REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 RIJEKA

Poslovni broj: Kžzd-16/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Sandre Juranović predsjednika vijeća, te Saše Cvijetića i Gordane Denona-Kusijanović članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Laure Pavlović, u kaznenom predmetu protiv optužene RB zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i mladeži, - zapuštanjem ili zlostavljanjem djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, dalje: KZ/97), rješavajući žalbu optužene RB Rotar podnesenu protiv presude Općinskog suda u u Puli – Pola poslovni broj Kzd-80/2021 od 21. studenog 2022., u sjednici održanoj 30. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optužene RB, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Općinski sud u Puli - Pola, optužena RB, proglašena je krivom za kazneno djelo protiv braka, obitelji i mladeži - zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97, te je na temelju članka 213. stavka 2. KZ/97. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je na temelju članka 67. KZ/97 prema optuženoj primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZKP/08) optužena RB je dužna naknaditi trošak kaznenog postupka koji se na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 sastoji od troškova paušalne svote od 3.000,00 (tri tisuće) kuna, odnosno 398,17 (tristo devedeset osam eura sedamnaest centi) eura, trošak sudskih vještaka na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08 i to trošak stalnog sudskog vještaka dr. Vesne Jovin od 5.452,00 (pet tisuća četiristo pedeset dvije) kune, odnosno 723,60 (sedamsto dvadeset tri eura šezdeset centi) eura i stalnog sudskog vještaka prof. Apolonije Lasan od 3.952,00 (tri tisuće devetsto pedeset dvije) kune, odnosno 524,52 (petsto dvadeset četiri eura pedeset dva centa) eura te putni trošak svjedokinje IB na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08 od 300,00 (tristo) kuna, odnosno 39,82 (trideset devet eura osamdeset dva centa) eura, dakle ukupno iznos od 12.704,00 (dvanaest tisuća sedamsto četiri) kune, odnosno 1.686,11 (tisuću šesto osamdeset šest eura jedanaest centi) eura, koje je dužna platiti u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti ove presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela optužena RB osobno, iz sadržaja koje proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi optužbe, te putem svoga branitelja Pavla Peršića, odvjetnika iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a ukoliko drugostupanjski sud utvrdi da nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, tada predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi optužbe, koje žalbe su razmatrane kao jedinstvena žalba.

3. Državni odvjetnik je podnio odgovore na žalbe s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbe kao neosnovane i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci na razmatranje.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., izviješteni su na njihovo traženje optužena RB i njen branitelj, odvjetnik Pavle Peršić, te državni odvjetnik, koji nisu prisustvovali sjednici vijeća pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08.

6. Žalba optužene RB nije osnovana.

7. Naime, optužena RB žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, smatrajući da u su svjedoci VB, ŠB, RBČ, UB, JB, ČB, IBČ, IB i EB na čijim iskazima se temelji pobijana presuda, kao privilegirani svjedoci ispitani bez upozorenja u smislu odredbe članka 285. stavka 3. ZKP/08, odnosno bez upozorenja da se njihov iskaz, ako odluče svjedočiti bez obzira na njihovu kasniju odluku, može koristiti kao dokaz u postupku, te su trebali najprije biti poučeni po odredbi navedenog članka, a tek nakon toga biti poučeni da ne mogu uskratiti iskaz jer se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece. Pa kako je u članku 300. stavku 1. točki 3. ZKP/08 propisano da se iskazi svjedoka koji uživaju blagodat nesvjedočenja ne mogu upotrijebiti kao dokaz ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. ZKP/08 nije dano i odricanje nije zabilježeno u zapisnik, isti da predstavljaju nezakonite dokaze u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08, a kako se presuda temelji na nezakonitim dokazima da se radi o citiranoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka.

7.1. Međutim, protivno takvim navodima u žalbi, navedeni svjedoci iskazivali su u odnosu na kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97, dakle, kazneno djelo kaznenopravne zaštite djece, u odnosu na koje kazneno djelo svjedoci ne mogu uskratiti svjedočenje sukladno odredbi članka 285. stavka 6. ZKP/08, iz kojeg razloga se prije ispitivanja u odnosu na to kazneno djelo ne poučavaju o pravu na oslobođenje od obveze svjedočenja u smislu članka 285. stavka 1. i 3. ZKP/08, pa su iskazi navedenih svjedoka bez obzira na izostanak upozorenja zakoniti dokazi, te nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

8. Nadalje, optužena RB žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, smatrajući da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jer da nije ispitano postojanje pravnog kontinuiteta i primjena blažeg zakona, obzirom da se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pobijane presude zakon izmijenio, međutim, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda neosnovano.

8.1. Naime, prvostupanjski sud je optuženu RB proglasio krivom za kazneno djelo iz članka 213. stavka 2. KZ/97, te je u pobijanoj presudi u točki 27.1. obrazloženja, jasno i potpuno obrazložio da je opisanim radnjama optužena RB ostvarila bitna obilježja kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz članka 213. stavka 2. KZ/97, koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela. Pri tome kazneno djelo iz članka 213. stavka 2. KZ/97 je po propisanoj kazni, blaže od kaznenog djela iz članka 177. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, – dalje u tekstu: KZ/11) koje i po zakonskom opisu kaznenog djela odgovara kaznenom djelu iz članka 213. stavka 2. KZ/97, a KZ/11 je stupio na snagu nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela. Stoga kako je primjena članka 213. stavka 2. KZ/97 pravilno obrazložena, izostanak dodatnog obrazlaganja pravnog kontinuiteta ne čini presudu nerazumljivom, pa nije počinjenja citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

9. Optuženica daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka vidi u proturječnosti razloga o obliku krivnje, jer da se u obrazloženju u točki 17.1. presude navodi da je optuženica svjesno i nesvjesno negativnim stavovima utjecala na sina SB, što da je proturječno obrazloženju iz točke 28. obrazloženja da je optuženica bila svjesna da opisanim ponašanjem može utjecati na pravilan psihofizički razvoj djeteta i na to je pristala, čime se također žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

9.1. Međutim, navedeni dio obrazloženja (točka 17.1.) odnosi se na utvrđenje proizašlo iz vještačkog nalaza kojim je utvrđeno da je optuženica svjesno i nesvjesno svojim stavom utjecala na sinovu negativnu percepciju oca, u kojem se dakle, pored svjesnog dodaje i nesvjesno, ali ne na način da se time obrazlaže stupanj krivnje optuženice, odnosno navedeni dio obrazloženja ne čini nerazumljivim zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica počinila predmetno kazneno djelo s neizravnom namjerom, odnosno na način da je bila svjesna da svojim ponašanjem može utjecati na pravilan psihofizički razvoj svog djeteta, te je na to pristala, kako je to i obrazloženo u točki 28. obrazloženja pobijane presude. Na isti način, suprotno navodima u žalbi, obrazloženje nije proturječno niti u točki 17. 2. obrazloženja pobijane presude u dijelu da optuženica " to nije činila riječima, već je automatski nametala atmosferu koja to uključuje (nije motivirala SB na susrete s ocem)..." , pa da je nečinjenjem ostvarila obilježja predmetnog kaznenog djela, a da činjeničnim opisom nije obuhvaćeno takvo automatsko nametanje bez riječi. Isto iz razloga što iz obrazloženja u tom dijelu također proizlazi utvrđenje proizašlo iz vještačkog nalaza, kao i navodi da je "na njega prebacivala odgovornost o tome hoće li vidjeti oca, branila i izbjegavala razgovor socijalnih radnika s EB, navodeći da nije spreman", dakle ne samo radnje nečinjenja, ali i iz činjeničnog opisa proizlazi i da je optuženica na maloljetnog SB prenosila ljutnju i vlastite negativne stavove o bivšem suprugu, pa je obrazloženje odgovarajuće takvom opisu.

10. Nadalje, u dijelu u kojem se optuženica žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1 ZKP/08, jer da u činjeničnom opisu djela nije konkretizirano na koji način je optuženica na sina prenosila ljutnju i negativne stavove o bivšem suprugu, dok da se samo ostalim navodima činjeničnog opisa ne ostvaruju obilježja kaznenog djela za koje je proglašena krivom, protivno takvim navodima iz činjeničnog opisa u dovoljnoj je mjeri konkretizirano i opisano počinjenje kaznenog djela iz kojeg proizlaze bitna obilježja kaznenog djela iz članka 213. stavka 2. KZ/97. Naime, u dijelu činjeničnog opisa da je optužena na sina prenosila ljutnju i negativne stavove o bivšem suprugu, navedeno je i "smatrajući istoga nasilnikom", a u daljnjim navodima činjeničnog opisa je opisano postupanje - izjava pred sinom optuženice, te posljedice u odnosu na odgoj i psihički razvoj istog, do kojih je to postupanje dovelo, što činjenični opis čini jasnim u smislu postojanja bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela, kao što je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.

11. Nadalje, protivno navodima u žalbi, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon i proglasio optuženicu krivom zbog kaznenog djela iz članka 213. stavka 2. KZ/97.

11.1. Tako, iako je u pravu žaliteljica da iz iskaza djelatnice CZSS VBČ (koja je sudjelovala u provođenju mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi do sredine 2010.), ČB (koja je sudjelovala u pripremi nadzora obitelji RB do kraja 2010.), RBČ (koja je bila zadužena za izvršavanje mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi od studenoga 2010.), ŠB (koja je provodila nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi od siječnja 2011. do ožujka 2013.) i ŠBČ (voditeljice Odjela za djecu, mlade i obitelj), ne proizlazi da bi netko od navedenih svjedoka imao neposrednih saznanja da bi optuženica fizički ili verbalno odgovarala SB od susreta s ocem, u pravu je prvostupanjski sud da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je komunikacija optuženice i njezinog bivšeg supruga PB u inkriminiranom razdoblju bila iznimno loša te da se samo povremeno odvijala isključivo preko CZSS, pri čemu je optuženica svojim ponašanjem u jednom razdoblju stvarala zapreku u ostvarenju susreta i druženja određenih rješenjem. Isto tako proizlazi da su navedeni svjedoci u radu uočili da optuženica ima vrlo izražen negativan stav prema bivšem suprugu i nepovjerenje prema CZSS, što je otežavalo, a potom i onemogućavalo realizaciju dogovorenih susreta. Pri tome također proizlazi da je ŠB, VB i ŠBČ izražavala stav da je PB loš za SB i da bi bilo najbolje zabraniti PB da uopće kontaktira sa sinom. Nazivala ga je nasilnikom kojemu je potrebno psihijatrijsko liječenje, kako to posebno proizlazi iz iskaza ŠB. Pored toga, u pravu je prvostupanjski sud da je iz iskaza optuženičine kćeri BB utvrđeno da je optuženica još ranije (od vremena kada je BB živjela s njom i EB) vršila pritisak na njih kada bi se trebali vidjeti s ocem, između ostaloga prigovarajući kćeri zašto želi vidjeti oca, a i prigovarajući kako njoj tako i EB zašto idu kod oca. Govorila im je ružno o PB, nazivajući ga zločestim i nasilnim čovjekom koji neće brinuti o njima. Taj je iskaz pak podudaran s iskazom samog PB, iz kojeg je sud utvrdio da mu se EB znao povjeriti da ga optuženica ne voli i da negativno priča o njemu. Stoga ti iskazi potkrjepljuju i nadopunjuju gore navedene iskaze djelatnica stručnih službi. Isto je dodatno potkrijepljeno i izvješćima o provođenju mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, gdje između ostalog stoji da je optuženica navela da EB nije spreman za susret s ocem, kako je to obrazloženo pod točkom 23. i 25. obrazloženja pobijane presude. Pored toga, protivno navodima u žalbi, u pravu je prvostupanjski sud kada je zaključio da je optuženica pred mlt. sinom rekla VB "Da li ste vi uopće pitali SB da li on želi ići kod tate i hoćete li ga sada pitati? Hoćete li ga sada uzeti na silu?" jer isto, protivno obrani optuženice i u tom dijelu iskazu svjedokinje VB, koja samo pretpostavlja da tada nije bio prisutan EB, proizlazi iz iskaza samog SB koji je izričito rekao da je optuženica isto pitala u njegovoj prisutnosti, u kojem dijelu je prvostupanjski sud pravilno prihvatio njegov iskaz, kao što je protivno navodima u žalbi (pri tome i osobnoj žalbi optuženice) i pravilno kao suglasne prihvatio sve navedene iskaze svjedoka i dokaze u navedenim dijelovima, te nije prihvatio obranu optuženice, kako je to i obrazloženo pobijanom presudom.

11.2. Stoga je na temelju takvih dokaza, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica na mlt. sina prenosila ljutnju i vlastite negativne stavove o bivšem suprugu i time ga dovodila u konflikt kojem roditelju će biti lojalan, te kritizirala njegovog oca, te prebacila na mlt. SB odgovornost za odluku hoće li viđati oca, pa je isto kod mlt. SB dovelo do otuđenosti i emocionalnog udaljavanja od oca te na njega ostavilo negativne posljedice u vidu odgoja i psihičkog razvoja, kako to proizlazi iz psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Pri tome, pored pravilnog utvrđenja da je optuženica kritizirala oca mlt. EB u njegovoj nazočnosti, kako je to i obrazloženo, pitanje utvrđenja u činjeničnom opisu dodatno točno navedenih riječi, da "EB nije spreman na susret s tatom zbog svega ..." , a što se osporava žalbom, ne čini presudu nejasnom niti ne utječe i ne ukazuje se relevantnim na opisano utvrđeno ostvarenje svih bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela od strane optuženice.

12. Stoga je u pravu prvostupanjski sud, kada se ima u vidu da je optuženica svojim ponašanjem prenosila na dijete vlastite negativne stavove u svezi bivšeg supruga, prebacivala teret odlučivanja o susretima s ocem na dijete i kritizirala bivšeg supruga PB u nazočnosti mlt. EB, a u odnosu na svoje ponašanje je upozoravana od strane stručnih službi, kao i da se prema psihijatrijsko psihologijskom vještačenju takvo postupanje kod djeteta negativno odrazilo na djetetov emocionalni razvoj i otuđenje od oca, što je veliki teret za dijete, da je time ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 213. stavka 1. i 2. KZ/97, koje je počinila s neizravnom namjerom, te je za isto proglašena krivom.

13. Kako žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja po članku 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u tom pravcu, i pri tome utvrdio da je prvostupanjski sud u skladu s odredbom članka 56. KZ/97 pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za izbor vrste i mjere kazne, a izrečena uvjetna osuda se ukazuje primjerenom sankcijom stupnju krivnje, jačini povrede zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno i prijašnji život počinitelja, a ujedno dostatnom, ali i nužnom radi ostvarenja svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

14. Konačno, protivno navodima u žalbi osuđene RB osobno u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, u kojoj se navodi da su sudski troškovi i troškovi vještaka već podmireni, prvostupanjskom presudom kojom je optuženica proglašena krivom pravilno je sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08 i članku 145. stavku 2. točki 1. i 6. ZKP/08, određeno da je optužena RB dužna naknaditi trošak kaznenog postupka koji se sastoji od paušalne svote, troška sudskih vještaka, te putnog troška svjedoka.

15. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu, a niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je u skladu s člankom 482. ZKP/08 žalbu optužene RB odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno u izreci.

Rijeka, 30. travnja 2024.

Predsjednik vijeća za mladež

Sandra Juranović