REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-8779/19-31

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-813/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. srpnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Soče Fruk Morina, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika AČ, odvjetničkog vježbenika, dana 31. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. i 12. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47355/07 od 30. srpnja 2007. godine, kao i dio odredbe članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 2. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 47355/07 od 25. veljače 2011. godine, sklopljenih između tužitelja JČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužitelju ZČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 8.654,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 47,47 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,92 eura od 12. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,84 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,68 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,41 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,56 eura od 10. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 47,97 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 49,10 eura od 10. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 48,68 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 50,91 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 129,53 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 133,97 eura od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 128,98 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 128,09 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 127,59 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 128,60 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 126,59 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 127,50 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 125,93 eura od 12. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 127,33 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 126,53 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 173,82 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,67 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,07 eura od 10. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 178,49 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 181,98 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 185,09 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 191,05 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 185,22 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 198,19 eura od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 192,61 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 194,46 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 200,91 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 209,07 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 153,97 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 6,62 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 85,81 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 139,91 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 146,64 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 151,25 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 153,34 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 174,87 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 154,54 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 150,98 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 151,23 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,55 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,57 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,11 eura od 13. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,92 eura od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,81 eura od 13. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,38 eura od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,22 eura od 12. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,91 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,82 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,81 eura od 19. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 73,80 eura od 26. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,84 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,62 eura od 12. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,23 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,17 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,10 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,76 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,80 eura od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,31 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,97 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,61 eura od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,55 eura od 26. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,02 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,16 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,18 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,57 eura od 12. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 78,14 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,00 eura od 18. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,12 eura od 19. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 26,91 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 26,79 eura od 28. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 26,84 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,13 eura od 07. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,17 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,17 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,45 eura od 06. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,53 eura od 18. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,44 eura od 19. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 25. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 22. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 03. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 13. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 27,09 eura od 11. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 27,09 eura od 05. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 10. travnja 2008. godne do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužitelju ZČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 18.727,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,04 eura od 12. studenog 2007 godine do isplate,

- iznos od 7,02 eura od 10. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,57 eura od 06. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,43 eura od 04. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,21eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,75 eura od 12. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,66 eura od 10. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,39 eura od 10. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,81 eura od 11. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,74 eura od 10. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,03 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 39,57 eura od 10. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 33,79 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 64,32 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 70,72 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 94,81 eura od 10. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,72 eura od 10. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,90 eura od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 60,19 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 65,64 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,74 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 59,69 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,20 eura od 12. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,75 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,42 eura od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 72,00 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 83,54 eura od 10. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,10 eura od 10. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,91 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 105,03 eura od 10. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 117,62 eura od 10. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 141,75 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 170,67 eura od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 148,06 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 155,58 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 181,67 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 214,73 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 175,24 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 2.237,89 eura od 24. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 3,95 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,23 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 171,10 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 209,99 eura od 10. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 236,64 eura od 10. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 248,74 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 373,19 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 255,66 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 235,06 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 236,50 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 239,60 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 258,33 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 268,29 eura od 13. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 264,76 eura od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 262,80 eura od 13. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 273,25 eura od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 270,27 eura od 12. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 264,60 eura od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 262,93 eura od 13. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 244,28 eura od 19. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 75,23 eura od 26. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 169,26 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 265,36 eura od 12. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 262,27 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 254,04 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 253,46 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 258,64 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 266,74 eura od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 239,48 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 236,88 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 241,86 eura od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 249,21 eura od 26. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 245,02 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 253,97 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 254,11 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 264,93 eura od 12. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 252,02 eura od 14. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 242,79 eura od 18. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 246,41 eura od 19. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 239,82 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 236,46 eura od 28. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 237,77 eura od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 246,62 eura od 07. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 247,92 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 247,79 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 256,41 eura od 06. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 259,00 eura od 18. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 256,07 eura od 19. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 25. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 22. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 03. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 13. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 245,43 eura od 11. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 245,43 eura od 05. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 12. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužitelju ZČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 3.138,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ZČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 11.886,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.238,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.138,53 eura od 30. rujna 2015. godine do 01. svibnja 2025. godine kao neosnovan.

VIII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.466,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2016. godine do isplate.

IX. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

X. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 5.880,31 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. dana 30. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47355/07, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,20%, s time da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 25. veljače 2011. godine ugovorena kamatna stopa od 6,20% koja je promjenjiva, a ugovorena je i valutna klauzula u CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je naglasio da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je presuđeno da je među ostalim bankama i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da su tužitelj i tuženik dana 10. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, ali time tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 2. i 12. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47355/07 30. srpnja 2007. godine, kao i dio odredbe članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 2. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 47355/07 od 25. veljače 2011. godine, sklopljenih između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 8.654,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.727,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 9.377,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. lipnja 2019. godine. Naime ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Isto tako ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Dakle u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva tužitelj je dužan dokazati da se o ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja, a niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena. Naprotiv osim što je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i uočljiva te ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja neravnotežu na štetu tužitelja, a ujedno je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su tužitelj i tuženik imali jednake i ravnopravne startne, nominalne pozicije, s obzirom na nepobitnu činjenicu da je tuženik, kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da sporazum o konverziji ima pravni učinak i valjan je čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što je obvezujuće pravno shvaćanje za sve sudove u RH. Stranke su prihvatile konverziju čime je nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da je svrha konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, naglasio da je tuženik postupio sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj, koji je imao rok od trideset dana za prihvat konverzije, prihvatio je ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak br. 2 Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući i prigovor radi prijeboja na ime preplate priznate konverzijom u iznosu od 5.466,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 11. veljače 2016. godine do isplate, s time da je napomenuo da bi ujedno sud trebao voditi računa i o tzv. negativnim tečajnim razlikama, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemnizizranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 4735/07 od 30. srpnja 2007. godine (list 9-14 spisa), u presliku djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra (list 15-17 spisa), u presliku Dodatka Ugovoru o kreditu broj 47355/07 od 25. veljače 2011. godine (list 18 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 10. veljače 2016. godine (list 19-20; stranica 118-120 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 21 spisa), u presliku sudske prakse (list 23-24, 64-67 i 92-94; stranica 95-108 spisa), u presliku izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 47355/07 (list 25-31 spisa), u presliku obavijest o promjeni kamatne stope (list 32-35 i 171-173 spisa), u presliku naloga za plaćanje (list 36 spisa), u presliku prometa po kreditu (list 37-45; stranica 121-133 spisa), u presliku plana amortizacije (list 46-57 spisa), u presliku obavijesti tuženika (list 58 spisa), u presliku potvrde o prihvaćanju ponude za konverziju (list 59-60 spisa), u presliku pregleda uplata (list 61-62 spisa), u presliku otplatnog plana (list 62-63 spisa), u presliku Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (stranica 117 spisa), u presliku brisovnog očitovanja (stranica 158-163 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 165-169 i 174-181 spisa), u presliku usporedbe valute CHF 1.1.2004-31.12.2017 (stranica 182-244 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 254-255 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GČ (stranica 269-288 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. kreditor, dana 30. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju broj: 47355/07, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 215.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,20%, koja je promjenjiva, s time da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 47355/07 od 25. veljače 2011. godine utvrđeno da je osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,20%. Isto tako nesporna je činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, kao i činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 10. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a nesporna je i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, kao i Dodatka Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, kao i isplatu razlike glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 02. svibnja 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 19. veljače 2025. godine u iznosu od 5.880,31 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 2. Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 10. veljače 2016. godine (list 19-20; stranica 118-120 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 10. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 254-255 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, u banci su mu ponudili kredit u CHF, govorili su da je to povoljniji kredit od kredita u valuti euro te da je CHF „stabilna valuta“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv kako dio iskaza tužitelja da se nije moglo pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, a nisu mu objasnili iz kojeg razloga se kamatna stopa može mijenjati, što mu nije objasnio niti javni bilježnik, tako i dio iskaza da je pristao na konverziju, iako je i ta konverzija bila ponuđena po sistemu „uzmi ili ostavi“, jer je tom konverzijom ipak utvrđena „nekakva preplata“ a ujedno mu se smanjila mjesečna rata kredita. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen, kao što je i danas, u Hrvatskim cestama, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire GČ (stranica 269-288 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 11.532,51 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 65.205,32 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.654,26 eura, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 141.103,96 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 18.727,63 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznose preostale glavnice primjenom početne kamatne stope te tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 70.653,97 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 9.377,39 eura, s time da je prema izračunu konverzije utvrđeno da postoji preplata u iznosu od 6.238,86 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,20% te je predložio dopunsko financijsko vještačenje kako bi sudski vještak izračun temeljio na početno ugovorenoj kamatnoj stopi, iako je i takav pristup pogrešan, jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje, sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,20% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23% te je iz navedenog razloga odbio kao neosnovan prijedlog za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 47355/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 10. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 6.238,86 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 9.377,39 eura, što čini razliku od 3.138,53 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika zapravo isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na visinu konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.654,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 18.727,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 19.377,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2025. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po promjenjive kamatne stope iznosi 8.654,26 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 18.727,63 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 8.654,26 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 18.727,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 9.377,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2025. godine do isplate, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime razlike glavnice iznos od 3.138,53 eura, s obzirom da se utvrđenu razliku glavnice u iznosu od 9.377,39 eura treba umanjiti za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 6.238,86 eura, što čini iznos od 3.138,53 sura, a na koji iznos može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 02. svibnja 2025. godine do isplate, odnosno od dana podnošenja tog zahtjeva do isplate, a ne od 30. rujna 2015. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 5.466,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2016. godine do isplate prema navodima punomoćnika tuženika odnosi na preplatu priznatu konverzijom, iako je sudski vještak utvrdio da preplata priznata konverzijom iznosi 6.238,86 eura, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je u pitanju dio preplate priznate konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju. a to tim više što je ujedno za iznos preplate od 6.238,86 eura umanjena razlika glavnice. Isto tako u odnosu na navode punomoćnika tuženika da bi sud trebao voditi računa o tzv. negativnim tečajnim razlikama sud je stava da tuženik osim što time nije istaknuo niti procesnopravni prigovor radi prijeboja, a niti materijalnopravni prigovor prijeboja, već ujedno u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike tužitelj niti nije išta stekao da bi isto bio dužan platiti, vratiti tuženiku.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe članka 2. i 12. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47355/07 od 30. srpnja 2007. godine, kao i dijela odredbe članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 2. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 47355/07 od 25. veljače 2011. godine, sklopljenih između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, zatim kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.654,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 18.727,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.138,53 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. svibnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.238,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.138,53 sura od 30. rujna 2015. godine do 01. svibnja 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.466,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI., točkom VII. i točkom VIII. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 11.886,43 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 13. lipnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7 točka 1.), troška sastava podneska od 29. svibnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. studenog 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9 točka 1.), troška sastava podneska od 18. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. veljače 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1..), troška sastava podneska od 02. svibnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. srpnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 2.250,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 eura i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 186,43 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 31. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 25. listopada 2019. godine, kao i podneska od 11. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu te predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 12. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine