Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-39/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sutkinji pojedinki, u parničnom predmetu tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Lavčević-mehanizacija d.o.o., OIB: 62641419845, Split, Stinice 16, zastupanog po punomoćnici DD, dipl.iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2253/2023-17 od 13. siječnja 2025., 31. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika prihvaća se te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 2253/2023-17 od 13. siječnja 2025. preinačuje u točki I. izreke u dosuđujućem djelu i u točki II. izreke tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 238,90 EUR godišnje i to za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022. godinu, ukupan iznos od 1.015,33 EUR, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.7.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje na svaki dospjeli pojedinačni godišnji iznos teku ako slijedi:

- za 2018. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2018. do isplate,

- za 2019. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2019. do isplate,

- za 2020. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2020. do isplate,

- za 2021. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2021. do isplate,

- za 2022. na iznos od 59,72 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2021. do isplate.“ II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 900,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos tečeod dana presuđenja pa do isplate po stopi zateznih kamata određenoj u skladu s odredbama čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 39,82 EUR (slovima: trideset devet eura i osamdeset dva centa) u roku 15 dana.

III. Točka I. izreke u odbijajućem dijelu nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 238,90 EUR godišnje i to za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022. godinu, ukupan iznos od 1.015,33 EUR, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.7.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje na svaki dospjeli pojedinačni godišnji iznos teku ako slijedi:

- za 2018. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2018. do isplate,

- za 2019. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2019. do isplate,

- za 2020. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2020. do isplate,

- za 2021. na iznos od 238,90 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2021. do isplate,

- za 2022. na iznos od 59,72 EUR s kamatom tekućom od 31.12.2021. do isplate.“ dok se odbija tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za isplatu zatezne kamate po više zatraženoj kamatnoj stopi.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana na ime parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 900,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos tečeod dana presuđenja pa do isplate po stopi zateznih kamata određenoj u skladu s odredbama čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a."

2. Protiv navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 24. siječnja 2025. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. osim bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači tužbeni zahtjev na način da isti odbije u cijelosti te obveže tužitelja da mu naknadi parnični trošak i trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženik navodi kako žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a pri čemu ne konkretizira niti jednu od bitnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a.

5.1. Zbog toga je ovaj sud primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2018., 2019., 2020. i 2021. u iznosu od 238,90 eura godišnje i za 2022. u iznosu od 59,72 eura odnosno ukupno iznosa od 1.015,33 eura na temelju članka 47. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 115/15. i 134/15.; dalje: KU/15) i članka 47. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ broj 26/18. i 49/18.; dalje: KU/18).

6.1. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti jer da se na njega ne primjenjuju odredbe Kolektivnih ugovora o graditeljstvu jer je tuženik prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti razvrstan u područje H-prijevoz i skladištenje, odjeljak 49, kopneni prijevoz i cjevovodni transport, skupina 49.4-cestovni prijevoz robe i usluge preseljenje, razred 49.41-cestovni prijevoz robe, a ne u područje graditeljstva.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju uvida u Ugovor o radu kojeg je tužitelj sklopio sa tuženikom broj 225/3 od 20. srpnja 2006. utvrdio da je on zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove vozača te je navedenim ugovorom u članku 6. ugovoreno da se poslodavac obvezuje sukladno tarifnim stavovima Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (II izmjene i dopune) tužitelju isplatiti mjesečnu plaću prema rasporedu u grupu 4 A.

6.3. Prvostupanjski sud navodi da u grupu 4 A složenosti poslova prema Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo spadaju radna mjesta među kojima je radno mjesto vozača pa da tužitelj za tuženika stvarno obavlja poslove iz područja djelatnosti za graditeljstvo zbog čega se na njega ima primijeniti i Kolektivni ugovor za graditeljstvo.

6.4. Kao nesporno je utvrđeno da je tuženik prema Državnom zavodu za statistiku, a prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti u 2007., razvrstan u područje cestovnog prijevoza robe, a u sudski registar je upisan i kao tvrtka koja obavlja više djelatnosti, među kojima i djelatnost građenja.

6.5. Člankom 2. stavak 1. KU/15 i KU/18 da je propisano da se ugovor primjenjuje na sve fizičke i pravne osobe (dalje: poslodavac) koje obavljaju djelatnosti visokogradnje, niskogradnje i hidrogradnje, montažerskih radova, instalacijskih i završih radova u građevinarstvu, projektiranja i srodnih tehničkih usluga i druge srodne djelatnosti koje su upisane u sudski registar i klasificirane sukladno Odluci o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti ili utvrđene posebnim zakonom.

6.6. Člankom 2. Zakona o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti („Narodne novine“ broj 98/94.; dalje: ZNKD) da je propisano da se prema nacionalnoj klasifikaciji razvrstavaju po djelatnostima pravne osobe, fizičke osobe koje obavljaju djelatnost sukladno propisima, tijela državne vlasti, tijela državne uprave i jedinice lokalne samouprave i uprave, a člankom 6. stavak 1. istog zakona da je propisano da se subjekti iz članka 2. tog zakona razvrstavaju u područja, podpodručja, odjeljke, skupine, razrede i podrazrede nacionalne klasifikacije prema djelatnostima što ih obavljaju. Ako subjekt iz članka 2. tog zakona obavlja više djelatnosti razvrstava se prema djelatnosti kojom se pretežito bavi.

6.7. Također je kao nesporno među strankama utvrđeno da je tužitelj za 2018., 2019., 2020., 2021. i 2022. stekao pravo na godišnji odmor. Člankom 47. stavak 1. KU/15 i KU/18 da je propisano da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u visini od 1.800,00 kn godišnje (prema službenom tečaju konverzije navedeni iznos sada odgovara iznosu od 238,90 eura), a stavkom 2. istog članka da se jednokratni dodatak na plaću isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije

30. lipnja za tekuću godinu.

6.8. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se na tužitelja treba primijeniti članak 47. stavak 1. KU/15 i KU/18 odnosno da mu pripada jednokratni dodatak na plaću u visini od 238,90 eura godišnje za 2018., 2019., 2020. i 2021., a za 2022. u iznosu od 59,72 eura zbog čega je u cijelosti prihvaćen njegov tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.015,33 eura. Kako isplata navedene nagrade nije zavisna od činjenice korištenja godišnjeg odmora te je krajnji datum za isplatu dodatka 31. prosinac tekuće godine, to da je isplata navedene naknade dospjela 31. prosinca pa je zakonska zatezna kamata na svaki pojedinačni godišnji iznos dosuđene isplate priznata od 31. prosinca za godinu na koju se isplata odnosi, primjenom kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.).

6.9. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na visinu stope zatezne kamate iznad dosuđenog povećanja od 3-5 %-tnih poena.

6.10. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. i članak 155. ZPP-a dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

7. U svojoj žalbi tuženik ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da se na njega ne može primijeniti Kolektivni ugovor za graditeljstvo, već Kolektivni ugovor za djelatnost prijevoza kojim se tuženik isključivo i bavi. Ističe kako tuženik nije član udruge poslodavaca u djelatnosti graditeljstva i nije potpisnik Kolektivnog ugovora za graditeljstvo premda je u sudskom registru između ostalog upisana i djelatnost građenja. Mišljenja je da treba utvrditi kako je za ocjenu obvezatnosti poslodavca primijeniti određeni granski kolektivni ugovor isključivo mjerodavno obavlja li isti stvarno određenu djelatnost, odnosno razvrstavanje prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti na koju se kolektivni ugovor odnosi, a ne registriranje te djelatnosti u sudskom registru. Ponavlja da je tužitelj raspoređen na poslove vozača osobnog vozila, a ne teretnog pa stoga nije raspoređen na poslove u graditeljskoj djelatnosti. Isto tako, Ugovorom o radu broj 225/3 od 20. srpnja 2006. da nije ugovorena primjena Kolektivnog ugovora za graditeljstvo iz 2015., već II. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za graditeljstvo koji je bio na snazi 2006. pa da se temeljem tog Ugovora ne može odlučivati o primjeni za razdoblje od 2018. do 2022. Pozvao se i na odluke Vrhovnog suda Rev-5067/2019-2 od 21. ožujka 2023. kojom je utvrđen kao pravilan zaključak drugostupanjskog suda u tom spisu da se ne može primijeniti „odredba članka 47. KU/15 jer nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 2. KU“, a radi se o predmetu sa istom činjeničnom i pravnom osnovom, ali za ranije razdoblje.

8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo.

8.1. Prema članku 2. KU/15 i KU/18 isti se primjenjuje na sve poslodavce koji obavljaju djelatnosti visokogradnje, niskogradnje i hidrogradnje, montažerskih radova, instalacijskih i završnih radova u građevinarstvu, projektiranja i srodnih tehničkih usluga i druge srodne djelatnosti koje su upisane u sudski registar i klasificirane u skladu Odlukom o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti ili utvrđene posebnim zakonom.

8.2. Među strankama nije sporno da je prema Državnom zavodu za statistiku prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007, a sukladno člancima 2. i 6. ZNKD-a tuženik razvrstan u područje cestovnog prijevoza robe, kao što nije sporno niti da je tuženiku kao jedna od djelatnosti u sudski registar upisana i djelatnost građenja. Tuženik je u skladu sa Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti klasificiran u razred 49.41 kao djelatnost cestovnog prijevoza robe, a ne u građevinarstvo.

8.3. Na tuženika se ne može primijeniti Odluka ministra nadležnog za rad od 3. prosinca 2015. kojom je proširena primjena Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na sve poslodavce i radnike u Republici Hrvatskoj u djelatnosti građevinarstva, područje F Nacionalne klasifikacije djelatnosti 2007 – NKD 2007, s obzirom da prema toj klasifikaciji tuženik nije razvrstan u područje F Nacionalne klasifikacije djelatnosti.

8.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-398/2023-2 od 21. veljače 2024. u istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi odbio reviziju u tom spisu tužitelja (drugi radnik istog tuženika), a koja je dopuštena rješenjem broj Revd-417/2023-2 od 8. veljače 2023. i odgovorio na pravno pitanje: „Je li za ocjenu primjene proširenog Kolektivnog ugovora za graditeljstvo na radnike koji poslove obavljaju u graditeljstvu mjerodavna djelatnost u koju je prema službenoj statističkoj klasifikaciji razvrstan poslodavac ili je mjerodavna djelatnost koju radnici za poslodavca, prema Ugovoru o radu, stvarno i obavljaju i koja djelatnost je, uz primarnu djelatnost, upisana u sudski registar kao predmet poslovanja poslodavca?“.

8.5. U navedenoj odluci prihvaćeno je shvaćanje drugostupanjskog suda iz odluke Županijskog suda u Zadru broj Gž R-60/2022-2 od 23. rujna 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-1096/2020-10 od 14. srpnja 2022. na način da je odbijen u tom predmetu zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću u iznosu od 1.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom jer da je to pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske među kojima i u odluci broj Rev-1178/2020-2 od 10. siječnja 2024. u kojoj je odgovoreno na pitanje postavljeno i u Revd-417/2023-2 od 8. veljače 2023. tako da odgovor glasi: „Stoga u situaciji kada je djelatnost građevinarstva upisana u sudski registar da bi se primjena tog KU-a proširila i na poslodavce i na radnike u djelatnosti građevinarstva potrebno je da je ispunjena i druga pretpostavka-da je ta djelatnost sukladno Odluci o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti klasificirana u djelatnost građevinarstva, područje djelatnosti F Nacionalne klasifikacije djelatnosti 2007. -NKD 2007., što je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje (tako i u Rev-5067/2019-2 od 21. ožujka 2013.)“

9. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio pravno shvaćanje koje je izraženo u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i koje daje odgovor na sporno pitanje u ovom postupku u okviru istog činjeničnog i pravnog supstrata, zbog čega je preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem djelu u točki I. izreke.

10. Kako je pobijana odluka preinačena to je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno i o troškovima cjelokupnog postupka. Tuženik je u prvostupanjskom postupku zatražio naknadu troškova u vidu sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen od plaćanja tih sudskih pristojbi i za plaćanje sudske pristojbe na odgovor na tužbu.

10.1. U situaciji kada je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, a ne uspije u postupku, sudske pristojbe se ne mogu naplatiti od tuženika (članak 13. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.)). Sudska pristojba za odgovor na tužbu naplaćuje se ovisno o uspjehu stranaka u postupku po pravomoćnom završetku postupka. Međutim, kako je tuženik uspio u postupku, to se od njega pristojba ne bi mogla naplatiti.

10.2. Što se tiče pristojbe na žalbu kako to proizlazi iz uvida u eSpis istu je tuženik platio pa ima i pravo na naplatu te pristojbe od tužitelja i to u iznosu koji je plaćen, a koji iznosi 39,82 eura, koji iznos mu je i dosuđen.

11. Zbog navedenih razloga prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena pobijana odluka primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a u točki I. izreke u dosuđujućem djelu.

12. Točka I. izreke u odbijajućem djelu nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 31. srpnja 2025.

Sutkinja

Vesna Rep