REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-101/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima iz OD Hećimović i partneri, odvjetnicima u Slavonskom Brodu, Ante Starčevića 40, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete i stjecanja bez osnove, v.p.s. 4.514,24 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 24. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja odvjetnice Ane Čulo u OD Hećimović i partneri i opunomoćenika tuženika AŽ, odvjetničke vježbenice u OD Porobija & Porobija, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 500/2006 od 25. srpnja 2006. godine sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 84.630,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja važećem za CHF (članak 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 4.514,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-13,64 EUR od dana 16.10.2011. do isplate,

-88,84 EUR od dana 15.11.2011. do isplate,

-89,78 EUR od dana 15.12.2011. do isplate,

-99,92 EUR od dana 15.01.2012. do isplate,

-103,01 EUR od dana 17.02.2012. do isplate,

-99,19 EUR od dana 15.04.2012. do isplate,

-103,39 EUR od dana 06.06.2012. do isplate,

-103,39 EUR od dana 06.06.2012. do isplate,

-100,09 EUR od dana 10.07.2012. do isplate,

-100,09 EUR od dana 10.07.2012. do isplate,

-101,61 EUR od dana 05.08.2012. do isplate,

-97,36 EUR od dana 08.09.2012. do isplate,

-96,45 EUR od dana 12.10.2012. do isplate,

-99,83 EUR od dana 07.11.2012. do isplate,

-95,72 EUR od dana 13.02.2013. do isplate,

-95,72 EUR od dana 13.02.2013. do isplate,

-101,25 EUR od dana 16.04.2013. do isplate,

-90,42 EUR od dana 07.06.2013. do isplate,

-90,42 EUR od dana 07.06.2013. do isplate,

-89,02 EUR od dana 07.07.2013. do isplate,

-89,02 EUR od dana 07.07.2013. do isplate,

-91,32 EUR od dana 09.08.2013. do isplate,

-91,32 EUR od dana 09.08.2013. do isplate,

-98,65 EUR od dana 03.10.2013. do isplate,

-98,65 EUR od dana 03.10.2013. do isplate,

-96,17 EUR od dana 17.11.2013. do isplate,

-95,78 EUR od dana 18.01.2014. do isplate,

-95,78 EUR od dana 18.01.2014. do isplate,

-96,02 EUR od dana 15.02.2014. do isplate,

-97,96 EUR od dana 15.03.2014. do isplate,

-96,12 EUR od dana 16.04.2014. do isplate,

-92,63 EUR od dana 15.05.2014. do isplate,

-93,77 EUR od dana 15.06.2014. do isplate,

-95,87 EUR od dana 17.07.2014. do isplate,

-97,44 EUR od dana 15.08.2014. do isplate,

-98,06 EUR od dana 16.09.2014. do isplate,

-99,20 EUR od dana 15.10.2014. do isplate,

-102,53 EUR od dana 18.11.2014. do isplate,

-103,02 EUR od dana 15.12.2014. do isplate,

-103,29 EUR od dana 15.01.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.02.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.03.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.04.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.05.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.06.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.07.2015. do isplate,

-103,21 EUR od dana 02.08.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.137,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. srpnja 2025. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj TŽ podnio je dana 25. travnja 2023. tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su dana 25. srpnja 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 500/2006, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 84.630,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF s rokom otplate kredita od 25 godina.

1.1. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 466,08 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.2. Tužitelj i tuženik su dana 5. veljače 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj: 1 te su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.3. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.4. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.5. Tužitelj navodi kako se pred naslovnim sudom već vodi parnični postupak između tužitelja i tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tuženika te isplate na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata.

1.6. Ovom tužbom tužitelj temeljem ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 25. srpnja 2006. do 5. veljače 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija.

1.7. Podneskom od 20. ožujka 2025., nakon donošenja nalaza i mišljenja od Borisa Belunjaka, stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, računovodstva i financija, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 25. travnja 2018.

2.3. Tuženik ističe kako iz Prometa po kreditu koji tužitelj dostavlja uz tužbu proizlazi da tužitelj nije vršio uplate koje sada potražuje te se stoga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

2.4. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 5. veljače 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.5. Nadalje, tuženik navodu da tužitelj nije dokazao da je potrošač. U čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno je „kupnja kuće“. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. pa niti u konačnici o kojoj se nekretnini i radi. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.6. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu od 25. srpnja 2006. (list 6-10 spisa), dodatak ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016. (list 13-18 spisa), početni otplatni plan (list 19-23 spisa), dopis tuženika od 26. studenog 2018. i otplatni plan (list 24-39 spisa), dopis tuženika od 12. studenoga 2015. i izračun konverzije (list 40-52 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita u CHF (list 121-123 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje Borisa Belunjaka – stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane računovodstva i financija od 4. ožujka 2025. (list 154-176 spisa) i ispitan je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu 24. lipnja 2025. (list 247-248 spisa).

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 25. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 84.630,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 5. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 5. veljače 2016.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica osnove i visine tužbenog zahtjeva kao i ništetnosti konverzije ugovora o kreditu, sud je proveo sljedeće dokaze.

7.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.2. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.3. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.4. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.5. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 25. srpnja 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 84.630,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 25 godina.

7.6. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

7.7. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7.8. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio negdje 2007. godine, u iznosu od oko 84.000,00 CHF za svrhu kupovine kuće u [adresa] u kojoj su dosta dugo živjeli, a koju su kasnije prodali i preselili se u Novu Gradišku. Bio je klijent u Zagrebačkoj banci, međutim raspitivao se i u drugim bankama za uvjete kredita, a obzirom da je u Zagrebačkoj banci bio najpovoljniji kredit, odlučio se tamo dići kredit. U Zagrebačkoj banci su ga savjetovali da uzme kredit u CHF ali mu nisu rekli konkretno zbog čega već se samo sjeća da je povoljniji kredit bio u Zagrebačkoj banci jer je kamatna stopa bila niža obzirom na njegovu dob. Po struci je kuhar i nije znao što je valutna klauzula. Znao je da je moguć rast tečaja ali nije znao da je moguće da toliko poraste. Nitko ga nije upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF, a pogotovo da HNB ne štiti kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Rate su bile takve da ih je u početku mogao otplaćivati, a kasnije su otišle sigurno duplo gore tako da od svoje plaće nije mogao plaćati kredit, te je morao dodatno raditi na moru, prodavati osiguranje i sl. Banka mu je ponudila konverziju koju su prihvatili jer su trebali dodatne novce. U trenutku sklapanja konverzije nije znao da su ništetne odredbe ugovora koje se odnose na valutu. Tada je mislio da je obeštećen s konverzijom, a temeljem udruga i članaka je saznao da se moglo dobiti više novaca nego što je utvrđeno u konverziji. Nakon što je banka napravila izračun za konverziju nije se s nikim financijske struke savjetovali jer su bili u teškoj financijskoj situaciji pa su to prihvatili. Pročitao je osnovni ugovor o kreditu, a od ugovora je razumio da je moguća promjenjiva kamatna stopa i da tečaj može ići gore, a kako ugovor ima puno članaka to nije sve mogao razumjeti. Nije tražio nikakvo pojašnjenje pa ni valutne klauzule, te nije mogao zamisliti da će tečaj toliko ići gore a u banci mu nisu ništa govorili o valuti. Sjeća se da je tečaj prije podizanja bio u njegovu korist, odnosno da je u tom prethodnom periodu bio stabilan. Htio je dići kredit u EUR jer je radio u Njemačkoj i EUR mu je bio bliži kao valuta, ali nije mogao dobiti kredit u EUR već isključivo u CHF. Ne sjeća se da je dobio otplatni plan prilikom sklapanja ugovora. Tijekom sklapanja nije znao da bi banke mogle znati da bi tečaj mogao rasti, ali poslije je shvatio da su znale jer su sve banke nudile kredite u CHF. Kuću je koristio za stanovanje, a nije imao obrt niti udio u trgovačkom društvu, niti je ikada iznajmljivao nekretninu. Vjeruje da je pročitao ugovor o konverziji ali nije bio svjestan posljedica zaključene konverzije i tek je kasnije čuo da su mogli bolje proći. Smatrao je da su oba ugovora u redu i naravno da je htio mijenjati odredbe ugovora kada su rate drastično porasle. Par puta je išao u banku reagirati jer nije mogao plaćati rate ali su mu rekli da ne mogu ništa napraviti. Živio je zajedno sa založnom dužnicom pa je i ona neke uplate kredita uplaćivala. Kredit je otplatio u cijelosti.

7.9. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja kuće. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe.

7.10. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, točnije drugi stavak članka 1. Ugovora o kreditu, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

7.11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

7.12. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.13. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

8. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužitelj sukladno istom i specificirao određeni tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike pojedinih anuiteta iznose 4.514,24 EUR.

10. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

10.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

11. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije sve treba reći da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe.

12. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP. Tužitelj potražuje sveukupni trošak u iznosu od 2.137,44 EUR. Zahtjev je osnovan u cijelosti te je tužitelju dosuđen traženi iznos troška.

12.1. Sud je tužitelju priznao troškove pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 114,27 EUR, troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.; dalje: Tarifa), troškove vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, troškove zastupanja na raspravi od 14. veljače 2024. u iznosu 200,00 EUR po Tbr. 9.1. Tarife, troškove zastupanja na raspravi od 24. lipnja 2025. u iznosu 200,00 EUR po Tbr. 9.1. Tarife, troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude od 31. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9.3. Tarife, troškovi obrazloženog podneska od 13. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 8.1. Tarife, troškovi obrazloženog podneska od 20. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 8.1. Tarife, troškovi obrazloženog podneska od 27. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 8.1. Tarife, i troškovi obračunatog poreza na dodanu vrijednost za stavke iz Tarife po Tbr. 46. Tarife u iznosu od 325,00 EUR. Sveukupno priznati troškovi iznose 2.137,44 EUR.

14.3. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate od dana donošenja presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

15. Slijedom svega naprijed obrazloženog valjalo je odlučiti kao u toč. I do III izreke ove presude.

U Požegi 31. srpnja 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod, Ante Starčevića 40

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII