Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-146/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 26. lipnja 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 1. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 214213, sklopljenog 4. travnja 2014. između tužitelja KV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 (pravni slijednik Societe Generale - Splitska banka d.d.), a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, da tužitelju KV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 201,74 € (dvjestojedaneuroisedam- desetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.04.2014. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

1.454,64 (tisućučetristopedesetčetirieuraišezdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 01. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik je pravni slijednik Societe Generale- Splitska banka d.d. s kojim je sklopio 04. travnja 2014. Ugovor o kreditu broj 214213, a prema kojem mu je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 76.000,00 HRK. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 72 mjesečna anuiteta i to u: 71 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 1.374,65 HRK i jednog (preostalog) mjesečnog anuiteta u iznosu od 1,375,03 HRK.

1.1. Ističe da je tuženik je u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi korisnik kredita. Smatra takvu ugovornu odredbu nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te ni danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i sl. snosio je sam mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.2. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati te je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. Osim toga, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Isto tako Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

1.4. Ističe da tuženik svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet oko kojeg nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Tuženik mu je naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 2,00% od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 76.000,00 kn pa je time ulazna naknada naplaćena u iznosu od 1,520,00 kn, odnosno 201,74 €

1.5. Navodi da uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu čl. 3., 4. i 10. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, u skladu s Direktivom 93/13 EEZ te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time njega, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Stoga predlaže da sud usvoji u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare. Ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Smatra da ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Sporne odredbe dovoljno su jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, ističe i da je čl. 1112. st. 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 26. svibnja 2025. (list spisa 158-159) tužitelj je ispravio petit tužbe u toč. 2. u odnosu na zakonske zatezne kamate na način da umjesto "4. travnja 2014." treba stajati "8. travnja 2014." te ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik je na istom ročištu, a radi izbjegavanja provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, naveo da ne prijepori visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 201,74 € dok prijepori tužbeni zahtjev u preostalom deklaratornom dijelu i predložio je da sud sukladno tome utvrdi vrijednost predmeta spora. Sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.528,75 € u odnosu na kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjev.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik ne prijepori visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj KV, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 04.04.2014. s bivšom Splitskom bankom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu za iznos od 76.000,00 kn na rok otplate od 6 godina uz fiksnu kamatnu stopu od 8,99 % za svadbu sina. Naveo je da je banka sačinila ugovore i nije mogao utjecati na sam sadržaj predmetnog ugovora kao ni na visinu naknade za obradu kredita ugovorene u čl. 7. predmetnog ugovora. Djelatnica banke mu nije spominjala visinu naknade za obradu kredita niti mu je objašnjavala koji parametri i troškovi čine 2 % naknade za obradu kredita, a koju odredbu nije ni primijetio jer je gledao samo iznos kredita, rok otplate i visinu mjesečne rate. Kredit mu je isplaćen na njegov tekući račun umanjen za 2% naknade za kredit, a nije se išao raspitivati zašto mu je umanjena isplata za taj iznos. Kredit je uredno otplatio i dobio je potvrdu da je kredit otplaćen. Naveo je da je predmetnu tužbu podnio zbog naplate ulazne naknade za obradu kredita a koja mu nije bila pojašnjena niti je znao koliko mu je naplaćeno na ime te naknade. Ponovno je istaknuo da mu djelatnica banke uopće nije spominjala odredbu čl. 7. predmetnog ugovora.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su stranke sklopile 04.04.2014. Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 214213;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenje kredita;

- da je prilikom isplate kredita 08.04.2014. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.520,00 kn.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetan dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita i koja se plaća jednokratno prije korištenje kredita.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 2,00 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za svadbu svog sina pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

11. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 2,00 %.

12. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

16. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini od 1.520,00 kn, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

17. Kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 201,74 €, a koja je naplaćena 08.04.2014. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

19. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

20. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

21. Tužitelju su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 1.454,64 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 26.03.2025. i 20.05.2025. sve po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 26.05.2025. i 26.06.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 275,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.100,00 € te iznosa od 26,55 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

22. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 1. kolovoza 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana primitka presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika