Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-212/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o., OIB 76674680107, iz Zagreba, Horvatova ulica 82, zastupan po punomoćniku Aleksanderu Haidu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 3. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se, da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 20-005258-6, koji je tužitelj PB, [adresa], zaključio sa prednikom tuženika, Podravska banka d.d. Požega, Republike Hrvatske 1b, dana 14.07.2002. godine, koja glasi: „Članak 1. Temeljem odluke Kreditnog odbora Banke, Korisniku je odobren kredit u iznosu 180.000,00 (stoosamdesettisuća) kuna protuvrijednost u eurima po srednjem tečaju HNB na dan plasman uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95 godišnje koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama. Kamata se obračunava konfornom metodom. Nalaže se tuženom da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.875,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa prednikom tuženika, Požeška banka d.d. Požega, dana, 14.06.2002. godine zaključio Ugovor o kreditu, broj 20-005258, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege, D. Lermana 6, pod brojem ovjere OV- 712/02, dana 19.06.2002.godine. U tom ugovoru u članku 1., ugovoreno je: „Temeljem odluke Kreditnog odbora Banke, Korisniku je odobren kredit u iznosu od 180.000,00 KN protuvrijednost u EUR po srednjem tečaju HNB na dan plasmana uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95 godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama. Kamata se obračunava konfornom metodom.

1.1.Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte prednika tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom, prednik tuženika, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, prednik tuženika je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, Naime, u članku 1.Ugovora o kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti prednicima tuženiku kamatu, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, prednici tuženika su nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, prednik tuženika uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz gore navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.2.Zbog navedenog, jasno je da je gore navedena odredba Ugovora o kreditu je ništetna, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, prouzročena je šteta tužitelju. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje se, da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 20-005258-6, koji je tužitelj zaključio sa prednikom tuženika Podravskom bankom d.d. Požega, koja glasi: „Članak 1. Temeljem odluke Kreditnog odbora Banke, Korisniku je odobren kredit u iznosu 180.000,00 (stoosamdesettisuća) kuna protuvrijednost u euru po srednjem tečaju HNB na dan plasman uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95 godišnje koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama. Kamata se obračunava konfornom metodom.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbu i istaknuti tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik predložio odbaciti tužbu u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj u tužbi navodi da je, cit.: "...s prednikom tuženika Požeška banka d.d., Požega", dana 14.06.2002. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 20-005258-6 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), dok u toč. I. petita navodi da je, cit.: "...zaključio s prednikom tuženika, Podravska banka d.d., Požega, Republike Hrvatske 1b", međutim prethodno spomenuta društva (Požeška banka, Podravska banka) nisu pravni prednici tuženika, niti je argumentum a contrario tuženik pravni sljednik navedenih društava. Na temelju Ugovora o cesiji koji je sklopljen dana 22.02.2024. godine između društva Podravska banka d.d., kao ustupitelja i ovdje tuženika, kao primatelja, na tuženika je preneseno potraživanje s osnove Ugovora o kreditu, koji je pak sklopljen između Banke i tužitelja. Dakle, temeljem ugovora o cesiji na tuženika je prenesena samo tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu, a ni u kojem slučaju i ugovorni odnos kao takav. Evidentno je kako tužitelj miješa i ne čini distinkciju između pravnog instituta prijenosa/ustupa tražbine (cesija) i pravnog instituta prijenosa ugovora, odnosno, stupanja novog vjerovnika u ugovorni odnos na mjesto starog vjerovnika. Odredbe koje se tiču prijenosa/ustupa tražbine (cesija) uređene su odredbama čl. 80. - 87. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a odredbe koje se odnose na prijenos ugovora uređene su odredbama čl. 127. - 129. ZOO-a. U konkretnom slučaju, tuženik nije stupio u ugovorni odnos pa se i ne radi o pravnom sljedništvu, već se radi isključivo o prijenosu tražbine (cesiji) na koji odnos se primjenjuju odredbe čl. 80. – 87. ZOO-a pa uvažavajući prethodno navedeno, dakle ne postoji procesna pretpostavka za postavljanje tužbenog zahtjeva protiv tuženika kao sljednika društva Podravska banka d.d. jer isti to evidentno nije. Zbog svega navedenog i bez ulaženja u meritum spora, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu.

