REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-6041/23-21

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-143/25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. srpnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ČŠ, odvjetničkog vježbenika, dana 31. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.193,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 34,31 eura od 20. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,62 eura od 19. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,58 eura od 19. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,35 eura od 19. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 34,57 eura od 19. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,35 eura od 19. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,45 eura od 19. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 35,59 eura od 19. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,95 eura od 20. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,19 eura od 19. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,81 eura od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,89 eura od 19. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 59,40 eura od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,35 eura od 19. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,45 eura od 19. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,21 eura od 19. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,34 eura od 19. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 57,82 eura od 20. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,66 eura od 19. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,64 eura od 19. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 59,84 eura od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,27 eura od 19. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,65 eura od 19. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 61,38 eura od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,89 eura od 19. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,42 eura od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,82 eura od 20. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,47 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 66,67 eura od 19. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 66,14 eura od 19. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 66,93 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,94 eura od 13. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 70,00 eura od 12. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,40 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,02 eura od 19. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,31 eura od 19. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 71,54 eura od 19. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,41 eura od 13. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,91 eura od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,68 eura od 26. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,48 eura od 20. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,93 eura od 19. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 63,66 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,83 eura od 14. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 65,99 eura od 19. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 67,00 eura od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,14 eura od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,38 eura od 19. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 67,01 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 67,09 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,45 eura od 19. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,20 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 65,06 eura od 20. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,27 eura od 14. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,80 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 66,55 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 64,84 eura od 19. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,84 eura od 19. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,75 eura od 19. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 66,84 eura od 19. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,01 eura od 19. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 64,73 eura od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,08 eura od 19. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,02 eura od 20. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,44 eura od 19. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,98 eura od 19. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 65,89 eura od 05. prosinca 2013. godine do isplate te na

- iznos od 66,68 eura od 19. prosinca 2013. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 20. svibnja 2008. godne do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.746,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 8,14 eura od 19. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,00 eura od 19. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 14,64 eura od 19. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,89 eura od 19. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 3,42 eura od 19. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,69 eura od 20. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,48 eura od 19. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 17,86 eura od 19. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,07 eura od 19. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 29,86 eura od 19. ožujka 2008. godine do isplate.,

- iznos od 17,99 eura od 19. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,36 eura od 20. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,69 eura od 19. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,31 eura od 19. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,75 eura od 19. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,17 eura od 19. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 31,56 eura od 19. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 32,62 eura od 19. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 23,31 eura od 19. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,08 eura od 20. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 63,74 eura od 19. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,12 eura od 19. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 47,67 eura od 19. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,29 eura od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,94 eura od 19. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 44,64 eura od 19. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,96 eura od 19. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,85 eura od 19. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 40,21 eura od 20. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,13 eura od 19. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,96 eura od 19. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,36 eura od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,32 eura od 19. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,01 eura od 19. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,07 eura od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,68 eura od 19. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 79,36 eura od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 89,11 eura od 20. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,64 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 102,04 eura od 19. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 98,35 eura od 19. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 103,86 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 131,91 eura od 13. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 125,30 eura od 12. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 121,13 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 132,43 eura od 19. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,54 eura od 19. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 136,06 eura od 19. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 163,12 eura od 13. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 180,56 eura od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 192,94 eura od 26. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 163,60 eura od 20. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 149,62 eura od 19. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 147,43 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 156,85 eura od 14. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 166,11 eura od 19. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 174,23 eura od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 167,38 eura od 14. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 169,29 eura od 19. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 174,33 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 174,99 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 169,86 eura od 19. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 167,87 eura od 24. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 158,68 eura od 20. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 168,36 eura od 14. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 172,64 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 170,67 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 156,88 eura od 19. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 164,90 eura od 19. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 164,18 eura od 19. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 172,97 eura od 19. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 158,27 eura od 19. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 156,02 eura od 19. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 158,85 eura od 19. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 158,32 eura od 20. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 161,74 eura od 19. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 166,09 eura od 19. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 165,37 eura od 05. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 171,69 eura od 19. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 154,30 eura od 19. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 159,68 eura od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 162,39 eura od 19. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 159,45 eura od 19. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 155,68 eura od 20. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 155,72 eura od 19. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 160,67 eura od 19. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 162,47 eura od 19. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 162,30 eura od 19. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 166,47 eura od 19. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 169,47 eura od 19. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 169,36 eura od 19. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 20. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 20. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 154,19 eura od 19. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 154,19 eura od 19. veljače 2016. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 19. lipnja 2007. godine do 31. prosinca 2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 1.599,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužitelju EŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.162,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.599,53 eura od 01. listopada 2015. godine do 16. srpnja 2025. godine kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.474,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2016. godine do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 5.466,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 09. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 312059, temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.800,00 CHF prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Naime sukladno odredbi članka 4. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora te je u trenutku ugovaranja iznosila 4,59%. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi omogućila predniku tuženika promjenu ugovorne kamate učiniti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu tužitelja, a niti ta ugovorna odredba sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je nerazumljiva prosječnom potrošaču, ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih je mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa proizlaze, s time da ujedno prednik tuženika nije informirano i na razumljiv način obavijestio tužitelja o svim bitnim razlozima i rizicima vezanim uz valutu CHF. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je presuđeno da je među ostalim bankama i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su tužitelj i tuženik dana 12. veljače 2016. godine sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, ali time nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.193,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.746,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 1.599,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine od isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj E1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da se sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u RH sukladno odredbi članka 502 n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti. Dakle među strankama koje su prihvatile konverziju, kojoj je cilj da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja i to ako bi se postupak pravno kvalificirao kao stjecanje bez osnove, tada je zastarni rok od pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a tužba je podnesena dana 31. prosinca 2019. godine, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Isto tako ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je intencija zakonodavca vezano uz konverziju bila naći jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač, a što ujedno znači da intencija zakonodavca nikako nije bila dati potrošačima i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta, ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača, jednom putem konverzije, a drugi puta vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da u konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Naprotiv tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, s time da je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala u skladu s tržišnim uvjetima, kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jasna, uočljiva i lako razumljiva, a niti su te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što znači da te ugovorne odredbe nisu nepoštene, a time i ništetne. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno prigovor radi prijeboja u iznosu od 4.474,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2016. godine do isplate, koji iznos se odnosi na preplatu priznatu konverzijom, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku otplatne tablice po kreditu (stranica 14-18 spisa), u presliku izračuna razlike plaćene kamate i početno ugovorene kamate i izračuna tečajne razlike za kredit Volksbanke – korisnik EŠ (stanica 20-28 spisa), u presliku prometne kartice po kreditu broj 312059 na ime EŠ (stranica 30-45 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 312059 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 12. veljače 2016. godine (stranica 46-51 spisa), u presliku parametara kamatne stope (stranica 52-53 spisa), u presliku otplatne tablice po kreditu br. 312059 (stranica 54-60 spisa), u presliku Aneksa br. 4. Ugovora o kreditu br. 312059 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 30. kolovoza 2021. godine (stranica 62-65 spisa), u presliku otplatne tablice (stranca 66-68 spisa), u presliku plana otplate u jednakim anuitetima EŠ (stranica 70-76 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 312059 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 09. svibnja 2007. godine (stranica 78-94 spisa) u presliku sudske prakse (stranica 126-137 i 140-194 spisa), u presliku rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 03. srpnja 2023. godine (stranica 138-139 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 206-207 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FŠ (stranica 213-228 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kreditor, dana 09. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 312059 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 111.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 25 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,59%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatama i naknadama Kreditora“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 12. veljače 2016. godine sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, kao i isplatu razlike glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju i to u iznosu preplate priznate konverzijom.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 17. srpnja 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev u iznosu od 5.466,47 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu br. 312059 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 12. veljače 2016. godine (stranica 46-51 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 206-207 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana, u banci su mu ponudili kredit u CHF, govorili su da je to „stabilna valuta“ i uvjeti ugovora su u toj valuti bili najpovoljniji, po tom kreditu je bila najniža mjesečna rata, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv kako dio iskaza tužitelja da se nije moglo pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, a nisu mu objasnili iz kojeg razloga se kamatna stopa može mijenjati, tako i dio iskaza da je pristao na konverziju, jer je htio smanjiti ratu kredita, a o uvjetima konverzije se također nije moglo pregovarati. Nastavno i dijelu iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je živio sa bivšom suprugom, to je bio njihov dom, nikada taj stan nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen kao trgovac u trgovačkom društvu Wulf sport d.o.o., nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, a što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezano uz ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire FŠ (stranica 213-228 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 5.532,14 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 31.593,20 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.193,16 eura za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 88.500,17 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.746,00 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da razlika između iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i kupovnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.074,10 eura, s time da je Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u euru po tečaju otplate kredita u iznosu od 33.713,64 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.474,57 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na isti niti stranke nisu imale nikakvih prigovora.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu od 12. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 4.474,57 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 6.074,10 eura, što čini razliku od 1.599,53 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika zapravo isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.193,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate, na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.746,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 1.599,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po promjenjive kamatne stope iznosi 4.193,16 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 11.746,00 eura sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.193,16 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 11.746,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.599,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate, sud je utvrdio da tužitelj dakle može osnovano zahtijevati na ime razlike glavnice iznos od 1.599,53 eura, s obzirom da je utvrđena razlike glavnice u iznosu od 6.074,10 eura umanjena za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 4.474,57 eura, ali sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 4.474,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2016. godine do isplate, odnosi upravo na iznos za koji je tužitelju konverzijom umanjena neotplaćena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer osim što je u pitanju preplata priznata konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, već je ujedno za taj iznos preplate punomoćnik tužitelja umanjio potraživanje na ime razlike glavnice.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4.193,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 11.746,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja do isplate te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.599,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.599,53 eura od 01. listopada 2015. godine do 16. srpnja 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.474,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.162,50 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 10. lipnja 2023. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7 točka 1.), troška sastava podneska od 26. listopada 2023. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška sastava podneska od 23. travnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 25. lipnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 762,50 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 eura. Nadalje treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 31. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 26. listopada 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 500,00 eura, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja izvijestio sud o statusnim promjenama na strani tuženika, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužitelju i dosuđeno. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 03. srpnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi o odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer se tim podneskom punomoćnik tužitelja dodatno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, iako se na isti već očitovao podneskom od 25. lipnja 2025. godine, za što je tužitelju dosuđena naknada troška po Tbr. 8. točci 1., pa tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška tog podneska, dodatnog očitovanja na nalaz i mišljenje. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 17. srpnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a u svezi s odredbom članka 299 a stavka 3. i stavka 5. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je taj podnesak, kojim je doduše punomoćnik tužitelja postavio konačni tužbeni zahtjev, dostavljen na sud 17. srpnja 2025. godine u 14:19 sati, dakle dan, točnije par sati prije ročišta određenog i održanog dana 18. srpnja 2025. godine, što rezultira time da tužitelj, iako tijekom postupka može slobodno disponirati tužbenim zahtjevom, ali nikako ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava podneska predanog na sud par sati prije ročišta samo zbog činjenice da je tim podneskom postavljen konačni tužbeni zahtjev, jer je to suprotno svim relevantnim odredbama ZPP-a koje reguliraju procesnu disciplinu stranaka. Jednako tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 19. lipnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 31. srpnja 2025. godine