Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-57/2021-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Dragi Parag kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ĆŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane dana 24. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja odluke dana 31. srpnja 2025. u odsutnosti stranaka, temeljem Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP),
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521 koji je sklopljen dana 14.06.2007. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Marini Ostović, iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OV-6398/2007 dana 27.06.2007. godine, između tužitelja ĆŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i promjenjive kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 11.124,44 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na navedeni teče od 1. 10. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena do isplate,
kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.515,44 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dana donošenja presude tj. od 31. srpnja 2025., do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ĆŠ (dalje: tužitelj) u tužbi tvrdi da su dana 14. lipnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao banka sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Marine Ostović u [adresa], pod poslovnim brojem OV-6398/2007 od dana 27.06.2007. godine (dalje u tužbi: Ugovor)., kojim ugovorom je tužena tužitelju odobrila i isplatila kredit u iznosu od 136.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a radi se o stambenom kreditu. Predmetnim Ugovorom u članku 2. određena je kamatna stopa u visini od 4,40% godišnje promjenjiva sukladno odluci banke, a otplata je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima.
1.1.Tužitelj tvrdi kako su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tužena koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženoj omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521 tužitelj i tužena sklopili su na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, a o ugovornim odredbama stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga tužitelj smatra kako je ova nepoštena ugovorna odredba ništetna.
1.2. Tužitelj dalje navodi kako visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju Odluke tužene, pa je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.
1.3. Tužitelj ne spori kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. No na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 96-102. Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 97. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je čl. 102. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužitelj stoga tvrdi kako je odredba članka 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu a tuženik kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tvrdi da mu tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužena nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.
1.4. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženoj omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula Zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tužena – netransparentno - podizala i kamatnu stopu.
1.5. Stranke su 08. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita.
1.6. Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF.
1.7. Odredbom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
1.8. Tužitelj ističe da sklopljenim Dodatkom nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.
1.9. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
1.10. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Sud Europske unije je u presudi C- 118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet OŠ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude).
1.11. Tužitelj stoga tvrdi da ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,40% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je preplatio, odnosno uplatio tuženoj više u iznosu od 95.000,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
1.12. Radi svega navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3209753470/07 od 14.06.2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 136.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.1. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik zaključno napominje da je, čak i da sud prihvati stav tužitelja o tijeku zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 18.02.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.
2.2. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.3. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.
2.4. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. U odgovoru na tužbu navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:
i. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
ii. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.
2.5. Tuženik se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova.
2.6. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. tvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).
2.7. Radi svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužitelju da tuženiku namiri parnične troškove.
3. U svrhu dokaza pročitana je U ovom postupku provest će se dokazi čitanjem tužbe, izvršiti će se uvid ugovor o namjenskom kreditu br- 3209753470/2007 od 14.6.2007., promet po kreditu, specifikacija uplata za razdoblje od 14.6.2007. do 31.1.2017., podatak tuženika o efektivnoj kamatnoj stopi od 9.11.2020, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103699521, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje, uvid u priložene presude-sudsku praksu, odgovora na tužbu, dodatak ugovoru koji prileži spisu, obavijest o izračunu konverzije mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14.11.2015., podnesak tužitelja sa prilogom.
4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), stoga je presuđeno kao u izreci presude.
5. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521 koji je sklopljen dana 14.06.2007. godine (list 8-22), koji je solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović, iz [adresa], pod poslovnim brojem: OV-6398/2007 dana 27.06.2007. godine, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 136.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa ugovorenom kamatom u visini od 4,40% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate na rok od 30 godina (360 mjeseci), dospijeva najkasnije do 14. lipnja 2038., prvi anuitet u iznosu od 674,13 CHF, sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće da dan sklapanja ovoga Ugovora.
6. Nesporno je da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (list 23-28) od 08. siječnja 2016. godine, koji je solemnizirano javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa], Ov-111/2016 od 11. siječnja 2016., te Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 08. siječnja 2016. (list23-28).
7. Tužitelj kao potrošač imao je pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR ako potrošač tako odluči.
8. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
10. Odredbom čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje ZZP.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti.
11. Sud je zaključio da su tužitelj kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor, a koji je tužitelj realizirala za rješavanje stambenog pitanja dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno.
11.1. Ova utvrđenja nedvojbeno proizlaze iz iskaza tužitelja te Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521 iz čl. 6. u kojem je upisana namjena kredita – kupnja stana.
12. Iz iskaza tužitelja kojeg je dao na zapisniku dana 24. travnja 2025., prolazi da je po zanimanju liječnik, koji je bio pri realizaciji kredita klijent tuženika. U banci da mu je dato do znanja da je CHF stabilna valuta već desetljećima. Iz njegova iskaza proizlazi da je mogao realizirati kredit u većem iznosu, mogao je isti realizirati u CHF pa se iz tog razloga odlučio za kredit u CHF. Poznata mu je činjenica da je bila promjenjiva kamatna stopa od 4%, a nešto posebno vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije mu ništa obrazloženo. Također mu nije ništa rastumačeno za mogući rizik realizacije kredita u CHF. Javni bilježnik kod kojeg je ovjeravao Ugovor također mu nije ništa posebno protumačio. Tužitelj nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Navodi dana sam sadržaj Ugovora nije mogao utjecati. Dočekao ga je gotov Ugovor i sjeća se da mu je početna rata bila 3.500,00 kn, koja je došla do visine 5.100,00 kn mjesečno. Tužitelj je sklopio Dodatak Ugovora o konverziji, taj je stan prodao, tako je zatvorio potraživanje tuženika prema njemu.
13. Ovaj su prihvaća iskaz tužitelja da nije primio odgovarajuće obavijesti o naravi i rizicima kao i o posljedicama osporenih Ugovornih odredbi, te da takve odredbe o Ugovoru su u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.
13.1. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance, te je postojao rizik promjenjive kamatne stope koja je ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržao u članku 2. Ugovora, koji je tužitelj potpisao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pri čemu nije imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu ugovora.
13.2. Slijedom navedenog, zaključak je suda da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, neodređena, a samim time i nepoštena jer se o istoj nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji' s obzirom da je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano i u odnosu na isto nije imao stručno znanje, slijedom čega je tuženik u Ugovor stavio navedenu odredbu, na koju tužitelj nije mogao utjecati.
13.3. U odnosu na navode tužitelja o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula izražena u CHF, zaključak je suda kako je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se i ova odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora utvrdi kao ništetna jer je nesporno tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a kao i prethodne odredbe, ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne.
14. Ovaj sud utvrđuje da su sporne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209753470/2007, kreditna partija 7103699521. od 14. lipnja 2007., čl. 1., čl. 2., čl. 7. u odnosu na valutnu kaluzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetni u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i dr. dalje ZZP) te čl. 322. st. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/25 i dr. dalje ZOO) s toga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
15. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.
16. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ,Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik zaključujući ugovore o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 18. veljače 2021., nastupio je zastarni rok od pet godina jer je tužba podnesena nakon petogodišnjeg roka za zastaru iz čl. 225. ZOO-a, s toga je sud utvrdio osnovan tuženikom prigovor zastare za potraživanja po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci banke.
17. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO/2005 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 12. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/2005). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/2005 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud uzimajući u obzir ovakvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije prihvatio prigovor zastare tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač i konačno je utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, pa stoga niti u ovom slučaju nije nastupila zastara potraživanja za iznose tražbine u dijelu do podnošenja tužbe.
18. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.
19. Cijeneći navedeno, u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Radi navedenog sporazum je u konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
20. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
21. Ukoliko to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.
22. Nesporno je između stranaka da su stranke navedenim dodatkom Ugovora o kreditu od 08. siječnja 2016. Ugovorile u čl. 4. da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. ovoga Dodatka Ugovora iznosi 116.144,26 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednje tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 810.776,60 kn. Na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima 262.
22.1. U čl. 5. Ugovoreno je da prema izračunu konverzije zbog uplaćenih iznosa po kredit u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.015,12 kn.
22.2. Člankom 8. Ugovoreni su uvjeti otplate kredita u EUR dok je čl. 9. ugovorena otplata kredita na način da anuitet / rata dospijeva na naplatu po kamatnoj stopi iz prethodnog članka ovoga Dodatka ugovoru iznosi 479,73 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Iznos anuiteta / rate sadrži glavni dug i kamatu. Visina ostalih anuiteta / rata iskazana je u otplatnom planu i obračunata temeljem kamatne stope važeće na dan 30. rujna 2015.
23. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale, ali i smanjivale tijekom otplate kredita te promjene valutne klauzule za cijeli vremenski period otplate kredita proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlasta Santo Olđa dipl. oec., za ekonomiju, financije i računovodstvo, Trenkova 14, 42000 Varaždin.
23.1. Vještakinja u zaključku navodi zaključen Ugovor je broj 3209753470/2007 od 14. lipnja 2007. (list 8-13), kreditna partija br. 7103699521, između Zagrebačke banke d.d. i ĆŠ, iz [adresa], kao korisnika kredita, na iznos od CHF 201.000,00 uz redovnu kamatu od 4,40% godišnje. Rok otplate kredita je 30 godina (360 mjeseci), a otplaćuje se u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
23.2. Razlika radi promjene kamatnih stopa izračunata je na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita.
23.3. Tužitelj je s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platio CHF 6.770,62 odnosno kuna 29.903,09 i to po razdobljima kada je kamatna stopa bila viša od stope iz ugovora više je platio CHF 7.885,02, odnosno kuna 34.824,89, i kada je stopa bila niža manje je platio CHF -1.860,81, odnosno kuna 6.770,62.
23.4. Tužitelju je isplaćen kredit dana 29.06.2007. godine po tečaju 1 CHF = 4,416595 kuna.
23.5. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Izvršene uplata u razdoblju otplate kredita umanjene su za iznose koji se odnose na uplate zatezne kamate i troška opomene (dana 27.08.2007. kuna 10,63). Tužitelj je s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platio kuna 85.779,25 i to više od obveze kuna 85.836,94 i manje od obveze -57,60.
23.6. Izračun uz primjenu kamatne stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.09.2015. godine radi utvrđivanja dana nastanka preplate. Ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita tužitelj je više platio kuna 88.229,98, odnosno 11.710,13 €.
23.7. Dodatak ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Dana 08. siječnja 2016. godine sklopljen je Dodatak Ugovoru, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR.
23.8. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. godine nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine iznosi CHF 193.606,91, a preplata iznosi kuna 9.266,03, koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta.
23.9. Konverzija je izvršena u skladu s zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
23.10. Dana 08.01.2016. godine sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izračuna - konverzije kredita iz kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR.
23.11. Prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.09.2015. godine iznosi CHF 116.449,23, odnosno 72.506,89, a preplata utvrđena konverzijom iznosi EUR 4.194,81 odnosno kuna 32.015,12.
23.12. . Izračun preplate tužitelja s osnova promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF uz umanjenje za preplatu utvrđenu prilikom konverzije
23.14. U točki 5. ovog nalaza utvrđena je preplate tužitelja s osnova promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od kuna 115.682,34.
23.15. Ukoliko se utvrđeni iznosi preplata tužitelja s osnova promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF od kuna 115.682,34 uvećaju za obračunatu zateznu kamatu od dana preplate do 30.09.2015. godine i od tog se iznosa odbije iznos preplata utvrđene u postupku konverzije kuna 32.015,12 preostaje preplata tužitelja u iznosu od kuna 134.014,18.. Zatezna kamata na iznos od kuna 115.682,34 teče od 01.10.2015. godine.
23.16. Izračun preplate tužitelja s osnova promjene tečaja CHF uz umanjenje za preplatu utvrđenu prilikom konverzije
23.17. U točki 4. tabela 11. ovog nalaza utvrđena je preplate tužitelja s osnova promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od kuna 85.779,25. Ukoliko se utvrđeni iznosi preplata tužitelja s promjene tečaja CHF od kuna 85.779,25 uvećaju za obračunatu zateznu kamatu od dana preplate do 30.09.2015. godine i od tog se iznosa odbije iznos preplata utvrđene u postupku konverzije kuna 32.015,12 preostaje preplata tužitelja u iznosu od kuna 83.817,11. Zatezna kamata na iznos od kuna 83.817,11 teče od 01.10.2015. godine.
23.18. Prema članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu redovna kamatna stopa tijekom otplate kredita je promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a prema Odlukama tuženika. (U spis nije priložena dokumentacija na osnovu koje je tuženik mijenjao visinu kamatne stope)
23.19. Tuženik je izračun konverzije izradio prema odredbama članka 19.c ZID ZPK- a, i utvrdio iznos preplate prema odredbama članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a i time je uspostavljena ravnoteža prema odredbama tog zakona između kredita odobrenog u valuti CHF i kredita odobrenih u valuti EUR.
23.20. Ravnoteža između stranaka u smislu primjene kamatne stop iz ugovora i tečaja za CHF po kojem je kredit isplaćen, a što je u ovom predmetu određeno zadatkom vještačenja, nije uspostavljena.
24. Tuženik u pismenom podnesku od 28. studenog 2024., navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja koje je već iznio tijekom ovoga postupka.
25. Tužitelj u pismenom podnesku od 03. prosinca 2024. navodi da između ostalog u otplatnom razdoblju je tečaj CHF u odnosu na kunu oscilirao i na viši iznos i na niži iznos u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Vještakinja konačno zaključuje da je u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja CHF-a odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno pretplaćen iznos od 11.124,44 EUR, te imajući u vidu nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev i to na način da od tuženika potražuje novčani iznos od 11.124,44 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. pa nadalje pa do plateži.
26. Ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke (čl. 258. ZPP-a).
27. Prema nalazu vještaka proizlazi da je tuženik izračun konverzije izradio prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i utvrdio iznos preplate prema odredbama članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a i time je uspostavljena ravnoteža prema odredbama tog zakona između kredita odobrenog u valuti CHF i kredita odobrenih u valuti EUR.
28. U zaključka vještakinja navodi da ravnoteža između stranaka u smislu primjene tečaja za CHF po kojem je kredit isplaćen, a što je u ovom predmetu određeno zadatkom vještačenja, nije uspostavljena.
29. Utvrđeno je da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
30. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
31. Ovaj sud utvrđuje da je konverzija napravljena zakonito i računski točno prema odredbama čl. 19.c, ZID ZPK i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti Ugovora koji izviru iz Općeg obveznog uređenja.
32. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.
33. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a o čemu je dosada zauzeo stajalište i VSRH odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020.
34. "Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19C st. 1. točke 6 ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju a koji postojala razlika na štetu potrošača između ukupnih iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19C. ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove. " Pravno shvaćanje Županijskoga suda u Puli – Pola Gž-879/2024-2 od 24. rujna 2024. godine.
35. Na temelju provedenih dokaza kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 11.124,44 EUR i to s osnova promjene tečaja CHF sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015., pa do isplate, prema članku 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno na način naveden u točki II. i III. izreke presude.
36. Tužitelj prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu pismenim podneskom od 03. prosinca 2024. s osnova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s te osnove ne potražuje isplatu.
37. Stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.
37.1. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora (VPS 17.230,69 EURA), troškovniku predanom u spis, a sukladno čl. (NN 138/2023) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8., 9., i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1.) u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 29. 4.2021. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 11. 5. 2022. u iznosu od 200,00 EUR, podnesak (Tbr. 8. t. 1.) od 3. 12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, ročište (Tbr. 9. t. 1.) od 24. 4. 2025. u iznosu od 200,00 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 265,44 EUR, PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR, ukupno 1.515,44 EUR.
38. Utvrđeno je da tužitelju vrijeme podnošenja tužbe dana 23. veljače 2021. nije bio pozvan na plaćanje pristojbe na tužbu. U vrijeme donošenja ove presude na snazi je zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) prema kojem tužitelj sukladno čl. 11. st. 1. točka 2. oslobođen je od plaćanja pristojbi u ovome sporu. Radi toga sud nije dosudio tužitelju zatražene pristojbe na tužbu u iznosu od 86,27 EUR te na sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 157,70 EUR.
39. Na dosuđeni iznos troškova od 1.515,44 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 31. srpnja 2025. pa do isplate, u skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa. („ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).
40. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
Koprivnica, 31. srpnja 2025.
Sutkinja:
Draga Parag
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Bruno Čer, Koprivnica
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri
