REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4379/19-39

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Č461/21, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. srpnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ĆU, odvjetničkog vježbenika, dana 31. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ČU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 477,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 22,76 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,43 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,05 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,21 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,48 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,22 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,19 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,51 eura od 01. prosinca 2000. godine do isplate,

- iznos od 22,76 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,10 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,02 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,60 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,47 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,61 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,15 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,81 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,06 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,44 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,72 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 8,21 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 8,47 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 8,28 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 8,33 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 8,18 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 8,19 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. svibnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ČU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.552,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,17 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 37,33 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,51 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 43,56 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,10 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 48,66 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,02 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,50 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,14 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,35 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,38 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,47 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,57 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,89 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,10 eura od 01. prosinca 2000. godine do isplate,

- iznos od 40,69 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,30 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 47,22 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,03 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,83 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,34 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 101,77 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,05 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,14 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 109,22 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 95,49 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 136,51 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 157,43 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 141,78 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 146,60 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 133,49 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,95 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 179,87 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 179,87 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 234,51 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 231,11 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 171,75 eura od 21. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 167,00 eura od 21. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 169,39 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 190,03 eura od 21. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 191,59 eura od 21. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 188,06 eura od 21. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 189,34 eura od 21. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 188,57 eura od 02. svibnja 2012. godine do isplate

- iznos od 192,48 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 188,77 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 189,05 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 185,47 eura od 03. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 178,40 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 186,54 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 188,86 eura od 03. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 189,05 eura od 02. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 177,26 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 183,92 eura od 21. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 187,66 eura od 22. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 169,98 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 169,80 eura od 21. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 164,53 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 169,79 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 175,15 eura od 02. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 185,02 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 180,26 eura od 04. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 182,84 eura od 02. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 184,61 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 166,83 eura od 03. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 169,49 eura od 03. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 167,61 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 164,21 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate

- iznos od 162,52 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 163,98 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 168,04 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 173,24 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 174,10 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 175,90 eura od 03. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 178,93 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 177,17 eura od 02. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 02. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 04. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 179,51 eura od 04. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 179,51 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju ČU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 7.653,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju ČU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.160,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 7.653,77 eura od 30. rujna 2015. godine do 27. travnja 2025. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule te na ime razlike glavnice u iznosu od 155,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.545,03 CHF sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 25,24 CHF od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 25,24 CHF od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 25,24 CHF od 01. kolovoza 2011.godine do isplate,

- iznos od 25,24 CHF od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 25,24 CHF od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,87 CHF od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,84 CHF od 01. prosinca 2011. godine do isplate,,

- iznos od 70,83 CHF od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,79 CHF od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,76 CHF od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,73 CHF od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,70 CHF od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,68 CHF od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,64 CHF od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,61 CHF od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,,

- iznos od 70,57 CHF od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,54 CHF od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,52 CHF od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,47 CHF od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 70,44 CHF od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,41 CHF od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,37 CHF od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,33 CHF od 01. travnja 2013. godine do isplate,,

- iznos od 70,30 CHF od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,26 CHF od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,22 CHF od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,18 CHF od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,,

- iznos od 70,14 CHF od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,10 CHF od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,06 CHF od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,02 CHF od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 69,98 CHF od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 227,85 CHF od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 227,65 CHF od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 227,45 CHF od 01. travnja 2014. godine do isplate,,

- iznos od 227,25 CHF od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 227,04 CHF od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 226,84 CHF od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 226,62 CHF od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,,

- iznos od 226,40 CHF od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 226,19 CHF od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 225,97 CHF od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 225,76 CHF od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 225,53 CHF od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 225,31 CHF od 01. veljače 2015.godine do isplate,

- iznos od 225,08 CHF od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 224,85 CHF od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 224,62 CHF od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 224,39 CHF od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 224,15 CHF od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 223,91 CHF od 01. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 223,67 CHF od 01. rujna 2015. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 28. travnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 10. prosinca 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103753327, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 165.880,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita, s time da su tužitelj i tuženik dana 28. veljače 2016. godine sklopili Aneks br 2. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u eur umjesto uz dotadašnji CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuitet dospijevati, niti je na isti mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje iz kolektivnog spora. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine unatoč tome što je utvrdio da sporazum o konverziji ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrdio da tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su zahtijevati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvarivati neka eventualna prava koja ima pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim tužbenim zahtjevima. Dakle pitanje restitucije potrošača uopće nije vezano uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji, već je rješavanje tog pitanja Vrhovni sud RH uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita na koji način je posredno dao do znanja da valjanost konverzije nije odlučna za punu restituciju, što je identično i pravnom stavu izraženom u presudama Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 i C-597/15 od 23. studenog 2017. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 28. travnja 2025. godine zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 477,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i na preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.552,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 7.653,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine od isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a ukoliko sud utvrdi da tako postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, postavio je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na ime zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 4.174,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u zastari. Naime na zahtjev tužitelja ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imaju u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena dana 05. lipnja 2019. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužitelj i tuženik dana 28. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos- 1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužitelja, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasivši da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva te je mijenjanja sukladno Metodologiji, istaknuo da tuženik nije bio nepošten, pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužitelja, što se spori u cijelosti, ujedno istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 6.545,03 CHF s pripadajućom zateznom kamatom. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom preinačena tužba isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz postojeći, a odnosi se na obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose, kojoj preinaci se protivi, s time da je ujedno dio prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva smanjen, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se također protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103753327 od 10. prosinca 2007. godine (list 5-12 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige (list 13 i 27 spisa), u presliku otplatne tablice (list 14-22 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu broj 5103753327 od 28. siječnja 2016. godine (list 23-25 spisa), u presliku izvatka iz matice vjenčanih (list 26 spisa), u presliku izračuna preplate (list 36-37 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5114203823 za razdoblje od 1.9.2015. do 21.5.2019. (list 40-42 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5114203823 za razdoblje od 23.1.2008. do 30.9.2015. (list 43-49; stranica 170-182 spisa), u presliku obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 70 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije (stranica 72-75 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5103753327 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (stranica 76-79 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 80-83, 184-187, 190-194 i 197-201 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 84-105, 166-168; list 238-244; stranica 272-314, 340-375, 377-431 i 459-468 spisa), u presliku članaka (stranica 106-114, 139-155 i 164-165; list 225-237 i 247-255 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 115-138 spisa), u presliku Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (stranica 156-162 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stanica 163, 183-189 i 195-196 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 183 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 473-474 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire KU (stranica 482--500 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi evenutalno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 10. prosinca 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 165.880,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,050%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 28. siječnja 2016. godine sklopili Aneks br 2 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, dok je u odnosu na drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sporno da li tužitelj može osnovano zahtijevati obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 28. travnja 2025. godine istaknuo drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz postojeći, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz postojeći, a odnosi se na obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tog dijela tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nastavno treba naglasiti da je tužbenim zahtjevom od 28. travnja 2025. godine ujedno smanjen dio prvog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP- a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103753327 od 28. siječnja 2016. godine (list 23-25 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103753327 od 28. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 473-474 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, tada su bili „hit krediti u CHF, jer su bili najpovoljniji, bila je niža kamatna stopa na te kredite“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije moglo pregarati, a nisu mu objasnili u banci, a niti javni bilježnik, iz kojeg razloga se ta promjenjiva kamatna stopa može mijenjati. Nastavno dijelu iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao sa sada bivšom suprugom i djetetom, to je bio njihov obiteljski dom, da bi nakon rastave braka taj stan počeo iznajmljivati misli u razdoblju od 2010. godine do 2013. godine, jer mu se između ostalog povećala mjesečna rata kredita čime je financirao plaćanje tih povećanih rata kredita, a u trenutku sklapanja ugovor o kreditu bio je zaposlen u jednom stranom trgovačkom društvu, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva, sud je poklonio povjerenje, jer je uvjerljiv. Jednako tako sudu je razumljiv i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, ali se na taj način ipak smanjila mjesečna rata kredita. Inače stav je suda da se status potrošača ne bi trebao suviše restriktivno tumačiti, jer se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice kupiti nekretninu kojom rješavaju svoje stambeno pitanje, što i učine, kao što je to učinio i tužitelj, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti kako životne, tako i poslovne okolnosti, uslijed kojih u jednom periodu počinju iznajmljivati tu nekretninu, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada se, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, predmetna nekretnina, stan, počeo iznajmljivati. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, s time da je u jednom periodu, nakon rastave braka, točnije od 2010. godine do 2013. godine stan kupljen ovim kreditom počeo iznajmljivati, a ujedno se u tom periodu povećavao mjesečni anuitet kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 10. prosinca 2007. godine, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 05. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva, što se mutatis mutandis odnosi i na preinaku tužbe isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uz postojeći.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire KU (stranica 482--500 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 704,12 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.595,69 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 477,25 eura za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 87.040,18 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.552,22 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 57.667,34 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.653,77 eura, s time da je prema Aneksu broj 2. Ugovora o kreditu utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru, koji na dan 28. siječnja 2016. godine iznosi -637,72 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što zapravo na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 5,050% te je predložio dopunsko financijsko vještačenje kako bi sudski vještak izračun temeljio na početno ugovorenoj kamatnoj stopi, iako je i takav pristup pogrešan, jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje, sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 5,050% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23% te je iz navedenog razloga odbio kao neosnovan prijedlog za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem.

15. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice u iznosu od 7.653,77 eura sud je utvrdio slijedeće. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksom broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103753327 od 28. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 7.653,77 eura, s time da treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja, a iznosi -637,72 eura. Inače stav je suda da se ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, ista se treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 6.545,03 CHF s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, već ujedno tužitelj po osnovi tzv. negativnih razlika niti ništa nije stekao da bi isto bio obvezan vratiti, isplatiti tuženiku.

17. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od dana izvršenog plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na razliku glavnice u iznosu od 7.653,77 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate stav je suda da tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnio takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 28. travnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 477,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.552,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 7.653,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 7.653,77 eura od 30. rujna 2015. godine do 27. travnja 2025. godine, tako i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule i na ime razlike glavnice u iznosu od 155,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.545,03 CHF s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.160,35 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 05. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 08. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 28. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16.. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 875,00 eura (Tbr. 46), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 285,35 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 31. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 11. prosinca 2019. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja postavio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sukladno izračunu te preplate, što je naprotiv mogao i morao učiniti uz tužbu, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 13. prosinca 2019. godine sud je temeljem odredbe članak 151. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da je tim podneskom punomoćnik tužitelja dostavio daljnju dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit, što je međutim mogao i morao dostaviti već uz tužbu, a to tim više što iz dopisa tuženika proizlazi da je ta dokumentacija dostavljena tužitelju dana 24. svibnja 2019. godine, dakle prije podnošenja tužbe. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 24. veljače 2020. godine, podneska od 24. ožujka 2020. godine, podneska od 12. svibnja 2020. godine, podneska od 26. kolovoza 2020. godine, zatim podneska od 29. rujna 2020. godine, podneska od 11. ožujka 2024. godine, podneska od 17. travnja 2024. godine, kao i podneska od 25. studenog 2024. godine, podneska od 03. siječnja 2025. godine i podneska od 09. veljače 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovane, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste svakim pojedinim podneskom malo dopunio i elaborirao, što je u svakom slučaju bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je naprotiv dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Nadalje i zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a, dakle vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku, niti nije nastao ikakav poseban trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je ujedno sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine