REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-240/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 40/II., protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Hana Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galeria Importanne, Iblerov trg 10/VII., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 31. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu 3208402532, sklopljenog 13. veljače 2007. između tuženika kao kreditora i ŽF kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 579,21 EUR s zateznim kamatama od 24. veljače 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 678,77 EUR s zateznim kamatama od 31. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 412,30 EUR s zateznim kamatama od 31. srpnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 185,85 EUR s zateznim kamatama od 14. veljače 2007. do isplate te u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 579,21 EUR za razdoblje od 14. veljače 2007. do 23. veljače 2007. te od 24. veljače 2007. do isplate po stopi koja čini razliku između stope zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i OF kao korisnik kredita 13. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu 3208402532 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu da je, između ostalog, određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan platiti naknadnu sukladno odluci banke (''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.''). Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti korisniku kredita ulaznu naknadu u iznosu od 765,06 EUR/3.962,84 kn koju je primio temeljem te ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/). Navedena odredba da je ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. S obzirom je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, to da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu te da je ista nepoštena, koje stajalište o nepoštenosti ulaznih naknada da je izrazio i Sud Europske unije u predmetima C-84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 8. lipnja 2023. korisnik kredita OF ustupio tužitelju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 765,06 EUR s zateznim kamatama od dana kada je ulazna naknada plaćena, 14. veljače 2007., do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije naplaćena u iznosu od 765,06 EUR, već u iznosu od 4.364,06 kn/579,21 EUR. Smatra da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena (2.092,29 EUR), da za deklaratorni tužbeni zahtjev ne bi smjela biti određena posebna vrijednost predmeta spora te da bi vrijednost predmeta spora za cijeli postupak trebala biti jednaka iznosu kondemnatornog tužbenog zahtjeva. S obzirom da je predmetna ulazna naknada naplaćena 23. veljače 2007., ističe prigovor zastare (pokretanje kolektivnog potrošačkog spora da nije dovelo do prekida zastare u ovom slučaju). U odnosu na Ugovor o cesiji navodi da je isti ništetan, s obzirom da tražbine koje su predmetom ustupa nisu niti određene niti odredive, a kako je Ugovor o cesiji ništetan, to da tužitelj ne može biti aktivno legitimiran zahtijevati povrat iznosa naplaćenog po osnovi ulazne naknade. Osim toga, ističe i da su potrošačka prava strogo osobne naravi i, stoga, nisu prenosiva pa da bi i zbog tog razloga Ugovor o cesiji bio ništetan. Podredno, ističe da su na tužitelja Ugovorom o cesiji prenesene ugovorne tražbine korisnika kredita, a da tužitelj u ovom postupku zahtijeva ostvarenje izvanugovornih tražbina. Navodi niz tvrdnji koje nemaju veze s predmetom ovog spora (da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja sudova iz presuda donesenih u kolektivnim potrošačkim sporovima – što tužitelj niti ne čini te navode koji se odnose na navodno postavljenu stupnjevitu tužbu, koja u konkretnom slučaju nije podnesena). Nadalje, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita imao status potrošača. Poziva se na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 143/2013.) te Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine, broj: 15/2014.) prema kojima da je bilo dopušteno ugovaranje naknade, između ostalog, za obradu kreditnog zahtjeva, a da je ugovaranje iste bilo isključeno samo kod stambenih potrošačkih kredita, međutim, tek od stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 101/2017.). Naposljetku, da je osporavana odredba čl. 2. Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, prema odredbi čl. 84. ZZP-a/03 da nije dopušteno ocjenjivati poštenost/ništetnost onih ugovornih odredaba koje se odnose na predmet ugovora i cijenu ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tvrdi da je korisniku kredita bilo jasno i prije sklapanja Ugovora o kreditu da mora platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita, jer mu je to na jasan i razumljiv način prezentirano od strane zaposlenika banke, koji su su mu predočili Odluku o Tarifi naknada za usluge banke, a u kojoj je u točki B3.4.1.1 na jasan i određen način navedeno da se za obradu kredita plaća naknada u iznosu od 1% od iznosa kredita, koja naknada je dodatno umanjena za 30%, temeljem točke B3.4.5. (korisnici paketa računa) pa je korisniku kredita u konačnici naplaćena naknada u iznosu od 0,7% od iznosa kredita. Međutim, u slučaju da sud smatra da navedena odredba čl. 2. st. 4. Ugovora kreditu podliježe testu nepoštenosti, navodi da ista, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ne uzrokuje, suprotno načelu svjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da su se predmetnom ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: troškova rada (troškovi plaća i naknada plaća i njima povezani troškovi), administrativni troškovi i amortizacija materijalne i nematerijalne imovine (materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge poput režijskih troškova, troškova održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi), troškovi provizija i naknada (nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba) te troškovi poreza i drugih administrativnih davanja (PDV i sl.). Tuženik ukazuje na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da je u svakom pojedinom slučaju potrebno ocijeniti da li se je priroda stvarno pruženih usluga mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, uzimajući u obzir ne samo ugovorne odredbe, već i oglašavanje te obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnim tijekom pregovora.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika, smatra da tražbina koja mu je ustupljena nije strogo osobne naravi te da je ista mogla biti predmetom prijenosa te da ta tražbina nije ugovorne, već izvanugovorne naravi (stjecanje bez pravne osnove). Stoga da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. Smatra da status korisnika kredita kao potrošača proizlazi već iz samog Ugovora o kreditu, budući da se kao namjena kredita navodi kupnja stana, ali da u tu svrhu predlaže saslušati korisnika kredita. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Smatra da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer je upravo on inzistirao na navedenoj nepoštenoj i ništetnoj odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu pa da je dužan platiti zatezne kamate od dana kada je stekao ulaznu naknadu. Budući da tuženik nije dostavio potvrdu iz koje bi proizlazilo da je po osnovi ulazne naknade naplatio manji iznos od onog koji se potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom, ostao je kod zahtjeva za isplatu ranije postavljenog iznosa.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su obavijest o ustupu tražbine (list 7. – 8. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 8. lipnja 2023. između korisnika kredita ĆF kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 9. – 13. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), Ugovor o namjenskom kreditu 3208402532 sklopljen 13. veljače 2007. između tuženika kao kreditora i ĆF kao korisnika kredita te NF kao založnog dužnika (list 15. - 23. spisa), tuženikova interna uputa za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 91. – 93. spisa), ispis visine naknada koje u svo poslovanju primjenjuje tuženik (list 94. – 99. spisa), tuženikovi Opći uvjeti poslovanja doneseni od strane uprave tuženika 6. srpnja 1999. (list 100. – 104. spisa), potvrda tuženika od 7. srpnja 2025. (list 129. spisa) te je saslušan svjedok OF (list 130. - 131. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita ĆF temeljem te odredbe.

7. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita OF imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prije svega, s obzirom da je na ročištu od 14. srpnja 2025. tužitelj povukao tužbu u odnosu na isplatu iznosa od 185,85 EUR (smanjio je tužbeni zahtjev za isplatu s iznosa od 765,06 EUR na iznos od 579,21 EUR, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe) s zateznim kamatama od 14. veljače 2007. do isplate, kao i u odnosu na isplatu zateznih kamata na potraživani iznos od 579,21 EUR za razdoblje od 14. veljače 2007. do 23. veljače 2007. te za razdoblje od 24. veljače 2007. do isplate u visini razlike između stope zateznih kamata koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora i stope koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa, na koju dispoziciju je tuženik izričito pristao, valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

9. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. veljače 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je OF sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje nekretnine koja mu je trebala služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog ĆF, koji je izjavio da je svrha kredita bila financiranje kupnje stana za stanovanje, a i u samom ugovoru, u odredbi čl. 6., je navedeno da je namjena kredita kupnja stana na određenoj adresi, slijedom čega se zaključuje da je OF sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

13. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

15. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

16. Iz iskaza svjedoka ĆF proizlazi da on nije imao mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, niti da mu je ikada pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju tom naknadnom, a niti da mu je ikada predočena Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora na koju se poziva ta odredba ugovora.

17. Iz iskaza svjedoka JF sud je utvrdio da odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

18. Štoviše, niti tuženik to ne osporava. Tuženik tvrdi da je ĆF bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sam OF, ali je nedvojbeno da isti niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

19. 25. Nadalje, odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

20. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

21. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

22. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 138.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, radilo se je o stambenom kreditu građana za kupnju nekretnine, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje (čl. 1., 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu).

23. Iz toga proizlazi da odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

24. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

25. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

26. Nadalje, sve i da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu napomenuo korisniku kredita da se predmetnom naknadom za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva podmiruju upravo oni troškovi koji se (po prvi puta) spominju u ovom postupku (operativni troškovi - troškovi rada djelatnika banke, materijalni troškovi - cijene uredskog materijala, energenata, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge - trošak poštarine i povezani troškovi, administrativni troškovi i sl..), iz svih okolnosti je očito da to nije bilo tako.

27. Naime, zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi koje tuženik spominje (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu. Iz navoda stranaka proizlazi da je tuženik naplaćivao različitu ulaznu naknadu ovisno o vrsti odobrenog kredita te ovisno o visini odobrenog kreditnog iznosa, što znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

28. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

29. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

30. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), a da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora (iz dokaza u spisu nije bilo moguće utvrditi je li predmetna naknada naplaćena iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita ili je ista posebno naplaćena, a sam korisnik kredita se toga nije mogao sjetiti), to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

31. Stoga je navedena odredba, u dijelu posljednje rečenice koja glasi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

32. Osim toga, Odluka o Tarifi naknada za usluge kreditora predstavlja, u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, opće uvjete ugovora, a osnovni preduvjet za primjenu općih uvjeta ugovora je taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a), a tuženik nije dokazao da je Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora, u kojoj se navodno navode parametri za obračun ulazne naknade, ikada uručio korisniku kredita ĆF niti da mu je ukazao gdje bi iste mogao pronaći, ako je eventualno poslovna politika tuženika bila da se isti osobno ne uručuju, već da se javno objavljuju na određenom mjestu (primjerice tuženikovoj internetskoj stranici), a OF osporava da bi mu navedena odluka kreditora ikada bila predočena.

33. Stoga valja zaključiti da ĆF ti parametri iz Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora nisu bili poznati, slijedom čega ga ti opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

34. Bez primjene Odluke o o Tarifi naknada za usluge kreditora, kao općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'', ostaje neodređena i neodrediva.

35. Naime, nije jasno koju to dodatnu novčanu činidbu (pored povrata kredita i plaćanja ugovornih /redovnih/ kamata) korisnik kredita mora izvršiti.

36. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

37. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

38. S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba plaćanja naknade od strane korisnika kredita u smislu odredbe čl. 2., posljednje rečenice, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 2. u citiranom dijelu neodređena i neodrediva.

39. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

40. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora.

41. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

42. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

43. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) OF imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO- a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

44. Visina naknade koju je OF platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) nije sporna i ista iznosi 4.364,06 kn ili 579,21 EUR[1] te je ista naplaćena 23. veljače 2007., kao što to proizlazi iz potvrde tuženika od 7. srpnja 2025.

45. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

46. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

47. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je OF ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

48. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

49. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

50. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

51. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. st. 1. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

52. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

53. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

54. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ĆF u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

55. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

56. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

57. S obzirom da odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

58. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 579,21 EUR s zateznim kamatama.

59. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 23. veljače 2007. (iako tužitelj iste potražuje od 24. veljače 2007. pa su mu od tog dana i dosuđene), iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

60. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora.

61. Budući da je tužitelj na posljednjem ročištu djelomično povukao tužbu u pogledu kondemnatornog tužbenog zahtjeva (s iznosa od 765,06 EUR na iznos od 579,21 EUR), odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a i čl. 154. st. 1. ZPP-a.

62. Vrijednost predmeta spora utvrđena je rješenjem suda na ročištu od 21. svibnja 2025. na način da je za deklaratorni tužbeni zahtjev određen VPS u iznosu od 500,00 EUR, a za kondemnatorni tužbeni zahtjev VPS u iznosu od 765,06 EUR, koliko je tužitelj tada potraživao, sve sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a.

63. Dakle, do djelomičnog povlačenja tužbe VPS za sve tužbene zahtjeve je iznosio 1.265,06 EUR, a nakon djelomičnog povlačenja tužbe iznosi 1.079,21 EUR.

64. Troškovi parničnog postupka odmjeriti će se prema VPS koji je vrijedio u vrijeme poduzimanja konkretne radnje te prema uspjehu u sporu u toj fazi postupka.

65. Do djelomičnog povlačenja tužbe, na ročištu od 14. srpnja 2025., tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 87,86% (100% u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev i 75,71% u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev /dosuđenih 579,21 EUR/potraživanih 765,06 EUR=0,757077/, pa je njegov prosječni uspjeh 87,86% /100 + 75,71 = 175,71 : 2 = 87,855/), dok je tuženik uspio u omjeru od 12,14%, dok je nakon djelomičnog povlačenja tužbe tužitelj u parnici uspio u omjeru od 100%.

66. Nakon što se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika (arg. iz čl. 154. st. 2. ZPP-a), proizlazi da je za radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u omjeru od 75,72%, a za radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe troškove u omjeru od 100%, dok sam tuženik nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

67. Stoga tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 141,98 EUR (75,72% od 187,50 EUR, sukladno Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 141,98 EUR (75,72% od 187,50 EUR, sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. svibnja 2025. u iznosu od 141,98 EUR (75,72% od 187,50 EUR, sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 14. srpnja 2025. u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT- a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 25,51 EUR (75,72% od plaćenih 33,69 EUR, sukladno Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 678,77 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

68. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

69. Stoga je preko iznosa od 678,77 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.091,07 EUR, za iznos od 412,30 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

70. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 31. srpnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku