Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-53/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP- a), dana 1. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu broj 9018243940 od 17. travnja 2014. godine zaključenog između tužitelja SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.019,24 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ŽG protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 21. siječnja 2025. U tužbi navodi da su stranke dana 17. travnja 2014. sklopili su Ugovor o kreditu br. 9018243940, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Martine Dujmović iz [adresa] dana 22. travnja 2014. godine pod brojem Ov-3415/2014, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 204 mjeseca.

2. Navodi da je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.900,00 HRK/249,44 EUR.

Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Tužitelj navodi da mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita, iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja (iako tužitelj tužbom nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev) te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

6. Tuženik navodi da odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

Navodi da prema odredbi članka 2. st. 1. t. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

7. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

Smatra da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

Tuženik nadalje ističe da naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača.

Odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Ističe da je dana 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita.

8. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu.

Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

9. Tuženik ističe da je zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2014., isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora.

10. Tuženik smatra da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna.

Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe.

Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao.

Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

11. Tuženik ističe da u Ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas).

Tuženik ukazuje na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

12. Nadalje, ističe da iz presude Suda EU C-415/11 Ž proizlazi:

Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“

13. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste.

14. Tuženik drži da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

15. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u očitovanje tuženika od 19. prosinca 2024. (list 4-5), Ugovor o kreditu broj 9018243940 od 17. travnja 2014. (list 6-13), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (list 30-37), presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-216/2025-3 od

20. ožujka 2025. (list 56-62).

16. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 69-70).

17. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan.

19. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom dana 17. travnja 2014. sklopio Ugovor o kreditu, broj br. 9018243940, koji je solemniziran po javnom bilježniku Martini Dujmović iz [adresa], dana 22. travnja 2014. pod brojem Ov-3415/2014, kojim je Ugovorom (čl. 1.) tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.000,00 eura po srednjem tečaju za euro tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita.

Odredbom čl. 7.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je rok otplate kredita na razdoblje od 204 mjeseca.

20. U konkretnom slučaju, tužitelju je odobren nenamjenski kredit i to za zatvaranje obveza po kreditima iz točke 3. Ugovora o kreditu (radi definitivne3 otplate kredita broj 9017332918, broj 9015948350, u Banci, AmEX kredita broj 3965696 te auto kredit broj 7103544571 u Zagrebačkoj banci d.d.), a koji iznos kredita je umanjen za iznos naknade iz točke 13.2. Ugovora.

21. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena.

22. Naime, odredbom čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu, propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

23. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 19. prosinca 2024., proizlazi da je predmetni kredit korišten 25. travnja 2014. i da je po istom naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.900,00 HRK što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 249,44 eura.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, da se radi o tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi 13.2. kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu u visini od 1% od iznosa kredita, što mu je predočeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da je zahtijevao da li ta naknada može biti manja, no da mu je kod tuženika priopćeno da je to propisano. Međutim, nije mu obrazloženo temeljem čega se određuje ta naknada i od čega se sastoji. Zbog proteka vremena se ne sjeća, ali misli da je ta naknada naplaćena iz iznosa kredita koji mu je odobren. Nema nikakovu ekonomsku naobrazbu, tako da mu nije bilo jasno temeljem čega je određena naknada i od čega se ista sastoji, a nije bio upoznat da ne bi trebao platiti tu naknadu, odnosno da bi mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da se ista ne naplati. Kako se radilo o nenamjenskom kreditu čija je namjena propisana čl. 3.3. Ugovora o kreditu, dio novca utrošio za uređenje kuće u kojoj živi sa obitelji, a u kojoj ne obavlja nikakvu obrtnu ni gospodarsku djelatnost.

Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

25. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

26. Nadalje, čl. 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

27. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

29. Ocjenom provedenih dokaza, proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 13. 2.), pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

30. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Sporna odredba iz čl. 13.2., kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 22, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

32. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Stoga je odredba čl. 13.2. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

33. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu (u konkretnom slučaju 17. travnja 2014.), Republika Hrvatska je tek postala članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

34. Imajući u vidu izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), nedvojbeno proizlazi da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Nadalje, u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

35. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

36. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

36.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

37. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 13.2. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

39. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 11. listopada 2024. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu, a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke 19. prosinca 2024., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.) uvećano za troškove poštarine, jer se radi o preporučenoj pošiljci (list 73-74) u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 25. ožujka 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 9. srpnja 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV- a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr. 2. toč. 1.), u ukupnom iznosu od 1.019,24 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

40. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 23. siječnja 2025. uz koji dostavlja obavijest o plaćenoj pristojbi na tužbu, dopis od 28. studenoga 2024. u iznosu od 52,10 eura sa poštarinom, jer je sud priznao tužitelja sastav podneska od 11. listopada 2024. radi dostave podataka o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu kredita, a nije priznat PDV na trošak poštarine, jer se radi o materijalnom trošku.

41. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.)

42. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 1. kolovoza 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 1. kolovoza 2025. i ovjereni prijepis uručen punomoćniku tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Petri Vatavuk, objavom na e-oglasnoj ploči suda Tužitelj po punomoćniku u obvezi ), pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr.

2. toč. 1.