REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-766/2023-47.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Klara Jandroković, odvjetnica u OD Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 (pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Klare Jandroković, odvjetnice iz Zagreba i zz tuženika Maje Marte Markonja, odvjetnice u OD Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 31. srpnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 166- 147/2005 sklopljenog između CT i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d dana 12. listopada 2005. u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 166-147/2005 sklopljenog između CT i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d dana 12. listopada 2005. koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb 10000, OIB: 14036333877 da tužitelju CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 14.397,60 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prilikom plaćanja mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb 10000, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] cjelokupni prouzročeni parnični trošak 6.325,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.547,79

EUR.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio dana 12. listopada 2005. godine s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 166-147/2005 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.300,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate do 31. listopada 2034. od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 3,99 %, s tim da je kamatna stopa promjenljiva, dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Kredit je korišten radi kupovine kuće.

Nadalje, odredbom članka 5. Ugovora o kreditu određeno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita jednokratno. Temeljem navedene odredbe tuženik je 27. listopada 2005. od njega naplatio iznos od 872,42 EUR/ 6.573,28 HRK.

Tuženik je predmetnu odredbu sastavio i unaprijed pripremio u Ugovoru te kao takvu mu prezentirao po načelu „uzmi ili ostavi“ bez mogućnosti da se o istoj pregovara, a što je protivno odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi.

Naime isti propisuje da je nepoštena ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka navodi kako se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da je navedena odredba u dijelu kojim propisuje da se korisniku kredita prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno, unaprijed pripremljena od strane tuženika, da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te on na istu nije imao utjecaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, ista se ima utvrditi nepoštenom, odnosno ništetnom.

Naime njemu ni danas nije jasno koji su to troškovi obrade za koje je platio iznos od 872,42 EUR/ 6.573,28 HRK nastali kod tuženika, osobito ako se uzme u obzir da je tuženik kreditna institucija s brojnim zaposlenicima zaposlenim upravo u svrhu obrade, a koje nije dužnost njega financirati. Pritom navedeni troškovi obrade nisu obrazloženi niti prilikom sklapanja ugovora, niti naknadno. Smatra kako navedena odredba Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, a niti odrediva, budući da iz iste ne proizlazi koje je to troškove obrade korisnik kredita bio dužan snositi i u kojem iznosu, pa je stoga nesumnjivo došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba članka 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ ništetna zbog čega je tuženik mu dužan vratiti iznos od 872,42 EUR/ 6.573,28 HRK plaćen na temelju navedene odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2005. Navedena utvrđenja odnose se i na odredbu članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“ na temelju koje je tuženik od njega u više navrata protuzakonito naplatio taksu, i to iznos od 132,72 EUR / 1.000,00 HRK dana 25. travnja 2006., iznos od 298,63 EUR / 2.250,01 HRK dana 26. studenog 2009., iznos od 323,71 EUR /2.439,02 HRK dana 21. prosinca 2010. i iznos od 995,42 EUR / 7.500,00 HRK dana 17. srpnja 2012., odnosno ukupno 1.750,48 EUR / 13.189,03 HRK.

Naime, on je u više navrata vršio prijevremene djelomične otplate kredita i stoga mu je naplaćena izlazna naknada kao ustvari svojevrsni trošak tuženika radi prijevremenog zatvaranja kredita. Članak 8. stavak 3. Ugovora o kreditu koji regulira postupak prijevremene otplate kredita na način da se korisnika kredita unaprijed obveže na plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d. je ništetan iz istih razloga ranije navedenih za odredbu članka 5. Ugovora o kreditu. Navedena odredba nije jasna, lako uočljiva i razumljiva jer iz Ugovora nije uopće moguće utvrditi kako se određuje visinu navedene naknade. Osim što je visina naknade vezana uz Odluku o naknadama banke koja će tek biti na snazi, u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita, ne postoje jasno i egzaktno definirani parametri za utvrđenje iste te ju je stoga nemoguće odrediti što je sukladno odredbama članka 270. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima čini ništetnom. O navedenoj odredbi se također nisu vodili nikakvi pregovori već je ista bila sadržana unaprijed od tuženika sastavljenom Ugovoru na koji on ni na koji način nije mogao utjecati te je iz navedenog razloga došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

Uz navedeno, navedena ugovorna odredba ne ispunjava Zakonom o zaštiti potrošača propisane kriterije koje obavijest o financijskoj usluzi mora imati, opis osnovnih obilježja financijske usluge i ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

Prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije mu pojašnjeno kako će se određivati i naplaćivati kako ulazne, tako i izlazne naknade, pa stoga, a i iz svega navedenog, proizlazi kako je odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“, ništetna zbog čega je tuženik dužan mu vratiti iznos od ukupno 1.750,48 EUR / 13.189,03 HRK plaćen na temelju navedene odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 132,72 EUR / 1.000,00 HRK od 26. travnja 2006., na iznos od 298,63 EUR / 2.250,01 HRK od 27. studenog 2009., na iznos od 323,71 EUR /2.439,02 HRK od 22. prosinca 2010. i na iznos od 995,42 EUR / 7.500,00 HRK od 18. srpnja 2012.

Tužbeni zahtjev postavlja u iznosu od 15.945,39 € / 120.140,54 HRK s obrazloženjem kako slijedi.

Na temelju ništetnosti valutne klauzule potražuje:

(a) iznos od 14.006,04 EUR / 105.528,48 HRK koji predstavlja ukupnu preplatu mjesečnih anuiteta do dana konverzije zbog nezakonite primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i

(b) iznos od 6.004,34 EUR / 45.239,72 HRK koji predstavlja iznos zakonskih zateznih kamata tekućih od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. rujna 2015.

Na temelju ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu i članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu potražuje:

(c) iznos od 2.622,91 EUR / 19.762,31 HRK koji predstavlja iznos plaćenih ulaznih i izlaznih naknada na temelju ništetnog članka 5. Ugovora o kreditu broj: 166-147/2005 (872,42 EUR/ 6.573,28 HRK) i članka 8. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 166- 147/2005 (1.750,48 EUR / 13.189,03 HRK) i

(d) iznos od 3.387,18 EUR / 25.520,70 HRK koji predstavlja iznos zakonskih zateznih kamata tekućih od neosnovanog plaćanja naknada do dana konverzije 30. rujna 2015., a što sve ukupno iznosi 26.020,47 EUR/ 196.051,21 HRK.

Prilikom provođenja konverzije tuženik mu je navodno otpisao cijeli nedospjeli dug koji je korištenjem tečaja na dan konverzije iznosio 10.203,95 CHF (9.468,15 EUR / 71.337,80 HRK – f), no koji bi po početnom tečaju iznosio 48.648,01 HRK, odnosno glavnica je pogrešno obračunata za iznos od 3.011,45 EUR / 22.689,80 HRK (e).

Tuženik je sukladno Aneksu Ugovora o kreditu mu isplatio visinu preplate iz konverzije u iznosu od 3.618,38 EUR / 27.262,69 HRK (g).

On stoga potražuje zbroj ukupne preplate mjesečnih anuiteta do dana konverzije (a), uglavničenih zakonskih zateznih kamata tekućih od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. rujna 2015.(b), ukupno nezakonito naplaćenih ulaznih i izlaznih naknada (c) i uglavničenih zakonskih zateznih kamata tekućih od neosnovanog plaćanja naknada do dana konverzije 30. rujna 2015. (d) koji zbroj sveukupno iznosi 26.020,47 EUR/ 196.051,21 HRK, uvećan za iznos od 3.011,45 EUR / 22.689,80 HRK (e) koji predstavlja iznos pogrešno obračunate glavnice te umanjen za u konverziji od strane tuženika priznat otpis u iznosu od 9.468,15 EUR / 71.337,80 HRK (f) i preplatu u iznosu od 3.618,38 EUR / 27.262,69 HRK (g) - (a+b+c+d+e-f-g).

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 6.6.2025. (list 558 i 559 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu usklađenu s dopunom nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a kao što je tužbeni zahtjev navedeni u citiranom podnesku.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 109 do 148 spisa) tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare.

Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine.

Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, on smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U- III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine.

Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja njemu, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača.

U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz tužbe proizlazi da je on tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 2005. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 2023. godine dakle čak šesnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa njemu. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarnom roku

iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen.

Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“.

Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve njegove pretpostavke navodne odgovornosti za štetu.

Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete.

Smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 12. listopada 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

Ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s njim s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda.

Ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana, te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15.

Ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s njim s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).

Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.

Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje njegovu obvezu da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“).

U tom smislu, ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: „…iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik.“. Spomenuto proizlazi iz presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-809/15 od 4. srpnja 2016. i Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj P-945/15 od 8. kolovoza 2016, obje presude dostavljene u spis predmeta;

Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavke za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

Te su pretpostavke obogaćenje na strani stjecatelja, na teret imovine druge osobe koje nije opravdano niti ima bilo kakvu pravnu osnovu, a u tom kontekstu treba dodati da činjenica sklapanja Aneksa kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu ima odlučan utjecaj na isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. Naime, čak i u slučaju zaključka da su sporne odredbe prije konverzije bile ništetne (na čijem utvrđenju ništetnosti tužitelj u osnovi i temelji svoj tužbeni zahtjev na isplatu), pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca. Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana. Prethodno obrazložena njegova pravna shvaćanja o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. Nadalje, iz spomenutog rješenja broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine također jasno proizlazi pravno shvaćanje VSRH da u slučaju provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/ 15, nema mjesta niti primjeni utvrđenja Europskog suda iz odluke u predmetu broj C-118/17 T protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. g. VSRH naglašava da konverzija prema odredbama ZID ZPK NN 102/15 nije bila obvezujuća za korisnike kredita kao što je to bio slučaj u navedenom predmetu.

VSRH obrazlaže da je u toj odluci zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, zauzeto je i pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena, a također i da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe.

Najvažnije od svega navedenog, prema shvaćanju VSRH temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je on sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. „22 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ulazi u područje primjene te direktive. (…)

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.“ Smatra da konverzija provedena prema odredbama ZID ZPK / 15 ne proturječi spomenutoj Odluci Europskog suda i Direktivi. Upravo suprotno, ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da ga se stavi u pravni položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule, spomenuto načelo „ravnoteže stranaka“ bilo bi značajno i nezakonito narušeno u koristi tužitelja - potrošača. Iz Ugovora o kreditu nedvosmisleno proizlazi volja i namjera tužitelja da mu se odobri kunski kredit s valutnom klauzulom u CHF, a ne kunski kredit vez valutne klauzule.

Naglašava kako u ovome slučaju nema primjene presude Suda EU posl. br. C-451/18, prema kojoj odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Naime, činjenični supstrat o ovome predmetu u značajnoj mjeri razlikuje od onoga u predmetu C-451/18, budući da u ovome slučaju do konverzije nije došlo sporazumom stranaka, već riječ o prisilnim zakonskom propisu.

Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, on se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju vještak bi trebao utvrditi je li on za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Naime, kao što je već obrazloženo, konverzijom je već bitno umanjena obveza tužitelja iz osnovnog ugovora o kreditu. Sve navedeno o učincima konverzije, također jasno proizlazi iz Aneksa uz Ugovor o kreditu sklopljenog između tužitelja i njega kojim je ugovorena i izvršena konverzija sukladno ZID ZPK NN 102 / 15, pa je utvrđena visina preplate i način na koji ju je tužitelj iskoristio.

Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, on će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa.

Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu on kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto.

Ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da on odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

Nadalje, osporava navode tužitelja kako istom od njegove strane nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, on je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, on je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i njegov zaposlenik koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak.

Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike.

Pritom, ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način:

„Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Dokaz: - Bilten o bankama iz kolovoza 2006. godine (str. 7-12.);

- Osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak od 25. travnja 2013. godine;

Također, dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno njegove interne projekcije o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.

Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak.

Slijedom navedenog, ističe kako nije razumno za očekivati da on isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „ U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, … čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. „

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako on nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno on je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi ističe kako čak i da je on kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od njegove strane.

Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da on, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“

Protivi se provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite.

Naime, ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR.

Također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovore o kreditu, kao i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita.

Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u CHF ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita.

Tužitelj u tužbi samo paušalno i kratko navodi kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom da je riječ o odredbama ugovora koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, a unaprijed su sastavljene te tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, te je na taj način prouzročena značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode.

Nadalje, ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako on ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će on naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.

Spomenuti čl. 5. Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno“ Dakle, tužitelj načelno osporava da bi on imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

Članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“

Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. ZT v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv TTLC, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“

Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije.

Trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), u čl. 2. st. 1 t. 7., navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. Unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2005. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog, ukoliko bi se zaključilo kako je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (a samim time i Zakona o zaštiti potrošača, budući da je prethodno navedeni lex specialis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) naknada za obradu kredita cijena ugovora o kreditu, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a sukladno kojoj je on ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) i odredbi čl. 96. st, 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno navodi kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se ista smatra nepoštenom ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Slijedom navedenog, ističe kako su navodi tužitelja potpuno promašeni jer naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO; te podredno, čak i da to nije tako, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna. Naplata naknade temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO.

Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da njemu u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje njega na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo njegovo pravo je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu.

Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i odredbe čl. 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu.

Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da on sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je on navodno naplatio tužitelju odgovarao bi iznosu štete koju on trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. On prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu i administrativnih troškova.

Kao što je već navedeno tužitelju je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 110.300,00. Međutim, tužitelj je nakon sklapanja Ugovora u kreditu pristao na konverziju kredita iz CHF valute u EUR valutu te sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu od 19. siječnja 2016. godine (dalje u tekstu: „Aneks“). Slijedom navedenog, a kao što je vidljivo i iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju iznos koji se trebao isplatiti za prijevremenu otplate kredita, isplatio se u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu on zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih on drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je on platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju on trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Slijedom navedenog, prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja prikaz troškova njegove likvidnosti kod Citibank i Deutsche Bank za razdoblje od siječnja 2016. godine (od trenutka prijevremene djelomične otplate kredita) iz kojih je vidljiva visina negativnih kamata koje je plaćao i dalje plaća na sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Također, na okolnost nastanka i visine štete koju on trpi u obliku opisanih troškova likvidnosti, predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, FT i dokaz čitanjem ovjerene izjave HT, izvršnog direktora riznice tuženika.

Nadalje, osim štete u vidu troškova likvidnosti on zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, njegovo osoblje administracije poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju njegovo osoblje administracije je moralo u dva navrata na temelju zahtjeva tužitelja za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno Obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koji su uključivali neplaćenu glavnicu te redovne kamate i zatezne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, njegovo osoblje administracije je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa odnosno Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, njegovo osoblje administracije je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, njegovo osoblje administracije je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje njegovog osoblja administracije su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao njegovog osoblja administracije predstavlja štetu koju on trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti. Na okolnost nastanka i visine štete u vidu administrativnih troškova, predlaže izvesti dokaz čitanjem ovjerene izjave svjedokinje OT, voditeljice njegove administracije i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, FT iz [adresa].

U konkretnom slučaju, i da je tužitelj stvarno platio naknadu u iznosu od 7.125,00 kuna i 21.339,97 kuna (što ničim nije dokazano, već se samo paušalno navodi kako su isti iznosi plaćen) navedeni iznos bi predstavljao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345., st. 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. Podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi.

Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO.

I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da mu sud naloži da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi on bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim on nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.

Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“

S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu on isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi on bio nepošten. On nije nepošten. Prvenstveno, ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. On kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam on kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora.

U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 166- 147/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12.10.2005.(list 23 do 31 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166- 147/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.01.2016.(list 33 do 36 spisa), Otplatni plan (list 37 do 40 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 41 spisa), Pregled prometa za klijenta (list 43 do 54 spisa), Popis uplata za namirenje obveze po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 55 do 57 spisa).

Saslušan je tužitelj CT (list 424 i 425 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti GT iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 9.4.2025. (list 440 do 516 spisa).

Provedena je dopuna nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti GT iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba dana 3.6.2025. (list 555 i 556 spisa).

4. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika, a koji dokazni prijedlog je sud odbio kao neosnovan jer je nebitan za ishod ovog postupka. Također tuženik je predlagao da se financijski vještak očituje da li je konverzija provedena po Zakonu odnosno koliko je tužitelju banka isplatila prilikom provođenja konverzije te da se taj iznos oduzme od ukupnog zbroja. Sud je odbio prijedlog da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, jer o tome odlučuje sud da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da se provede vještačenje na okolnosti navedene u odgovoru na tužbu.

4.1.Tuženik je tijekom postupka predlagao i da se sasluša svjedok ĆT, međutim kasnije je odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika, kao što je bilo i sporno da li su navedene odredbe Ugovora o troškovima obrade kredita i obrade kod prijevremene konačne otplate kredita ništetne i je li posljedično tome tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedene iznose koje je stekao temeljem te odredbe.

7.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 166-147/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 12.10.2005. kojim mu je stavljen na raspolaganje korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 110.300,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria –Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora, ugovoreno da se zaračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno godišnje kao i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečno anuiteta iznosi 555,40 CH, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria –Bank d.d. za CHF na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 30.11.2005. godine,

- da je ugovoreno trajanje kredita do 31.10.2034. godine,

- da je člankom 5. predmetnog Ugovora ugovoreno da prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno i korisnik kredita da se obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe,

- da je člankom 8. stav 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita i djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria –Bank d.d.,

- da je namjena kredita- bila kupovina kuće,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana19.01.2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-147/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosilo 0,00 EUR uz kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR,

- da su ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata na dan 30.9.2015. godine iznosi 27.262,69 HRK.

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

10. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

11. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

12. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 166-147/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12.10.2005. godine, promjenjiva kamata i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

13.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

14. Iz iskaza tužitelja TT (list 424 i 425 spisa), utvrđeno je, da je po zanimanju drvni tehničar-stolar. Da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva od kredita utrošio da je za kupnju kuće u kojoj živi sa svojom obitelji. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga kada je podnio zahtjev u eurima, nisu mu odobrili. Nisu ga upozorili na nikakve rizike prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Sklopio je Aneks Ugovoru o kreditu iz razloga što bi čim prije otplatio kredit do kraja, a također porasle su mu i rate koje nije mogao plaćati. Pročitao je Ugovor o kreditu i to što je potpisao je razumio. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu platio je naknadu. Nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu bez plaćanja te naknade. Nije mogao pregovarati o visini naknade. Od strane djelatnika nije mu pojašnjeno na što se naknada odnosi. Kredit je u par navrata ranije otplaćivao i nešto je morao platiti u tom slučaju naknade, ali nije znao koliko će iznositi ta naknada i nije mogao o njoj pregovarati. Tu naknadu je morao platiti jer inače nije mogao ranije otplatiti kredit i također nije mogao pregovarati o visini te naknade. Kada je sklapao Aneks Ugovora o kreditu nije znao za ništetnu valutnu klauzulu. Nije bio svjestan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu da se zbog valutne klauzule rata kredita može mijenjati. Nije tražio od službenika banke ni od javnog bilježnika objašnjenja u svezi Ugovora o kreditu. Prvo je podnio Zahtjev za kredit u eurima, ali je odbijen, u druge banke osim predmetnu nije išao. Nakon par dana su ga iz banke zvali i rekli da može dobiti kredit u švicarskim francima. Kod javnog bilježnika ništa mu dodatno nisu pojasnili, samo je potpisao.

15.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

15.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je kupnja kuće. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju kuće u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

16.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom T izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba T potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se T nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

16.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

17. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

17.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

17.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

17.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

17.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. godine pa do sklapanja Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

18. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 12.10.2005. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF, ako ne možeš dobiti ni u jednoj drugoj valuti kredit. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Također ako ne možeš pregovarati o visini naknade za obradu kredita ili prijevremene otplate kredita iako ne možeš sklopiti Ugovor o kreditu bez plaćanja te naknade, te ako ti nitko ništa od djelatnika banke ne pojasni i ne informira te o tome na što se ta naknada odnosi dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a također tužitelj nije mogao utjecati ni na jednu odredbu Ugovora pošto se radi o tipskim Ugovorima.

Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja ni kvalifikacija koje bi se odnosile na sklapanje Ugovora o kreditu kao i na činjenice koje se odnose na naknadu zbog ranije otplate kredita.

18.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

19. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

20.U odnosu na troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% tj. odredbu članka 5. Ugovora o kreditu broj 166-147/2005 od 12.10.2005. godine kao i u odnosu na članak 8. stavak 3. predmetnog Ugovora, valja navesti da se ne radi o glavnim odredbama Ugovora o kredita u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora odnosno o predmetu Ugovora i cijeni, već o nuzgrebnoj odredbi, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti te odredbe sukladno članku 84. ZZP-a.

21. Prema odredbi članka 4. ZOO-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

21.1.Imajući u vidu da na sadržaj spornih odredbi Ugovora tužitelj nije mogao utjecati, a da obrada Zahtjeva i administracija kredita nepobitno spada u osnovnu redovitu djelatnost banke, te da takve odredbe predstavljaju sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog Ugovora tuženika kojeg potrošač može ili u cijelosti prihvatiti ili odbiti, radi se o nepoštenim i ništavim odredbama.

22. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi iz članka 5. i 8. stav 3. predmetnog Ugovora nije mogao nikako utjecati jer obrada Zahtjeva i administracija kredita spada u osnovnu redovitu djelatnost banke da sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a cijenu kredita predstavlja ugovorena kamata, te da tuženik nije tužitelju obrazložio o kakvim se konkretnim troškovima obrade zahtjeva prije isplate kredita radi, kao i u odnosu na prijevremenu konačnu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu kredita, sud utvrđuje da je jedina svrha tih odredbi da banci priskrbi dodatnu zaradu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača,. Prema odredbi članka 1024. stav 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema istom članku, ali stavku 3. propisano je da korisnik kredita je dužan naknaditi štetu "ako ju je davatelj kredita pretrpio" (a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao), prema stavku 4. istog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru trebalo vratiti.

23. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, sud utvrđuje da je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa su stoga sporne odredbe doista nepoštene u smislu odredbe članka 81. stav 1. ZZP-a, a time sukladno odredbi članka 87. sta 1. ZZP-a i ništave.

24.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

25. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

25.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

25.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 3,99% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

26. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

27.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti GT iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 9.04.2025. (list 440 do 516 spisa). U svojem nalazu i mišljenju vještak je na strani 10 i 11 u Tabeli prikazao razliku s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 105.731,24 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 14.032,92 EUR.

Nadalje je vještak prikazao na stranici 11 Tabele razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom te primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, te je ukupna razlika iznosa preostale glavnice zbog promjene tečaja 22.710,65 HRK, razlika glavnice u HRK po konverziji iznosi 71.336,90 , razlika iznosi -48.626,25 HRK, pa prema tome ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi -48.626,25 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -6.453,81 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 0,00 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 0,00 HRK.

Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.203,82 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 48.626,25 HRK.

Razlika između iznosa 0,00 HRK i iznosa 48.626,25 HRK je -48.626,25 HRK. Prema Izračunu konverzije kredita a za što je dodatno dostavljena dokumentacija (a koja se nalazi u prilogu nalaza i mišljenja) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 27.262,69 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.618,38 EUR.

Vještak je također u Tabeli na stranici 12 i 13 nalaza i mišljenja prikazao obračun zateznih kamata na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije (30.09.2015. godine).

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30.09.2015. godine iznose 6.015,01 EUR.

Prema članku 5. Ugovora prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

Sukladno popisu uplata za što je također naknadno dostavljena dokumentacija, zaračunata naknada je bila 27.10.2005. godine. Kredit je isplaćen u iznosu 110.300,00 CHF, te je tužitelju zaračanata naknada u iznosu od 1.378,75 CHF odnosno kunske protuvrijednosti 6.573,28 HRK odnosno eurske protuvrijednosti 872,42 EUR. Tužitelj je tijekom otplate kredita izvršio djelomične prijevremene uplate i to dana 26.11.2009. 2.250,01 HRK odnosno eurske protuvrijednosti 298,63 EUR, dana 21.12.2010. 2.439,02 HRK, eurske protuvrijednosti 323,71 EUR i 17.7.2012. 7.500,00 HRK, eurske protuvrijednosti 995,42 EUR.

