REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1863/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivani Čuk Prpić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja i tuženika, 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to:

- 71. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-72) – poslovni prostor u prizemlju, površine 84,35 čm, Heinzelova 32, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi te je tuženik REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 dužan trpjeti upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi u korist tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.824,72 EUR, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 140,77 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.994,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. listopada 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva, u kojoj navodi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), a da je zahtjev odbijen. Navodi da je tuženik u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora upisan kao vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 71. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-72) – poslovni prostor u prizemlju, površine 84,35 čm, Heinzelova 32, koje je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi. Ističe da iz stanja zemljišne knjige proizlazi kako je zk.č.br. 6774 k. o. [katastarska općina], DVORIŠTE pov. 345 m2 i STAMBENA ZGRADA, [adresa], 1, Zagreb, Ulica Frana Vrbanića 37, Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 32 pov 1192 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod brojem Z-12116/2019 na temelju Obavijesti Gradskog ureda za katastar u geodetske poslove KLASA: 932-01/2017-01/1305, URBROJ: 251- 15-03-17-1 06. studenog 2017. Nadalje ističe da je u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora (Z-36620/15, Z- 36119/15 Ozn. Z-26575/11) na temelju prijavnog lista br. 1 RN – 1897/11 k. o. [katastarska općina] formirana zk.č.br. 2150/44 k. o. [katastarska općina] , DVORIŠTE pov. 1537 m2 i to od:

-Zk.č.br. 2150/1 k. o. [katastarska općina] – OPĆENARODNA IMOVINA kao organ upravljanja upisan NARODNI ODBOR GRADA ZAGREBA - ODSJEK ZA STAMBENI FOND

-Zk.č.br. 2150/3 k. o. [katastarska općina] – OPĆENARODNA IMOVINA kao organ upravljanja upisan NARODNI ODBOR GRADA ZAGREBA - ODSJEK ZA STAMBENI FOND

-Zk.č.br. 2150/4 k. o. [katastarska općina] – OPĆENARODNA IMOVINA kao organ upravljanja upisan NARODNI ODBOR GRADA ZAGREBA - ODSJEK ZA STAMBENI FOND

-Zk.č.br. 2150/5 k. o. [katastarska općina] – OPĆENARODNA IMOVINA kao organ upravljanja upisan NARODNI ODBOR GRADA ZAGREBA - ODSJEK ZA STAMBENI FOND

-Zk.č.br. 2150/6 k. o. [katastarska općina] – OPĆENARODNA IMOVINA kao organ upravljanja upisan NARODNI ODBOR GRADA ZAGREBA - ODSJEK ZA STAMBENI FOND, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a da se Prijavnim listom br. 2 RN – 1897/11 k. o. [katastarska općina] upisalo DVORIŠTE pov. 345 m2 i STAMBENA ZGRADA, [adresa], 1, Zagreb, Ulica Frana Vrbanića 37, Zagreb, Ulica Vjekoslava Heinzela 32 pov 1192 m2. Smatra da je iz navedenog razvidno da je na svim zemljišnoknjižnim česticama od kojih je formirana zk.č.br. 6774 k. o. [katastarska općina] bio upisan prednik Grada Zagreba. Ukazuje na to da je iz Građevne dozvole broj: [broj dozvole]. od 26. rujna 1955. vidljivo da je investitor zgrade [adresa], Vrbanićeva 37, Heinzelova 32, bio pravni prednik Grada Zagreba, Odsjek za stambeni fond Narodnog odbora kotara Zagreb. Nadalje ističe da je društveno poduzeće Polet, kasnije društvo Polet d.o.o., bilo zakupnik predmetnog prostora na temelju Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 03. studenog 1966. sklopljenim s Gradskim stambenim poduzećem Zagreb I, kao zakupodavcem, pravnim prednikom Grada Zagreba, ali da društvo Polet d.o.o. zbog dugovanja nije uskladilo ugovor o zakupu s odredbama Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj: 91/96 i 124/97), a kako je i dalje nastavilo koristiti prostor pokrenut je postupak radi iseljenja u kojem je donesena presuda poslovni broj Ps-150/04 od 20. listopada 2008. u korist Grada Zagreba, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 2012., a deložacija je provedena dana 9. rujna 2014. Navodi da društveno poduzeće Polet nije nikada bilo vlasnik predmetnog poslovnog prostora niti mu je prostor dan na korištenje u stvarnopravnom smislu pa da taj prostor nije ni mogao biti procijenjen u postupku pretvorbe poduzeća Polet, a samim time ni prenesen u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju. Tvrdi da je predmetni poslovni prostor stekao građenjem, kao i da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da ugovor o zakupu poslovnog prostora od 80,00 m2 nije valjani dokaz vlasništva tužitelja na poslovnom prostoru 72. etaže površine 84,35 m2, kao i da dostavljene presude iz postupaka radi isplate zakupnine nisu valjani dokaz vlasništva jer je u tim presudama tužitelj svoje pravo na isplatu zakupnine osnivao na ugovoru o zakupu poslovnog prostora površine od 80,00 m2 na koje je tužitelj i upisan kao vlasnik 24. etaže na temelju rješenja broj Z-36620/15 od 29. ožujka 2017. Tuženik je osporio da bi tužitelj pravo vlasništva stekao građenjem, kao i dosjelošću jer n isu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje. Ukazuje na to tužitelj nije držao posjed poslovnog prostora samostalno, na zakonit, istinit i pošten način u razdoblju od 40 godina jer je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12,152/14, dalje: ZV) propisano da se u rok stjecanja nekretnine koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije tog datuma, a da je predmetna nekretnina na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu . Zbog svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 21. svibnja 2024. tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao na način da se poslovni prostor od 80,00 m2 (etaža 24.) na kojem je tužitelj već uknjižen kao vlasnik, odnosi na prostor koji se nalazi na ulazu na adresi [adresa], a koja adresa nije predmet ugovora o zakupu od 3. studenog 1966. te se prostorno nalazi na potpuno suprotnoj strani zgrade, da je očevidom na licu mjesta u sklopu postupka povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za stambenu zgradu izgrađenu na zk.č.br. 6774 k. o. [katastarska općina] utvrđeno da se predmetna zgrada sastoji od četiri ulaza - [adresa], Vrbanićeva 37 i Heinzelova 32, kao i da se u predmetni poslovni prostor ulazi s ugla zgrade koji se nalazi na Heinzelovoj ulici i nosi oznaku 32, ali da ukoliko bi i dalje u postupku bilo sporno da prostor naveden u ugovoru o zakupu iz 1966. predstavlja isti prostor koji je predmet ovog postupka predlaže uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke. Ističe da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 s učinkom ex nunc, ocijenjena neustavnom i stavljena van snage odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, dakle da se u vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana.

4. U podnesku od 27. ožujka 2025. tuženik je istaknuo da ne osporava da prostor naveden u ugovoru o zakupu od 1966. predstavlja isti onaj prostor glede kojeg tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje prava vlasništva, da tužitelj nije mogao građenjem steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u društvenom vlasništvu primjenom pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (Austrijski opći građanski zakonik "Justizgesetzsammlung" broj: 1/1811, dalje: OGZ, paragraf 418.), ni poslije primjenom odredbi čl. 24. do 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/1980, 36/1990, „Narodne novine“ broj: 53/1991, dalje: ZOVO) jer se primjenom odredbi paragrafa 418. OGZ-a moglo stjecati pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, dakle na zemljištu u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, no ne na zemljištu u društvenom vlasništvu, dok ZOVO ne predviđa mogućnost stjecanja prava vlasništva građenjem na društvenom zemljištu. Osporio je da bi tužitelj bio pravni sljednik Narodnog odbora kotara Zagreb, Odsjeka za stambeni fond koji je bio upisan kao organ upravljanja jer je Zakon o narodnim odborima ("Službeni list" broj: 22/52) odredbom čl. 3. određivao narodne organe kao najviše organe državne vlasti kojima su podređeni svi lokalni organi pa Grad Zagreb nije sljednik Narodnog odbora koji je prestao funkcionirati 1963. Ukazuje na to da na predmetnoj nekretnini u društvenom vlasništvu tužitelj nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva za vrijeme primjene pravnih pravila OGZ-a, kao i da je odredbom čl. 29. ZOVO-a izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, odnosno da je na predmetnoj nekretnini moguće dosjedanje samo u razdoblju prije prelaska u režim općenarodne imovine ili društvenog vlasništva, ako su za to ispunjene pretpostavke za takav način stjecanja prava vlasništva propisane pravnim pravilima OGZ-a u razdoblju do 1. rujna 1980. ili u vremenu nakon 8. listopada 1991. uz ispunjenje pretpostavki koje propisuje ZOVO ili ZV-a. Ističe da se Republika Hrvatska, županije i jedinice područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačene pravne osobe, kao i crkve li druge pravne osobe, koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, ne smatraju samostalnim posjednikom u smislu čl.159. ZV-a koje mogu ostvariti vlasništvo stvari dosjelošću.