2.1.Podredno, ukoliko bi sud smatrao da postoji osnov da se u ovoj pravnoj stvarni raspravlja o meritumu, konkretno o eventualnoj ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik ističe kako niti tada ne postoji osnov da se o tome odlučuje u ovom postupku, budući da se u tom slučaju radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji. Naime, na temelju Ugovora o cesiji na tuženika nije prenesen raniji ugovorni odnos tužitelja i Banke te stoga tuženik nije preuzeo ugovornu poziciju Banke (kao kreditora) niti je na bilo koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu ili ugovornu kamatu, kao ni na tijek otplate, promjenu kamatnih stopa i sl., a u konačnici tuženik nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu po bilo kojoj osnovi pa je stoga evidentno da ne može biti niti pasivno legitimiran kao tuženik u ovom parničnom postupku u kojem tužitelj traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, koji je pak sklopljen između tužitelja i Banke. Stranke u postupku u kojem se isključivo odlučuje o tome je li neki ugovor ništetan ili nije, mogu biti isključivo one (pravne ili fizičke) osobe koje su potpisnice (i stranke) toga ugovora. Sve ostale (pravne ili fizičke) osobe koje imaju neki pravni interes (pa tako i ovdje tuženik) mogu biti eventualno umješači i to iz jednog vrlo jednostavnog i pravno logičnog razloga, a taj je što tuženik nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu niti je naknadno stupio na mjesto bilo koje od stranaka u predmetnom ugovoru. Tužitelj u tužbi evidentno zaboravlja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu postao ovršan 2006. godine (potvrda ovršnosti iskazana je s datumom 09.03.2006. godine), dok je Ugovor o cesiji sklopljen tek 2024. godine te je tim ugovorom na tuženika prenesena samo tražbina iz Ugovora o kreditu, a ne i ugovorni odnos kao takav. O tome da EOS Matrix d.o.o., kao primatelj tražbine (cesionar) nije pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem se meritorno odlučuje o ništetnosti ugovora o kreditu jasan stav je već zauzela i sudska praksa, pa tako i recentno rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, pod posl.br. Gž-527/23, od dana 31.05.2023. godine. Naime, odlučujući o žalbi tužitelja (korisnika kredita) u tom predmetu, Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, rješenjem pod posl.br. Gž-527/23 pravomoćno je potvrdio da cesionar nije pasivno legitimiran i to iz razloga što ugovorom o cesiji i aneksom 1 ugovora o cesiji nisu prenijeti ugovor o kreditu i njegovi aneksi na cesionara, već je istima samo potvrđeno da je Addiko bank d.d. svoju tražbinu prema tužitelju temeljem ugovora o kreditu i njegovih aneksa prenio na cesionara, koji time nije postao stranka ugovora o kreditu i njegovih aneksa, pa kako su u sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora stranke koje su stranke tog ugovora, a cesionar to nije, isti nije pasivno legitimiran. U obrazloženju rješenja pod posl.br. Gž-527/23 u bitnome se navodi sljedeće, cit.: "Tužitelj je podnio tužbu protiv Addiko Bank d.d. i Eos Matrixa d.o.o. kao osobe na koju je tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb prenio svoje potraživanje iz Ugovora o kreditu... Tužbom traži utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka navedeni Ugovor o kreditu. U odnosu na tuženika Eos Matrix d.o.o., odluka prvostupanjskog suda je potvrđena, Addiko Bank d.d. je kao cedent s Eos Matrix d.o.o., kao cesionarom 25. siječnja 2018. zaključio Ugovor o cesiji.... Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema tuženiku koji je ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoj zahtjev, unatoč tome što je tražbina koju ima banka prema tužitelju s osnova istog pravnog posla prenesena na treću osobu (Eos Matrix d.o.o.). ...ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu. Zbog toga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Eos Matrix d.o.o. nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu."

2.2.Nadalje, tuženik ističe da je Ugovor o kreditu tužitelju odobren u valuti EUR. Naime, evidentno je kako tužitelj pokušava poistovjetiti utvrđenja o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi iz predmeta „Franak“ te ih prenijeti na Ugovor o kreditu, iako je jasno da predmetni Ugovor o kreditu ni po kojem kriteriju nema nikakvih sličnosti s tim slučajem niti s ugovorima u valuti CHF. Da nema govora o ništetnosti bilo koje odredbe predmetnog Ugovora o kreditu jasno je prvenstveno jer se radi o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti EUR, što je oduvijek bio valjani i zakoniti način ugovaranja tzv. monetarne valutne klauzule, kojom se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavala na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, sve u skladu s odredbom čl. 21. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008., 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO). Dakle, nema govora o ništetnosti valutne klauzule u valuti euro niti se to na bilo koji način može povezivati s ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, koje odredbe su utvrđene ništetnima (po kolektivnoj tužbi, tzv. slučaj “Franak”) ne iz razloga što je bila ugovorena valutna klauzula kao takva, već iz drugih razloga koji su povezani s valutom CHF, a koji nemaju nikakve veze s valutom EUR. Osim toga, kreditor u Ugovoru 1 bila je Požeška banka koja nije bila jedna od tuženih banaka u predmetu "Franak" iz čega jasno proizlazi da ta banka nikada niti nije kršila prava potrošača. U prilog tome dostavlja se odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici pod posl.br. Gž-527/2023, od dana 31.05.2023. godine u kojoj sud izričito navodi, cit: "Naime, u postupku u kojem potrošač zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu koji je sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., presuda koja je donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) nema direktan pravni učinak obzirom se povrede banaka utvrđene u tom postupku ne odnose na Slavonsku banku d.d. samo zbog toga što je tuženik Addiko Bank d.d. pravni slijednik navedene banke." Nadalje, Ugovor o kreditu sklopljen je 2002. godine pa imajući u vidu da je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača (Trgovački sud u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.) utvrđeno da je osam tuženih banaka povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača (za kredite u valuti CHF) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, a kako to proizlazi iz toč. 1. -8. izreke spomenute presude, to je evidentno da za 2002. godinu (trenutak kad je sklopljen Ugovor o kreditu) nisu niti postojale povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a time niti ništetnost ugovornih odredbi.

2.3.Što se tiče tvrdnji tužitelja da bi bile ništetne odredbe o kamatnoj stopi, ističe se da je u Ugovoru o kreditu kamatna stopa ugovorena na jasan, transparentan i razumljiv način, kao i sama metoda i kriteriji promjene kamatne stope. Naime, iz čl. 5. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je tužitelj bio upoznat s uvjetima kredita i da mu je uručena otplatna tablica s iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

2.4. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran i to jasno proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i potvrde javnog bilježnika Ante Brekala od dana 19.06.2002. godine, pod br. OV-712/02, u kojoj javni bilježnik izričito i jasno navodi, cit.: "Sudioniku- cima pravnog posla sam ispravu pročitao te ga-ih upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta-izvršnog javnobilježničkog akta. Sudionik-ci izjavljuje-ju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njega-njih i da to odgovara njihovoj volji." Slijedom navedenog, tvrdnja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila ništetna predstavlja paušalan i ničim dokazani prigovor koji je u potpunosti neosnovan. U tom smislu i bilo kakva konotacija ili tvrdnja da bi tužitelju kao korisniku kredita bilo koji uvjet iz Ugovora o kreditu bio nejasan, nametnut i/ili da o istima nije mogao pregovarati (te u konačnici odbiti sklopiti takav ugovor) jest u potpunosti neosnovan i krajnje životno nelogičan. Uz sve prethodno navedeno, tuženik naglašava da tužitelj uopće ne dokazuje da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom kreditu niti je svoj status potrošača dokazao ili bar pokušao dokazati.

2.5. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbaci tužbu, a podredno da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 14.6.2002. zaključen između Požeške banke d.d. Požega i NB, priloženu sudsku praksu, ugovor o cesiji zaključen između Podravske banke d.d. i EOS Matrix d.o.o. dana 2.2.2024., izvadak iz poslovnih knjiga Podravske banke d.d. od 15.12.2023., ostale priloge i podneske spisu te je saslušao tužitelja osobno u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

- dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.U postupku je sporna osnova tužbenog zahtjeva. Tuženik je istakao i prigovor pasivne legitimacije tuženika.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 14.6.2002. broj 20-005258-6 zaključen između Požeške banke d.d. Požega i NB kao korisnika kredita i založnog dužnika utvrđeno je da je korisniku kredita odobren kredit u iznosu do 180.000,00 kuna protuvrijednost u eurima po srednjem tečaju HNB na dan plasmana uz primjenu valutne klauzule i kamatu od 10,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama.

7. Iz Ugovora o cesiji zaključenog dana 22.2.2024. godine između Podravske banke d.d. kao cedenta i Eos Matrix d.o.o kao cesionara razvidno je da je Podravska banka d.d. ustupila svoje potraživanje prema dužniku PB iz Ugovora o kreditu od 14.6.2002. broj 20-005258-6.

8. Navedene okolnosti među strankama nisu sporne.

9. Sud je na sporne okolnosti saslušao tužitelja PB koji je iskazao da je 2002. zaključio ugovor sa Požeškom bankom. U to vrijeme je bio zaposlenik Kamen Ingrada kao financijski direktor, gdje su mu pripremili ovaj ugovor i on ga je potpisao. Nije pročitao ugovor prilikom potpisivanja i ne zna ni tko je potpisao za jamce. U to vrijeme nije bio nositelj obrta. Iskazao je da je imao OPG ali nije bio aktivan 2002. godine, a OPG se bavio poljoprivredom, u to vrijeme nositelj OPG-a bio je njegov otac. Kad ga se pita u koju svrhu su iskorištena sredstva kredita odgovorio je da uopće nije dobio isplaćena sredstva kredita. Naime, u to vrijeme Kamen Ingrad je bio zadužen prema Požeškoj banci i ostalim bankama i nije bio kreditno sposoban, tako da su ne samo on nego i drugi zaposlenici Kamen Ingrada i firmi kćerki Kamen Ingrada podizali kredite i sredstva kredita su isplaćivana firmama kćerkama Kamen Ingrada a koji su onda ta sredstva isplaćivala na račun Kamen Ingrada. Trenutno se vodi kazneni postupak protiv Kamen Ingrada u kojemu je on oštećenik. Nakon što je Požeška banka odnosno njezin pravni slijednik Podravska banka zaključila ugovor o cesiji s EOS Matrix on je obaviješten o cesiji. On nije bio u Požeškoj banci prilikom zaključenja ugovora, već je sve bilo pripremljeno u Kamen Ingradu tako da nije ni sa kim pregovarao o odredbama ugovora, već je potpisao ugovor kako je pripremljen, nije bio niti kod javnog bilježnika prilikom solmnizacije kredita, već je sve odrađivala pravna služba Kamen Ingrada. Kad mu se predoči pečat solemnizacije kod javnog bilježnika u kojem je utvrđeno da je on podnio privatnu ispravu na potvrdu odgovorio je da to nije točno i da uopće nije bio kod javnog bilježnika. Kredit nije isplatio niti namjerava.

10. Sukladno članku 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema članku 84. stavak 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a prema stavku 2. dužnik može isticati primatelju, pored prigovora kojeg ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.

11. Prema čl. 127. st. 1. ZOO-a svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora. Prema st. 2. istog članka prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kada je obaviještena o prijenosu.

12. Podravska banka d.d. je kao cedent zaključila Ugovor o cesiji sa Eos Matrix d.o.o. kao cesionarom 22.2.2024. na temelju kojeg je tražbina s osnova Ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj sa Požeškom bankom d.d. ( pravni prednik Podravske banke d.d.) ustupljena Eos Matrix d.o.o., tuženiku u ovom postupku. Dakle, nije prenesen ugovor o kreditu na tuženika već je ugovorom o cesiji potvrđeno da je Podravska banka d.d. prenijela svoju tražbinu na tuženika. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog Ugovora u smislu članka 127. stavak 1. ZOO-a. Tuženik time nije postao stranka ugovora o kreditu, dakle nije pasivno legitimiran u ovom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl.1. Ugovora o kreditu, čime sud nalazi prigovor promašene pasivne legitimacije osnovanim, u skladu s čim je odlučeno kao u izreci.

12.1.Time što je na temelju Ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika Eos Matrix d.o.o. kao novi vjerovnik, ne znači da Podravska banka d.d. (pravni sljednik Požeške banke d.d.) kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a.

13.1. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura, zastupanja na ročištima održanima dana 24.4.2025. i 3.7.2025. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.875,00 eura.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Požegi 31. srpnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. Aleksander Haid, odvjetniku Zagrebu