Slijedom navedenog ukupna naplaćena naknada iznosi 2.490,18 EUR, a isto se odnosi na naknadu prilikom djelomičnih otplata kredita u iznosu od 1.617,76 EUR i naknadu prilikom obrade kredita 872,42 EUR.

Vještak je također naveo da prema Izračunu konverzije kredita je utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.9.2015. godine te iznosi 27.262,69 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.618,38 EUR.

Potraživanje tužitelja uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz članka 171. Zakona o obveznim odnosima ukupno iznosi 12.465,92 EUR.

Navedeni iznos je dobiven a nakon što se uzme u obzir redoslijed namirenja tj. naknada u iznosu od 2.490,18 EUR, zatim zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule do dana konverzije u iznosu od 6.015,01 EUR, više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 14.032,92 EUR, preplata utvrđena konverzijom -3.618,38 EUR a što ukupno iznosi 18.919,73 EUR od kojeg iznosa treba oduzeti razliku preostale glavnice zbog promjene tečaja i to 6.453,81 EUR.

28. Tužitelj je podneskom od 6.5.2025. (list 547 spisa), prigovorio nalazu i mišljenju vještaka iz razloga, jer da je vještak propustio izračunati iznos zakonskih zateznih kamata na naknade do dana konverzije, a koji da je sadržan u zadatku vještaka pod točkom V.

29. Vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja 3.6.2025. godine (list 556 i 556 spisa). U dopuni vještak je naveo da ukupno izračunate zatezne kamate na naknade po kreditu obračunate do dana 30.9.2015. godine iznose 1.931,68 EUR.

30. Nakon dopune nalaza i mišljenja, stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju vještaka, a sud ga je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

31. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

32.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče od dana 1. listopada 2015. godine do isplate.

Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja preplaćenog iznosa, budući da je on navedeni iznos stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim. Tuženik je dužan vratiti tužitelju iznos od 14.397,60 EUR, a koji iznos se sastoji od izračunatih zateznih kamata na naknade po kreditu obračunate do dana 30.9.2015. godine u iznosu od 1.931,68 EUR, naknade djelomičnih otplata kredita u iznosu od 1.617,76 EUR, te naknade prilikom obrade kredita u iznosu od 872,42 EUR, zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule do dana konverzije koje iznose 6.015,01 EUR, više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu 14.032,92 EUR. Valjalo je uzeti u obzir i preplatu utvrđenu konverziju u iznosu od 3.618,38 EUR (koji iznos od navedenih iznosa valjalo oduzeti), kao što je valjalo oduzeti i razliku preostale glavnice zbog promjene tečaja u iznosu od 6.453,81 EUR. Prema tome ukupno potraživanje tužitelja je utvrđeno uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz članka 171. Zakona o obveznim odnosima.

33. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

34. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci ove Presude točkom I, II i III.

35. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u svojem podnesku od 6.6.2025. godine i istim je smanjio tužbeni zahtjev. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja kao i dopune došlo je do sniženja tužbenog zahtjeva u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi koji je tužitelj kao korisnik kredita postavio i zatražio od tuženika isplatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime valutne klauzule kao i za troškove obrade prije isplate kredita, te troškove prijevremene konačne otplate kredita i djelomične otplate kredita, a sve na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

35.1.Tuženik svojim podneskom od 16.6.2025. protivio se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

36. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom V, jer prema važečoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva (iznos od 1.547,79 EUR). Međutim bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, kao što će to biti niže obrazloženo.

37. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu lii prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

38. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

38.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

39. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspi sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

41.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 500,00 eura, za sastav podnesaka od 5.10.2023., 22.1.2024., 6.5.2025., 6.6.2025. za svaki iznos od 500,00 eura, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT- a.

Za zastupanje na ročištu dana 4.7.2024., 24.10.2024., 15.1.2025., 7.7.2025. za svako iznos od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.125,00 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 700,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 6.325,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

42. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

43. O troškovima delegacije odlučiti će se posebnim Rješenjem.

U Krapini, 31. srpnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Klara Jandroković, A. Hebranga 9, Zagreb

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o. Ilica 1/A, Zagreb