5. U podnesku od 4. lipnja 2025. tužitelj je istaknuo da je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva građenjem na temelju paragrafa 418. OGZ-a, odnosno odredbi čl. 24. do 26. ZOVO-a i da je predmetna nekretnina po tužiteljevog pravnom predniku i njegovim sredstvima privedena svrsi jer je na njoj legalno izgrađena zgrada, da je pravni prednik tužitelja bio ovlaštenik prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u društvenom vlasništvu pa je nakon pretvorbe društvenog vlasništva postao vlasnik. U odnosu na pravno sljedništvo ukazuje na to da je, u bitnom, pravni sljednik Narodnog odbora kotara Zagreb (kasnije Narodnog odbora grada Zagreba) upravo Gradska skupština Grada Zagreba.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao zahtjev za mirno rješenje spora (str. 6. do 8. spisa), očitovanje na taj zahtjev (str. 9. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 10. do 13. spisa, 39. do 44. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2017. (str. 14. do 32. spisa), preslik geodetskog elaborata (str. 34. do 38. spisa), građevnu dozvolu (str. 45. do 50. spisa), ugovor o zakupu poslovne prostorije (str. 51. i 52. spisa), sudske odluke (str. 53. do 92., 128. do 140., 147. do 149., 154. do 156. spisa), kao i rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (str. 93. i 94. spisa).

7. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prvotno se ističe da se tužitelj prije podnošenja ove tužbe obratio zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, a koji zahtjev za mirno rješenje spora je odbijen, stoga su ispunjene pretpostavke iz čl. 186. a ZPP-a za pokretanje ovog parničnog postupka.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-72) – poslovni prostor u prizemlju, površine 84,35 čm, Heinzelova 32, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi (dalje: poslovni prostor), na temelju zakona, točnije da je tužitelj pravo vlasništva stekao građenjem, odnosno dosjelošću.

10. Između stranaka nije sporno da je tuženik upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora , rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-36620/15, a na temelju rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 25. travnja 2005.

11. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora na temelju zakona, točnije građenjem, odnosno dosjelošću.

12. Tužitelj u tužbi ističe da je pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora stekao građenjem, odnosno da je njegov pravni prednik Odsjek za stambeni fond Narodnog odbora kotara Zagreb, bio investitor izgradnje zgrade [adresa], Vrbanićeva 37, Heinzelova 32, a što je razvidno iz građevinske dozvole od 26. rujna 1955., kao i da je 1966. Gradsko stambeno poduzeće Zagreb I, kao zakupodavac i pravni prednik tužitelja, s društvenim poduzećem Polet, kasnije društvo Polet d.o.o. sklopio Ugovor o zakupu poslovne prostorije, kao i da je Polet d.o.o. sve do iseljenja 2014. koristio predmetni poslovni prostor, no da Polet d.o.o. nije nikad bio vlasnik niti mu je prostor dan na korištenje u stvarnopravnom smislu pa da taj prostor nije ni mogao biti procijenjen u postupku pretvorbe poduzeća Polet, a time ni prenesen u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju, odnosno tuženika. Osim toga smatra da je ispunio pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

13. Odredbom čl. 388. st. 2. ZV-a propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

14. U odnosu na stjecanje prava vlasništva građenjem, radi pravilne primjene mjerodavnog prava važno je utvrditi kada je zgrada, u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, izgrađena. Tužitelj nije iznio činjenicu kada je točno predmetna zgrada [adresa], Vrbanićeva 37, Heinzelova 32 izgrađena, no iz građevinske dozvole od 26. rujna 1955. je razvidno da se na prijedlog Odsjeka za stambeni fond Narodnog odbora kotara Zagreb odobrava da taj Odsjek sagradi za potrebe grada četverokatnu stambenu zgradu s pomaknutim petim katom na kat čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u novoprojektiranoj ulici između Vrbanićeve ulice i ulice Socijalističke Revolucije, da građevna dozvola gubi svoju vrijednost ako se građevinski objekt ne započne u roku od godine dana. Također, iz ugovora o zakupu poslovne prostorije sklopljen 3. studenog 1966. između Gradskog stambenog poduzeća Zagreb kao zakupodavca i poduzeća Polet, kao zakupoprimca, kojim zakupnik prima u zakup upravo predmetni poslovni prostor (što je među stranka nesporno, str. 122. spisa) ovaj sud je zaključio da je najkasnije do studenog 1966. predmetna zagrada bila izgrađena.

15. Uzimajući u obzir navedeno razdoblje izgradnje (od izdavanja građevinske dozvole 1955. do najkasnije 1966.), kao i činjenicu da je na svim zemljišnoknjižnim česticama od kojih je formirana zk .č.br. 6774 k. o. [katastarska općina] (i upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) bila upisana općenarodna imovina (a kao organ upravljanja upisan Narodni odbor Grada Zagreba- Odsjek za stambeni fond), dakle radi se o nekretnini u društvenom vlasništvu, za stjecanje prava vlasništva građenjem na takvoj nekretnini se sukladno odredbi čl. 388. st. 2. ZV-a ima primijeniti pravno pravilo iz paragrafa 418 Austrijskog Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" broj 1/1811, dalje: OGZ) koji propisuje da ako je tko gradio od svoje građe u tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebitih i korisnih, a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim, koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu; on ne može iskati za zemljište nego općenu cijenu. Dakle, zgrada pripada vlasniku zemljišta, osim u slučaju ako je vlasnik zemljišta znao za građenje pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, tada zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju.

16. Pritom se ističe da su neosnovani navodi tuženika da na nekretnini u društvenom vlasništvu za vrijeme važenja OGZ-a uopće nije bilo moguće steći pravo vlasništva građenjem (već samo na nekretnini koja je tuđa, odnosno u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, a ne za nekretnine u društvenom vlasništvu) jer upravo suprotno proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III- 3214/2005 od 19. ožujka 2008.) i prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (izražene u većem broju odluka, primjerice poslovni broj Revd 3371/2023-2 od 8. studenog 2023, Rev x 804/2018 od 16. srpnja 2019., Rev 1009/2014-2 od 5. prosinca 2017., Rev 2683/2011-2 od 1. travnja 2015.). Međutim, u svim tim predmetima radilo se o graditelju koji je fizička osoba i koji je gradio na zemljištu u društvenom vlasništvu .

17. U konkretnom predmetu po tvrdnji tužitelja graditelj je pravni prednik Grada Zagreba, točnije Narodni odbor Grada Zagreba- Odsjek za stambeni fond, koji je u zemljišnim knjigama bio upisan kao organ upravljanja.

18. U odnosu na tuženikov prigovor da ne postoji pravno sljedništvo, tužitelj je tijekom postupka istaknuo kako je pravni sljednik Narodnog odbora kotara Zagreb (kasnije Narodnog odbora grada Zagreba), Gradska skupština Grada Zagreba, koja je postala tijelo Grada Zagreba, stoga da je upravo tužitelj pravni sljednik graditelja .

19. To stoga jer je Odlukom Narodne Vlade Hrvatske 14. svibnja 1945. osnovan Privremeni gradski narodni odbor Zagreb, radi obnašanja funkcije mjesnog tijela vlasti do izbora za Gradsku narodnu skupštinu. Nakon što je u lipnju 1949. donesen novi Opći zakon o narodnim odborima Gradski narodni odbor mijenja naziv u Narodni odbor grada Zagreba. Ova promjena potvrđena je donošenjem Poslovnika zasjedanja Narodnog odbora grada Zagreba na sjednici održanoj 16. kolovoza 1949. Općim zakonom o uređenju općina i kotara, Zakonom o provođenju novog uređenja općina i kotara, te Zakonom o području kotara i općina u Narodnoj Republici Hrvatskoj 1955. bitno je izmijenjena upravno-teritorijalna organizacija vlasti u Hrvatskoj, te je umjesto grada Zagreba formiran kotar Zagreb. Narodni odbor kotara Zagreb kao slijednik Narodnog odbora grada Zagreba djeluje od srpnja 1955. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o području kotara i općina u NR Hrvatskoj, kao i donošenjem novog statuta umjesto naziva Narodni odbor kotara Zagreb vraćen je u veljači 1957. naziv Narodni odbor grada Zagreba. Narodni odbor grada Zagreba prestao je s radom 1963. kada je na temelju Ustavnog zakona o provođenju Ustava Socijalističke Republike Hrvatske osnovana Gradska skupština. Grad Zagreb je sljednik Narodnog odbora grada Zagreba (ranije Narodnog odbora kotara Zagreba), sukladno odredbama Ustava Savezne Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" broj: 14/63), Ustava Savezne Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 15/63) i Ustavnog zakona o provođenju Ustava Savezne Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 15/63). U glavi IV Ustavnog zakona propisano je kako općinske skupštine preuzimaju općinske narodne odbore iz čega je razvidno kako je funkciju Narodnog odbora Grada Zagreba preuzela Gradska skupština Grada Zagreba. Tužitelj navodi kako je gradska skupština više puta mijenjala svoj naziv i djelokrug, da bi naposljetku donošenjem Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice Zagreb i prestanku Gradske zajednice Zagreb ("Narodne novine" broj: 47/90) skupština Gradske zajednice Zagreb prestala postojati te je u čl. 2. st. 2. istog zakona određeno kako skupština nastavlja s radom kao odgovarajući organ Grada Zagreba. Stupanjem na snagu Zakona o Gradu Zagrebu ("Narodne novine" broj: 90/92) skupština postaje tijelo Grada Zagreba, što je određeno u čl. 12. tog Zakona pa sva prava i obveze preuzima upravo u ime i za račun tužitelja. Uzimajući u obzir navedeno sljednik Narodnog odbora bila je upravo Gradska skupština te da je ista stupanjem na snagu Zakona o gradu Zagrebu postala tijelo Grada Zagreba, stoga je tuženikov prigovor nepostojanja pravnog sljedništva neosnovan.

20. Uzimajući u obzir navedeno, kao i osporavanje stjecanja prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu, sporno je može li društvenopravna osoba, Narodni odbor Grada Zagreba- Odsjek za stambeni fond, kojoj je nekretnina dana na upravljanje steći pravo vlasništva građenjem sukladno odredbi paragrafa 418. OGZ-a.

21. Prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Revd-850/2024-2 od 5. ožujka 2024. proizlazi da su u vrijeme postojanja društvenog vlasništva, pravo vlasništva građenjem mogle stjecati samo osobe koje su mogle biti nositelji privatnog vlasništva. Društveno pravne osobe mogle su samo upravljati društvenim vlasništvom.

22. Stoga je zaključak ovog suda da pravni prednik tužitelja nije mogao građenjem za vrijeme društvenog vlasništva, dakle 1966. kada je najkasnije zgrada izgrađena, steći pravo vlasništva.

23. U odnosu na stjecanje prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora dosjelošću ističe se da se prema odredbama čl. 159. ZV-a dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (st. 4.)

24. Dakle, da bi se na temelju zakona, originarno, steklo pravo vlasništva dosjelošću potrebna je određena kvaliteta posjeda – da je samostalan, zakoniti, istinit i pošten (redovna dosjelost) ili barem pošten (izvanredna dosjelost), kroz određeno vrijeme. U odnosu na nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske to je 20 godina za redovnu dosjelost i 40 godina za izvanrednu dosjelost.

25. Odredbom čl. 11. ZV-a propisano je da tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik (st. 1.) Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno (st. 2.).

26. Odredba čl. 18. st. 1. ZV-a određuje da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.). Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (st. 3.). Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (st. 5.).

27. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio da bi bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i naveo kako tužitelj nije obrazložio ni dokazao da je bio samostalni posjednik predmetne nekretnine i da bi njegov posjed bio zakonit, istinit i pošten u zakonom propisanom trajanju, ističe se da je teret dokazivanja da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na tužitelju.

28. Treba istaknuti da tužitelj nije izričito u tužbi naznačio od kada je putem pravnih prednika u posjedu poslovnog prostora. U tužbi je iznio tvrdnju da je društveno poduzeće Polet, kasnije Polet d.o.o. kao zakupnik na temelju Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 3. studenog 1966. sklopljenim s prednikom tužitelja, Gradskim stambenim poduzećem Zagreb I, kao zakupodavcem , koristio predmetni poslovni prostor sve do 9. rujna 2014., kada je provedena deložacija na temelju pravomoćne presude poslovni broj Ps-150/04 od 20. listopada 2008. u postupku iseljenja koje je tužitelj pokrenuo. Iz navedenog proizlazi da je posjed nesamostalnog neposrednog posjednika, odnosno zakupnika poduzeća Polet, kasnije Polet d.o.o., trajao od 1966. do 2014.

29. Tužitelj u tužbi, ni tijekom postupka, nije iznio činjenice o tome posjeduje li predmetni poslovni prostor putem pravnih prednika eventualno prije 1966., dok iz isprava u spisu (ugovora o zakupu, str. 51 i 52. spisa, presude str. 53. do 91. spisa) proizlazi da njegov samostalan posjed traje od 1966. Budući da se radi o poslovnom prostoru koji je općenarodna imovina, dakle društveno vlasništvo, a kasnije vlasništvo Republike Hrvatske, za stjecanje prava vlasništva redovnom dosjelošću potrebno je 20 godina posjedovanja, a za izvanrednu dosjelost 40 godina.

30. Ovaj sud smatra da je posjed tužitelja, putem pravnih prednika, od 1966. samostalan (samostalnost se presumira prema odredbi čl. 11. st. 2. ZV-a, a tuženik nije dokazao suprotno), zakonit (ima pravni temelj jer je njegov prednik imao pravo upravljanja, kao i građevinsku dozvolu za izgradnju zgrade u kojoj se predmetni poslovni prostor nalazi), istinit (nije stečen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja) i pošten (a poštenje se presumira (čl. 18. st. 5. ZV-a, dok tuženik nije iznio dokaze suprotnog).

31. U odnosu na vrijeme potrebno za dosjelost i sporno pitanje između stranaka uračunava li se razdoblje prije 8. listopada 1991. ili ne u vrijeme potrebno za dosjelost, ističe se da za vrijeme važenja ZOVO-a na nekretninama u društvenom vlasništvu nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer su odredbe čl. 29. i 24. ZOVO-a branile stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. ZOVO-a. Nadalje, ZV-om a iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U- I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Međutim, prema zauzetom stavu u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj: Rev-x 974/2017., Rev- 59/2021-2., Rev 291/14-2, Rev 494/2021-2, Rev 1095/2021-2, Rev 215/2022-2) kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Dakle, u vrijeme dosjelosti valja računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ali samo ako su pretpostavke za dosjedanje ispunjene u razdoblju do najkasnije 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

32. Ovaj sud je utvrdio da u konkretnom slučaju posjed tužitelja traje od 1966. i da je do 17. studenog 1999. svakako proteklo više od 20 godina posjedovanja potrebno za redovnu dosjelost, dakle da ima mjesta uračunavanju i vremena posjedovanja prije 8. listopada 1991. Tako i prema praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Pž-528/2024-3 od 4. prosinca 2024.

33. Sve i da se razdoblje početka posjedovanja računa tek od 8. listopada 1991. (na što ukazuje tuženik u odgovoru na tužbu) i tada je do podnošenja tužbe (17. listopada 2022.) proteklo više od 20 godina, a što je potrebno za redovnu dosjelost.

34. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev (točka I. izreke).

35. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

36. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, stoga mu pripada pravo na naknadu troška:

-sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 1.998,00 EUR,

-PDV od 25% u iznosu od 499,50 EUR,

- sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR, i na presudu u iznosu od 663,61 EUR, ukupno 3.824,72 EUR (točka II. izreke).

37. Tužitelj nema pravo na razliku od 2,00 EUR, uvećano za PDV od 25% 0,50 EUR za trošak sastava tužbe jer je zatražen u previsokom iznosu (vrijednost predmeta spora je 132.722,81 EUR, a vrijednost boda po radnji je 999, a ne 1000 kako je tražio). Također tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 14. studenog 2022. i 22. veljače 2024. svaki po 50,00 EUR, uvećano za PDV od 25% od 12,50 EUR, ukupno 125,00 EUR jer nisu bili potrebni za vođenje parnice, kao ni trošak dodatne sudske pristojbe od 13,27 EUR. Stoga tužitelju nije priznat trošak u ukupnom iznosu od 140,77 EUR (točka III. izreke).

38. Tuženik nije uspio u sporu pa nema pravo na naknadu troškova postupka stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 31. srpnja 2025.

SUDAC

Ivana Čuk Prpić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest (15) dana od dostave presude, a izjavljuje se putem ovog suda u dva (2) primjerka.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana