Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-749/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš- Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupanoga po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, zastupanoga po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4879/2024-10 od 30. travnja 2025., 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4879/2024- 10 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se žalba tužitelja UA kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 EUR (pet stotina eura).

III. Odbija se zahtjev tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR (tri stotine šezdeset pet eura pedeset devet centi).

IV. Odbija se zahtjev tužitelja UA za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 94,72 EUR (devedeset četiri eura sedamdeset dva centa).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

''I. Odredba članka 3./treće/NAKNADA Ugovora o kreditu broj 718-50-2866951 od 2. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 501,96 eura sa zateznom kamatom od 1.svibnja 2005. do isplate, i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 553,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.''

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu, navodeći da istu podnosi iz svih zakonom predviđenih razloga. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.

3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odluke o troškovima postupka, sadržane u točki III. izreke navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom troška u iznosu od 500,00 EUR. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 94,72 EUR.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa kojega je tužitelj platio tuženoj na temelju te ugovorne odredbe.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.2. Suprotno žalbenim navodima tuženice, donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 326.a) ZPP, u vezi s čl. 186.c ZPP jer prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već da tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao što je to ovdje slučaj, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP, budući da ovdje nije riječ o nedospjeloj tražbini.

6.3. Budući da ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nema stoga ni narušavanja načela pravne sigurnosti, niti je donošenjem pobijane presude ugrožena vladavina prava i time počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tužena.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik trgovac u smislu čl. 3. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva,

- da je tužitelj 7. lipnja 2005. platio tu naknadu u iznosu od 3.782,05 kn, sada 501,96 EUR,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je navedenu ugovornu odredbu unaprijed formulirao tuženik te

- da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 59. st. 3., čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84., čl. 85. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 1021. do čl. 1024., čl. 1111. , čl. 1114. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da sud nije pravilno utvrdio pretpostavke nepoštenosti u odnosu na konkretni predmet spora i činjenice koje su u postupku utvrđene, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne predstavlja sam po sebi postupanje trgovca protivno načelu savjesnosti i poštenja, da zabrana ugovaranja naknade u vrijeme zaključenja ugovora nije bila propisana, da su stranke slobodno uredile međusobne odnose, da bi se moralo raditi o znatnoj neravnoteži te da je stoga trebalo uzeti u obzir i iznos naknade, da kreditor nije bio dužan navesti troškove na koje se naknada odnosi te da sud nije obrazložio zbog kojih razloga smatra da je tuženik bio nesavjestan.

9.1. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak valjano i dostatno obrazložio. Pritom je, imajući u vidu iskaz tužitelja, pravilno ocijenio da tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.

9.2. Naime, ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu uopće ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženica tijekom postupka isticala i dokazivala. Stoga se doista ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.3. Sve utvrđene okolnosti – da banka nije prezentirala tužitelju koji se stvarni troškovima koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanje te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

9.4. Suprotno žalbenim navodima, ocjena postojanja ''znatnije'' neravnoteže ne može se ograničiti na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita.

9.5. Osim toga, iako ugovaranje predmetne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Stoga u odnosu na žalbene navode tuženice također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a te okolnosti je prvostupanjski sud u ovom slučaju utvrdio.

9.6. U skladu s čl. 59. al. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U ovom slučaju nije sporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom sklapanja ugovora odnosno koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, isti nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud. Stoga je i pravilno zaključio da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužitelja jer tuženica nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi jedino o iznosu odobrenog kredita.

9.7. Neosnovano tužena tvrdi da je riječ o zabrani manjeg značaja pa unatoč činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora u smislu čl. 326. st. 2. ZOO, samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

10. Iz navedenih razloga, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženoj vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženoj isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženu na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO/05 jer se tužena, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP).

13.1. Budući da odluku o trošku tužena ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (čl. 365. st. 2. ZPP).

13.2. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, donošenjem odluke o parničnom trošku pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je trošak zastupanja odredio prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela zahtjeva. Tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe predstavlja samo deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud (tako i Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014., Revr-475/2008 od 27. listopada 2008., Revr-774/2005 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/2004 od 15. rujna 2004., Revr-721/2007-2 od 19. studenoga 2008. i dr).

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

15. Budući da stranke nisu uspjele sa žalbama, ne pripada im pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici, 31. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos