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 18,25 eura teče od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- 18,24 eura teče od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- 18,23 eura teče od 11. studenoga 2010. godine do isplate,

- 5,94 eura teče od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- 5,93 eura teče od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- 5,93 eura teče od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- 5,92 eura teče od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- 5,92 eura teče od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- 5,91 eura teče od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- 5,91 eura teče od 11. lipnja 2011. godine do isplate,

- 5,91 eura teče od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- 2,13 eura teče od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 2,12 eura teče od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- 2,12 eura teče od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- 2,12 eura teče od 11. studenog 2011. godine do isplate,

- 2,11 eura teče od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- 14,07 eura teče od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- 14,06 eura teče od 11. veljače 2012. godine do isplate,

- 14,05 eura teče od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- 14,04 eura teče od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- 14,03 eura teče od 11. svibnja 2012. godine do isplate,

- 14,02 eura teče od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- 2,19 eura teče od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- 2,19 eura teče od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 2,18 eura teče od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- 2,18 eura teče od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- 2,18 eura teče od 11. studenog 2012. godine do isplate,

- 2,18 eura teče od 11. prosinca 2012. godine do isplate,

- 2,18 eura teče od 11. siječnja 2013. godine do isplate,

- 2,17 eura teče od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- 2,17 eura teče od 11. ožujka 2013. godine do isplate,

- 2,17 eura teče od 11. travnja 2013. godine do isplate,

- 2,17 eura teče od 11. svibnja 2013. godine do isplate,

- 2,16 eura teče od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- 2,16 eura teče od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- 2,15 eura teče od 11. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 2,15 eura teče od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- 2,15 eura teče od 11. listopada 2013. godine do isplate,

- 2,14 eura teče od 11. studenog 2013. godine do isplate,

- 2,14 eura teče od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

- 2,13 eura teče od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

kao i iznos od 3.054,67 EUR-a (slovima: tritisućepedesetčetirieura šestdesetsedamcenti), na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF), sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznose od:

- 1,72 eura teče od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- 3,24 eura teče od 11. veljače 2008. godine do isplate,

- 5,72 eura teče od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- 4,03 eura teče od 11. travnja 2008. godine do isplate,

- 2,16 eura teče od 11. svibnja 2008. godine do isplate,

- 2,14 eura teče od 11. lipnja 2008. godine do isplate,

- 1,15 eura teče od 11. srpnja 2008. godine do isplate,

- 0,39 eura teče od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 0,94 eura teče od 11. rujna 2008. godine do isplate,

- 4,97 eura teče od 11. listopada 2008. godine do isplate,

- 9,27 eura teče od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- 5,21 eura teče od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- 12,91 eura teče od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- 14,05 eura teče od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- 17,82 eura teče od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- 12,34 eura teče od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- 12,25 eura teče od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- 11,28 eura teče od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- 11,83 eura teče od 11. srpnja 2009. godine do isplate,

- 11,87 eura teče od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 11,88 eura teče od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- 10,26 eura teče od 11. listopada 2009. godine do isplate,

- 11,25 eura teče od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- 11,43 eura teče od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- 14,45 eura teče od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- 16,47 eura teče od 11. veljače 2020. godine do isplate,

- 15,70 eura teče od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- 18,72 eura teče od 11. travnja 2020. godine do isplate,

- 20,17 eura teče od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- 24,56 eura teče od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- 27,66 eura teče od 11. srpnja 2010. godine do isplate,

- 23,64 eura teče od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 33,15 eura teče od 11. rujna 2010. godine do isplate,

- 2,12 eura teče od 12. rujna 2010. godine do isplate,

- 30,27 eura teče od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- 31,09 eura teče od 11. studenoga 2010. godine do isplate,

- 33,38 eura teče od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- 40,39 eura teče od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- 32,78 eura teče od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- 35,06 eura teče od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- 32,16 eura teče od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- 38,47 eura teče od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- 44,34 eura teče od 11. lipnja 2011. godine do isplate,

- 45,89 eura teče od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- 69,67 eura teče od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 46,41 eura teče od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- 43,53 eura teče od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- 43,72 eura teče od 11. studenog 2011. godine do isplate,

- 43,73 eura teče od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- 50,23 eura teče od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- 52,25 eura teče od 11. veljače 2012. godine do isplate,

- 52,50 eura teče od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- 51,14 eura teče od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- 51,83 eura teče od 11. svibnja 2012. godine do isplate,

- 53,32 eura teče od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- 48,27 eura teče od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- 48,41 eura teče od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 45,62 eura teče od 11. rujna 2012. godine do isplate,

- 46,54 eura teče od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- 48,53 eura teče od 11. studenog 2012. godine do isplate,

- 47,92 eura teče od 11. prosinca 2012. godine do isplate,

- 48,91 eura teče od 11. siječnja 2013. godine do isplate,

- 46,33 eura teče od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- 45,60 eura teče od 11. ožujka 2013. godine do isplate,

- 48,25 eura teče od 11. travnja 2013. godine do isplate,

- 46,12 eura teče od 11. svibnja 2013. godine do isplate,

- 45,07 eura teče od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- 42,41 eura teče od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- 44,27 eura teče od 11. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 45,48 eura teče od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- 47,05 eura teče od 11. listopada 2013. godine do isplate,

- 47,19 eura teče od 11. studenog 2013. godine do isplate,

- 48,12 eura teče od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

- 46,34 eura teče od 11. siječnja 2014. godine do isplate,

- 41,23 eura teče od 11. veljače 2014. godine do isplate,

- 41,83 eura teče od 11. ožujka 2014. godine do isplate,

- 41,38 eura teče od 11. travnja 2014. godine do isplate,

- 40,55 eura teče od 11. svibnja 2014. godine do isplate,

- 40,39 eura teče od 11. lipnja 2014. godine do isplate,

- 41,05 eura teče od 11. srpnja 2014. godine do isplate,

- 42,28 eura teče od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 42,72 eura teče od 11. rujna 2014. godine do isplate,

- 42,37 eura teče od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- 43,73 eura teče od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- 44,09 eura teče od 11. prosinca 2014. godine do isplate,

- 44,23 eura teče od 11. siječnja 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. ožujka 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11.lipnja 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. srpnja 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 44,31 eura teče od 11. rujna 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024., do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆN, [adresa], iznos od 1.056,08 EUR-a (slovima: tisućupedesetšesteuraosamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024., do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, u roku od 15 dana tužiteljici ĆN, [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.897,44 EUR-a (slovima: tisućuosamsto devedesetsedameuračetrdesetčetricenta) sa zakonskim zateznim kamatama koje od 1. kolovoza 2025., do isplate teku po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice 27. svibnja 2019., podnijela tužbu radi isplate iznosa od 3.620,38 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama s osnove preplate po nepoštenim i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211083747 od 5. listopada 2007., te isplate iznosa od 1.144,83 EUR-a na ime razlike glavnice odnosno razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

1.1. Nakon izvedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tužiteljica je u podnesku od 21. svibnja 2025., postavila konačni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.709,13 EUR-a, i to iznos od 654,46 EUR-a s osnove preplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos od 3.054,67 EUR-a s osnove preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Iz navedenog proizlazi da je tužbeni zahtjev iz podneska od 21. svibnja 2025., smanjen u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe za iznos od 1.056,08 EUR-a, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženica smatra da je tužiteljica u podnesku od 21. svibnja 2025., preinačila tužbu i usprotivila se preinaci te istakla prigovor zastare na sve preinačene iznose.

2. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženicom kao kreditorom 5. listopada 2007., sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211083747 (dalje: Ugovor), kojim ugovorom je tuženica omogućila tužiteljici korištenje kredita za kupnju stana u iznosu od 33.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,15% godišnje. Stavkom 2. istog članka ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice. Relativno brzo nakon sklapanja Ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su s drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim Ugovorom, mjesečni anuiteti su značajno porasli, a sve zbog naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a budući da tužiteljica više nije mogla plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru zbog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, bez pravog izbora, a u cilju osiguranja kakve takve likvidnosti svojih sredstava i mogućnosti podmirenja svih životnih troškova, tužiteljica je 14. siječnja 2016., sklopila Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak), koji je potvrdio javni bilježnik Marija Čulo Poljak, [adresa], pod brojem OV-436/16 od 25. siječnja 2016. Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema obavljenoj konverziji, utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., u iznosu od 187.984,09 kuna, a ujedno je utvrđeno i da nakon provedene konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15 - dalje: ZIDZPK), kojim je u taj Zakon dodan članak 19.c st. 1. t. 5., u iznosu od 11.800,41 kuna. Iako je predmetni kredit konvertiran, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužiteljica neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava koje je stekla od tuženika na ime nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi kojima je tužitelj preplatio s osnove nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, sukladno utvrđenjima sudova u kolektivnom sporu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, Kneza Ljudevita Posavskog 48, protiv određenih banaka kao tuženika, među kojima i Zagrebačke banke d.d., Zagreb. Sama konverzija predmetnog kreditnog aranžmana učinjena je gotovo na identičan način, budući da je i Dodatak ništa drugo do klasičan tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljica nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Dodatka, a u konačnici je i sam Dodatak „morala“ potpisati jer je bila dovedena pred gotov čin – ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženice iz konvertiranog kredita. Kao i velika većina drugih korisnika, tužiteljica je pritisnuta strahovitim rastom tečaja u valuti CHF izabrala, odnosno morala je izabrati konverziju kredita denominiranom u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u valuti EUR. Tužiteljica se kao potrošač pozvala na presudu iz kolektivnog spora, odnosno na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv banaka, tužiteljica kao korisnica kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženici za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženica više primila na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose na vezivanje glavnice uz valutu CHF te u odnosu na odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi. Prema tužiteljičinoj računici, tužiteljica je zaključno s danom 30. rujna 2015., kao danom kojim je provedena konverzija, preplatila novčani iznos od 24.277,74 kn (3.620,38 EUR-a) na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je u konkretnom slučaju proveden postupak konverzije sukladno ZIDZPK, kojim postupkom konverzije tužiteljica kao potrošač nije u potpunosti obeštećena, odnosno nije dovedena u isti pravni položaj u kojem se nalaze oni potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatili i koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno (preplata) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF, tužiteljica smatra kako je u ovom postupku nužno utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Primjenom ove opisane formule, tužiteljica je došla do izračuna od 8.625,71 kn na ime razlike u kunama, sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kao danom kada je provedena konverzija, a koji iznos je tuženica dužna isplatiti tužiteljici kako bi tužiteljica i s osnove razlike efekta konverzije bila stavljena u isti pravni položaj s ostalim, nekonvertiranim, dužnicima odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima.

2.1. Radi dokazivanja iznesenih tvrdnji tužiteljica je priložila isprave na koje se pozvala u tužbi, predložila je izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, priložila je otplatni plan od 9. svibnja 2019., pregled promjena kamatnih stopa po kreditu i prometa po kreditu, izračun konverzije te je predložila izvesti dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem radi utvrđivanja točnog iznosa preplate s osnove ništetne valutne klauzule u valuti CHF i promjenjive kamatne stope na dan 30. rujna 2015.

3. Tuženica je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila osnovu i visinu tražbine te je istakla prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 27. svibnja 2014. Ispravila je tužiteljičin navod iz tužbe u kojem je navedeno da novo stanje glavnice kredita u EUR na dan 30. rujna 2015., iznosi 187.984,09 kn, jer novo stanje glavnice na taj dan iznosi 128.013,53 kn, što proizlazi iz izračuna konverzije koji je priložen uz tužbu.

3.1. Kredit je konvertiran sukladno odredbama ZIDZPK/15 jer su stranke 14. siječnja 2016., sklopile Dodatak kojim je obavljena konverzija kredita u CHF u kredit u EUR, a dodatak je priložen uz odgovor na tužbu s izračunom konverzije. Konverzijom predviđenom ZIDZPK/15 postiže se: 1) promjena valute kredita iz CHF u EUR, 2) promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3) utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te 4) sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje plaćenog iznosa. Navedeno proizlazi iz pravila konverzije predviđenih odredbom čl. 19.c ZIDZPK/15. Svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica zahtjeva u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženica je ukazala i na informativni sažetak izračuna iz kojeg proizlazi da glavnica isplaćenog kredita preračunata u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita iznosi 20.000,00 EUR-a. Nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015., po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosi 16.773,09 EUR-a. Potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznose 12.596,49 EUR-a, a ukupno uplaćene po kreditu s valutnom klauzulom CHF preračunato u EUR iznosi 14.142,65 EUR-a. Tužiteljica je stoga preplatila EUR kredit za 1.546,16 EUR-a, odnosno 11.800,41 kn te će taj iznos bit iskorišten za namirenje budućih anuiteta (čl. 6. Dodatka). Sve tužiteljičine uplate pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF) tečaju uvrštene su u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 12.596,49 EUR-a po EUR kreditu. Tužiteljičin tužbeni zahtjev protivan je izričito propisanim pravilima konverzije. Tužiteljica polazi od pretpostavke da joj je prilikom konverzije trebao biti priznat iznos po pojedinim anuitetima iz fiksnog otplatnog plana CHF-u s početnom kamatnom stopom od 5,15% godišnje za cijelo vrijeme razdoblja otplate kredita do trenutka konverzije te početni tečaj za CHF. Međutim, kad bi se takav tužiteljičin stav prihvatio kao ispravan, negirali bi se mandatorni principi konverzije naloženi odredbom čl. 19.c st. 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15 koji izričito navodi kao je banka prilikom obračuna konverzije dužna primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR, pri čemu se konverzijom mijenja valuta kredita iz CHF u EUR. Konverzija je provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Sklapanjem Dodatka tužiteljica je stavljena u položaj kao da je za cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR te su sve tužiteljičine uplate uzete u obzir prilikom izračuna konverzije i iskorištene za namirenje usporednog EUR kredita. Tužiteljica je pravilnost izračuna konverzije potvrdila potpisom Dodatka, gdje su ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji temeljeni na izračunu konverzije. Tuženica je sukladno odredbi čl. 19.d ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl.19.c ZIDZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, a što je i dostupno na mrežnim stranicama. Ako je izračun konverzije sporan, tuženica je predložila sudu odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi jesu li svi iznosi koje tužiteljica zahtjeva u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15. U odnosu na tužiteljičine tvrdnje kako joj nisu predani Opći uvjeti poslovanja banke, tuženica ističe kako su takve tvrdnje neistinite i ničim dokazane, a uostalom, tužiteljica je u čl. 23.k izričito potvrdila da je upoznata s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. te je potvrdila da joj je pri sklapanju ugovora uručen njihov primjerak. Tužiteljičine tvrdnje o razlici glavnice u potpunosti su neutemeljene s obzirom da je banka morala obračunati novu glavnicu u skladu s izričitim odredbama čl. 19. ZIDZPK/15, a u odredbi čl. 19.c točka 8. ZIDZPK/15 izričito je navedeno kako je banka dužna primijeniti tečaj na dan 30. rujna 2015., (dan konverzije) i svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. Tužiteljica je imala mogućnost izbora te je mogla izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. točka 6. ZIDZPK/15. Prema izričitoj odredbi čl. 19.e st. 6. ZIDZPK/15, ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, tužiteljica nije dokazala da je potrošač, a prema odredbama o zaštiti potrošača, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke i profesionalne djelatnosti. Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. Pored formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske je istaknuo da usporedni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Tuženica nadalje smatra da presuda suda EU poslovni broj C-118/2017 od 14. ožujka 2019., nije primjenjiva na odnose proizašle iz hrvatskih mjerodavnih propisa jer je mađarski nacionalni zakonodavac, po sili zakona, izravno intervenirao u sadržaj privatnog ugovornog odnosa između banaka i potrošača, dok je prema hrvatskim propisima tužiteljica imala mogućnost izbora te je mogla izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s bankom sporazum iz čl. 19.c st. 1. točka 6. ZIDZPK/15. U odnosu na odluku suda EU C-452/18, tuženica također smatra da se ne može primijeniti u ovome slučaju. Razlog tome je razlika u činjeničnoj i pravnoj osnovi predmeta o kojem odlučuje ovaj sud u odnosu na predmet iz presude MN. Naime, u tom je predmetu do sklapanja Dodatka ugovoru došlo na temelju slobode ugovaranja stranaka, a sadržaj Dodatka bio je ili unaprijed sastavljen po trgovcu ili su se o njima vodili pojedinačni pregovori među ugovornim strankama. Naprotiv, u ovom slučaju sklapanja Dodatka bio je rezultat intervencije zakonodavca jer je na temelju prisilne zakonske odredbe proizašla obveza trgovca ponuditi potrošaču sklapanje dodatka čiji je sadržaj u cijelosti određen prisilnim zakonskim odredbama. Sadržaj dodatka ugovora koji je ponuđen potrošaču unaprijed je sastavljen, ali ne po trgovcu nego po zakonodavcu. Ako sud unatoč svemu navedenom odredi izvesti dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, tuženica predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 1.566,18 EUR-a (11.800,41 kn) i negativne tečajne razlike. Tuženica je predložila da sud nakon izvedenih dokaza u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka.

4. Tužiteljica je u cijelosti osporila navode iz odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor zastare tužiteljica se pozvala na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je jasno i nedvosmisleno izraženo stajalište prema kojem pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Nadalje, tužiteljica ne osporava da je između stranaka sklopljen dodatak kojim je regulirana konverzija osnovnog kreditnog aranžmana. Unatoč toga, tužiteljica ima pravni interes tužbom od tuženika zahtijevati novčane iznose koje je preplatila s osnove nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Dakle, tužiteljica u ovom postupku zahtjeva novčane iznose više plaćene s osnove nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF, dok je konverzija rađena po potpuno drugačijem principu. Dodatkom je reguliran odnos između stranaka pro futuro, od trenutka sklapanja Dodatka pa nadalje, a tužiteljica taj odnos ovom tužbu ne dira. Tužiteljica konverzijom ni na koji način nije obeštećena po pitanju svega onoga što je više platila s osnove nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Konverzijom je samo svaka pojedina uplata koju je tužiteljica obavila na ime namirenja anuiteta početno ugovorenih ugovorom konvertirana u uplatu obavljenu prema novom, simuliranom otplatnom planu i simuliranog EUR-o kredita, a tako dobiveni iznos tzv. „preplate“ nema nikakve veze s tužiteljičinom tražbinom iz ovog parničnog postupka koje proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF. Za napomenuti je da EUR-o kredit na kojega se poziva tuženica faktično ne postoji, njega nema i on je samo simulacija. Ako bi se utvrdilo da je ništetna i odredba o valuti CHF, onda nema ni CHF-a, a posljedično nema ni EUR-o kredita. Ništetnost nastupa po sili zakona i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnost naknadno nestane (Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019.) Ako je valutna klauzula CHF ništetna, ona je ništetna od samog trenutka sklapanja ugovora o kreditu i nikakav dodatak ugovoru takvu ništetnu odredbu ne može „ozakoniti“ ili proglasiti valjanom. U tom slučaju tužiteljica ima pravo na isplatu svega što je više platila odnosno preplatila s osnove nepoštene i ništetne odredbe osnovnog Ugovora, a kao što je navedeno, ta preplata koja je predmet ovog postupka nema veze s preplatom iz konverzije, kako to pogrešno tuženica želi prikazati. Konverzija nečega što je ništetno od samog trenutka sklapanja ugovora nije moguća. Tužiteljica je posebno naglasila kako sklapanjem Dodatka odnosno konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, a sukladno pravu EU i stavu Suda Europske unije iznesenom u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019., (predmet RN protiv Erstebank Hungary) budući da sklopljenim dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana iz osnovnog Ugovora te tužiteljici ni na koji način nije nadoknađena šteta koja joj je nastala u vidu preplaćenih kamata i razlike valutnog tečaja. Sud EU u navedenoj odluci, a sukladno odredbama Direktive broj 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio je da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača. Tužiteljica se pozvala i na presudu Suda EU C-452/2018 iz koje nedvojbeno proizlazi kako potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljalu odredbu drugom odredbom, ali se zaštita koju mu pruža Direktiva broj 93/2013 o nepoštenim odredbama ugovora i koristi koje bi mogao imati od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošak ne može odreći, osim ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i ako je slobodno pristao da se zaštite odrekne. Iz navedenog proizlazi da se tužiteljica u trenutku sklapanja Dodatka nije mogla odreći prava na obeštećenje u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF kad u trenutku sklapanja Dodatka valutna klauzula CHF nije bila pravično utvrđena ništetnom i tada se nije znalo niti se moglo znati da će ona kao takva biti utvrđena znatno kasnije. Sklapanjem Dodatka tužiteljica kao potrošač nije se slobodno odrekla bilo kakve zaštite po tom pitanju. Takve odredbe u Dodatku nema. Tužiteljica se protivila izvođenju dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na način kako je to predložila tuženica jer bit ovog sudskog postupka nije utvrditi jesu li preplate utvrđene konverzijom uzete u obzir ili ne, već vještačenjem treba utvrditi novčani iznos kojega je tužiteljica više platila s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF, kako bi se položaj korisnika kredita koji su svoje kredite konvertirali izjednačio sa svima onima koji to nisu učinili. U odnosu na zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 1.144,83 EUR-a (8.625,71 kn) na ime tzv. efekta konverzije, tužiteljica napominje da je prilikom konverzije glavnice također zakinuta, odnosno zakinuta je za tzv. razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu što će se utvrditi na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju. Na taj bi se način postigla svrha iz citirane presude suda EU, a to je potpuna restitucija potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba potrošačkog ugovora i dovođenje potrošača koji su svoj ugovor konvertirali jednak položaju prema onim potrošačima koji svoje ugovore nisu konvertirali. Ako se potrošači koji su svoje ugovore konvertirali želi dovesti u jedankopravan položaj s onima koji konverziju nisu proveli, a što je u cilju i duhu tumačenja Suda EU, tada je nužno obuhvatiti i tzv. efekt konverzije, a što je predmet tužbenog zahtjeva, među ostalim, i u ovom postupku. U konkretnom slučaju, a primjenom gore opisane formule (kunski iznos konvertirane glavnice - kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju) dolazi se do iznosa od 1.144,83 EUR-a (8.625,71 kn) - glavnica kredita po izvršenoj konverziji u kunama - glavnica po početnom otplatnom planu i početnom tečaju u kunama.

5. Radi razjašnjenja spornih odlučnih činjenica pročitan je sadržaj Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211083747 od 5. listopada 2007., (stranica 5-7), Dodatka ugovoru o kreditu (8-10), efektivnih kamatnih stopa (11-14), pregleda promjena kamatnih stopa (15), prometa po kreditu (16-22), tuženikovog dopisa od 12. studenog 2015., (34), izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., (36-39), informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., (40), pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., (42), prijedloga izmjene ugovora o kreditu (44) i pisanog nalaza i mišljenja ovlaštenog knjigovodstveno-financijskog vještaka Sanje Radoš s pisanim odgovorom iz trgovačkog društva Lider Premium d.o.o., [adresa] (241-303, 328-330).

5.1. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice ĆN u svojstvu stranke (stranica 337-338).

5.2. Izveden je dokaz saslušanjem ovlaštenog knjigovodstveno – financijskog vještaka Sanje Radoš iz trgovačkog društva Lider Premium d.o.o., [adresa] (stranica 337).

6. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/03 - dalje: ZPP).

6.1. Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev iz podneska od 21. svibnja 2025., osnovan.

7. Predmet spora tužiteljičin je zahtjev za isplatom iznos od 3.709,13 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama, od čega iznos od 654,46 EUR-a proizlazi s osnove preplate zbog ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos od 3.054,67 EUR-a s osnove preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, koji Ugovor su stranke sklopile 5. listopada 2007, tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženica kao kreditor.

8. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, sklopili Ugovor od 5. listopada 2007. Tim je Ugovorom kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 33.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora). Odredbom čl. 2. st.1. Ugovora, ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 33.500,00 EUR-a i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, dok je odredbom čl. 2. st. 2. Ugovora određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,15% godišnje. Nadalje je nesporno da su parnične stranke 14. siječnja 2016. sklopile Dodatak na temelju ZIDZPK/2015.

9. Sporno je ima li tužiteljica koji je prihvatila konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZIDZPK/2015, unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat s osnove preplate zbog ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnove preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a ako je odgovor potvrda, u kom iznosu. Sporno je ima li tužiteljica svojstvo potrošača te je li nastupila zastara tražbine.

10. Radi odlučivanja o tome ima li tužiteljica koji je prihvatila konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZIDZPK/2015, unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat s osnove preplate zbog ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnove preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti CHF, potrebno utvrditi je li tužiteljica kao potrošač prije stupanja na snagu ZIDZPK/15 imala kakva prava po osnovi nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, je li tuženica kao trgovac prije stupanja na snagu ZIDZPK/15 imala kakvih obveza po osnovi ništetne odredbe o parametrima promjenjivosti stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora te je li odredbama ZID ZPK/15 ponuđeno tužiteljici kao potrošaču novacijom postojećeg Ugovora otkloniti neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i uspostava uravnoteženih odnosa prava i obveza obiju stranaka.

11 U vrijeme sklapanja Ugovora (5. listopada 2007.) na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007 i 125/2007 - dalje: ZOZP/07) kojim je definiran pojam nepoštene odredbe i ocjena nepoštenosti kako slijedi:

- čl. 96. ZOZP/07:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

- čl. 97. ZOZP/07 sadrži pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, odnosno, primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima.

- čl. 99. ZOZP/07: Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

- čl. 100. ZOZP/07: Ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- čl. 101. ZOZP/07: (1) Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. (2) Pravilo iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju članka 103. ovoga Zakona.

- čl. 102 ZOZP/07 (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. (2) Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11.1 Navedene odredbe nacionalnog prava po svom su sadržaju u bitnom identične odgovarajućim odredbama čl. 3. do čl. 6. Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. S obzirom na to da Republika Hrvatska u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila članica EEZ, Republika Hrvatska nije bila dužna implementirati navedenu Direktivu, pa sama Direktiva nema ni izravni ni interpretativni učinak kod tumačenja citiranih odredaba ZZP/07.

11.2. Međutim, u odnosu na pravne odnose i sporove za koje je mjerodavan ZZP/07, koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju, a na koje se ni izravno ni interpretativno ne primjenjuje pravo Europske Unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske Unije i njezinih sveopćih pravnih stečevina, što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske Unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. (posebno čl. 69. i 74., ''Narodne novine'', broj 11/2001).

12. Ništetnost odredaba ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale banke u Republici Hrvatskoj utvrđena je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa je u odnosu na tuženicu u točki. I. izreke presuđeno:

''1. Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 01. 04. 2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.''

12.1. Presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijene su revizije tuženih banaka protiv presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je potvrđena prvostupanjska presuda kako u odnosu na utvrđenje da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute CHF uz koju je vezana glavnica, tako i u odnosu na utvrđenje da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima na način da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

13. Vrhovni sud RH je u nizu svojih odluka zauzeo shvaćanje da ugovor može ostati na snazi i bez ništetne odredbe kojom je glede ugovorne kamate određeno ''…koja je tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. B. d.d…'', pa u sudskoj praksi nije utvrđena ništetnost cijelog ugovora zbog nepoštene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, nego se među strankama primjenjuje ugovorena početna kamatna stopa (tako primjerice Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

14. Međutim, sasvim drugi učinak ima pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je prvotuženica Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

14.1. Riječ je od odredbi ugovora o kreditu bez koje ugovor ne može ostati na snazi jer je glavna obveza kreditora po svom sadržaju osnovni predmet ugovora i samim time bitan sastavni dio ugovora. Naime, prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 25/05) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14.2. Dakle, glavna obveza banke, odnosno glavni predmet ugovora je stavljanje korisniku na raspolaganje određenog iznosa novčanih sredstava pa je u slučaju ništetnosti te odredbe ništetan i cijeli ugovor.

14.3. Ništetnost se procjenjuje prema trenutku sklapanja ugovora, imajući na umu pravni okvir, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja i ugovora u njegovoj cjelini. Kasnije stupanje na snagu ZID ZPK/15 kojim je potrošaču pružena mogućnost tražiti od banke novaciju ugovora radi uklanjanja ništetne odredbe o glavnom predmetu ugovora, s djelovanjem od početka, nema utjecaja na ocjenu o tome je li prvotni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.

14.4. Sud stoga utvrđuje da je Ugovor kojega su stranke sklopile 5. listopada 2007. u cijelosti ništetan. Nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tuženica je bila ovlaštena u posebnoj parnici dokazivati da je konkretni Ugovor kojega su stranke sklopile 5. listopada 2007. pravno valjan. Tuženica tijekom postupka nije dostavila pravomoćnu presudu iz posebne parnice koja bi sadržala utvrđenje da je Ugovor o 5. listopada 2007. pravno valjan niti je pravnu valjanost tog Ugovora dokazala u ovom postupku.

14.4. Nakon što je sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga koja taj ugovor čini ništavim u cijelosti, ništetnu odredbu taj sud ne može zamijeniti bilo tumačenjem izjava volje ugovornih strana, kako bi se izbjeglo utvrđenje ništetnosti navedenog ugovora, ili dispozitivnom odredbom nacionalnog prava, čak i ako je potrošač bio obaviješten o posljedicama ništetnosti tog ugovora te ih je prihvatio.

14.5. U slučaju ništetnosti ugovora, prema odredbi čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Tužiteljica je ovlaštena zahtijevati povrat uplaćenog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama od dana svake pojedine uplate, a tuženica povrat onoga što je dala, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je zatražila povrat, jer je bila nepoštena i koristila je u konkretnom ugovornom odnosu nepoštene i ništetne odredbe o bitnom sadržaju potrošačkog ugovora.

15. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Revt- 249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/2018.

15.1. Prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute uz koju je vezana njegova obveza, što za posljedicu ima ništetnost cijelog ugovora. Samim time tuženica kao potrošač nije se mogla valjano odreći prava na restituciju koja proizlaze iz odredaba ZZP-a i ZOO-a, jer za postojanje tih prava nije ni znala u trenutku kad je 14. siječnja 2016. sklapila Dodatak Ugovoru.

15.2. Tuženica kao potrošač mogla se u konkretnom slučaju odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetene odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava 14. siječnja 2016. 2016. imala dovoljno informacija. Međutim, takvo odricanje od potraživanja ne proizlazi iz sadržaja Dodatka Ugovoru niti iz sadržaja bilo koje druge isprave koja se nalazi u spisu. Dapače, tuženica kao potrošač je upravo i podnijela predmetnu tužbu radi ostvarenja tog prava i tijekom parnice je i nakon konverzije ustrajala na zahtjevu.

15.3. Posebno valja naglasiti da prema odredbi čl. 327. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a prema odredbi čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

.

16. Dana 30. rujna 2015. stupio je na snagu ZID ZPK/15) kojim su u čl. 1. st. 1. iza čl. 19. ZPK dodani čl. 19a. do 19l. ZPK. Tim zakonom je uređen predmet konverzije, načela konverzije i načela izračuna konverzije kredita, informiranje potrošača i drugi parametri za provedbu tog zakona.

16.1. Predmetni zakon ne sadrže uvodne odredbe sa ustavnoj osnovi i razlozima donošenja zakona, ciljevima koji se žele postići izglasanim zakonom, očekivanim učincima i posljedicama donošenja zakona, pa je jedini izvor prave volje zakonodavca u tumačenju zakonskih odredaba nacrt prijedloga zakona, u ovom slučaju Prijedloga ZID ZPK/15, kojeg je sačinilo Ministarstvo financija (dalje u tekstu: Nacrt). Konkretni Nacrt se niti u jednom dijelu ne temelji na tvrdnjama o ništetnosti pojedinih odredaba ili cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, niti se iz njega može zaključiti da je cilj i svrha tog zakona bila otkloniti razloge ništetnosti zbog valutne klauzule i promjene stope redovnih kamata, niti uravnotežiti prava i obveze ugovornih strana iz takvih ugovora. To je i razumljivo jer je ništetnost cijelog ugovora tek je naknadno utvrđena pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu protiv više banaka, među kojima i ovdje tuženice. Sud smatra kako cilj i svrha predloženog zakona nije bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope, nego trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, niti Nacrt, niti tekst ZID ZPK/15, nisu kao cilj i svrhu zakona proklamirali potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Navedenim zakonom nije izravno došlo do izmjene odredaba Ugovora o kreditu, nego je njegova izmjena ovisila o suglasnosti potrošača. Zakonom je potrošačima ponuđena mogućnosti sklopiti novi ugovor o kreditu ili dodatak postojećem ugovoru o kreditu. Međutim, zahtjev postojanja suglasnosti potrošača sam po sebi ne dovodi do toga da se te odredbe ne smatraju odrazom obaveznih zakonskih odredaba, jer su banke njime obvezane potrošačima dati odgovarajuću ponudu unutar utvrđenog roka. Za potrošača je jedina alternativa ponuđenom bila zadržavanje postojećeg ugovora, uključujući i one odredbe koje su za njega štetne i koje su prema mišljenju nepoštene i ništetne. Osim toga, sadržaj potencijalnog dodatka ugovoru u potpunosti je uređen zakonom i nije ga proizvoljno sačinio prodavatelj robe ili pružatelj usluge . Potrošač tada nije znao za prava po osnovi ništetnosti cijelog ugovora. Potrošač koji se odlučio na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu morao je dodatak sklopiti prema sadržaju prisilnih odredaba ZID ZPK/15, a banka mu je bila dužan ponuditi upravo takav dodatak radi novacije ugovora vezanog uz CHF.

16.2 . Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretno slučaja, sud utvrđuje da je Dodatak Ugovoru koja ga stranke sklopile 14. siječnja 2016. također ništetan. Kada su stranke sklopile Dodatak Ugovoru čiji se krajnji učinak ne sastoji u ostvarenju ciljeva donošenja ZID ZPK/2015, a to su povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize (rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.), nego je krajnji učinak zadržavanje onoga, ili većine onoga što su banke stekle na temelju ništetnog Ugovora od 5. listopada 2007., onda je u cijelosti ništetan i Dodatak Ugovoru sklopljen 14. siječnja 2016. To stoga što je Dodatak Ugovoru od 14. siječnja 2016. u takvim okolnostima protivan prisilnim odredbama o ništetnosti potrošačkih ugovora. Ništetne odredbe o potrošačkim ugovorima sadržane su u istom propisu kao i odredbe o konverziji, a to su unutarnje odredbe zakona kojima se uređuje zaštita potrošača i potrošačko kreditiranje, a koji su propisi već navedeni u ovoj presudi. Kada u unutarnjem propisu Republike Hrvatske postoji kolizija odredaba istog zakona o zaštiti potrošača i potrošačkom kreditiranju, primjenjuje se ona odredba unutarnjem propisa o zaštiti potrošača koja je povoljnija za potrošača, a takov tumačenje sukladno je pravnom okviru za zaštitu potrošača kao dijelu javnog poretka EU, odnosno interpretativnim pravilima iz Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tužiteljica kao potrošač stoga ima pravo na puno obeštećenje na temelju ništetnih ugovora. Tužiteljica se nikada nije odrekao prava na puno obeštećenje jer takav zaključak ne proizlazi iz sadržaja ZID ZPK/15 i sklopljenih ugovora između parničnih stanaka za koje ovaj sud utvrđuje da su ništetni. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU.

17. Nakon donošenja pravomoćne presude Trovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tuženica je bila ovlaštena u posebnoj parnici dokazivati da je Ugovor sklopljen s tužiteljicom 5. listopada 2007. pravno valjan, što tuženica nije učinila. U slučaju da je utvrđena pravna valjanost Ugovora od 5. listopada 2007. tuženica bi bila ovlaštena pozivati se na prava i obveze iz Dodatka Ugovoru od 14. siječnja 2016.

17.1. Pravno je shvaćanje ovoga suda da dodatak ugovoru koji je sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravni učinak samo u onim slučajevima u kojima je trgovac u posebnoj parnici dokazao da je konkretni osnovi ugovor o kreditu pravno valjan, i na koji se osnovi ugovor o kreditu ne protežu pravni učinci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., što u ovoj parnici tuženica nije dokazala. U Glavi IV.a ZID ZPK/15 sadržane su odredbe o konverziji kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Odredbom čl. 19.a propisano je da se ovom glavom (IV.a) uređuju obveze vjerovnika i potrošača. Iz navedene odredbe proizlazi da je ZID ZPK-a/2015 uredio samo obveze vjerovnika i potrošača. Taj Zakon ni na koji način ne dira u prava vjerovnika i potrošača. ZID ZPK/15 ne dira u pravo potrošača isticati razloge ništetnosti kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ne dira u pravo potrošača zahtijevati od trgovca povrat onoga što je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu, niti dira u pravo banke kao vjerovnika dokazivati da je pravno valjan ugovor koji sadrži odredbe koje u kolektivnom sporu potrošača protiv banaka utvrđene ništetnim. ZID ZPK/15 nije donesen radi otklanja razloga ništetnosti, jer takva svrha ne proizlazi ni iz jedne njegove odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru na temelju ZID ZPK/15 vjerovnik i potrošač nisu se mogli odreći ni jednog prava, jer prava tim izmjenama i dopunama nisu bila predmet uređivanja. Postojanje svojih subjektivnih prava vjerovnik i potrošač ovlašteni su dokazivati u posebnim postupcima pred redovnim sudovima ili onim tijelima koja su osnovana ili zasnovana radi ostvarivanja subjektivnih prava i trgovaca i potrošača. Tužiteljica je svoja subjektivna prava odlučivala štititi i ostvarivati u ovom postupku. Tužiteljica se nije mogla prešutno odreći svojih prava na povrat novčanog iznosa iz ništetnog Ugovora. Odricanje od povrata novčanog iznosa predstavljao bi otpust duga za koji je potrebna izjava vjerovnika upućena dužniku da vjerovnik neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s time suglasi (čl. 203. st. 1. ZOO-a).

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da s određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićenim kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.1. Tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je sud vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici.

18.2. Tužiteljica je Ugovor od 5. listopada 2007. sklopila u svrhu ostvarivanja novčanih sredstava radi kupnje stana. Prema tužiteljičinom iskazu, tužiteljica je sredstvima iz kredita kupila stan i u tom stanu nikada nije obavljana gospodarska djelatnost, a tužiteljica se nikada nije bavila poduzetništvom. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit tužiteljičin iskaz u pogledu svojstva potrošača, jer tužiteljičino svojstvo potrošača proizlazi iz sadržaja Ugovora, pri čemu tuženika nije dokaza suprotno. Tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 jer je tužiteljica fizička osoba koja je sklopila Ugovor u svrhu koja nije namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

19. Sud je vezan tužbenim zahtjevom u pogledu visine tražbine te je visinu tužiteljičine tražbine utvrđivano na način kako je to tužiteljica predložila jer je tužiteljičin prijedlog u okviru onoga što bi pripadalo tužiteljici na ime ništetnosti cijelog Ugovora, a samim time i ništetnosti Dodatka Ugovoru.

19.1. Radi utvrđivanja visine novčane tražbine s osnove povrata preplaćenog po Ugovoru zbog ništetnih dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF izveden je dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem. Zadatak vještaka bio je obračunati koliko je više plaćeno s osnova povrata kredita na temeljem predmetnog Ugovora zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, sukladno tužiteljičinom zahtjevu.

19.2. Iz sadržaja pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Sanje Radoš iz trgovačkog društva Lider Premium d.o.o. [adresa], proizlazi da je tužiteljica tuženici platila više zbog promijenjene kamatne stope iznos od 654,46 EUR-a, a zbog promjene tečaja tužiteljica je više platila iznos od 3.054,67 EUR-a, što ukupno iznosi 4.931,09 EUR-a.

19.3. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i u podnesku od 21. svibnja 2025. uredila je tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka.

19.4. Tuženičine primjedbe odnosile se su na metodologiju obračuna pozivajući se na Dodatak Ugovoru koji je sklopljen prema ZID ZPK/15.

19.5. Knjigovodstveno-financijski vještak saslušan na ročištu od 2. srpnja 2025. u cijelosti i je ostao kad pisanog nalaza i mišljenja.

19.6. Uslijed utvrđenja suda je Ugovor u cijelosti ništetan, a posljedično tome da je ništetan i Dodatak Ugovoru, sve s učincima samo u ovoj parnici (čl. 12. ZPP-a), sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na visinu tražbine, jer je obračunata tražbina po nalazu i mišljenju vještaka u okviru onoga što bi tužiteljici pripadalo prema učincima u cijelosti ništetnog Ugovora od 5. listopada 2007. Sud nije posebno ocjenjivao nalaz i mišljenje vještaka koji se dotiče Dodatka Ugovoru koji je prema ocjeni okolnosti konkretnog slučaja također ništetan, niti je sud posebno ocjenjivao tuženičine navodi o Dodatku Ugovoru. Sud takve navode smatra pravno neodlučnima u ovom postupku, zbog čega nije bilo potrebno izvoditi dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenje radi utvrđivanja činjenice je li Dodatak Ugovoru sklopljen prema odredbama ZID ZPK/2015. kako je to predložila tuženica.

20. Prigovor zastare je neosnovan.

20.1. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Ništetnost cijelog Ugovora od 5. listopada 2007. sud je utvrdio u ovom postupku, samo s učinkom u ovoj parnici, odlučujući o tom pitanju kao prethodnom pitanju.

20.2. Tužba je predana sudu neposredno 27. svibnja 2019. koja sadrži restitucijski zahtjev s osnove utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Budući da je tužba predana sudu 27. svibnja 2019., a da je sud u ovom postupku utvrdio ništetnost cijelog Ugovora, nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

21. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka sud je nedvojbeno utvrdio da je Ugovor od 5. listopada 2007. ništetan, a posljedično tome ništetan je i Dodatak Ugovoru. Ništeni Ugovor od 5. listopada 2007. u sebi sadrži i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF, jer je manje sadržano u većem. Sud je iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa kojega je tuženica naplatila na temelju odredbi Ugovora o nepoštenoj odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF, sukladno tužiteljičinom zahtjevu iz tužbe, u iznosu od 3.709,13 EUR-a. Na taj su iznos zakonske zatezne kamate dosuđene od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u vezi odredbe čl. 1111. i 1115 ZOO. Stopa zakonskih zateznim kamata dosuđena je primjenom čl. 1. Uredbe o visine stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04) i odredbe čl. 29. st. 2. ZOO, po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

22. Tužiteljica je u podnesku od 21. svibnja 2025. smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 1.056,08 EUR-a, na što tužiteljica nije pristala.

22.1. Budući da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, s učinkom djelomičnog povlačenja tužbe, na što tuženica nije pristala, sud je meritorno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznos od 1.056,08 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama i odlučeno je kao u točki II. Izreke presude.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, jer su stranke djelomično uspjele u parnici. Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koju su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

23.1. Tužiteljica je uspjela u parnici oko 78 %, a tuženica oko 22 %.

23.2. Od 78 % tužiteljičinog uspjeha, koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, oduzeto je 22 % od tuženičinog uspjeha, koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, što daje rezultat od 56%.

23.3. Iznos pojedinih i iznos ukupnih tužiteljičinih troškova, koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, utvrđen je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje: OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23), vrijednosti predmeta spora u iznosu od 4.765,21 EUR-a i tužiteljičinom troškovniku.

23.4. Tužiteljev parnični trošak sastoji se od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7.1. OT), zastupanja na ročištima od 16. listopada 2019., 23. studenog 2020., 27. studenog 2024. i 2. srpnja 2025. za svako ročište u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 9.1. OT), troška sastava podnesaka od 12. svibnja 2019., 18. listopada 2019., 16. studenog 2020. i 21. svibnja 2025., za svaki podnesak iznos od 200,00 EUR-a (Tbr. 8.1. OT), troška PDV-a u iznosu od 450,00 EUR-a (Tbr. 46. OT), i troška plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 90,12 EUR-a, što ukupno iznosi 2.340,17 EUR-a.

23.5. Tužiteljici je odmjerena naknada dijela takvih ukupnih troškova u iznosu od 1.310,50 EUR-a, koji odgovara postotku od 56%, koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojem su stranke uspjele u parnici. Tim troškovima u cijelosti je pridodan uplaćenog i utrošenog predujma potrebnog za izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u iznosu od 586,94 EUR-a, što ukupno daje iznos troškova od 1.897,44 EUR-a. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. Izreke presude.

Virovitica, 1. kolovoza 2025.

Sudac

Siniša Rajnović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krunoslav Markovinović

2. Odvjetnica Margita Kiš Kapetanović