Republika Hrvatska

P-736/2024-22

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice EF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, radi zabrane ovrhe i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 9. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnica stranaka, na ročištu za objavu presude 31. srpnja 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Zabranjuje se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, da vrši ovrhu na plaći tužiteljice EF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], za korist vjerovnika Eos Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB 76674680107.

II. Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB 39901919995, da tužiteljici EF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.146,07 EUR (slovima: dvijetisućestočetrdesetšest euraisedamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se u ostalim odnosima određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od 7,26 EUR počev od 15. veljače 2023., na iznos od 166,08 EUR počev od 15. travnja 2024., na iznos od 466,93 EUR počev od 15. svibnja 2024., na iznos od 220,61 EUR počev od 14. lipnja 2024., na iznos od 164,68 EUR počev od 15. srpnja 2024., na iznos od 188,62 EUR počev od 14. kolovoza 2024., na iznos od 190,49 EUR počev od 13. rujna 2024., na iznos od 145,73 EUR počev od 15. listopada 2024., na iznos od 266,12 EUR počev od 15. studenoga 2024., na iznos od 146,60 EUR počev od 13. prosinca 2024. i na iznos od 182,95 EUR počev od 15. siječnja 2025., sve do isplate, u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi zabrane provedbe ovrhe na plaći i radi isplate. U tužbi tvrdi da je kod tuženika u radnom odnosu od 2008., a temeljem ugovora o radu od 6. srpnja 2024. kod tuženika je zaposlena na neodređeno vrijeme na radnom mjestu prometnika vlakova. Tuženik tužiteljici plaću isplaćuje na tekući račun broj [broj bankovnog računa] kod Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb. Tužiteljica tvrdi da tuženik temeljem zahtjeva vjerovnika Eos Matrix d.o.o. Zagreb provodi ovrhu na njezinoj plaći i tim postupkom tuženik joj je do dana podnošenja tužbe obustavio ukupni iznos od 1.025,56 EUR tako da joj je s plaće za siječanj 2024. obustavio iznos od 7,26 EUR, za ožujak 2024. obustavio joj je iznos od 166,08 EUR, za travanj 2024. obustavio joj je iznos od 466,93 EUR, za svibanj 2024. obustavio joj je iznos od 220,61 EUR i za lipanj 2024. obustavio joj je iznos od 164,68 EUR. Tužiteljica smatra da tuženik postupa protivno čl. 197. Ovršnog zakona koji propisuje da se ovrha na plaći provodi jedino ako poslodavac ne isplaćuje plaću na račun kod banke i smatra da je tuženik dužan tužiteljici plaću isplaćivati na zaštićeni račun koji je tužiteljica otvorila kod Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova.

Tužiteljica je podneskom od 8. travnja 2025. preinačila tužbu u dijelu kojim zahtijeva isplatu tako što je umjesto iznosa od 1.025,56 EUR zatražila isplatu ukupnog iznosa od 2.146,07 EUR, a preinaku tužbe obrazlaže činjenicom da joj je tuženik u razdoblju od dana podnošenja tužbe do dana sastavljanja podneska provedbom ovrhe u korist istog vjerovnika s plaće obustavio daljnje iznose i to iznos od 188,62 EUR na plaći za srpanj 2024., iznos od 190,49 EUR na plaći za kolovoz 2024., iznos od 145,73 EUR na plaći za rujan 2024., iznos od 266,12 EUR na plaći za listopad 2024., iznos od 146,60 EUR na plaći za studeni 2024. i iznos od 182,95 EUR na plaći za prosinac 2024..

Na ročištu održanom 9. srpnja 2025. tužiteljica je obrazložila da na iznos glavne tražbine od 2.146,07 EUR zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate koja se obračunava za ostale odnose uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da je tužiteljica tuženikov zaposlenik, da tuženik tužiteljici plaću isplaćuje na tekući račun i da je tuženik na zahtjev vjerovnika Eos Matrix d.o.o. Zagreb s tužiteljičine plaće u korist vjerovnika isplatio ukupni iznos od 1.025,56 EUR. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da spornu ovrhu provodi temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika Marije Čulo Poljak broj Ovrv-3003/2021 koje mu je dostavio vjerovnik, a vjerovnik je ugovorom o cesiji sklopljenim s Privrednom bankom Zagreb d.d. postao zakoniti vlasnik tražbine. Tuženik tvrdi da kao tužiteljičin poslodavac ima obvezu obustave tužiteljičine plaće u korist ovrhovoditelja i da joj na zaštićeni račun isplaćuje dio plaće koji je zaštićen od ovrhe, dok na ostatku plaće koji nije zaštićen provodi obustavu temeljem rješenja o ovrsi. Tuženik smatra da bi neprovođenjem ovrhe ovrhovoditelju odgovarao za štetu sukladno čl. 201. Ovršnog zakona. Smatra da tužiteljici nije dužan vratiti obustavljene iznose plaće jer te iznose nije zadržao za sebe, nego ih je isplatio ovrhovoditelju. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova.

Na ročištu održanom 9. srpnja 2025. tuženik je potvrdio da je zaključno s isplatom plaće za prosinac 2024. s tužiteljičine plaće obustavio ukupni iznos od 2.146,07 EUR.

3. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o radu od 6. srpnja 2024., obračunskih listića, dopisa od 20. rujna 2022. i rješenja o ovrsi od 14. kolovoza 2021..

Nije izveden dokaz saslušanjem stranaka, financijskim vještačenjem i saslušanjem svjedoka NF jer to nije bilo potrebno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužiteljica je podneskom od 8. travnja 2025. preinačila tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu tako što je umjesto isplate iznosa od 1.025,56 EUR zatražila isplatu iznosa od 2.146,07 EUR. Tuženik se nije protivio preinaci tužbe i upustio se u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi pa se smatra da postoji tuženikov pristanak na preinaku tužbe u smislu čl. 190. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.

7. Nije sporno da je tužiteljica tuženikova zaposlenica i da je tuženik provedbom ovrhe na njezinoj plaći u spornom razdoblju ustegnuo ukupni iznos od 2.146,07 EUR i prenio ga na račun vjerovnika EOS MAtrix d.o.o. Zagreb.

Među strankama je sporno provodi li tuženik ovrhu na tužiteljičinoj plaći sukladno Ovršnom zakonu i, ako provedba ovrhe nije zakonita, je li tuženik tužiteljici dužan isplatiti ukupni iznos od 2.146,07 EUR.

7. Iz sadržaja priloženih isprava proizlazi da je rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Marije Čulo Poljak iz [adresa] broj Ovrv-3003/2021 od 14. kolovoza 2021., koje je 21. listopada 2021. postalo pravomoćno i ovršno, određena ovrha radi naplate novčane tražbine u iznosu od 12.451,58 kn koja predstavlja dug iz ugovora o tekućem računu, troškova postupka i zakonskih zateznih kamata. Ovrha je određena u korist ovrhovoditelja Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb općenito na imovini ovršenika EF, tj. tužiteljice. Dopisom od 20. rujna 2022. ovrhovoditelj EOS Matrix d.o.o. Zagreb zatražio je od tuženika kao ovršenikovog dužnika/poslodavca da provede ovrhu na tužiteljičinoj plaći jer je tražbinu iz navedenog rješenja o ovrsi stekao cesijom.

8. Čl. 197. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024) propisuje da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja. Iznimno od te odredbe, st. 2. toga članka propisuje da će sud rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Marije Čulo Poljak iz Bjelovara broj Ovrv- 3003/2021 od 14. kolovoza 2021. određena je ovrha radi naplate duga iz ugovora o tekućem računu pa u ovom slučaju nema mjesta primjeni čl. 197. st. 2. Ovršnog zakona.

Citiranom odredbom iz čl. 197. st. 1. Ovršnog zakona nedvojbeno je propisano da se ovrha na plaći može odrediti i provesti samo ako poslodavac ovršeniku plaću ne isplaćuje na račun kod banke (dakle, ako poslodavac ovršeniku plaću isplaćuje na račun kod banke, tada će se ovrha provesti na novčanim sredstvima na računu kod banke). Tuženik tužiteljici plaću isplaćuje na račun otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i u tom smislu tužiteljica osnovano ukazuje da postupak tuženika kao ovršenikovog dužnika nije u skladu s ovom odredbom. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Marije Čulo Poljak iz Bjelovara broj Ovrv-3003/2021 od 14. kolovoza 2021. ovrha je određena općenito na ovršenikovoj imovini i ovrhu je u konkretnom slučaju temeljem čl. 284. st. 1. Ovršnog zakona trebalo provesti na tužiteljičinom računima, a ne temeljem čl. 284. st. 2. Ovršnog zakona na njezinoj plaći.

9. Međutim, iako tuženik kao ovršenikov dužnik u provedbi ovrhe nije u obzir uzeo pravilo iz čl. 197. st. 1. Ovršnog zakona, to samo po sebi ne čini tužbeni zahtjev u ovome sporu osnovanim. Naime, čl. 284. st. 5. Ovršnog zakona propisuje da ovršenik tijekom izvansudske ovrhe može nadležnom sudu protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe. Takva druga radnja predviđena je čl. 210. Ovršnog zakona (pravna sredstva ovršenika) i tužiteljica je primjenom pravila iz toga članka mogla, nakon što je saznala da je protiv nje zatražena izravna naplata tražbine koju smatra nepravilnom i nezakonitom, predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku kao ovršenikovom dužniku da odgodi provedbu izvansudske ovrhe, odnosno da donese rješenje kojim će se pljenidba njezine plaće i prijenos proglasiti nedopuštenim. Tada bi se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primijenili čl. 50. i čl. 53 Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi, tj. tužiteljičin prijedlog rezultirao bi upućivanjem tužiteljice na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja (taj status ima EOS MAtrix d.o.o. Zagreb, a ne tužiteljičin poslodavac) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ako bi za to bili ispunjeni ostali zakonom propisani uvjeti. Tužiteljica nije poštovala opisani zakonom predviđeni pravni put, već je izravno protiv svoga poslodavaca kao tuženika pokrenula ovu parnicu. Zbog toga tužbeni zahtjev kojim se tuženiku zabranjuje provedba ovrhe na tužiteljičinoj plaći nije osnovan. Podredno, valja imati u vidu i to da bi u parnici kojom se osporava dopuštenost ovrhe kao stranka u postupku trebala sudjelovati i osoba ovrhovoditelja, kako bi se učinci presude u slučaju tužiteljevog uspjeha u sporu odnosili na osobu vjerovnika, no tužba u ovome sporu nije podnesena protiv vjerovnika iz rješenja o ovrsi, tj. protiv trgovačkog društva EOS Matrix d.o.o. Zagreb.

10. S obzirom na to da tužbeni zahtjev kojim se tuženiku zabranjuje provedba ovrhe na tužiteljičinoj plaći nije osnovan, ne može se osnovanim smatrati ni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu ukupnog iznosa od 2.146,07 EUR, iako nije sporno da je tuženik taj iznos obustavio na tužiteljičinim plaćama i prenio ga na račun ovrhovoditelja. U ovoj parnici nije prihvaćen tužbeni zahtjev da se zabrani ovrha, a tuženik iznose koje je plijenio na tužiteljičinim plaćama nije zadržao za sebe, nego ih je prenio ovrhovoditelju radi naplate ovrhovoditeljeve tražbine pa tužiteljica može u posebnoj parnici od ovrhovoditelja ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava. Osim toga, tužiteljica u ovoj parnici od tuženika kao svoga poslodavca ne zahtijeva naknadu bilo kojeg oblika štete koji bi joj nastao uslijed nepravilne provedbe ovrhe pa se njezin zahtjev za isplatu ne može ocjenjivati u smislu pravila Zakona o obveznim odnosima o naknadi štete.

11. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da tužba i tužbeni zahtjev nisu osnovano pa je odlučeno kao u toč. I. izreke.

12. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženik je u cijelosti uspio u ovome sporu i imao bi pravo na naknadu parničnih troškova, ali tijekom postupka nisu mu nastali takvi troškovi. Tuženik je zahtijevao naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu, ali takav zahtjev nije osnovan jer tuženik temeljem čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23) tu sudsku pristojbu nije dužan platiti budući da je u cijelosti uspio u sporu.

13. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 31. srpnja 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.