Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-46/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, ulica Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banke d.d., iz Splita, ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, (kao pravni sljednik HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61), zastupanog po punomoćniku Sanji Vukini, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnost, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 1. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 4. b) Ugovora o kreditu broj 68233/04 od 06. svibnja 2004. godine zaključenog između tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravni sljednik HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (kao pravni sljednik HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61), da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.019,24 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĆT protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (kao pravni sljednik HVB Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61), podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti dana 21. siječnja 2025. U tužbi navodi da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika dana 6. svibnja 2004. sklopili su Ugovor o kreditu br. 68233/04, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.500,00 eura deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca.

2. Navodi da je čl. 4. točka b Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita te da se da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 115,00 eura.

Tom odredbom regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Tužitelj navodi da se radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Tužitelj navodi da mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita, iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

5. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, time da navodi da osporava kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, međutim, tužitelj ovom tužbom nije postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, već radi utvrđenja ništetnosti.

6. Tuženik ne spori činjenicu da je tužitelj 6. svibnja 2004. s tuženikom (odnosno s pravnim prednikom tuženika) sklopio Ugovor o kreditu br. 68233/04 s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti EUR (u tekstu: „Ugovor o kreditu“).

7. Ističe nedostatak aktivne legitimacije, navodeći da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta kao i ulazne naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.

8. Nadalje, tuženik tvrdi da tužitelj nije potrošač i da se u konkretnom slučaju primjenjuje tumačenje zastare iz Odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora.

Naime, da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tuženik je mišljenja da je tužitelj dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a što ovom tužbom ne dokazuje.

Kako nije dokazao status potrošača, u konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

9. Ističe da je tužitelj navodno uplatu ulazne naknade izvršio 7. svibnja 2004., a tužbu je podnio 21. siječnja 2025., odnosno nakon isteka roka od pet godina od uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.

10. Nadalje, osporava navod tužitelja da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada bila ništetna, tj. odredba iz čl. 4. b) Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj:

„NAKNADA: b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. “

Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva.

11. Tuženik također ističe da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba, a da je pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva.

12. Nadalje, ističe da je ista sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji.

13. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

14. Nadalje, tuženik ističe bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

- da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja,

- da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Obzirom na navode tužbe, tuženik ističe da se u ovom postupku trebaju utvrditi slijedeće činjenice i to da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

16. Opreza radi ističe niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

17. Radi razjašnjenja izveden je dokaz uvidom u podatke tuženika od 24. prosinca 2024. (list 4), Ugovor o kreditu od 6. svibnja 2004. (list 5-8), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 31-63).

18. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 67-68).

19. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

20. Tužbeni zahtjev je osnovan.

21. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženikom dana 6. svibnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu, broj br. 68233/04, kojim je Ugovorom (čl. 4.b.) tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.500,00 eura prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je rok otplate kredita na razdoblje od 84 mjeseca.

22. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren nenamjenski kredit (čl. 2. Ugovora o kreditu).

23. Sporno je između stranaka da li je ugovorna odredba čl. 4. b Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, da li tužitelj ima svojstvo potrošača te da li je nastupila zastara u odnosu na tužiteljev zahtjev.

24. Naime, odredbom čl. 4. b Ugovora o kreditu, propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

25. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 24. prosinca 2024., proizlazi da je naknada za obradu kredita broj 68233/04, tužitelju kao korisniku kredita naplaćena sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu dana 7. svibnja 2004. u iznosu od 115,00 eura (1%).

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, da se radi o nenamjenskom i tipskom ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi čl. 4. b kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, što mu je predočeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, od bankarskog službenika bio je samo upoznat da ta naknada kao takova postoji i da se mora platiti, no nije mu pojašnjeno niti obrazloženo u čemu se sastoji i kako se obračunava. Ista je naplaćena od iznosa odobrenog kredita. Po zanimanju je diplomirani pravnik, nema ekonomsku naobrazbu, niti mu je poznato na koji način se obračunavala ta naknada i od čega se sastoji. Isto tako, nije bio upoznat da ne bi trebao platiti tu naknadu, odnosno da bi mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da se ista ne naplati. Kako se radilo o nenamjenskom kreditu, novac je utrošio za osobne potrebe, a ne za nikakovu obrtnu ili gospodarsku djelatnost, a niti je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio vlasnik trgovačkog društva ili OPG-a.

Iskaz tužitelja prihvaćen je kao istinit, logičan i uvjerljiv.

27. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

28. Nadalje, čl. 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

29. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

30. Isto tako, odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog Zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

31. Ocjenom provedenih dokaza proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer se radi o odredbama, a kako je to prethodno navedeno, koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu (čl. 4. b), pa stoga tužitelj nije niti imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja pa je prigovor tuženika u tom pravcu neosnovan.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a kako to osnovano ističe tužitelj.

32. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Sporna odredba iz čl. 4. b, kako je pobliže opisana pod obrazloženjem 24, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori pa je kao takova prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke ovog postupka.

Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi predmetne naknade pa je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu po ocjeni suda ništetna.

34. Stoga je sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka, obzirom da tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odredbi čl. 4. ZOO-a tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a što je očito za cilj imalo isključivi dodatni profit tuženika. Naime, svi sudionici obveznog odnosa dužni su međusobno postupati obzirno uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Stoga je odredba čl. 1. nepoštena i radi se o ništetnoj odredbi.

35. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., gdje je izraženo da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

36. Imajući u vidu izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), nedvojbeno proizlazi da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno.

Nadalje, u obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., obrazloženo je uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

37. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

38. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

38.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

39. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 4. b. Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

41. Neosnovan je navod tuženika da tužitelj u ovom postupku nije dokazao status potrošača, jer je na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, jer bi u suprotnom tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu, tj. da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

41.1. Naime, čl. 4. st. 1. toč. 21. i 32. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja pa i samog sadržaja predmetnog Ugovora, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se radi o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovom postupku ocijenjen kao neosnovan.

42. Isto tako, neosnovano tuženik prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, a isto tako neosnovan je navod da tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta kao i ulazne naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu, kao i kada navodi da je tužitelj navodno uplatu ulazne naknade izvršio 7. svibnja 2004., a koji su navodi u kontradikciji sa sadržajem dopisa tuženika od 24. prosinca 2024. koji je dostavio punomoćniku tužitelja, a koji je tužitelj priložio uz tužbu (list 4) iz kojeg sadržaja proizlazi da je naknada.

43. Također, neosnovan je i tuženikov prigovor na zastaru potraživanja, jer zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je izraženo u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, Posl.br.: Su-IV-47-2020-2.

44. Obzirom da je predmetom ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na ulaznu naknadu i pripadajućoj naknadi s navedenog osnova, to je razvidno kako niti nije nastupila zastara potraživanja.

45. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava podneska od 25. studenoga 2024. koji je upućen tuženiku radi pribave podataka vezano za predmetni kredit kada je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita i u kojem iznosu (list 72-73), a po kojem je tuženik postupio i tužitelju dostavio podatke 24. prosinca 2024., koji su podaci korišteni za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37.) uvećano za troškove poštarine, jer se radi o preporučenoj pošiljci (list 78) u iznosu od 2,10 eura (tbr. 48), sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 25. ožujka 2025., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 16. srpnja 2025., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 1. kolovoza 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. t. 3.), PDV-a u iznosu od 187,50 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, Narodne Novine 118/18, 51/23 dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1), pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr. 2. toč. 1.), u ukupnom iznosu od 1.019,24 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 1. kolovoza 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

46. Nisu priznati troškovi tužitelju, kao nepotrebni i neodlučni za ishod postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, sastav podneska od 21. siječnja 2025. koji sadržava obavijest o plaćenoj pristojbi i uz koji dostavlja potvrdu o plaćenoj pristojbi na tužbu, jer navedeni trošak ne može ići na teret tuženika te nije priznat PDV na troškove poštarine, jer se radi o materijalnom trošku.

47. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1. i točka 3., Tbr. 37., Tbr. 46., Tbr. 48.)

48. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 1. kolovoza 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 1. kolovoza 2025. i ovjereni prijepis uručen punomoćniku tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Sanji Vukina, objavom na e-oglasnoj ploči suda Tužitelj po punomoćniku u obvezi ), pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura (tbr.

2. toč. 1.