Republika Hrvatska

P-1074/2023-26

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca, I. Z. Dijankovečkog 11, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. Zagreb, Josipa Marohnića 1, OIB 70133616033, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Sučić, odvjetnik iz Zagreba, Draškovićeva 53/III, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 30. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude 31. srpnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenim ovršni postupak temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhvoditelja Telemach Hrvatska d.o.o. podnesenog Financijskoj agenciji 13. rujna 2023. na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote broj Ovrv- 7095/07 od 21. ožujka 2007. u pogledu zakonske zatezne kamate na glavnicu i nalaže se Financijskoj agenciji da isknjiži navedenu osnovu za naplatu iz Očevidnika osnova za naplatu tužiteljice kao ovršenika u tom dijelu.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 776,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

I. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenom izvansudske ovrhe radi naplate zakonske zatezne kamate na glavnicu koja se kod Financijske agencije provodi na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote broj Ovrv-7095/07 od 21. ožujka 2007.. U tužbi tvrdi da je na pokretanje parnice upućena zaključkom Stalne službe ovoga suda u Križevcima broj Ovr-2500/23-3 i opisuje da je tuženik kao ovrhovoditelj na temelju navedenog rješenja o ovrsi dva puta zatražio naplatu tražbine. Financijska agencija u prvom postupku prestala je postupati po tom rješenju o ovrsi i brisala ga je iz Očevidnika osnova za naplatu, a zatim je tuženik kao ovršenik ponovno na temelju istog rješenja o ovrsi pokrenuo postupak izravne naplate kod Financijske agencije. Tužiteljica smatra da to nije dopušteno i pri tom tumači čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenoga 2019.. Također, tužiteljica smatra da je tuženikova tražbina zastarjela u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnicu, uzmu li se u obzir čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i aktualno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da takva tražbina zastarjeva u roku od tri godine od ovršnosti isprave kojom je utvrđena. Stoga predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i da tuženiku naloži plaćanje troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je tužiteljica upućena u parnicu radi ispitivanja je li njezina tražbina zastarjela zbog čega nije osnovano njezino pozivanje na učinke čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Tuženik smatra da u smislu te odredbe nema zapreke da protiv tužiteljice na temelju istog rješenja o ovrsi ponovno zatraži izvansudsku ovrhu i smatra da njegova tražbina nije zastarjela s obzirom da je utvrđena rješenjem o ovrsi od 16. travnja 2007., a zastaru je prekidao podnošenjem zahtjeva za naplatu Financijskoj agenciji 24. kolovoza 2011. i 13. rujna 2023. . Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i tužiteljici naloži plaćanje troškova postupka.

3. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem zaključka od 19. listopada 2023., očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje od 19. rujna 2023., zahtjeva za naplatu od 13. rujna 2023., potvrde od 19. rujna 2023. sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje, zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa, Općih uvjeta poslovanja Tele2 d.o.o. za pretplatnike i očevidnika svih osnova za plaćanje od 23. rujna 2024..

Pročitana je preslika predmeta ovoga suda, Stalne službe u Križevcima, broj Ovr-2500/2023.

4. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

5. Nije izveden dokaz saslušanjem tužiteljice jer to nije bilo potrebno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Čitanjem spisa ovoga suda, Stalne službe u Križevcima, broj Ovr-2500/2023 i na temelju suglasnih tvrdnji stranaka sud utvrđuje da je rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba broj Ovrv-7095/07 od 21. ožujka 2007. određena ovrha protiv ovršenika SV radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja Telemach Hrvatska d.o.o. (ranije Tele2 d.o.o.), a rješenje o ovrsi postalo je pravomoćno i ovršno 16. travnja 2007.. Iz podataka Financijske agencije vidljivo je da je tuženik kao ovrhovoditelj 24. kolovoza 2011. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za naplatu novčane tražbine temeljem tog rješenja o ovrsi, da je taj zahtjev naknadno isknjižen i da je tuženik kao ovrhovoditelj ponovno 13. rujna 2023. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za naplatu novčane tražbine temeljem istog rješenja o ovrsi. Potom je tužiteljica kao ovršenik u predmetu broj Ovr-2500/2023 podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim naslovljen kao žalba kojim predlaže da se izvansudska ovrha proglasi nedopuštenom. U prijedlogu u bitnome ističe da je tuženik kao ovrhovoditelj dva puta od Financijske agencije zatražio naplatu novčane tražbine po istom rješenju o ovrsi, što smatra nedopuštenim u smislu čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstima, i da je tuženikova tražbina zastarjela u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu. Dakle, tužiteljica i u tužbi i u prijedlogu navodi iste razloge zbog kojih smatra da izvansudska ovrha nije dopuštena.

Zaključkom ovoga suda, Stalne službe u Križevcima, broj Ovr-2500/2023-3 od 19. listopada 2023. ovršenik je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga koje je izjavio u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, tj. jer je ovrhovoditeljeva tražbina u cijelosti zastarjela. U obrazloženju toga zaključka navodi se da se ovršenik u prijedlogu pozvao na odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i na zastaru tražbine. Tužiteljica je u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim osporila ovrhu jer je tuženik dva puta pokrenuo postupak izvansudske ovrhe na temelju istog rješenja o ovrsi, što smatra nedopuštenim u smislu čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, i jer smatra da je tuženikova tražbina zastarjela u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu. Iste razloge tužiteljica je navela i u tužbi kojom je pokrenuta ova parnica. Zbog toga je sud ovom odlukom analazirao sve iznesene razloge za nedopuštenost ovrhe smatrajući da tuženik nije u pravu kada tvrdnjom da je tužiteljica upućena na pokretanje parnice samo zbog ispitivanja zastare cjelokupne tražbine osporava nedopuštenost tužbe u dijelu koji se odnosi na tumačenje čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Iako je ovršni sud zaključkom od 19. listopada 2023. tužiteljicu uputio na pokretanje parnice zbog prigovora da je tražbina u cijelosti zastarjela, a tužiteljica tvrdi da je tuženikova tražbina zastarjela samo u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu, i iako ovršni sud u izreci zaključka od 19. listopada 2023. nije spomenuo razloge koji se tiču čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koje je tužiteljica navela u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, ovaj sud mišljenja je da ta činjenica ne utječe na dopuštenost tužbe i da je potrebno raspraviti sve iznesene razloge, tim više uzme li se u obzir da protiv zaključka ovršnog suda od 19. listopada 2023. nije dopušten pravni lijek i da stranke u postupku nisu imale mogućnost pravnim lijekom otkloniti nedostatke tog zaključka.

8. Čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20) propisuje da Financijska agencija prestaje s izvršavanjem osnove za plaćanje, ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od 3 godine od primitka osnove za plaćanje, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih 6 mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika.

Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 27. studenoga 2019. usvojen je zaključak da nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i izbrisala ga iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

Ovaj zaključak odnosi se na sudske ovršne postupke i ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer je ovdje u pitanju postupak izvansudske ovrhe koji je pokrenut ovrhovoditeljevim zahtjevom za izravnu naplatu Financijskoj agenciji. Činjenica da je Financijska agencija prestala postupati i iz Očevidnika je izbrisala rješenje o ovrsi od 21. ožujka 2007. kao osnovu za plaćanje u postupku izravne naplate pokrenutom 24. kolovoza 2011. ne sprječava tuženika kao ovrhovoditelja da pokrene novi postupak izravne naplate svoje novčane tražbine kod Financijske agencije na temelju iste osnove za plaćanje (u tom slučaju novi zahtjev ima novi prvenstveni red). Zbog navedenoga tužiteljica neosnovano smatra da je sporna ovrha nedopuštena zbog suprotnosti s čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

9. Čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

Temeljem čl. 226. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelima radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a temeljem čl. 245. st. 1., 4. i 5. istog zakona nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, time da zastara počinje teći iznova od dana okončanja postupka kada je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe.

10. Tužiteljica tvrdi da je tuženikova tražbina zastarjela u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu i pri tom se poziva na čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj sve povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćne sudske odluke ili odluke drugog nadležnog tijela i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, tj. zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženikova novčana tražbina prema tužiteljici utvrđena je pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba broj Ovrv- 7095/07 od 21. ožujka 2007., a sastoji se od glavne tražbine u iznosu od 162,25 EUR i troškova ovrhe. Ni tužiteljica ni tuženik nisu u spis dostavili primjerak rješenja o ovrsi od 21. ožujka 2007., a ta odluka ne nalazi se ni u predmetu Stalne službe ovoga suda u Križevcima broj Ovr-2500/2023, no iz podataka koje je u spis dostavila Financijska agencija nedvojbeno se može zaključiti da je rješenjem o ovrsi utvrđena i ovršenikova obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na iznose glavne tražbine i troškova. Da je zaista tako proizlazi iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate od 19. rujna 2023. gdje je vidljivo da je Financijska agencija po primitku osnove za naplatu obračunala zatezne kamate na glavnicu i trošak. Tužiteljica i tuženik ne tvrde drugačije, tj. ne tvrde da sporedna tražbina koju čine zakonske zatezne kamate nije utvrđena rješenjem o ovrsi od 21. ožujka 2007.. Tuženik je radi naplate svoje novčane tražbine Financijskoj agenciji podnio dva zahtjeva za izravnu naplatu, prvi puta 24. kolovoza 2011. i drugi puta 13. rujna 2023.. Kako je vidljivo iz specifikacije Financijske agencije o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje (list 15 spisa), Financijska agencija prestala je 4. kolovoza 2018. izvršavati osnovu za plaćanje po tuženikovom zahtjevu podnesenom 24. kolovoza 2011.. Iz Očevidnika Financijske agencije (list 87 i 88 spisa) vidljivo je da je izvansudska ovrha koja je pokrenuta 24. kolovoza 2011. pokrenuta radi naplate glavne tražbine u iznosu od 162,25 EUR i troškova u iznosu od 103,63 EUR i da ti iznosi nisu naplaćeni. Isto tako, vidljivo je da je izvansudska ovrha koja je pokrenuta 13. rujna 2023. pokrenuta radi naplate glavne tražbine u iznosu od 162,25 EUR i troškova u iznosu od 123,54 EUR, na te iznose izračunate su početne kamate u iznosu od 444,22 EUR, a navedeni iznosi nisu naplaćeni.

Tuženik tvrdi da tužiteljica nije ispunila njegovu glavnu tražbinu iz rješenja o ovrsi, a tužiteljica nije dokazala drugačije.

Tuženikova sporedna tražbina na ime zakonskih zateznih kamata na glavnu tražbinu utvrđena je rješenjem o ovrsi od 21. ožujka 2007. koje je postalo pravomoćno i ovršno 16. travnja 2007. . Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti i koje dospjevaju ubuduće zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od dana ovršnosti ovršne isprave jer se radi o povremenim tražbinama koje dospjevaju svakoga dana, sve u smislu čl. 226. st. 1. u vezi čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a pri tom nije odlučno je li glavna tražbina prestala. Rok zastare od tri godine za spornu sporednu povremenu tražbinu na ime zateznih kamata u ovom slučaju počeo je teći 16. travnja 2007. pravomoćnošću i ovršnošću rješenja o ovrsi i protekao je 16. travnja 2010. tako da je tuženikova tražbina zastarjela prije nego što je tuženik 24. kolovoza 2011. prvi puta Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu. Također, dodatno valja reći da je i u razdoblju od 4. kolovoza 2018., kada je Financijska agencija prestala izvršavati osnovu za plaćanje po tuženikovom zahtjevu podnesenom 24. kolovoza 2011., do 13. rujna 2023., kada je tuženik ponovno Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu radi naplate iste novčane tražbine na temelju iste ovršne isprave, proteklo dodatnih pet godina. Stoga sud zaključuje da tuženik podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 24. kolovoza 2011. i 13. rujna 2023. nije prekinuo zastaru u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na tražbinu zakonskih zateznih kamata na glavnicu, tj. sud zaključuje da je ta tuženikova sporedna tražbina zastarjela.

11. Stoga je tužbeni zahtjev osnovan i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

12. Odluka o parničnim troškovima iz toč. II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Tuženik je tužiteljici dužan naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 776,00 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 19. rujna 2024., 12. ožujka 2025. i 30. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako ročište, sastav podnesaka od 18. siječnja 2024. i 23. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svaki podnesak, PDV u iznosu od 150,00 EUR, sudsku pristojbu za tužbu u zatraženom iznosu od 13,00 EUR i sudsku pristojbu za presudu u zatraženom iznosu od 13,00 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi.

Odluka o naknadi troškova za zastupanje tužiteljice na ročištu za objavu i uručenje presude uslijedit će nakon što se to ročište održi.

U Bjelovaru 31. srpnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.