REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-5082/24-18
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Križanecu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlić & Poparić, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-143/25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. srpnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ŠA, odvjetničkog vježbenika, dana 31. srpnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.362,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 19.494,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime obračunate zatezne kamate iznos od 11.441,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 14.411,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužitelju ČA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.845,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 14.411,59 eura od 01. listopada 2015. godine do 29. travnja 2025. godine kao neosnovan.
VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 369,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016. godine do isplate.
VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko
dosuđenog iznosa kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su dana 08. lipnja 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita, ČAF kao sudužnik i prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim se prednik tuženika obvezao isplatiti tužitelju kredit u iznosu od 249.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 4.1. Ugovora o kreditu određeno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,59%. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka, među kojima i slijednika tuženika, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su dana 11. veljače 2016. godine tužitelj, sudužnik i tuženik sklopili Aneks br. 4. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima, ali se time tužitelj nije odrekao tražbine prema tuženiku koju ima temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije, a niti je sklapanjem tog Aneksa br. 4. Ugovora o kreditu otklonjena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.362,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 19.494,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime obračunatih zateznih kamata iznos od 11.441,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 14.411,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Č1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da se sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u RH sukladno odredbi članka 502 n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti. Dakle među strankama koje su prihvatile konverziju, kojoj je cilj da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja i to ako bi se postupak pravno kvalificirao kao stjecanje bez osnove, tada je zastarni rok od pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a tužba je podnesena dana 31. prosinca 2019. godine, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odmosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Isto tako ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je intencija zakonodavca vezano uz konverziju bila naći jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač, a što ujedno znači da intencija zakonodavca nikako nije bila dati potrošačima i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta, ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača, jednom putem konverzije, a drugi puta vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Naprotiv tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, s time da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala u skladu s tržišnim uvjetima, kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jasna, uočljiva i lako razumljiva, a niti su te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što znači da te ugovorne odredbe nisu nepoštene, a time i ništetne. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno prigovor radi prijeboja u iznosu od 369,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016. godine do isplate, koji iznos se odnosi na preplatu priznatu konverzijom, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 08. lipnja 2007. godine (list 17-33 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 25. srpnja 2011. godine (list 34-38 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 01. kolovoza 2013. godine (list 39-40 spisa), u presliku otplatne tablice (list 41-48; stranica 74-87 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 3 Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 15. srpnja 2015. godine (list 49-52 spisa), u presliku presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine (list 53-55 spisa), u presliku presude i rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine (list 56-58 spisa), u presliku plana otplate u jednakim anuitetima – ČA (stranica 59-73 spisa), u presliku otplatne tablice po kreditu (stranica 88-99 spisa), u presliku prometne kartice po kreditu broj 312091 na ime ČA (stranica 100-115 spisa), u presliku izračuna preplate Ručević vještačenja d.o.o. (stranica 116-139 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 4. Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 11. veljače 2016. godine (stranica 140-144 spisa), u presliku obavijesti o parametrima kamatne stope (stranica 145-146 spisa), u presliku otplatnog plana po kreditu br. 312091 od 11. veljače 2016. godine (list 147-156 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 157-159, 214-224, 236-240, 248-253 i 270- 347 spisa), u presliku računa Ručević vještačenja d.o.o. (stranica 161 spisa), u presliku potvrde o provedenom nalogu za plaćanje od 23. prosinca 2019. godine (stranica 162 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 226-235 i 241-247 spisa), u iskaz svjedokinje ČAF (stranica 371-372 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 372-373 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire IA (stranica 384-402 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kreditor, dana 08. lipnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za refinanciranje kredita u Zagrebačkoj banci d.d. i adaptaciju kuće u [adresa] u iznosu od 249.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 27 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,59%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 11. veljače 2016. godine sklopili Aneks br. 4. Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, zatim isplatu obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose, kao i isplatu razlike glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju i to u iznosu preplate priznate konverzijom.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 30. travnja 2025. godine povećao tužbeni zahtjev, čime je prema odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a tužba preinačena, s time se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe.
7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom br. 4. Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 11. veljače 2016. godine (stranica 140-144 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa br. 4. Ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu svjedokinje ČAF (stranica 371-372 spisa) u dijelu kojim je istaknula da su njoj, sudužniku i suprugu, korisniku kredita, u banci ponudili kredit u CHF, rekli su da je to najpovoljniji kredit, znali su što znači valutna klauzula, da mjesečna rata kredita ovisi o tečaju CHF, ali ih nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na specifičan rizik valute CHF, a ujedno se nije moglo pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi te im nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza svjedokinje da su navedeni kredit podigli radi refinanciranja stambenog kredit koji su ranije podigli u Zagrebačkoj banci i adaptacije kuće koju su tim kreditom kupili, ali dobivenim novčanim sredstvima nisu uspjeli tu kuću adaptirati do kraja, a namjera je bila da tu kuću koriste kao vikendicu, pa su je prodali prije tri godine i tim novčanim sredstvima u cijelosti otplatili ovaj kredit.
12. Nastavno iskazu tužitelja (stranica 372-373 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je sa suprugom otišao u banku radi refinanciranja postojećeg kredita kojim su kupili kuću u [adresa] i radi dobivanja dodatnih sredstava za adaptaciju te kuće, ponudili su im kredit u valuti CHF, rekli su da je to najpovoljniji kredit „jer je bila i najniža kamatna stopa i s kreditom u toj valuti su mogli dobiti više novčanih sredstava“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju CHF, ali su govorili da je CHF sigurna valuta, a ujedno se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije moglo pregovarati, a nisu objasnili zašto se ta kamatna stopa mijenja, što nije objasnio niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv te ujedno suglasan i iskazu svjedokinje ČAF. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da ovim kreditom nisu uspjeli tu kuću u [adresa], koju su namjeravali koristiti kao vikendicu, adaptirati do kraja, pa istu nikada nisu koristili, već su je prije tri godine prodali i tim novčanim sredstvima otplatili ovaj kredit. Nastavno sudu je razumljiv i dio iskaza tužitelja da su supruga, sudužnik i on pristali na ponuđenu konverziju, jer je time ipak utvrđena neka preplata i valuta je iz CHF promijenjena u euro, pa im se smanjila rata kredita, a o uvjetima konverzije također se nije moglo pregovarati s bankom. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno ovu kuću u [adresa] kupljenu i djelomično adaptiranu ovim kreditom niti nisu koristili, jer im je nedostajalo novčanih sredstava za potpunu adaptaciju, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezano uz ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 31. prosinca 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire IA (stranica 384-402 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 8.784,87 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 47.941,95 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.362,97 eura, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 146.877,42 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 19.494,05 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da razlika između iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i kupovnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.780,94 eura, s time da je Aneksom br. 4. Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru, po tečaju otplate kredita u iznosu od 2.782,88 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 369,35 eura, dok zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 11.441,24 eura.
15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na isti niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.
16. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa br. 4. Ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 369,35 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 14.780,94 eura, što čini razliku od 14.411,59 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika zapravo isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
17. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.362,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 19.494,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime obračunatih zateznih kamata u iznosu od 11.441,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 14.411,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po promjenjive kamatne stope iznosi 6.362,97 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 19.494,05 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.362,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 19.494,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 11.441,24 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano na ime obračuatnih zateznih kamata zahtijevati iznos od 11.441,24 eura i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate. Isto tako u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 14.411,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime razlike glavnice iznos od 14.411,59 eura, jer je utvrđena razlika glavnice u iznosu od 14.780,94 eura umanjena za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 369,35 eura, što dakle čini iznos od 14.411,59 eura, ali sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.
18. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 369,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016. godine do isplate odnosi upravo na iznos za koji je tužitelju konverzijom umanjena neotplaćena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju preplata priznata konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju. a to tim više što je ujedno za taj iznos preplate punomoćnik tužitelja umanjio potraživanje na ime razlike glavnice.
19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.362,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 19.494,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunatih zateznih kamata u iznosu od 11.441,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 14.411,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 14.411,59 eura od 01. listopada 2015. godine do 29. travnja 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 369,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.845,69 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 31. prosinca 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 03. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 20. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. studenog 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. siječnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 30. travnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. srpnja 2025. godine u iznosu do 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.550,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura, troška predujma za preliminrano vještačenje u iznosu od 185,81 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 459,88 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 31. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
21. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije od 03. listopada 2019. godine sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je u pitanju dokumentacija koja je zajednička za obje stranke, što znači da je tu dokumentaciju tužitelj dobio tijekom otplate predmetnog kredita, ali je tu dokumentaciju ponovno zatražio od tuženika, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog zahtjeva, nego je naprotiv dužan sam snositi trošak sastava tog zahtjeva. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 09. siječnja 2020. godine i podneska od 18. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, odnosno dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 11. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja precizirao zadatak financijskog vještačenja, što je također bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da je precizan zadatak vještačenja punomoćnik tužitelja morao i mogao istaknuti već u tužbi ili barem u podnesku od 03. lipnja 2020. godine, kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu. Jednako tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.
22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.
23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine
