Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-650/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice LŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Stjepku Medved, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, zastupan po pun. Luciji Novak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 1. srpnja 2025., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 31. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 9011404861 koji su tužiteljica LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sklopili dana 24.05.2006. na iznos od 39.000,00 CHF, kojima su glavnica i kamate te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF.

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50 da tužiteljici LŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.225,59 € (dvijetisućedvjestodvadesetpeteurai- pedesetdevetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od

1.956,81 € (tisućudevetstopedesetšesteuraiosamdesetjedancent) sa zakonskom zateznom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče od dana donošenja presude, tj. 31. srpnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 24.5.2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 9011404861 na iznos od 39.000,00 CHF. Otplata cijelog ovog kredita (glavnica i kamata) vezana je uz CHF putem tzv. „valutne klauzule“.

1.1. Navodi da je tijekom otplate kredita tečaj CHF znatno rastao, uslijed čega je došlo do velike razlike u visini otplatnih anuiteta u odnosu na one početno ugovorene u protuvrijednosti u HRK. Uslijed tih promjena tuženik je temeljem razlike u tečaju po svakoj mjesečnoj otplati ovoga kredita stekao neosnovano ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Smatra da je dio odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koji otplatu ovog kredita veže uz tečaj CHF na dan otplate svakog pojedinog anuiteta bez pojedinačnog pregovaranja o tome ništetan, budući da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.2. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 16.07.2014. i Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., odluke Ustavnog suda RH U-III-2521/2015, Vrhovnog suda RH broj Revt- 575/16 , Rev-2245/17 i Rev-2221/18-11 od 03.09.2019.

1.3. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO- a. Također, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.4. Ističe kako slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. ZZP - NN 41/14 i 110/15).

1.5. Predmetni je kredit sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran na način da je između stranaka sklopljen dodatak ugovora o kreditu kojim je isti kredit „pretvoren“ u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, ovom konverzijom nije u cijelosti ispravljena nepoštenost spornih odredbi ovoga kredita jer joj je tuženik obračunao ponovno kamatu koja je promjenjiva i koja je viša od one prvotno ugovorene, a kredit je ponovno vezan valutnom klauzulom, ovaj puta uz EUR. Budući u ovoj tužbi postavlja i kondemnatoran zahtjev za isplatom razlike duga jer konverzijom nije namirena u cijelosti, smatra da ima pravo u ovoj parnici zahtijevati ništetnost spornih ugovornih odredbi kredita te potraživati isplatu preplaćenih iznosa koji nisu namireni konverzijom, a koji iznosi će biti utvrđeni financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

1.6. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev koji će specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tužiteljica je podneskom od 08. kolovoza 2024. nakon obavljenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja konačno specificirala tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude, navodeći da za utuženi period nije uzela u obzir tzv. negativnu razliku jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istakao prijebojni zahtjev u odnosu na ovu razliku, pa u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. isti nema pravo na umanjenje potraživanja tužitelja u ovom postupku po osnovi tih „negativnih razlika“. Navodi da se njezino ukupno potraživanje sastoji od zbroja preplate po osnovi tečajne razlike koja iznosi 2.106,88 € i zakonskih zateznih kamata na više plaćene iznose izračunate u postupku konverzije 670,38 €, tj. 2.777,26 € te umanjeno za konverzijom priznati iznos preplate od 551,67 €. Predlaže da tako specificirani tužbeni zahtjev sud usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prijepori osnov i visinu utuženog potraživanja i ističe prigovor zastare. Navodi da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011404861 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Ističe kako je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Smatra da se pretplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući je potpisom dodatka ugovoru o kreditu neprijeporno izvršena konverzija ugovora, time je i sama tužiteljica prihvatila i priznala da je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada izvršavala pa tako i uplate po osnovi kamate. Stoga tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu CHF je neosnovan u cijelosti jer niti navedenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju a niti bilo kojim drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je navedenim zakonom korisnicima kredita kao dužnicima jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

3.1. Tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom zapravo negira valutnu klauzulu kao i gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

3.2. Ako je temeljem čl. 22. ZOO-a, valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Smatra kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

3.3. Navodi da je tužiteljica poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Stoga smatra da su tužiteljici bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

3.4. Volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tužiteljica zahtijeva da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije "naknada štete" niti "stjecanje bez osnove" niti "restitucija" već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda na isključivu štetu tuženika.

3.5. Nadalje navodi da su odredbe ugovora razumljive i jasne, da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama i iznosima anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Stoga predlaže da sud tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

4. Sud je presudom pod br. P-1016/2023-14 od 27. rujna 2024. u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koju je Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem od 15. travnja 2025. ukinuo i vratio sudu na ponovni postupak povodom žalbe tuženika.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva opisanog kao u izreci presude dok se tuženik i dalje protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili 24.05.2006. Ugovor o kreditu broj 9011404861, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 360 mjeseci;

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita;

- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011404861 dana 14.01.2016.;

- da ukupna preplata priznata u konverziji iznosi 551,67 €;

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

8. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu i vještakinju te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

9. Tužiteljica, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je predmetni ugovor o kreditu zaključila 2006. u poslovnici tuženika u Valpovu. Predmetni kredit joj je bio potreban za kupnju stambenog objekta a prodavatelj je bio IŽ. Za kupnju stana joj je bio potreban iznos u protuvrijednosti 39.000 CHF ili 25.000 €. Dugogodišnji je klijent tuženika pa se i raspitivala za predmetni kredit kod tuženika, a razgovor je obavljala s bivšim djelatnikom tuženika NŽ koji joj je preporučio kredit u CHF kao najpovoljniji i nije joj nudio drugi kredit. Pribavila je svu potrebnu dokumentaciju vezano za visinu plaće i popunila je zahtjev za kredit, a kredit je morao biti hipotekarni. Djelatnik banke joj je rekao da iznos kredita može rasti ili padati ovisno o tečaju CHF ali da je ipak on najpovoljniji, no nije ju upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Malo se razumije u promjenjive kamatne stope. Navela je da je banka pripremila ugovore o kreditu po svojim uvjetima. Preuzela je ugovore i pogledala ih, a najviše u odnosu na visinu kredita, ratu i rok otplate kredita od 30 godina uz upisanu hipoteku na stanu. Ugovore je odnijela kod javnog bilježnika koji je ugovore solemnizirao ali joj nije tumačio pojedine odredbe tog ugovora. Ugovore je vratila u banku i banka je kupoprodajnu cijenu odn. iznos kredita izravno prenijela na založnog dužnika ŠŽ u kunama. Misli da je početna rata bila oko 800,00 kn da bi se poslije povećala na iznos od oko 1.400,00 kn. Da joj je početna rata trebala iznositi oko 1.400,00 kn misli da ne bi niti ispunjavala uvjete za takav kredit. Dobivala je od banke nekakve obavijesti o povećanju rata i znala je da je to zbog promjene tečaja. Kredit je nastavila plaćati po povećanim iznosima do sklapanja Dodatka ugovoru 2016. Dodatak ugovora također je sačinila banka po svojim uvjetima i te dodatke je odnijela na solemnizaciju kod javnog bilježnika koji joj također nije tumačio ni te odredbe. Ističe da joj je neki iznos bio priznat konverzijom, ali joj nije isplaćivan već je uračunat u buduće rate. Trenutno joj rata iznosi oko 140,00 € i mora ga otplaćivati još 12 godina. Nikada ne bi sklapala ovakav ugovor da je znala da će joj rate kredita biti znatno povećane. Stan je kupovala isključivo kao fizička osoba i rate kredita na taj način isplaćuje preko svog računa u banci. Navela je da je u međuvremenu taj stan prodala i hipoteka je prenijeta na drugu nekretninu. Inače stan nikada nije iznajmljivala drugim osobama te je na taj način imala svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu. Poznat joj je pojam valutne klauzule, ali nije očekivala da će joj rate kredita biti drastično povećane. Isto tako to joj je bio jedini kredit kojega je podizala.

10. Iz pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da izračunata razlika kamata iznosi 1.184,23 €, tečajna razlika iznosi 2.106,88 €, zakonska zatezna kamata na više plaćene iznose izračunate u postupku konverzije iznosi 670,38 €, što sveukupno iznosi 3.961,49 €. Kada se ukupni iznos umanje za iznos priznat u konverziji 551,67 € tada razlika iznosi 3.409,82 €. Navedena tečajna razlika je razlika između više i manje plaćenih iznosa.

11. Tužiteljica nije imala primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik u podnesku od 03.07.2024. osporava nalaz i mišljenje u cijelosti navodeći da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

12. Na ročištu održanom 1. srpnja 202. sud je saslušao vještakinju koja je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja navodeći da je obuhvatila i tzv. negative razlike koje je opisala u svom nalazu i mišljenju. Dodala je da je konverzija u cijelosti izvršena sukladno ZID ZPK, poglavito čl. 19.c.

13. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje kao i dopunu nalaza te iskaz vještakinje Dajane Vuković jer su isti dan sukladno pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

14. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

15. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

16. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužiteljicu kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužiteljica kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin- potrošač.

16.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužiteljicu koja je neuka po tom pitanju.

17. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

17.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

18. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljicom, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

18.1. Sud smatra da tužiteljica prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informirana o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

19. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužiteljice da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

20. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,50 % i učinjeno je isključivo na štetu tužiteljice jer joj se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljicom jednostranim povećavanjem kamatne stope.

21. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.07.2013. između ostalog utvrđeno je da su banke, znači i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima. 7. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

28. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

29. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018.g. u čl. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. 07. 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

30. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

32. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

33. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

34. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

36. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule.

35. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

36. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi.

37. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

38. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

39. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022- 4 o 5.11.2024.).

40. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužiteljica oštećena, pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

41. Slijedom iznijetog nije osnovan ni prigovor tuženika da tužiteljica nije bila u svojstvu potrošača jer je predmetni kredit podigla kao fizička osoba za kupnju stambenog objekta u koju svrhu je i utrošila sredstva kredita.

42. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

43. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

44. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

45. Tužiteljica zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.081,81 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 1.956,81 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23. dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 08.08.2024. i 03.06.2025. sve po Tbr. 8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 03.11.2023., 5.09.2024. i 01.07.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presude 27.09.2024. po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 325,00 € na ime 25% PDV-a na iznos od 1.300,00 € te iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja, a sve u skladu s važećom Tarifom.

45.1. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife jer na isto nije pristupio.

46. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 31. srpnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika