Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Poslovni broj: Pn-86/2023-10

Varaždin, Braće Radić 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici ČŽ, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d. A. Heinza 4, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Mađarić Lui Zagreb, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu održanom 26. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja te punomoćnika tuženika, 31. srpnja 2025. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, isplati iznos od 2.496,95 EUR (dvije tisuće četiristo devedeset šest eura i devedeset pet centi ) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2019. pa do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi navodi da je 1. listopada 1989. osiguranik tužitelja BŽ rođen **.**.1952. stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede, a prometnu nezgodu je skrivio HŽ upravljajući osobnim automobilom reg. oznake VŽ 229-37 osiguranim kod tuženika policom osiguranja, a što je utvrđeno i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ivancu broj K-147/1990-12 od 7. prosinca 1990. Suodgovornost u prometnoj nezgodi osiguranika tužitelja BŽ je 30% što je također utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ivancu broj P-11/95-7 od 28. lipnja 1995. Rješenjem tužitelja broj IN-37456 od 5. lipnja 1995. osiguraniku tužitelja BŽ zbog ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nezgodi nastao gubitak sposobnosti za rad, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, a isplatama invalidske mirovine nastaje šteta tužitelju, za koju odgovara tuženik. Riječ je o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju uz napomenu da tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz predmetne prometne nezgode već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja koja u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika kao osiguravatelja. Štetu koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine tuženik je tužitelju podmirio za razdoblja do 31. prosinca 2017. Odštetnim zahtjevom od 5. rujna 2019. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 18.813,27 kn. Tuženik je to odbio jer da je osiguranik tužitelja navršio 65 godina života, pa bi po redovnom tijeku stvari od tada koristio pravo na starosnu mirovinu, pa bi za tužitelja nastala šteta samo ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja bila manja od iznosa invalidske mirovine. U tužbi se nadalje navodi da u ovom predmetu nije sporna uzročno- posljedična veza između prometne nezgode i nastanka invalidnosti osiguranika tužitelja niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika već je sporno između tuženika i tužitelja u kojem iznosu tužitelj ima pravo potraživati štetu nastalu isplatama invalidske mirovine nakon navršenih 65 godina starosti svog osiguranika BŽ. Dakle, tužitelj u ovom predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine potražuje temeljem odredbi čl. 161. st. 1. i st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. u punom iznosu sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog zakona. Napominje se da o pravu tužitelja zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja u punom iznosu sve dok traje isplata tih davanja očitovao se i Ustavni sud RH u svom rješenju broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. u t. 10. Slijedom navedenog predlaže se donijeti presudu temeljem koje je ovdje tuženi dužan isplatiti tužitelju iznos od 18.813,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. rujna 2019., pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju kao i postojanje suodgovornosti za štetu u omjeru od 70% obzirom i tužitelj priznaje postojanje suodgovornosti svog osiguranika u omjeru od 30% ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naime, neosnovano je potraživanje tužitelja u ovoj stvari s obzirom da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1952. dana 9. lipnja 2017. navršio 65 godina starosti, te bi od tog trenutka svakako nastala obveza tužitelja da mu isplaćuje starosnu mirovinu, pa iz tog razloga ne postoji nikakva osnova za naknadu štete tužitelju nakon navršenih 65 godina života njegovog osiguranika BŽ u odnosu na mirovine isplaćene nakon 9. lipnja 2017. Ističe da se ovdje radi o zahtjevu za naknadu štete, a naknada štete predstavlja umanjenje imovine oštećenika za koje odgovara tuženi odnosno njegov osiguranik, a kako do tužiteljeve obveze plaćanja mirovine svom osiguraniku dolazi po redovnom tijeku stvari nakon navršenih 65 godina istoga, a sve u skladu sa ostvarenim mirovinskom stažem ne postoji osnova za naknadu štete nakon tog trenutka, a posebno ne u dijelu u kojem bi s danom 9. lipnja 2017. svakako nastupila obveza tužitelja da bez obzira na prometnu nezgodu i štetni događaj isplaćuje starosnu mirovinu osiguraniku, a na temelju ispunjenih uvjeta ostvarenog mirovinskog staža, a u konkretnom slučaju je to 23 godine, 3 mjeseca i 22 dana koliko je osiguranik tužitelja imao ostvarenog mirovinskog staža u trenutku utvrđivanja prava na invalidsku mirovinu. Dakle, tuženi tvrdi da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, a nakon navršenih 65 godina života njegovog osiguranika bi obveza za plaćanjem starosne mirovine nastupila svakako i bez obzira na štetni događaj, odnosno tužitelj je dužan dokazati u kojem dijelu mu nastaje eventualna šteta isplatom invalidske mirovine u odnosu na obvezu plaćanja starosne mirovine koja bi mu nastala u svakom slučaju ispunjenjem uvjeta 65 godina života i 23 godine, 3 mjeseca i 22 dana ostvarenog mirovinskog staža. U tom smislu je i sudska praksa u presudi VTS RH broj Pž-5192/16 od 9. veljače 2018. i Pž-4998/17 od 21. rujna 2018. Tvrdnja tužitelja da bi imao pravo na naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju ne utječe na činjenicu da tužitelj potražuje naknadu štete, a šteta je umanjenje imovine odnosno gubitak koji je nastao zbog štetnog događaja, pa slijedom navedenog za tuženika nije sporno da bi tužitelj bio obvezan od 9. lipnja 2017. plaćati svom osiguraniku starosnu mirovinu već na temelju činjenice 23 godine, 3 mjeseca i 22 dana ostvarenog mirovinskog staža, te da mu u tom dijelu ne nastaje apsolutno nikakva šteta. Tuženik se poziva na čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji u st. 1. propisuje da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju st. 2. istog zakonskog članka propisuje da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji, a st. 3. propisuje da razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: 6 Pn- 139/2019-16 od 16. ožujka 2021. kojim je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Gž-496/2021-3 od 18. ožujka 2021. ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga proveden novi prvostupanjski postupak. Presuda je ukinuta jer prema stavu II. stupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a prema članku 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: presuda Općinskog suda u Ivancu broj K-147/1990-12 od 7. prosinca 1990., presuda Okružnog suda u Varaždinu broj Kž-369/1991-6, presuda Općinskog suda u Ivancu broj P-11/95- 7 od 28. lipnja 1995., rješenje tužitelja broj IN-37456 od 5. lipnja 1995., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 21. ožujka 1995., presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj P-1561/05 od 26. listopada 2005., odštetni zahtjev od 5. rujna 2019., povratnica, potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima Odjela za ekonomsko financijske poslove tužitelja, kartica glavne knjige tužitelja, dopis tuženika od 24. rujna 2019. (na stranicama 37 spisa), sudska praksa dostavljena u odgovoru na tužbu (na stranicama 44-50 spisa), dokumentacija predana u podnesku od 31. prosinca 2019. (na stranicama 57-71 spisa), dokumentacija uz podnesak tužitelja od 23. lipnja 2020. (u omotnici na stranici 79 spisa), sudska praksa (na stranicama 88-91 spisa), dokumentacija uz podnesak tužitelja od 26. studenoga 2020. (u omotnici na stranici 95 spisa), sudska praksa (na stranicama 110-121 spisa). Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranke nisu predlagale.

5. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za povrat iznosa invalidskih mirovina isplaćeni osiguraniku tuženika BŽ u vremenu od 1. siječnja 2018. do 1. prosinca 2018. u iznosu od 2.496,95 eura.

7. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio, a isto je i nesporno između stranaka da je osiguranik tužitelja BŽ rođen **.**.1952. stradao u prometnoj nesreći 1. listopada 1989. u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede koju je skrivio osiguranik tuženika HŽ i da je zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nezgodi osiguraniku tužitelja KŽ priznato pravo na invalidsku mirovinu. Isto tako nije sporno da postoji uzročno-posljedična veza između ozljede osiguranika tužitelja BŽ sa njegovim umirovljenjem, a da je suodgovornost u prometnoj nezgodi osiguranika Zvonimira Kraša 30%. Nije sporno i da je tužitelj svom osiguraniku BŽ isplatio na ime invalidske mirovine od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. ukupan iznos 26.876,10 kn, a 70% tog iznosa je 18.813,27 kn, preračunato u eure 2.496,95 eura. (umanjeno 30% za suodgovornost) i taj iznos se u ovom predmetu potražuje od ovdje tuženika sa zakonskom zateznom kamatom od 26. rujna 2019., pa do isplate.

8. Sporno je između stranaka da li utuženi iznos predstavlja stvarnu štetu koja je tužitelju nastala po tom osnovu budući da bi osiguranik BŽ nakon što je navršio 65 godina ostvario pravo na starosnu mirovinu, pa po tuženiku stvarna šteta predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine ako bi invalidska mirovina bila veća od starosne, što znači da je sporno da li tužitelj ima pravo potraživati povrat isplaćenih davanja svojem osiguraniku u punom iznosu ili u razmjernom dijelu, a i to da li iznos stvarne štete predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kao što je to određeno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za koji tuženik tvrdi da ima prednost pred odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju te da je mjerodavan za rješavanje ovog spora.

9. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- na temelju Presude Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: K-147/1990-12 od 7. prosinca 1990 da je osiguranik tužitelja BŽ stradao u prometnoj nesreći 1. listopada 1989. i zadobio teške tjelesne ozljede, koju je skrivio osiguranik tuženika HŽ upravljajući osobnim vozilom reg. oznake VŽ-229-37, da je isti pravomoćno proglašen krivim zbog toga osuđen novčanom kaznom,

- na temelju Presude Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: P. 11/15-7 od 28. lipnja 1995 da je utvrđena odgovornost prednika tuženika za štetu nastalu u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika HŽ u omjeru od 70% te suodgovornost osiguranika tužitelja BŽ za nastalu štetu u omjeru od 30%.

- na temelju Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj: UP/I- 140-04/95-01/03157516597 i priložene mu dokumentacije da je osiguraniku tuženika BŽ utvrđen potpuni gubitak sposobnosti za rad zbog povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nesreći te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu,

- na temelju Potvrde o isplaćenim mirovinskim primanjima Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje od 4. rujna 2019. da je u utuženom razdoblju osiguraniku tuženika BŽ na ime invalidske mirovine isplaćen iznos od 26.876,10 kuna, a iz odštetnog zahtjeva upućenog tuženiku od 5. rujna 2019. da tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 18.813,27 kuna, odnosno 70 % iznosa ukupno isplaćenih mirovina u tom razdoblju.

- na temelju dostavnice na str. 36 spisa da je tuženik predmetni odštetni zahtjev uredno primio 10. rujna 2019.

- Na temelju dopisa tuženika od 24. rujna 2019. da je tuženik osporio tužiteljev odštetni zahtjev,

10. Prema čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 68/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 48/18, 62/18, 115/18 i 102/2019 – dalje ZOMO) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štetu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje odredbom iz čl. 161. st. 2. ZOMO-a je propisano da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 3. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Konačno odredbom iz čl. 161. st. 3. ZOMO-a je propisano da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Također i odredbom iz čl. 162. st. 1. je propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Isto tako odredbom iz čl. 164. st. 1. ZOMO-a je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11. Čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijem nastanka štete, a to je vrijeme tijekom kojeg je tužitelj u ovom slučaju isplatio invalidske mirovine svom osiguraniku, („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) je propisano:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

12. Tužitelj je službenom dokumentacijom HZMIO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, koje je tužitelj izdao u obavljanu javnih ovlasti povjerenih mu zakonom, pa se smatraju javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dokazao da je po osnovu invalidske mirovine u utuženom razdoblju isplatio svom osiguraniku BŽ ukupan iznos 26.876,10 kn. S obzirom na to da je prema presudi Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: P-11/95-7 od 28.6.1995. utvrđena suodgovornost osiguranika za nastalu štetu u omjeru od 30%, tužitelj potražuje 18.813,27 kn, preračunato u eure 2.496,95 eura. Tuženik nije dokazao da su činjenice u toj dokumentaciji neistinito utvrđene ili da su isprave nepravilno sastavljene, na te okolnosti nije niti predložio dokaze. Tuženik nije predložio niti provođenje financijskog vještačenja kojim bi se utvrdio iznos štete prama navodima iz odgovora na tužbu.

13. Prema pravnom shvaćanju suda drugog stupnja za odluku u sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravateljeva štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, pri čemu treba uzeti u obzir da se tuženo društvo bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom slučaju upravo se radi o obveznom osiguranju u prometu, i to članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a to znači da prema citiranom članku ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti. Napomenuto je i da ja takvo pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-68/2019-2 od 1. ožujka 2022.

14. Prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Tuženik tvrdi da šteta u ovom slučaju predstavlja razliku između invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i starosne mirovine koju bi isti ostvario s obzirom na godine života i ostvareni radni staž, a poziva se i na čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojem šteta predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik ne navodi koliko iznose te razlike niti je na te okolnosti predložio dokaz, provođenje financijskog vještačenja kojim bi dokazao svoje tvrdnje o visini štete. Budući da tuženik osporava visinu štete, na tuženiku je teret dokaza da štete nema ili da je manja od iznosa koji tužitelj potražuje i dokazuje službenom dokumentacijom HZMO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, koje isprave je tužitelj izdao u obavljanu javnih ovlasti povjerenih mu zakonom, pa se smatraju javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na to da tuženik nije predložio dokaz na okolnost visine štete, pa dakle u ovom postupku nije dokazao svoje tvrdnje da je šteta manja od iznosa koji tužitelj potražuje, sud prihvaća tvrdnje tužitelja da šteta iznosi 2.496,95 eura, koliko tužitelj tužbom i potražuje.

16. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu isplaćujući invalidsku mirovinu svom osiguraniku BŽ, kojem je pravo na tu mirovinu priznato zbog posljedica prometne nesreće od 1. listopada 1989. u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede, a koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika HŽ, pa tužitelj prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ima pravo potraživati naknadu te štete od tužitelja te da šteta iznosi 2.496,95 eura. S obzirom na to da tuženik koji je osporio visinu štete nije dokazao da štete nema ili da je manja od iznosa koji tužitelj tužbom potražuje, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja prema kojem šteta iznosi 18.813,27 kn, što preračunato u eure iznosi 2.496,95 eura. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

17. Napominje se da su iznosi iz postavljenog tužbenog zahtjeva izraženi u kunama, koji se prema čl. 13. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022, 88/2022 ) smatraju iznosima u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona te da su preračunati u eure u skladu s odredbama čl. 14. i 15. tog Zakona.

18. Napominje se i da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

19. Na dosuđeni iznos sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a tijek je odredio prema zahtjevu tužitelja koji nije u suprotnosti sa odredbom iz čl. 29.st.1. ZOO-a, a niti sa odredbom iz čl. 1086. ZOO-a koji određuje dospijeće naknade imovinske štete pa tako i početak tijeka zakonske zatezne kamate, a nedvojbeno jest da se u ovom slučaju radi upravo o naknadi imovinske štete.

20. Prema čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. S obzirom na to da je tužitelj koji ne potražuje troškove parničnog postupka u ovoj parnici uspio u cijelosti, a tuženik je parnicu izgubio, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 31. srpnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Mađarić Lui Zagreb