P-2031/2025-110

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika Tokić d.o.o., OIB 74867487620, Sesvete, Ulica 144 Brigade Hrvatske vojske 1 a, zastupanog po punomoćniku Domagoju Dražiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. u prisutnosti ZM, punomoćnice tužitelja po zaposlenju i punomoćnika tuženika Domagoja Dražić, odvjetnika, a po objavi presude dana 31. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku Tokić d.o.o., OIB 74867487620, Sesvete, Ulica 144 Brigade Hrvatske vojske 1 a, isplatiti tužitelju Gradu Zagrebu, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,

- iznos od 11.852,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana 5. studenoga 2001. godine do isplate, te

- iznos od 47,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate,

a koje kamate se do 31.12.2007.g. obračunavaju po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Tokić d.o.o., OIB 74867487620, Sesvete, Ulica 144 Brigade Hrvatske vojske 1 a, naknaditi tužitelju Gradu Zagrebu, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena , sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Gradu Zagrebu, OIB 61817894937, da tuženiku Tokić d.o.o., OIB 74867487620,naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.102,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.010,03 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

31. srpnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke izvanknjižni suvlasnici nekretnine izgrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (prema novoj izmjeri), u naravi objekt Tržnica Gorica u Zagrebu (u daljnjem tekstu Tržnica), između Martićeve i Šubićeve ulice, u kojoj je tuženik vlasnik skladišta označenog kao P-9 A, koji se nalazi u diletaciji A2 podrum, površine 30,20 m2. Navodi kako je tuženik predmetnu nekretninu stekao kupnjom od društva Gortan Ing d.d. kao prodavatelja, temeljem Ugovora o kupoprodaji broj 86/92-Ing od dana 28. prosinca 1992., Aneksa broj 249/2000 od dana 6. studenog 2000., Tabularne izjave od dana 19.travnja 1999., Aneksa Tabularne izjave od dana 6.studenog 2000. i I Aneksa ugovoru o kupoprodaji od dana 19. travnja 1999. Ističe da društvo Gordan Ing d.d., nije sukladno svojoj obvezi, tuženom i ostalim suvlasnicima predalo predmetni prostor u fazi dovršenosti sukladno ugovoru, a nije ni građevinski i funkcionalno dovršilo objekt i da je iz njegova ponašanja bilo jasno da on tu obvezu neće ispuniti niti u budućem vremenu, tako da su objekt i pojedinačni prostori, ostali nezavršen, preko 10 godina bili su izloženi propadanju i gubitku vrijednosti, a zbog čega je nastupila gotovo nenadoknadiva materijalna šteta svim suvlasnicima tog objekta, pa i tuženiku, kao i šteta radi izmakle koristi. Tužitelj tvrdi da je s dijelom ostalih suvlasnika, koji zajedno predstavljaju vlasnike od 84,65% predmetne nekretnine, sklopio Sporazum o nastavku izgradnje i dovršenju predmetnog objekta iz 1999. te I Aneks Sporazuma iz listopada 2000., u formi ortakluka formiranog sa ciljem dovršetka izgradnje, koja je u skladu sa tim dokumentima 2002. i okončana, time da se ulaganja nisu odnosila na poslovni prostor tuženika ili bilo kojeg drugog suvlasnika, već na objekt u cjelini, odnosno na zajedničke dijelove objekta kao cjeline. Prema članku 2. st. 1. točka 3. i 7. I Aneksa navedenog sporazuma, tužitelj je preuzeo u ime ortaka, vođenje poslova ortakluka kao i financiranje troškova završetka za sve suvlasnike koji nisu uplatili svoj dio participacije u troškovima dovršetka objekta. Ističe kako je povjerenstvo za izgradnju prihvatilo povodom okončanja svih radova i plaćanja istih od strane tužitelja, krajnji obračun ortakluka u formi Zapisnika 27. sjednice Povjerenstva za dovršenje gradnje predmetnog objekta od dana 5. travnja 2002. Prema Ugovoru o građenju od dana 30. ožujka 2001., ugovorena je cijena radova u iznosu od 62.465.000,00 kuna bez PDV te je ukupna cijena dovršetka izgradnje predmetnog objekta iznosila 77.086.850,81 kuna, a što ukupno iznosi 80.625.187,40 kuna. Ističe da je navedeni iznos umanjen za inicijalna ulaganja tužitelja u iznosu od 10.134.083,00 kuna te da se na taj način došlo do iznosa od 70.491.104,41 kuna, koji predstavlja osnovicu za izračun participacije svakog suvlasnika u troškovima dovršetka izgradnje u skladu s površinom i naravi objekta u svom vlasništvu. Da je stručna služba tužitelja za svaki prostor pojedinačno sačinila obračun, kojim je utvrđen iznos participacije svakog od suvlasnika u troškovima dovršetka gradnje, tako je utvrđena prosječna cijena po jednom m2 prostora, podijelivši ukupnu cijenu radova dovršetka od 70.491.104,41 kunu sa ukupnom površinom od 11.919,69 m2, da je tako dobivena prosječna cijena po 1 m2 u iznosu od 5.913,84 kune, pomnožena sa površinom tuženikove nekretnine od 30,20 m2, pa sa koeficijentom 0,50, kako bi se valorizirala razlika u smještaju i kvaliteti svakog pojedinog prostora u objektu prema važećem standardu, a koji iznos je pomnožen sa faktorom 1,00, kako bi se valorizirala razlika u ugovorenom nivou dovršetka ključ u ruke ili roh-bau predmetnog prostora te da je tako utvrđeno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 89.298,94 kune. Tužitelj navodi da je tuženika obavijestio o namjeravanim radovima, početku radova i njegovoj obvezi participiranja u plaćanju istih, na što se tuženik nije očitovao, niti je te radove zabranio te da je tuženika naknadno obavijestio o točnom iznosu participacije, kao i o trenutku podmirenja svih troškova izvođenja radova, koji je nastupio dana 5. studenoga 2001., od kada za tuženoga teku kamate. Poziva se na članak 39. stavak 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 220. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da mu pripada i primjerena naknada za trud, u smislu naknade za obavljene usluge tehnološkog savjetovanja, a koje po članku 229. Pravilnika o cijenama usluga Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, iznose 0,40 % od ukupne investicije, odnosno 357,20 kuna. Pripadajući dio troškova za konačni dovršetak objekta i njegovo stavljanje u funkciju vlasnicima i građanima platio je tužitelj iz vlastitih sredstava te je na taj način stvorena novostvorena vrijednost objekta, mogućnost da objekt dobije uporabnu dozvolu te je po okončanju ishođenja i tehničkog pregleda, objekt predan u posjed svim suvlasnicima, dok se prije toga objekt nije mogao koristiti niti komercijalno iskorištavati. Slijedom navedenoga, tužitelj potražuje od tuženoga iznos od 89.298,94 kuna sa zateznim kamatama od dana 5. studenoga 2001. do isplate te iznos od 357,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka. Osim toga, tužitelj predlaže donijeti privremenu mjeru čiji je sadržaj pobliže naveden u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi da nije sporno da je sklopio Ugovor o kupoprodaji 86/92-ING od dana 28. prosinca 1992., Anex 249/ 200 od dana 6. studenoga 2000., Tabularnu izjavu od dana 19. travnja 1999., Anex Tabularne izjave od dana 6. studenoga 2000. i Anex Ugovora o kupoprodaji od dana 19. travnja 1999. te da mu Gortan ing d.d., nije predao predmetni prostor u fazi dovršenosti sukladno ugovoru, iako je on svoju obvezu glede isplate kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor u kojoj je sadržana i cijena za zajedničke dijelove građevinskog objekta u cijelosti ispunio. Osporava da bi s tužiteljem sklopio Sporazum o nastavku izgradnje i dovršenja objekta Tržnice Gorica i pripadajuće Anekse Sporazumu. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je iz Ugovora iz travnja 1994., sklopljenog između Grada Zagreba i Gortan Građevinarstvo d.d., Gortan Ing d.d., Gortan Visokogradnja d.d. i Gortan Niskogradnja d.d., razvidno da je Grad Zagreb kupio 3.807,05 m2 BRP Tržnice Gorica, a što čini posebnu imovinu Grada Zagreba. Ističe kako je iz Aneksa tog ugovora vidljivo da je Grad Zagreb kupio osnovnim ugovorom poslovni prostor veličine 3.807,05 m2 BRP te dio garaže od 1.477,80 m2 BRP, 55 parkirališnih mjesta i pripadajući dio zajedničkih dijelova i uređaja koji služe za redovno funkcioniranje istih, da je tada utvrđena izgrađena - nedovršena bruto površina od 5.678,62 m2 ili 5.399,34 m2 neto te da ukupna vrijednost svih poslovnih prostora iznosi 5.909.796,82 DEM. Navodi kako je istovremeno utvrđeno da je Grad Zagreb za svoje poslovne prostore uplatio iznos od 3.300.300,00 DEM te da je ostao dužan za izmirenje obveza po osnovnom ugovoru i aneksu iznos od 2.609.796,62 DEM ili 9.786.737,33 kune, kao i da je tim Aneksom dogovoreno da će Grad Zagreb platiti preostali iznos od 2.609.296,62 DEM ili 9.786.737,33 kuna na poseban žiro-račun dovršenja izgradnje Tržnice Gorica kao početni kapital te da je na taj način izmirio sva svoja dugovanja s naslova poslovnih prostora Tržnice Gorica, prema osnovnom ugovoru i tom aneksu te da mu je dana bezuvjetna tabularna isprava za upis Grada Zagreba kao vlasnika navedenih nekretnina. Navedeno znači da je Grad Zagreb bio u trenutku sklapanja ugovora o gradnji od dana 30. ožujka 2001. te I i II Aneksa tog ugovora, izvanknjižni samovlasnik i posjednik posebnih dijelova nekretnine u objektu Tržnice Gorica u površini od 5.678,62 m2 BRP, a radi se o fizički posebnim i odvojenim dijelovima Tržnice Gorica (prostor tržnice, garaže, parkirna mjesta ). Ističe kako je člankom 6. Sporazuma o nastavku izgradnje određeno da će objekt Tržnica Gorica dovršavati po sistemu ključ u ruke, tržnica, garaže, parkirališta i zajednički dijelovi zgrade - dovršenost 100%, a poslovni prostori "iza vrata" roh-bau, pa da su jasno razdvojeni posebni dijelovi objekta tržnice, garaže i parkirališta i zajednički dijelovi. Ističe da je na navedeni način trošak izgradnje i dovršetka posebnih dijelova u vlasništvu Grada Zagreba, u površini od 5.120,62 m2 ( 5.678,62 m2 - 557,90 m2), prevaljen i prikazan kao trošak dovršetka izgradnje zajedničkih dijelova objekta Tržnice Gorica, što znači da su tuženik i drugi vlasnici poslovnih prostora snosili gradnju tužiteljevih posebnih dijelova objekta, a da za to tužitelj nije platio ni kune. Navodi da ako je utvrđena neto izgrađena površina Tržnice Gorica od ukupno 11.919,69 m2, a Grad Zagreb je u tom trenutku bio samovlasnik 5.399,34 m2, da je stvarna obračunska neto izgrađenost Tržnice Gorica, u dijelu koji obuhvaća zajedničke dijelove i uređaje u zgradi, koje je trebalo dovršiti u površini od 6.520,35 m2 neto pa da nije logično niti razumljivo da cijena 5.399,34 m2 neto izgrađenog objekta u samovlasništvu Grada Zagreba iznosi 20.636.000,00 kuna, a navodna ulaganja tužitelja u dovršetak objekta iznose 70.491.104,41 kunu ili ukupno 3,5 puta više pa tuženik tvrdi da je samo dio objekta Tržnice Gorica od neto 6.520,35 m2 trebalo dovršavati kao zajedničke dijelove objekta i trošak tog dovršetka bi eventualno trebao biti podijeljen na sve suvlasnike sukladno površinama koje su kupili, time da bi u tome Grad Zagreb morao sudjelovati kao samovlasnik 5.399,34 m2. Osim toga, navodi da cijena dovršetka neto 6.520,35 m2 ne može iznositi prikazanih 70.491.104,41 kuna (čak niti umanjenih 63.185.943,12 kuna ), jer je to nerealno i iznosilo bi 10.810,93 kuna /m2. Navodi da su u okviru navodno potrošenih 70.491.104,41 kunu, odnosno 63.185.943,12 kuna izvođeni radovi na posebnim dijelovima objekta u samovlasništvu Grada Zagreba, a ne na zajedničkim dijelovima objekta pa da je prikazani obračun netočan i nerealan i tuženik ga ne priznaje. Ističe da kada bi se i prihvatilo ulaganje tužitelja od 70.491.104,41 kuna, to znači da je Grad Zagreb trebao s osnova samovlasništva na svojim posebnim dijelovima sudjelovati u troškovima dovršenja Tržnice Gorica u ukupnom iznosu od 31.930.832,86 kuna (5.399,34 m2 x jedinična cijena od 5.913,84 kune), a on je sudjelovao sa svega od 3.299.331,33 kune za svojih 557,90 m2, koje je bio obvezan prema sporazumu, dakle, oko 10 puta manjim iznosom od onoga što je trebao platiti. Tuženik navodi da je tužitelj propustio naplatiti ugovorene penale i smanjiti troškove gradnje objekta (temeljem ugovorene klauzule ključ u ruke) i da je neosnovano platio izvođaču daljnji i ne pripadajući iznos od 971.468,09 kuna, s naslova nepredviđenih radova, čime je bezrazložno pogodovao izvođaču na štetu tuženika i drugih. Osporava način formiranja cijene dovršetka izgradnje utvrđen po Povjerenstvu za realizaciju objekta, kojemu nije dao nikakvo ovlaštenje da postupa u njegovo ime i koje je očito postupalo na štetu ostalih kupaca poslovnih prostora u objektu Tržnice, osporava utvrđenu obračunsku neto površinu Tržnice od 11.919,69 m2, prihvaćeno ulaganje tužitelja u iznosu od 70.491.104,41 kunu, izračunatu jediničnu cijenu te ukupno utvrđenu cijenu za udio tuženika. Osporava i troškove iz članka 7. Sporazuma jer da s time nije bio upoznat niti je dao suglasnost, niti mu je dostavljen na potpis poseban ugovor, niti obračun kojim je navodno tužitelj platio troškove ishođenja građevinske dozvole, troškove prednadmetanja i nadmetanja, troškove stručnog nadzora, javno bilježničke troškove i drugo u visini od 3.538.336,59 kuna. Ističe da mu tužitelj nikada nije predočio konačni obračun radova te da nije imao na uvid stvarna ulaganja, jedinične površine te smatra da je tužitelj sa izvođačem neosnovano povisio cijenu izgradnje, na način da je sklapanjem aneksa ugovora obavio radove koji su već bili obuhvaćeni i ranijim ugovorom po principu predaje objekta ključ u ruke pa da nije bilo potrebno dodatno ugovarati i plaćati te radove te smatra da je te nepotrebne radove kasnije tužitelj podijelio na sve suvlasnike koji su to morali platiti. Tijekom postupka ističe da se u konkretnom slučaju radilo o pravnom institutu preuzimanja duga iz članka 446. ZOO, a s obzirom da GP Vladimir Gortan i njegovi pravni slijednici nisu dovršili izgradnju Tržnica Gorica i da je između tužitelja i pravnih slijednika GP Vladimir Gortan došlo do zaključenja predmetnog sporazuma i aneksa tom sporazumu, a kojima je utanačeno da se sva organizacijsko investitorska prava prenose na Grad Zagreb te da isti preuzima uloga nositelja posla organizacije i dovršetka izgradnje te da je predmetnim ugovorima došlo do preuzimanja duga od strane Grada Zagreba, prema tuženiku u smislu odredbe članka 446., u svezi sa člankom 453. ZOO, zbog čega tuženik ovdje tužitelju nije dužan platiti ništa. Osporava tijek zateznih kamata jer da iz ugovora između naručitelja Grada Zagreba i izvođača proizlazi da naručiteljeva obveza plaćanja nije dospjela, da naručitelj nije padao u zakašnjenje prema izvođaču, da tužitelj nije dokazao da je platio predmetne radove pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka. Tuženik se protivio prijedlogu za donošenje privremene mjere, navodeći da je nesvrsishodna, iz razloga što tuženi uopće ne koristi predmetni poslovni prostor. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-5465/2020-7 od 1. lipnja 2023. odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim od tuženika traži da mu plati iznos od 11.852,01 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5.11.2001. kao dana učinjenih izdataka, pa do isplate, te na ime primjerene naknade za trud iznos od 47,41 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja ove tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi uzrokovani parnični trošak. Točkom II. izreke presude naloženo je da tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.519,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od donošenja presude do isplate. Točkom III. izreke presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.065,91 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od donošenja presude do isplate. Rješenjem ovog suda ovog suda poslovni broj P-5465/2020-7 od 1. lipnja 2023. odbijen je prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere. Županijski sud u Splitu je presudom i rješenjem poslovni broj Gž-2433/2023-2 od 7. ožujka 2024. odbio žalbu tužitelja kao osnovanu te potvrdio navedenu presudu i rješenje ovog suda.

3.1. Povodom revizije tužitelja podnijete protiv navedene presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-125/2025-2 od 12. veljače 2025. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu i presudu ovog suda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, s time da će se o troškovima revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

3.2. U naprijed navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno je da je prije svega razumno je da svaki suvlasnik objekta snosi razmjerni dio troškova koji su bili potrebni za njegovo dovršenje i upotrebu. Bez dovršetka objekta i uporabne dozvole od 7. lipnja 2002. tuženik ne bio u mogućnosti stupiti u posjed i koristiti svoju garažu pa je opravdano da snosi dio troškova koji su za to bili potrebni, a koje je prethodno snosio jedan suvlasnik (tužitelj). Pri tome nije niti odlučno što tuženik nije suvlasnik objekta „Tržnica Gorica“, već isključivo zakoniti posjednik poslovnog prostora, a jer prema odredbi čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17-proč. tekst, 152/14, 81/15 - dalje: ZV) njegovo pravo vlasništva nije upisano u zemljišnim knjigama. U ovom slučaju prema shvaćanju tog suda ta činjenica ne oslobađa tuženika obveze jer je utvrđeno da je stekao zakonit posjed poslovnog prostora (koja čini poseban dio objekta „Tržnica Gorica“) na osnovi ugovora o kupoprodaji s izjavom prodavatelja kojom mu dopušta upis prava vlasništva u zemljišne knjige (clausula intanbulandi). Prema čl. 18. st. 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj posjedovanja, a u ovom slučaju sam tuženik naglašava da ima valjan pravni temelj. Vlasništvo određenoga posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno (čl. 66. st. 1. ZV). Ta odredba kao i one o suvlasništvu (čl. 36. do 56. ZV) trebaju se primijeniti na odgovarajući način i na tzv. „izvanknjižne“ vlasnike kao što je tuženik, jer samo od njegove volje ovisi u kojem trenutku će podnijeti zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Ne bi bilo prihvatljivo da troškove koji terete određene nekretnine snose samo stjecatelji koji su svoje pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige, a da oni koji to nisu učinili budu oslobođeni obveze. Imajući na umu navedeno, u konkretnom slučaju trebaju se primijeniti pravila o poslovodstvu bez naloga u smislu čl. 223. ZOO, jer je tuženik radnjama tužitelja (sklapanje ugovora o dovršetku radova na objektu „Tržnica Gorica“ i dobivanjem uporabne dozvole) stekao mogućnost da poslovni prostor upotrebljava u svrhu za koju je namijenjena. Budući da je tuženik kupio poslovni prostor i da svoje pravo vlasništva može upisati u zemljišne knjige na osnovi dobivene izjave prodavatelja (tabularne isprave), njegov pravni položaj u odnosu na troškove učinjene radi dovršetka radova na objektu „Tržnica Gorica“ treba biti isti koji imaju ostali kupci garaža ili drugog poslovnog prostora u tom objektu, neovisno o tome jesu li pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige (predmnijevani vlasnici) ili nisu. Dakle, sve kupce treba tretirati na jednak način, uključujući i one koji još nisu upisali svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige (a to mogu učiniti) te primijeniti pravila o poslovodstvu bez naloga u odnosu na one kupce koji nisu dali nalog tužitelju da sklopi ugovor o građenju radi dovršetka radova na objektu „Tržnice Gorica“. U smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZOO poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati od onoga čiji je posao obavljao da preuzme sve obveze što ih je zaključio u njegovo ime te da mu naknadi sve nužne i korisne troškove. Dakle, dio obveze tužitelja prema izvoditelju radova treba preuzeti i tuženik razmjerno veličini svog posebnog dijela (garaže). Pritom treba reći da je 1999. sklopljen Sporazum između tužitelja i društava Gortan-Ing d.d. i Gortan građevinarstvo o dovršetku izgradnje objekta „Tržnica Gorica“, a ugovoreno je da će suvlasnici (među kojima je i tuženik) zajedničkim sredstvima dovršiti izgradnju objekta po sistemu jednake cijene za sve njih po m 2. Činjenica da ovi izvoditelji nisu dovršili radove nego je to učinilo društvo Industrogradnja d.d. Zagreb po osnovi Ugovora o gradnji od 30. ožujka 2001. sklopljenog s tužiteljem, ne može imati za posljedicu oslobađanja tuženika obveze da snosi dio troškova (dio cijene razmjerno površini poslovnog prostora) bez obzira na to što nije ugovorna strana iz tog ugovora o gradnji. U ovom slučaju njegova obveza proizlazi iz odrede čl. 223. st. 1. ZOO.

3.3. U ponovnom postupku ovaj sud je imao u vidu uputu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanu u navedenoj odluci.

4. Sud je u ponovnom postupku izveo već ranije izvedene dokaze pa je izvršio uvid u dopis od 18. lipnja 2002. (list spisa 5-7), obavijest od dana 17. listopada 2001. (list spisa 8), dopis od dana 8.veljače 2002. (list spisa 9), aneks broj 249/2000 od dana 6.studenog 2000. (list spisa 10-11), aneks broj 249/2000 od dana 6.studenog 2000. (list spisa 12-13), tabularnu izjavu od 19.travnja 1999. (list spisa 14-15), prvi aneks od dana 19. travnja 1999. (list spisa 16-17), ugovor o kupoprodaji skladišnog prostora broj 86/92-ING (list spisa 18-21), dopis od dana 20.veljače 2002. (list spisa 22), dopis od 2.svibnja 2002. (list spisa 23), sporazum o nastavku izgradnje i dovršenju objekta Tržnice Gorica iz 1999. (list spisa 24-36), prvi aneks tog sporazuma iz listopada 2000. (list spisa 37-48), dopis od 9. travnja 2002. (list spisa 49-51), zapisnik od dana 5. travnja 2002. (list spisa 52-54), izvadak iz posjedovnog lista od dana 18. travnja 2005. (list spisa 64), dopis od 9. rujna 2002. s izvješćem od 28. lipnja 2002. (list spisa 72-74), okončanu situaciju (lit spisa 7-78), ugovor o gradnji (list spisa 79-81), prvi aneks ugovor i drugi aneks ugovoru (list spisa 82-84), zapisnik od 11. lipnja 2002. (list spisa 85), projekt (list spisa 86-90), zapisnik od 23. svibnja 2002. (list spisa 92-93), zapisnik od 16. svibnja 2002. (list spisa 94-95), zapisnik od 11. travnja 2002.godine (list spisa 96), zapisnik od 9. travnja 2002. (list spisa 97), zapisnik od 16. svibnja 2002. (list spisa 98-100), zapisnik od 10. travnja 2002. (list spisa 101-159), sporazum ( list spisa 160-176), aneks sporazuma (list spisa 177- 188), ugovor (list spisa 189-192), zapisnik o primopredaji prostora od 6. prosinca 2007. (list spisa 197), izmjenu i dopunu Građevinske dozvole od 25. siječnja 2001. (list spisa 264-266), dopunu građevinske dozvole (list spisa 267), građevinsku dozvolu (list spisa 268-271), rješenje od 26. veljače 1992. (list spisa 272-274), uporabnu dozvolu od 7. lipnja 2002. (list spisa 275), zapisnik od 29. siječnja 2002. (list spisa 276-278), zapisnik od 26. ožujka 2002. i od 4. lipnja 2002. (list spisa 279- 291), proveden je dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku Željku Žarku (list spisa 434-442), vještak je usmeno saslušan (list spisa 451), izvršen je uvid u prijedlog od dana 9. ožujka 2016. (list spisa 492-509).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik namiri razmjeran dio troškova dovršenja objekta Tržnica Gorica u iznosu od 89.298,94 kune sa zateznim kamatama od 5. studenoga 2001. do isplate te da mu isplati primjerenu naknadu za trud u iznosu od 357,20 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik temeljem Ugovora o kupoprodaji skladišnog prostora broj 86/92-ING od dana 28. prosinca 1992., Aneksa broj 249/2000 kupoprodajnom ugovoru broj 86/92 od 6.studenog 2000., Aneksa broj 249/2000 tabularnoj izjavi od dana 9. travnja 1999. a od dana 6.studenog 2000., Tabularne izjave od dana 19.travnja 1999. od društva Gortan-Ing d.d. iz Zagreba, Martićeva 12, kupio poslovni prostor u objektu Tržnica Gorica u Zagrebu oznake 9A, diletacija A2, podrum, reducirane površine 30,20 x 0,5 =15,10 m 2, oznake P-9 A, diletacija A2 podrum te da prodavatelj nije i predao tuženiku predmetni objekt, sukladno svojim obvezama iz predmetnog ugovora. Nije sporno da niti da tuženik, iako je kupio navedenu nekretninu, u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik iste. U postupku je sporno da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 89.298,94 kuna sa zateznim kamatama od dana 5. studenoga 2001. do isplate te iznos od 357,20 kuna (iznos naknade za trud) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, a sve za izvršene radove na nekretnini koju tuženik koristi. Dakle, sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je u ponovnom postupku utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Valja napomenuti kako tužitelj tijekom postupka tvrdi da je prema članku 2. st. 1. točka 3. i 7. I Aneksa Sporazuma o nastavku izgradnje i dovršenju objekta Tržnice Gorica u Zagrebu iz 1999. tužitelj preuzeo u ime ortaka, vođenje poslova ortakluka kao i financiranje troškova završetka za sve suvlasnike koji nisu uplatili svoj dio participacije u troškovima dovršetka objekta. Ističe kako je Povjerenstvo za izgradnju prihvatilo povodom okončanja svih radova i plaćanja istih od strane tužitelja, krajnji obračun ortakluka u formi Zapisnika 27. sjednice Povjerenstva za dovršenje gradnje predmetnog objekta od dana 5. travnja 2002. Ukazuje kako je prema Ugovoru o građenju od dana 30. ožujka 2001. ugovorena cijena radova u iznosu od 62.465.000,00 kuna bez PDV te je ukupna cijena dovršetka izgradnje predmetnog objekta iznosila 77.086.850,81 kuna, a što ukupno iznosi 80.625.187,40 kuna. Ističe da je navedeni iznos umanjen za inicijalna ulaganja tužitelja u iznosu od 10.134.083,00 kuna te da se na taj način došlo do iznosa od 70.491.104,41 kuna, koji predstavlja osnovicu za izračun participacije svakog suvlasnika u troškovima dovršetka izgradnje u skladu s površinom i naravi objekta u svom vlasništvu. Tvrdi da je stručna služba tužitelja za svaki prostor pojedinačno sačinila obračun, kojim je utvrđen iznos participacije svakog od suvlasnika u troškovima dovršetka gradnje, tako je utvrđena prosječna cijena po jednom m 2 prostora, podijelivši ukupnu cijenu radova dovršetka od 70.491.104,41 kunu sa ukupnom površinom od 11.919,69 m2, da je tako dobivena prosječna cijena po 1 m 2 u iznosu od 5.913,84 kune, pomnožena sa površinom tuženikove nekretnine od 30,20 m 2 pa sa koeficijentom 0,50, kako bi se valorizirala razlika u smještaju i kvaliteti svakog pojedinog prostora u objektu prema važećem standardu, a koji iznos je pomnožen sa faktorom 1,00, kako bi se valorizirala razlika u ugovorenom nivou dovršetka ključ u ruke ili roh-bau predmetnog prostora te da je tako utvrđeno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 89.298,94 kune. Tužitelj dakle svoj tužbeni zahtjev glede visine potraživanja temelji na svojim jednostranim aktima, Zapisniku 27. sjednice Povjerenstva za dovršenje gradnje predmetnog objekta od dana 5. travnja 2002. te na krajnjem obračunu koje je prihvatilo Povjerenstvo za izgradnju prihvatilo povodom okončanja svih radova i plaćanja istih od strane tužitelja. Tuženik pak tijekom postupka izričito osporava visinu potraživanja tužitelja navodeći pak na ni koji način nije sudjelovao u sastavljanju dokumenta nazvanog Formiranje cijene dovršenja izgradnje za poslovni prostor (stranica 7 spisa), da ulaganja tužitelja navodno u konačnici iznose 70.491.104,41 kunu pa da takvu cijenu dovršetka izgradnje ne prihvaća jer je način na koji je formirana protivan pravilima, stvarnom stanju i zdravom razumu (podnesak tuženika od 9.12.2016.). Na raspravi od 14.2.2017. tuženik je naveo da tužitelj nikada nije tuženiku predočio konačni obračun radova koji su izvršeni radi dovršenja objekta te da tuženik nikada nije imao na uvid stvarna ulaganja koja su izvršena, jedinične površine, a smatra i da je tužitelj sa izvođačem neosnovano povisio cijenu izgradnje na način da je sklapanjem aneksa ugovora obavio radove koji su već bili obuhvaćeni i ranijim ugovorom po principu predaje objekta ključ u ruke pa nije bilo potrebno dodatno ugovarati i plaćati te radove. Smatra da je te nepotrebne radove kasnije tužitelj podijelio na sve suvlasnike - korisnike poslovnih prostora koji su to morali platiti. Protivi se ovako određenom načinu obračuna i podjele nastalih troškova prema tom ključu. Podneskom od 13.2.2017. navodi da vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju nije naznačio da nema nikakvih podataka kako i zašto je ulaganje tužitelja od 62.465.000,00 kn poraslo na 70.491.104,41 kn (razlika od 7.305.161,29 kn) i na što je taj iznos potrošen, a taj je iznos postao osnovica za izračune jedinične cijene doplate po m 2. Na raspravi od 21.9.2018. ističe da spisu ne prileži dokumentacija iz koje bi bila razvidna specifikacija sredstava za dovršenje izgradnje objekta. Na raspravi od 28. siječnja 2020. ističe kako bi tužitelj u konkretnom slučaju u pogledu visine utuženog trebao dokazati kolika je ukupna površina objekta Tržnica Gorica (s obzirom da je ista služila za osnovicu obračuna utuženog potraživanja, a iz vještačkog nalaza je jasno da je vještak koristio podatke tužitelja umjesto da je sam utvrdio ukupnu površinu), koliko je iznosila vrijednost izvedenih radova (vještak je koristio podatke tužitelja umjesto da je sam utvrdio vrijednost izvedenih radova jer je tužitelj isto tako u tužbi mogao navesti da su isti iznosili primjerice 100.000.000 eura), da li se i u kojem iznosu zbog predmetnih radova povećala vrijednost objekta, naposljetku tužitelj čak nije niti dokazao da je uopće platio predmetne radove. Ovakvim tvrdnjama tuženik je dakle izričito osporio tvrdnje tužitelja da je tužitelj izvedene radove potrebne radi dovršetka objekta Tržnica Gorica doista i platio, i to upravo u iznosu od 70.491.104,41 kn, kako to tužitelj tvrdi tijekom postupka.

9. U spisu prileži opsežna dokumentacija koja neminovno dokazuje da su izvedeni radovi na dovršetku objekta Tržnica Gorica, ali ona ne dokazuje da je upravo tužitelj navedene radove i platio, i to upravo u po tužitelju naznačenom iznosu od 70.491.104,41 kn, a koji iznos služi kao polazište za utvrđivanje obveze tuženika. Spisu ne prileži niti jedan račun, uplatnica ili bilo koji drugi dokument iz kojeg bi bilo moguće pouzdano utvrditi osnovanom tvrdnju tužitelja da je obavio plaćanja u iznosu od 70.491.104,41 kn te da mu je u smislu izvedenih radova koje je platio upravo u navedenom iznosu tuženik dužan izvršiti utuženo plaćanje. Osnovano tuženik ističe da tužitelj nikada nije predočio konačni obračun radova koji su izvršeni radi dovršenja objekta te da tuženik nikada nije imao na uvid stvarna ulaganja koja su izvršena. Pitanje visine potraživanja tužitelja koje temelji na pravilima o poslovodstvu bez naloga ne može se ocjenjivati na temelju tužiteljevog Zapisnika 27. sjednice Povjerenstva za dovršenje gradnje predmetnog objekta od dana 5. travnja 2002. (dalje u tekstu: Zapisnik od 5. travnja 2002.) te na krajnjem obračunu koje je prihvatilo Povjerenstvo za izgradnju prihvatilo povodom okončanja svih radova i plaćanja istih od strane tužitelja jer je riječ o internim aktima tužitelja kojima se ne može jednostrano obvezivati tuženika kao treću osobu jer tuženik u sačinjavanju istih nije na bilo koji način sudjelovao. Stoga Formiranje cijene dovršenja izgradnje za poslovni prostor od 27.11.2000. koji je sačinila stručna služba tužitelja izvršeno na temelju Zapisnika od dana 5. travnja 2002. te na krajnjem obračunu koje je prihvatilo Povjerenstvo za izgradnju prihvatilo povodom okončanja svih radova i plaćanja istih od strane tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka utemeljen na takvim internim aktima, odnosno obračunima sačinjenim od samog tužitelja ne predstavljaju valjane dokaze o postojanju i visini potraživanja tužitelja. Tužitelj je trebao pružiti dokaz koliko je iznosila vrijednost izvedenih radova, odnosno predložiti vještačenje na tu okolnost te dokazati da je platio predmetne radove upravo u iznosu koji je navela tužiteljeva stručna služba u dokumentu koji je nazvan Formiranje cijene dovršenja izgradnje za poslovni prostor od 27.11.2000., a na kojem dokumentu tužitelj, između ostalog temelji svoje potraživanje. Ujedno valja ukazati kako niti iz Zapisnika od 14.3.2002. ne proizlazi da ukupna cijena dovršetka izgradnje predmetnog objekta iznosi upravo 70.491.104,41 kuna te da je tužitelj taj iznos platio, već naprotiv, proizlazi da je Stručna služba Gradskog ureda za izgradnju priložila tabelarni prikaz broja potpisanih ugovora o sufinanciranju dovršetak izgradnje po diletacijama te da je na dan 19.3.2002. ukupno osigurano potpisanim ugovorima o sufinanciranju 84,65 % potrebnih sredstava za dovršenje izgradnje objekta. Ujedno valja napomenuti kako je u svom usmenom saslušanju vještak Žarko Željko naveo da njegov zadatak nije bio utvrditi kolika je bila ukupna vrijednost nužnih radova za dovršenje, već mu je prezentiran iznos od 70.491.104,41 kn kao iznos koji je tužitelj potrošio na dovršetak objekta. Isto tako da nije imao zadatak utvrđivati korisnu površinu "Tržnice Gorica", a niti utvrđivati da li se taj novac trošio isključivo na dovršetak objekta prema započetom projektu ili je tužitelj naknadno proširio obim poslova na neke objekte koji se ne tiču tuženika, ribarnica i sl. Dakle, nalaz i mišljenje vještaka u ovom postupku sačinjen je na temelju navoda jedne strane (tužitelja) o ukupnoj cijeni dovršetka izgradnje predmetnog objekta, a bez da je taj navod ičim dokazan pa se stoga takav nalaz i mišljenje ne može koristiti kao dokaz u ovom postupku. Dokumentacija koju je tužitelj dostavio u spis ne sadrži konkretne podatke o izvršenim plaćanjima, visini plaćanja i tijeku novca pa nije podobna da kod ovog suda stvori zaključak o tome da ukupna cijena dovršetka izgradnje predmetnog objekta iznosi upravo 70.491.104,41 kuna te da je tužitelj platio te radove upravo u tom iznosu. Ovaj sud se slaže sa izloženim pravnim osnovom poslovodstva bez naloga te sa stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci poslovni broj Rev-125/2025-2 od 12. veljače 2025., međutim u ovoj situaciji tužitelj je dužan točno i pouzdano dokazati koliki iznos je platio s naslova ulaganja u radove za dovršetak predmetnog objekta, kako bi se na temelju tog iznosa mogao utvrditi iznos za koji je imovina tuženika povećana, a što tijekom postupka nije dokazao. Točan iznos ulaganja nije činjenica koja se pretpostavlja, niti činjenica koja je općepoznata pa da je tužitelj ne bi trebao dokazivati, a niti se radi o činjenici koja se može dokazivati samim navodima tužitelja, bez da se ti navodi potkrijepe ijednim dokazom, a sve s obzirom da je upravo to sporna činjenica između stranaka. Kako je upravo plaćanje troškova dovršetka izgradnje predmetnog objekta bitan uvjet da bi uopće tužitelj imao pravo na naknadu po navedenoj osnovi, a kako tu činjenicu tužitelj nije dokazao, valjalo je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti. Prema tome, tužitelj, na kojem je primjenom odredbe članka 219. stavak 1. i članka 221.a ZPP bio teret dokaza tih činjenica, bio je dužan u spis priložiti dokumentaciju na osnovu koje bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je (i u kojem točno iznosu) izvršio plaćanja, a što, međutim, nije učinio. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odluke sudova kojima se prihvaća njegov tužbeni zahtjev u istovrsnim predmetima te da se kao ukupan trošak radova može uzeti onaj preciziran u dokumentaciji tužitelja, tim više jer iz odluka koje je tužitelj dostavio u spis ne proizlazi da bi tuženici u tim predmetima izričito osporili da je tužitelj izvršio plaćanje upravo u tužbi navedenom iznosu. Ukazuje se da radi utvrđenja tih odlučnih činjenica tužitelj nije predlagao izvođenje drugih dokaza pa se stoga njegov zahtjev ukazuje kao neosnovan pa je odlučeno kao u toč. I. izreke.

10. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tuženiku je priznat trošak sastavljanja podnesaka od 4.1.2012., 9.12.2016., 28.2.2017., 13.9.2017., 3.1.2020. u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 2.7.2010., 27.9.2011., 27.5.2014., 24.2.2016., 14.2.2017., 28.12.2017., 21.9.2018., 28.1.2020., 2.7.2020., 9.9.2020., 12.11.2020., 17.4.2023., 3.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za ročišta održana 5.5.2014. i 17.10.2017., priznato mu je 25 % nagrade iz Tbr 7 Tarife, odnosno 50,00 EUR za svako navedeno ročište temeljem Tbr 9 toč. 5. Tarife, obzirom da su ista ročišta odgođena prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva s tog osnova tuženik odbijen (toč. III. izreke). Priznat mu je trošak sastavljanja žalbe na presudu od 11.1.2021. u iznosu od 250,00 EUR temeljem Tbr 10 toč. 1. Tarife. Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat mu je trošak sudske pristojbe na žalbu iznosu u kojem je i plaćen (164,97 EUR), dok je s preostalim dijelom zahtjeva s tog osnova tuženik odbijen (toč. III. izreke). Ujedno se ukazuje kako VSRH u svojoj odluci Rev 396/2022-2 od 23. kolovoza 2022. izražava stav da mogućnost priznavanja nagrade za sastav više od četiri obrazložena podneska ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o dugotrajnom i pravno i činjenično složenom sudskom postupku, ovaj sud je tuženiku priznao nagradu za sastav više od četiri obrazložena podneska, ali samo za one podneske koji su bili potrebni za vođenje parnice. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

10.1. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 14.2.2017., budući da je toga dana održana glavna rasprava za koju je tuženiku priznat trošak pa je tuženik svoje navode iz tog podneska mogao iznijeti na održanoj raspravi. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja podneska od 24.6.2025. jer u tom podnesku tuženik ponavlja svoje navode iznijete tijekom postupka. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja podneska od 22.10.2021. i 11.7.2022. upućivanih Županijskom sudu u Splitu jer tužitelj nije dokazao da bi te podneske upućivao višem sudu, a niti je sudu poznat sadržaj istih. jer Člankom čl. 4. st. 1. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne Novine” broj: 118/18-u daljnjem tekstu ZOSP) propisano je da obveza plaćanja sudskih pristojbi nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Isto tako, Tar. br. 2. st. 2. Tarife sudskih pristojbi, a koji se Tar. br. odnosi na parnični i ovršni postupak, propisano je kako se za tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, prijedlog za ovrhu, protuovrhu i osiguranje, rješenje o ovrsi, protuovrsi i osiguranju, prijedlog za povrat u prijašnje stanje, prijedlog za osiguranje dokaza i odgovor na prijedlog za ponavljanje postupka, tužbu, žalbu i reviziju plaća se polovica pristojbe iz stavka 1. ovoga Tar. br. Budući da za tuženika nije nastala obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu obzirom da postupak nije pravomoćno okončan, sa zahtjevom za naknadom troška s tog osnova tuženik je odbijen. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke.

U Zagrebu, 31. srpnja 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Splitu.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po punomoćniku