Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-1175/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Beloši, odvjetniku u Novom Marofu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon 15. srpnja 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 31. srpnja 2025., kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535 da, po osnovi jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu br. 320-50-4850722 od 30.4.2008. isplati tužiteljici AN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 290,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od:

- 5,00 EUR od 31. ožujka 2009.,

- 5,00 EUR od 30. travnja 2009.,

- 5,00 EUR od 31. svibnja 2009.,

- 5,00 EUR od 30. lipnja 2009.,

- 5,00 EUR od 31. srpnja 2009.,

- 5,00 EUR od 31. kolovoza 2009.,

- 5,00 EUR od 30. rujna 2009.,

- 5,00 EUR od 31. listopada 2009.,

- 5,00 EUR od 30. studenoga 2009.,

- 5,00 EUR od 31. prosinca 2009.,

- 5,00 EUR od 31. siječnja 2010.,

- 5,00 EUR od 28. veljače 2010.,

- 5,00 EUR od 31. ožujka 2010.,

- 5,00 EUR od 30. travnja 2010.,

- 5,00 EUR od 31. svibnja 2010.,

- 5,00 EUR od 30. lipnja 2010.,

- 5,00 EUR od 31. srpnja 2010.,

- 5,00 EUR od 31. kolovoza 2010.,

- 5,00 EUR od 30. rujna 2010.,

- 5,00 EUR od 31. listopada 2010.,

- 5,00 EUR od 30. studenoga 2010.,

- 5,00 EUR od 31. prosinca 2010.,

- 5,00 EUR od 31. siječnja 2011.,

- 5,00 EUR od 28. veljače 2011.,

- 5,00 EUR od 31. ožujka 2011.,

- 5,00 EUR od 30. travnja 2011.,

- 5,00 EUR od 31. svibnja 2011.,

- 5,00 EUR od 30. lipnja 2011.,

- 5,00 EUR od 31. srpnja 2011.,

- 5,00 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- 5,00 EUR od 30. rujna 2011.,

- 3,09 EUR od 31. listopada 2011.,

- 3,09 EUR od 30. studenoga 2011.,

- 3,09 EUR od 31. prosinca 2011.,

- 3,09 EUR od 31. siječnja 2012.,

- 3,09 EUR od 29. veljače 2012.,

- 3,09 EUR od 31. ožujka 2012.,

- 3,09 EUR od 30. travnja 2012.,

- 3,09 EUR od 31. svibnja 2012.,

- 3,09 EUR od 30. lipnja 2012.,

- 3,09 EUR od 31. srpnja 2012.,

- 3,09 EUR od 31. kolovoza 2012.,

- 3,09 EUR od 30. rujna 2012.,

- 3,09 EUR od 31. listopada 2012.,

- 3,09 EUR od 30. studenoga 2012.,

- 3,09 EUR od 31. prosinca 2012.,

- 3,09 EUR od 31. siječnja 2013.,

- 3,09 EUR od 28. veljače 2013.,

- 3,09 EUR od 31. ožujka 2013.,

- 3,09 EUR od 30. travnja 2013.,

- 3,09 EUR od 31. svibnja 2013.,

- 3,09 EUR od 30. lipnja 2013.,

- 3,09 EUR od 31. srpnja 2013.,

- 3,09 EUR od 31. kolovoza 2013.,

- 3,09 EUR od 30. rujna 2013.,

- 3,09 EUR od 31. listopada 2013.,

- 3,09 EUR od 30. studenoga 2013.,

- 3,09 EUR od 31. prosinca 2013.,

- 3,09 EUR od 31. siječnja 2014.,

- 3,09 EUR od 28. veljače 2014.,

- 3,09 EUR od 31. ožujka 2014.,

- 3,09 EUR od 30. travnja 2014.,

- 3,09 EUR od 31. svibnja 2014.,

- 3,08 EUR od 30. lipnja 2014.,

- 3,08 EUR od 31. srpnja 2014.,

- 3,08 EUR od 31. kolovoza 2014.,

- 3,08 EUR od 30. rujna 2014.,

- 3,08 EUR od 31. listopada 2014.,

- 3,08 EUR od 30. studenoga 2014.,

- 3,08 EUR od 31. prosinca 2014.,

- 3,08 EUR od 31. siječnja 2015.,

- 3,08 EUR od 28. veljače 2015.,

- 3,08 EUR od 31. ožujka 2015.,

- 3,08 EUR od 30. travnja 2015.,

- 2,96 EUR od 31. svibnja 2015.,

pa do isplate i to za razdoblje od 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. pa do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1.1.2017. pa do 30.6.2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020. po stopi od 6,11% godišnje, godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021., po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025., pa do isplate, po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da, po snovi promjene tečaja valute CHF prema valuti HRK u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate Ugovora o kreditu br. 320-50-4850722 od 30.4.2008., isplati tužiteljici AN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.841,46 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od:

- 2,98 EUR od 30. studenoga 2008.,

- 6,32 EUR od 31. prosinca 2008.,

- 3,14 EUR od 31. siječnja 2009.,

- 12,36 EUR od 28. veljače 2009.,

- 9,80 EUR od 31. ožujka 2009.,

- 4,37 EUR od 30. travnja 2009.,

- 4,66 EUR od 31. svibnja 2009.,

- 5,79 EUR od 30. lipnja 2009.,

- 3,88 EUR od 31. srpnja 2009.,

- 4,09 EUR od 31. kolovoza 2009.,

- 3,45 EUR od 30. rujna 2009.,

- 3,72 EUR od 31. listopada 2009.,

- 2,84 EUR od 30. studenoga 2009.,

- 4,18 EUR od 31. prosinca 2009,

- 4,51 EUR od 31. siječnja 2010.,

- 7,01 EUR od 28. veljače 2010.,

- 7,93 EUR od 31. ožujka 2010.,

- 8,64 EUR od 30. travnja 2010.,

- 10,35 EUR od 31. svibnja 2010.,

- 13,39 EUR od 30. lipnja 2010.,

- 14,81 EUR od 31. srpnja 2010.,

- 17,58 EUR od 31. kolovoza 2010.,

- 20,90 EUR od 30. rujna 2010.,

- 22,18 EUR od 31. listopada 2010.,

- 29,42 EUR od 30. studenoga 2010.,

- 29,16 EUR od 31. prosinca 2010.,

- 50,47 EUR od 31. siječnja 2011.,

- 32,13 EUR od 28. veljače 2011.,

- 35,83 EUR od 31. ožujka 2011.,

- 33,73 EUR od 30. travnja 2011.,

- 37,29 EUR od 31. svibnja 2011.,

- 44,25 EUR od 30. lipnja 2011.,

- 26,69 EUR od 31. srpnja 2011.,

- 36,17 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- 47,52 EUR od 30. rujna 2011.,

- 42,34 EUR od 31. listopada 2011.,

- 41,92 EUR od 30. studenoga 2011.,

- 44,22 EUR od 31. prosinca 2011.,

- 47,55 EUR od 31. siječnja 2012.,

- 48,91 EUR od 29. veljače 2012.,

- 47,20 EUR od 31. ožujka 2012.,

- 47,23 EUR od 30. travnja 2012.,

- 47,91 EUR od 31. svibnja 2012.,

- 48,95 EUR od 30. lipnja 2012.,

- 47,63 EUR od 31. srpnja 2012.,

- 47,21 EUR od 31. kolovoza 2012.,

- 43,49 EUR od 30. rujna 2012.,

- 46,99 EUR od 31. listopada 2012.,

- 48,22 EUR od 30. studenoga 2012.,

- 47,20 EUR od 31. prosinca 2012.,

- 44,38 EUR od 31. siječnja 2013.,

- 45,76 EUR od 28. veljače 2013.,

- 45,53 EUR od 31. ožujka 2013.,

- 48,43 EUR od 30. travnja 2013.,

- 42,45 EUR od 31. svibnja 2013.,

- 43,07 EUR od 30. lipnja 2013.,

- 43,51 EUR od 31. srpnja 2013.,

- 43,04 EUR od 31. kolovoza 2013.,

- 44,64 EUR od 30. rujna 2013.,

- 45,40 EUR od 31. listopada 2013.,

- 45,91 EUR od 30. studenoga 2013.,

- 47,97 EUR od 31. prosinca 2013.,

- 45,92 EUR od 31. siječnja 2014.,

- 48,38 EUR od 28. veljače 2014.,

- 49,50 EUR od 31. ožujka 2014.,

- 48,34 EUR od 30. travnja 2014.,

- 46,71 EUR od 31. svibnja 2014.,

- 47,45 EUR od 30. lipnja 2014.,

- 48,43 EUR od 31. srpnja 2014.,

- 49,24 EUR od 31. kolovoza 2014.,

- 49,38 EUR od 30. rujna 2014.,

- 50,38 EUR od 31. listopada 2014.,

- 51,53 EUR od 30. studenoga 2014.,

- 51,73 EUR od 31. prosinca 2014.,

- 79,23 EUR od 31. siječnja 2015.,

- 75,93 EUR od 28. veljače 2015.,

- 72,82 EUR od 31. ožujka 2015.,

- 77,40 EUR od 30. travnja 2015.,

- 1.110,49 EUR od 31. svibnja 2015.,

pa do isplate i to za razdoblje od 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1.7.2016. pa do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. pa do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021., po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025., pa do isplate, po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 2.649,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

Dopušta se neprava preinaka tužbe podneskom od 14. svibnja 2025., kojim je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. lipnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 40.000,00 kn protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb. U tužbi je navela da je 30.4.2008. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu br. 320-50-4850722, solemniziran po Javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina, 2.5.2008. pod brojem OV-6983/08, a prema kojem je tuženik ako kreditor i banka, te je tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.658,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan isplate. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina u 84 mjesečnih anuiteta (čl.4. Ugovora), s time da anuiteti iznose 199,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika kao kreditora, a uz posljednji, 84. anuitet, ujedno dospijeva i dio glavnice kredita u iznosu od 3.750,27 CHF, također u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika kao kreditora. Ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje ju upravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o kamatnim stopama, a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 6,75% godišnje (čl.2. Ugovora o kreditu). Tvrdi da je određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnome uvjetovana je i variranju tečaja CHF-a. Tvrdi da je za vrijeme trajanje otplate kredita sukladno Ugovoru, kamatna stopa od strane tuženika više puta mijenjana i to na njezinu štetu, a više puta se mijenjao i tečaj CHF prema HRK, što je itekako utjecalo na visinu obveze, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Navela je da je ugovorena kamatna stopa od 6,75% godišnje, međutim već je od 1.3.2009. tuženik je primjenjivao stopu od 7,75% godišnje, od 1.7.2011. stopu od 7,50% godišnje, od 1.10.2011. do 31.5.2014. stopu od 7,25% godišnje, a od 1.6.2014. do kraja otplate po stopi od 7,24% godišnje. Uz tužbu je priložila dopis banke od 7.7.2015. iz kojeg je vidljivo da je kredit, koji joj je isplaćen 5.5.2008. otplatila u cijelosti 6.7.2015. Navela je kako je ugovoreni anuitet prema tuženikovom srednjem tečaju valute CHF prema HRK na dan isplate kredita (4,480920 na dan 5.5.2008.) od 199,37 CHF iznosio 893,36 kn, a posljednji dio glavnice u 84. anuitetu od 3.750,27 CHF iznosio bi 16.804,66 kn, te da je kamatna stopa ostala nepromijenjena, kao i tečaj valute CHF, konačno ukupno zaduženje po predmetnom kreditu bilo bi 91.846,90 kn, a umjesto toga, učestalim promjenama tečaja i jednostranim povisivanjem kamatnih stopa, nastalo je ukupno zaduženje koje je daleko veće. Tvrdi da je oštećena za razliku između osnog iznosa koji bi otplatila da promjena kamatne stope i tečaja valute CHF nije bilo, a koji iznos potražuje ovom tužbom, a obzirom da ne raspolaže prijepisom knjigovodstvene kartice te moguće niti svim odlukama o promjenama kamatnih stopa, ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što tuženik u spis dostavi relevantnu knjigovodstvenu dokumentaciju, a koju dokumentaciju je zatražila više puta usmenim putem, a i pismenim, međutim tuženik joj istu nije dostavio. Tužiteljica se osvrnula i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. koja u točki II. potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Navela je da je ista presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-02 od 9.4.2015., a i Vrhovni sud RH je 20.3.2018. svojom revizijskom odlukom Rev-2245/17-1 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a od 13.6.2014.) kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje tužiteljica se pozvala i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. koja u točki I. potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Navela je da su predmetne odluke javno objavljene te da je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj. Tvrdi da je kao potrošač u dobroj vjeri stupila u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja kupnje novog automobila, a pritom joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su joj predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogla utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetnima. Nadalje je navela da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.9.2003. -31.12.2008., to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve u vezi i s čl.1111., 1115. i 1046. ZOO-a. Također navela je da je čl.502.c. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisano: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravo utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.", te da slično navodi i u čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07 i 79/09). Navela je da je posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata ujedno i kamatne stope i tečajne razlike te joj je taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Pozvala se na čl.186.b.st.2.ZPP-a i predložila da se naloži tuženiku da dostavi cjelovitu knjigovodstvenu karticu sa svim zaduženjima i uplatama i sve obavijesti o promjenama kamatnim stopama za razdoblje otplate kredita. Nadalje je predložila da se tuženiku naloži da joj isplati 40.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana uplate svakog pojedinog iznosa preplaćenog anuiteta, kao i da joj naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.

2. U podnesku od 22. srpnja 2019. tužiteljica je navela da je podnijela stupnjevitu tužbu radi dostave preostale dokumentacije po ugovoru o kreditu, uz okvirni zahtjev za isplatu. Navela je da je u međuvremenu od tuženika ishodila i prijepis knjigovodstvene kartice, temeljem koje je izvršila svoj obračun preplaćenih iznosa pojedinih anuiteta. Navela je da stoga povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dostavu dokumentacije, a umjesto okvirnog zahtjeva postavlja određen zahtjev za isplatom te pridržava pravo kasnijega uskladiti s nalazom i mišljenjem vještaka. Zatražila je isplatu iznosa od 31.043,37 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje je naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je da se iz tužbe može zaključiti kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, te da je takav stav tužiteljice neosnovan. Naveo je da u postupku kolektivne zaštite prava zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, te da sudovi nisu izvadili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene, te je u tom smislu ukazao na stavove VTSRH izražene u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Tuženik je naveo kako je tužiteljica predmetni ugovor zaključila radi kupnje vozila, dok navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi navoda VTSRH sadržanog u presudu poslovni broj Pž-6632/17. Naveo je da tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Nadalje je naveo da odredbama čl.96.st.1. i čl.99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Istaknuo je da su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovao znatnu neravnotežu pravila i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala. Naveo je da je tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Istaknuo je da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Nadalje je naveo kako smatra da je odredba o promjenjivoj katnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te je ista sadržana u čl.2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su općim aktima čija je primjena ugovorena u čl.9. st.3. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata. Ugovor je solemniziran, odnosno tužiteljici je ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocijeniti njezinu poštenost. Naveo je da tužiteljica u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta. Promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a kamatnu stopu je mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. Naveo je da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Naveo je kako je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004., a tržišni partneri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredite s valutnom klauzulom u CHF bili su kretnje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv.CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obvezu pričuvu banaka koje se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Naveo je da je tužiteljica sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebalo očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Naveo je kako je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Nadalje je naveo da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužiteljica ne spori), tužiteljica ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Stoga smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužiteljice kao potrošača, te je predložio saslušati tužiteljicu na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekciju kamatnih stopa, obzirom da je tužiteljica potpisom ugovora potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputila pisani prigovor na obavijest o primjeni kamatnih stopa. Prigovorio je visini tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare, te je u konačnici predložio da se tužbeni zahtjev odbije te da se tužiteljici naloži da mu naknadi prouzročen parnični trošak uvećan za zateznu kamatu.

4. Tužiteljica se u podnesku od 2. rujna 2020. očitovala na odgovor na tužbu. Navela je da je prigovor mjesne nadležnosti neosnovan, da dokazni prijedlozi tuženika, posebice oni koji se odnose na saslušanje djelatnika banaka i javnog bilježnika nisu relevantni i ne bi se trebali provoditi, da je neosnovan prigovor zastare. Glede visine tužbenog zahtjeva navela je da je predložila provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja a da je tužbeni zahtjev postavila okvirno, na temelju vlastite računice.

5. Rješenjem poslovni broj P-1175/19-8 od 18. veljače 2021. odbijen je prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu, koja je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-628/2021-2 od 8. srpnja 2021. prihvaćena, ukinuto je rješenje Općinskog suda u Varaždinu od 18. veljače 2021. i predmet je vraćen na ponovni postupak. Rješenjem poslovni broj P-1175/2019-17 od 20. lipnja 2022. ponovno je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Tuženik je podnio žalbu i protiv navedenog rješenja. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-722/2022-3 od 25. svibnja 2023. je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1175/2019-17 od 20. lipnja 2022.

6. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 14. svibnja 2025. (list 230-235 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Nataliji Jambrečić na način da je zatražila isplatu iznosa od 290,72 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić i to zbog jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, te isplatu iznosa od 3.841,46 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić i to zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Dakle, tužiteljica tim podneskom, odnosno konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 4.132,18 EUR. S obzirom da je podneskom od 22. srpnja 2019. tužiteljica potraživala isplatu iznosa od 31.043,37 kn (protuvrijednost od 4.120,16 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije za 1 EUR = 7,53450 kn) iz navedenog proizlazi da je tužiteljica podneskom od 14. svibnja 2025. povećala tužbeni zahtjev za 12,02 EUR. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe podneskom od 26. lipnja 2025. te je naveo da ako sud dopusti navedenu preinaku tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da se preinačena tužba smatra novom tužbom.

7. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Imajući u vidu nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić te zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. u Zagrebu prema kojem je u predmetima o tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica predložila podneskom od 14. svibnja 2025., odnosno kojim je povećala postojeći tužbeni zahtjev za 12,02 EUR. Dakle, imajući u vidu prvenstveno zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojen 26. studenoga 2021., odnosno nakon donošenja presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-512/2020-2 od 24. svibnja 2021. sud je dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica predložila podneskom od 14. svibnja 2025., odnosno odlučio kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 320-50-4850722 od 30.4.2008. (list 7-12 spisa), otplatni plan (list 13-20 spisa), Otplatna tablica – kredit informativni izračun (list 21-23 spisa), broj kreditne partije: 320-50-4850722 (list 24 spisa), dopis tuženika od 15.9.2011. (list 25 spisa), izvadak o stanju po kreditu od 22.12.2014. (list 26 spisa), dopis tuženika od 9.2.009. (list 27 spisa), dopis tuženika od 8.5.2014. (list 28-29 spisa), dopis tuženika od 7.7.2015. (list 30 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja od 5.5.2008. (list 31 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 19.6.2019. (list 34-40 spisa). U dokaznom postupku je izvedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i saslušana je tužiteljica kao stranka. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje DN, a javna bilježnica Bojana Štimac nije saslušana. Nadalje, predloženi dokaz tuženika za saslušanjem javnog bilježnika nije izveden uzimajući u obzir da se prema stajalištu ovog suda navedenim dokaznim sredstvom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

10. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 320-50-4850722 za kupnju novih automobila Renault 30. travnja 2008. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.658,35 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,75 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 30. travnja 2008. zaključen Ugovor o kreditu broj 320-50-4850722 između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i AN, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 15.658,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 6,75% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjive u skladu s propisima, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje tužiteljica duguje temeljem ugovora. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da se radi o unaprijed otisnutom tipskom obrascu koji popunjava i potpisuje tražitelj kredita. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela za kupnju automobila i u auto-kući je dobila ugovor o kreditu, te su ju od tamo poslali javnom bilježniku i u banku, a ona je ugovor trebala samo potpisati. Iskazala je kako joj nije bilo ništa objašnjavano u vezi odredaba ugovora o kreditu i nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF, te joj nije bilo objašnjavano na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa, dobila je samo papire za potpisati. Iskazala je da joj niti kod Auto-kuće Kos, niti kod bilježnika, niti u banci ništa nije objašnjavano, već su joj dani papiri da ih potpiše i pokazano joj je gdje da ih potpiše. Na upit je li pročitala ugovor prije potpisivanje odgovorila je da je to bio kup papira i da su joj rekli da ode u jednu sobu da to pročita, te je ona to prolistala i nije sve pročitala. Na upit je li tražila kakva pojašnjenja odgovorila je da je u Auto-kući Kos pitala može li dobiti kredit u kunama, te joj je tamo bilo rečeno da ne može, nego samo u švicarskim francima.

12. Što se tiče iskaza tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o kamatnim stopama, odnosno o promjeni visine redovne kamatne stope, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužiteljica sklopila kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07).

13. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

16. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužiteljica također u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

17. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Odredbom čl. 96. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora i ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Dakle, glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene su ništetnima naprijed spomenutom presudom i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,75% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,75 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

20. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 30. travnja 2008. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

22. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da joj je zadatak bio utvrditi koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu broj 320-50-4850722 od 6,75% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, i to za svako posebno, kroz period od početka otplate kredita do njegove otplate u cijelosti, uz navođenje datuma od kojih bi tekla zakonska zatezna kamata. Vještakinja je navela da je ugovorom o kreditu broj 320-504850722 tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 15.658,35 CH u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa iznosila 6,75% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, na rok otplate od 84 mjesečnih anuiteta uz ostatak glavnice koji dospijeva sa zadnjim anuitetom, odnosno da iznos glavnice od 11.908,08. CHF tužiteljica otplaćuje u 84 jednaka anuiteta, dok ostatak glavnice u iznosu od 3.750,27 CHF dospijeva na naplatu sa zadnjim anuitetom. Na ostatak glavnice obračunava se redovna kamata i plaća se zajedno sa mjesečnim anuitetom. Nadalje iz nalaza proizlazi da je prema Kontrolnom ispisu unosa korištenja utvrđeno da je kredit isplaćen 5.5.2008. godine, po tečaju koji je iznosio 4,480920 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama je iznosio 70.163,81 kn, prvi anuitet je dospio na naplatu 30.6.2008., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu. U tabeli 2 nalaza i mišljenja vještakinja je prikazala promjene kamatne stope koja je na početni datum 30.6.2008. i završni datum 28.2.2009. iznosila 6,75%, odnosno 199,37 CHF po tečaju od 4,480920, iznos mjesečnog anuiteta 893,36 HRK; početni datum 31.3.2009. i završni datum 30.9.2011. visina kamatne stope iznosila je 7,75%, iznos mjesečnog anuiteta 207,77 CHF po tečaju od 4,480920, iznos mjesečnog anuiteta 931,00 HRK, početni datum 31.10.2011. i završni datum 31.5.2014. visina kamatne stope 7,24%, iznos mjesečnog anuiteta 204,57 CHF po tečaju 4,480920, iznos mjesečnog anuiteta 916,66 HRK, početni datum 30.6.2014. i završni datum 30.4.2015., visina kamatne stope 7,24%, iznos mjesečnog anuiteta 204,54 CHF, po tečaju 4,480920, iznos mjesečnog anuiteta 916,55 HRK, početni datum 31.5.2015. do konačne otplate, iznos kamatne stope 7,24%, iznos mjesečnog anuiteta 3.954,81 CHF, po tečaju 4,480920, iznos mjesečnog anuiteta 17.721,19 HRK. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu više platila iznos od 290,72 EUR, a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više je platila iznos od 3.841,46 EUR. Iznose preplate prikazala je po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

23. Tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi niti prigovora na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Tuženik je u podnesku od 26. lipnja 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no da isti ne pridonosi rješenju ovog spora, s obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Naveo je da predmetnim nalazom i mišljenjem nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročili štetu na strani potrošača te da je navedeno pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu, s obzirom da se tužiteljica poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. Vještakinja je u očitovanju na podnesak tuženika navela da su prigovori pravne naravi i da se na prigovore pravne naravi ne može očitovati.

24. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 15. srpnja 2025. Sud je u cijelosti prihvatio njezin nalaz i mišljenje, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan, te da je izrađen u skladu sa zadatkom koji joj je odredio sud. Tuženikovi prigovori odnose se na zadatak vještaku, a zadatak vještaku je odredio sud. Kako je već rečeno tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje.

25. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužitelj se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, i u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno počinje teći od 14. lipnja 2014. što znači da bi zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 14. lipnja 2019. Za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10. Uz okolnost da je tužba za isplatu iznosa od 40.000,00 kn, odnosno 5.308,91 eura primjenjujući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, sa zateznim kamatama podnesena 11. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa, odnosno na temelju cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sud je ocijenio da nije nastupila zastara niti jedan dio tužbenog zahtjeva i to i u pogledu glavnog potraživanja i u pogledu zatraženih zakonskih zateznih kamata. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim i u odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev podneskom od 14. svibnja 2025., u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev podneskom od 22.srpnja 2019.

21. Tužiteljica je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u cijelosti postavila u skladu s izračunom stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić te je sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.132,18 eura, sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužiteljicu je jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,75 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,75 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice i to uzimajući u obzir vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.132,18 EUR. Naime valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak sastava obrazloženih podnesaka od 22.7.2019., 2.9.2020., 14.5.2025. i 1.7.2025. u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 15.6.2022. na kojem se raspravljalo samo o prigovoru mjesne nenadležnosti i to u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 9.9.2024., 6.11.2024. i 15.7.2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 19.2.2020., s obzirom da takav podnesak ne prileži spisu, odnosno 19.2.2020. je tužiteljica samo dostavila dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu. Tužiteljici nije priznat na teret protivne stranke sastav požurnice od 15.2.2024., a također joj nije priznat niti trošak sastava podneska od 7.3.2025., uz koji je tužiteljica dostavila dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda dovoljno je bilo samo dostaviti dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Tužiteljici nije priznat na teret protivne stranke niti sastav troškovnika od 14.7.2025. Naime, iz odredbi Tarife ne proizlazi da bi tužiteljica imala pravo na trošak sastava troškovnika na teret protivne stranke. Nije priznat niti trošak pribave dokumentacije, s obzirom da tužiteljica nije dokazala da je takav trošak imala.Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 EUR, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.649,54 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

28. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 31. srpnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Rok za žalbu ne teče od 1. do 15 kolovoza.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku Nenadu Beloši, odvjetniku u Novom Marofu

2. Tuženiku punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu