Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13
Slavonski Brod
Poslovni broj: P-392/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Mirandi Gavrić Jularić u pravnoj stvari prvotužitelja RD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa] i drugotužiteljice HD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika BD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku iz Novog Marofa, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 1. srpnja 2025. u nazočnosti drugotužiteljice uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika odjventika FD, a presude javno objavljene 30. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. [obrt], obrt za informatičke usluge, protiv ovršenika – tužitelja ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-232/2019 od 30. travnja 2019. godine, radi naplate iznosa od 51.520,13 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 28.534,73 kn od 23.05.2006. godine, na iznos od 5.175,84 kuna od 13.10.2007. godine, na iznos od 5.732,78 kn od 09.11.2007. godine, na iznos od 7.330,98 kuna od 01.12.2007. godine, na iznos od 4.745,80 kuna od 06.12.2007. godine, i to za razdoblje od 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine pa do 23.11.2008. godine po stopi od 17% godišnje, od 24.11.2008. godine pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011. godine, pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.427,50 kuna
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.005,55 EUR u roku 15 dana
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Ovr-232/19-30 od 28. travnja 2023. godine upućeni su tužitelji pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom. Tuženik je protiv tužitelja pokrenuo 05. travnja 2019. godine ovršni postupak na temelju bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Miji Vukoviću, broj: OV- 6457/2006 od 23. svibnja 2006. godine. Tuženik je već ranije pokrenuo ovršni postupak koji se vodio pred naslovnim sudom Ovr-2735/12. Navedeni postupak je obustavljen. Tužitelji smatraju da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tražbine tuženika u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je zauzet na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH dana 19. studenog 2018. godine, a prema kojem se na tražbine i zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 01. siječnja 2012. godine), a koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 255. ZOO/05), dok se na tražbine i zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05). Predmetna bjanko zadužnica izdana je prije 01. siječnja 2012. godine pa se prema navedenom pravnom shvaćanju na nju odnosi petogodišnji zastarni rok, koji je protekao budući je bjanko zadužnica ovjerena 23. svibnja 2006. godine, a ovršni postupak je pokrenut 2012. godine, koji je pored svega i obustavljen. Osim toga, sam tuženik je zbog svoje prirode bjanko zadužnice samo odredio i dospijeće svoje tražbine pa je sasvim izvjesno da je tražbina tuženika zastarjela jer je prijedlog za ovrhu podnesen 25. rujna 2012. godine unatoč činjenici da su valute obveze nastupile još 2005. godine, dakle prije izdavanja bjanko zadužnice, što je vidljivo i iz otvorenih stavki tuženika od 26. srpnja 2012. godine. Osim toga, tužitelji skreću pozornost sudu na odredbu čl. 233. st. 2. ZOO/05 kojom je propisano da sve povremene tražbine (a kamate su kao akcesorno potraživanje svakako povremene tražbine) koje proistječu iz tražbina navedenih u st. 1. istog članka i koje dospijevaju ubuduće – zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. Da su tražbine kamata povremena tražbina nesumnjivo proizlazi iz odredbe čl. 226. ZOO/05 kojom je propisano da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Drugim riječima, tužitelji smatraju da je prvenstveno zastarjela tražbina tuženika po osnovi bjanko zadužnice ovjerene 23. svibnja 2006. godine, a i po osnovi presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-1196/12 od 23. veljače 2016. godine i to u pogledu glavnog duga, ali i u pogledu tražbine kamata zbog gore navedenih razloga. Dana 11. ožujka 2022. godine, na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen je Zaključak koji glasi: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe“.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Navodi kako navodi iz tužbe o tome da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tražbine tužitelja, nisu točni niti pravilni. Nije sporno da je VSRH na 7. sjednici Građanskog odjela dana 19. studenog 2018.god. donio pravno shvaćanje o zastarama potraživanja iz zadužnice. Međutim, kad je riječ o njegovom potraživanju prema 2. tužitelju, tuženik, kao ovrhovoditelj, raspolaže s nekoliko pravomoćnih i ovršnih isprava čiji se sadržaj iz pravni doseg ne mogu promijeniti ili ograničiti nekim novim pravnim stavovima, makar bili i od VSRH. Dakle, tužitelji očito ovdje, pomoću stava VSRH, pokušavaju polemizirati sa sadržajem pravomoćnih i ovršnih isprava, odnosno temeljem takvog novog stava VSRH pokušavaju promijeniti sadržaj već ranije donesenih pravomoćnih sudskih presuda i rješenja o ovrsi. Tuženik smatra da to u ovom postupku naprosto nije moguće, već su svoje stavove tužitelji trebali iznijeti u tim postupcima, pomoću odgovarajućih pravnih lijekova i drugih akata, ako je potrebno i na višim sudskim instancama (npr. ustavne tužbe, tužbe ESLJP i dr.). Međutim, to su očito propustili učiniti i to ne jedanput i ne u jednom postupku. Prvo, prvostupanjsko rješenje o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. Ovr-2735/12 bilo je potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Požegi br. Gž-1334/2013 od 06. lipnja 2014.god., a tužitelji nisu ulagali druge pravne lijekove protiv istog. Nadalje, kada je donesena Presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12 od 23.02.2016.god., ista je također bila potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-2767/2016-2 od 31.10.2018.god., a protiv nje tužitelji nisu ulagali izvanredni pravni lijek (reviziju), pa niti ustavnu tužbu. Uostalom, pravno shvaćanje VSRH na koje se tužitelji pozivaju objavljeno je 19.11.2018.god., pa da tužitelji protiv drugostupanjske odluke, u roku od 30 dana, podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije, svakako bi se o njima odlučivalo u tom postupku. Sada je to već zakašnjelo. Obzirom na gore navedeno, tužitelji očito ponovo ističu prigovor zastare, o kojem je već pravomoćno odlučeno u nekoliko ranijih sudskih postupaka. Neovisno o tome što o takvim rješidbama u ranijim postupcima sada kaže posljednji stav VSRH, činjenica jest da su te odluke pravomoćne i ovršne, pa se njihov sadržaj može eventualno mijenjati, odnosno njihov učinak ukinuti ili ograničiti, samo u za to zakonom propisanim postupcima, kada su za to ostvarene pretpostavke. Primjerice, kroz institut obnove parničnog postupka i sl. Pritom tuženik napominje, iako ovdje niti suštinski nisu ostvareni razlozi za obnovu parničnog postupka br. P-1196/2012 koji se navode u čl. 421. ZPP-a, da su čak i prošli svi subjektivni rokovi za podnošenje takvog zahtjeva, koji bi se temeljili na, primjerice, drugačijem rješenju prethodnog pravnog pitanja ili pak novim činjenicama i dokazima (pri čemu treba jasno naznačiti da stavovi VSRH nisu „dokaz“, iako ih takvima tužitelji u tužbi nastoje prikazati) i dr. Da su tužitelji ustrajali sa svojim pravnim lijekovima sve to ESLJP, pa da su tim pravnim lijekom i uspjeli, tada bi imali osnov da traže obnovu parničnog postupka br. P- 1196/2012 (čl. 428.a ZPP-a), ali i to samo u roku od 30 dana od konačnosti takve odluke (Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-3510/14-2 od 21.01.2015.god.). Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, a tužitelje obvezati na to da mu naknade troškove postupka.
3. U podnesku od 13. ožujka 2025. tužitelji navode kako je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja, dana 05. travnja 2019. godine podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini II. tužiteljice (ovršenice) temeljem ovršnih isprava – zadužnice izdane od strane I. tužitelja te Presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Povodom navedenog Prijedloga naslovni sud je dana 28. travnja 2023. godine odredio predloženu ovrhu (Rješenje o ovrsi, poslovni broj: Ovr-232/2019-30). Protiv navedenog Rješenja tužitelji su dana 23. svibnja 2023. godine podnijeli žalbu. U predmetnoj žalbi tužitelji su isticali prigovor prava na dom, a o kojom prigovoru odlučujući o žalbi tužitelja Županijski sud u Velikoj Gorici Rješenjem, poslovni broj: Gţ Ovr-245/2023-2 od 19. veljače 2024. godine, nije meritorno odlučio. U ovom parničnom postupku koji je proistekao iz ovršnog postupka u kojem ovršnom postupku su tužitelji isticali prigovor prava na dom, a o kojem nije meritorno odlučeno, tužitelji su također isticali prigovor prava na dom. Navedeno proizlazi iz samih iskaza tužitelja (Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je stan na kojem je pokrenuta ovrha jedina nekretnina u njihovom vlasništvu i da li na istoj imaju prijavljeno prebivalište, izjavljujem kako to je jedina nekretnina u našem vlasništvu i svi imamo prijavljeno prebivalište na tom stanu.). Imajući u vidu gore navedeno, tužitelji izvješćuju naslovni sud da u konkretnom parničnom postupku izričito postavljaju prigovor prava na dom, a o kojoj osnovanosti prigovora predlažu sudu odlučiti u nastavku postupka. I. tužitelj je dana 23. svibnja 2006. godine Bjanko zadužnicom dao suglasnost da se radi naplate novčane tražbine u iznosu od 51.520,13 kn sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 23. svibnja 2006. godine do isplate zaplijene svi njegovi računi kod svih banaka i da se novčana sredstva s tih računa isplate vjerovniku – obrtu u vlasništvu tuženika. Dakle, Bjanko zadužnicom od 23. svibnja 2006. godine I. tužitelj je dao suglasnost da mu se zaplijene svi računi. Kada tužitelji po dospijeću, prema mišljenju tuženika, nisu vratili iznos iz Bjanko zadužnice, tuženik je morao prvo pokrenuti postupak prisilne naplate na novčanim sredstvima I. tužitelja. Isti to nije učinio. Naime, na ime duga iz Bjanko zadužnice I. tuženiku se nikada nikakav iznos nije prisilno naplaćivao. Na ovakav iskaz I. tužitelja, tuženik nije imao primjedbi. Dakle, tuženik, u svojstvu ovrhovoditelja, je odmah pokrenuo ovršni postupak na jedinoj nekretnini tužitelja u kojoj stanuju s mlt. djetetom, bez da je prethodno pokušao namiriti se na novčanim sredstvima tužitelja i/ili pokretninama u vlasništvu tužitelja. Kako je H zadužnicom I. tužitelj dao suglasnost da se zaplijene isključivo njegovi računi, isti nije mogao biti svjestan mogućnosti, a niti je na to dao pristanak, da će se ovršni postupak pokrenuti na jedinoj nekretnini u svome vlasništvu. Dakle, davanjem suglasnosti na Bjanko zadužnici I. tužitelj je dobrovoljno koristio novčana sredstva koja se u bankama vode na njegovo ime kao instrument osiguranja iznosa iz zadužnice te je na taj način izričito pristao da se, u slučaju neispunjenja obveza Bjanko zadužnici, tražbina iz zadužnice može namiriti zapljenom računa koji se u bankama vode na njegovo ime. Lišavanjem vlasništva nekretnine koja je predmet postupka, tužitelji bi se našli u situaciji prijeke socijalne potrebe, jer nisu vlasnici neke druge, alternativne nekretnine te bi im, preostala jedino mogućnost podstanarskog odnosa. „Ustavni sud ocjenjuje da je s ustavnopravnog i konvencijskog gledišta, u Republici Hrvatskoj i u današnjem demokratskom društvu općenito, nedopustivo da nadležna tijela donose pojedinačne akte s takvim učincima koji temeljito negiraju jamstva prava na obiteljski život i prava na dom, a da pritom ni na koji način ne razmotre i/ili ne obrazlože, relevantnim i dostatnim razlozima, svoje stajalište o tome je li takva mjera nužna, zbog čega je nužna i je li razmjerna u odnosu na (legitiman) cilj kojeg bi trebala postići.“ Ustavni sud RH, broj: U-III/105/2012 od 08. ožujka 2017. godine. Odredbom članka 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je da svatko ima pravo na štovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom čl. 34. st. 1. Ustava RH propisano je da je dom nepovrediv, a odredbom čl. 35. Ustava RH propisano je kako se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama, poslovni broj: U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014. godine, broj: U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. godine, broj: U-III-405/2008 od 21. veljače 2012. godine te broj: U-III-1422/2006 od 06. lipnja 2012. godine, koje je istovjetno pravnom shvaćanju izraženom u presudama Europskog suda za ljudska prava izraženom u predmetima Bjedov protiv Hrvatske (presuda, 29. svibnja 2012. godine – zahtjev br. 42150/09), Orlić protiv Hrvatske (presuda, 21. lipnja 2011. godine: zahtjev broj 48833/07) i Paulić protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009. godine; zahtjev broj 3572/06) „dom“ je autonoman pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen člankom 8. st. 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dostatnih i trajnih veza s tim prostorom. Imajući u vidu gore navedeno, tužitelji predlažu prvostupanjskom sudu provesti test razmjernosti radi ocjene postojanja povrede prava na dom. Glede navedenog, tužitelji ističu da se navedeni test provodi pomoću 3 eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8 Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Glede navedenog, tužitelji ističu da ovrha ne nekretninama nije bila nužna, a sve iz razloga jer je tuženik svoju tražbinu mogao namiriti ovrhom na novčanim sredstvima i/ili pokretninama u vlasništvu tužitelja. Naime, tužitelji bi tražbinu tuženika mogli namiriti i provedbom ovrhe na novčanim sredstvima i/ili pokretninama – oboje su zaposleni na neodređeno vrijeme, oboje imaju stalna primanja, imaju pokretnine u svome vlasništvu/suvlasništvu, imaju štednju i sl. Dakle, nije nužno prodati nekretninu u vlasništvu II. tužiteljice da bi se namirila tražbina tuženika. Isto se može i brz prodaje nekretnine. „Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju preteže ovršenikovo pravo na dom nad ovrhovoditeljevom pravom na namirenje tražbine te da radi namirenja tražbine nije nužno ovršenika iseliti iz njegovog doma pri čemu se upućuje na, a što je već ovaj sud naveo na pravilne i dostatne razloge iz pobijanog rješenja.“ Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj: Gž Ovr-1674/2022-2 od 25. studenog 2022. godine
4. Tuženik u podnesku od 18. ožujka 2025. u kojem se očituje na prigovor tužitelja u odnosu na pravo na dom navodi kako u činjeničnom supstratu tužbe tužitelji uopće ne spominju svoje pravo na dom, niti prilažu bilo kakve dokaze u tom pogledu. Činjenični supstrat tužbe ne može se mijenjati iskazom stranke. Neadekvatno je dokazivanje mogućnosti naplate tražbine iskazom stranke. Uostalom, da je tuženik mogao naplatiti tražbinu od 2. tužitelja, tada se ne bi s njime povlačio po sudovima desetljeće i pol u ovrhama i pobijanjima dužnikovih pravnih radnji, kao da je pravosudni mazohist, već bi mu skinuo sredstva od plaće ili sa računa. Tuženiku nije cilj stjecanje vlasništva nad nekretninom, već naplata tražbine, koja svih ovih godina nije podmirena niti djelomično. Nadalje, tuženik ističe da se prigovor prava na dom mora istaknuti u postupku iz kojeg proizlazi ovršna isprava, a u tom postupku (spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12), niti kasnije, nije bio istican, sve do iskaza stranke pred zaključenje glavne rasprave. Što se tiče tužiteljice, ona je vlasništvo predmetne nekretnine stekla tek u listopadu 2009.god. i to besplatnim pravnim poslom – darovanjem, od strane tada prezaduženog tužitelja. Dakle, do trenutka pokretanja postupka prisilne naplate na toj nekretnini (tužbom radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika), radi namirenja tuženika, nije prošlo niti 3 godine te ona ni u kom slučaju nije mogla s tom nekretninom ostvariti toliko dugu vezu vlasništva i posjeda, da bi se ta nekretnina mogla smatrati njezinim domom. Ona je u trenutku darovanja imala 27 godina, a u vlasništvu te nekretnine nije bila niti 3 godine, a već je bio pokrenut postupak prisilne naplate protiv nje kao vlasnice. Kada je riječ o „pravu na dom“, Ustavni sud RH u svojoj odluci br. U-III/2930/2019 od 14.11.2019.god. zauzeo je stajalište da „na redovnim sudovima je, koji najbolje poznaju činjenice predmeta, da ispitaju razmjernost i nužnost miješanja, te polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, ocijene može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa odnosno postoji li za njega prijeka društvena potreba“ ali i to relativizira da „navedena stajališta nisu apsolutno primjenjiva u slučajevima u kojima je druga stranka u ovršnom postupku privatna fizička ili pravna osoba. Ovo zato jer su u takvim slučajevima mehanizmi vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka u pravilu već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom“. U tom predmetu, podnositelji ustavne tužbe su čak podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe u kojem su naveli da je to njihova jedina nekretnina koja im služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba te da su osobe u dubokoj starosti i da im je narušeno zdravlje... (3.2.). Usprkos tome, kako nisu pokrenuli postupak kojim bi osporili postupak radi ispitivanja ovršne isprave, koju su dobrovoljno dali, očito nije došlo do povrede prava na dom (7.1.). U ovoj konkretnoj parnici, prvostupanjsko rješenje o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. Ovr-2735/12 bilo je potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu – Stalna služba u Požegi br. Gž-1334/2013 od 06. lipnja 2014.god., a tužitelji (kao ovršenici) nisu ulagali druge pravne lijekove protiv istog. Nadalje, kada je donesena Presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12 od 23.02.2016.god., ista je također bila potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-2767/2016-2 od 31.10.2018.god., a protiv nje tužitelji nisu ulagali izvanredni pravni lijek (reviziju), pa niti ustavnu tužbu. Dakle, ne mogu se pozivati na to da im je uskraćeno pravo na dom, jer u ranijoj fazi nisu koristili pravo na sve pravne lijekove i na isticanje tog prava u tim postupcima. U pogledu ocjene postojanja (ne)ravnoteže zbog navodnog nerazmjera između vrijednosti nekretnine koja je jedina za stanovanje ovršenice i tražbine ovrhovoditelja radi čije se naplate vodi 3 ovrha, Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, u oduci br. Gž Ovr-1148/18-2 od 08.11.2018.god. zauzeo je stav da ovršenica mora podnijeti dokaze o postojanju tog nerazmjera. To bi, primjerice, bio dokaz o vrijednosti nekretnine i o tome da joj je to jedina nekretnina. Podsjetimo, samo glavnica ovdje tuženika kao ovrhovoditelja iznosi 51.520,13 kn, a sa kamatama i troškovima iznos je i 3x veći. Nadalje, u tom predmetu Županijski sud u Osijeku ocijenjeno je i da nema mjesta prigovoru ovršenice iz čl. 80.b. st. 2. i 3. OZ-a, jer je ovrhovoditelj imao založno pravo toj nekretnini. Tuženik podsjeća da na predmetnoj nekretnini on doduše nema založno pravo, ali ima s njime izjednačeno pravo namirenja stečeno ovrhom i zabilježbom tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji na štetu vjerovnika, koje je uredno upisano u zemljišne knjige. sudska praksa: Rješenje Županijskog suda u Osijeku br. Gž Ovr-545/2018-2 od 10.01.2019.god. Rješenje Županijskog suda u Zadru u Rješenju br. Gž Ovr- 131/18-2 od 20.04.2018.god. e) Za ovaj slučaj možda najvažnija sudska praksa izražena je u Rješenju Županijskog suda u Splitu br. Gž Ovr-655/2019-2 od 27.05.2019.god., a prema kojoj se odredba čl. 80.b. o ograničenju ovrhe na jedinoj nekretnini ne može primijeniti na pravne poslove koji su sklopljeni prije stupanja na snagu te odredbe Ovršnog zakona. Ovdje ovrhovoditelj prenosi citat iz te odluke: „U odnosu na žalbene navode I. ovršenika kojima ističe kako se radi o njegovoj jedinoj nekretnini, treba reći, da je iz odredbe članka 44. stavka 4 3. ZIDOZ/17 razvidno je da se ta izmjena primjenjuje samo na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu toga Zakona, odnosno 3. kolovoza 2017. U konkretnom slučaju, ovrhovoditelj je prijedlogom za ovrhu od 1. lipnja 2018. zatražio odrediti ovrhu na temelju ovršne isprave - solemnizirane 17. lipnja 2009.god...“ Što se odnosa stranaka u ovoj parnici tiče, pravni posao temeljem kojeg tuženik provodi ovrhu protiv tužiteljice na nekretnini nastao je tokom 2006.god
5. Predmet ovog postupka je dopuštenost ovrhe po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika protiv ovršenika – tužitelja ŽD II. HD u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Ovr-232/2019 od 30. travnja 2019. godine, radi naplate iznosa od 51.520,13 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.427,50 kuna. Sporno je da li je navedeni dug u zastari i da li je osnovan prigovor prava na dom tužitelja.
6. U provedenom dokaznom postupku pročitano je rješenje i zaključak broj Ovr- 232/2019-30 od 28. travnja 2023., bjanko zadužnica od 23. svibnja 2006., izvod iz zapisnika sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 19. studenog 2018.,otvorene stavka od 1. siječnja 2005., pročitan je spis ovog suda Ovr- 232/2019 i P-1196/2012, saslušani su tužitelji i saslušan je tuženik.
7. Analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91.,91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Pročitan je priklopljeni ovršni spis Ovr-232/2019 iz kojeg proizlazi da je tuženik u tom postupku ovrhovoditelj te da je podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja ( u tom postupku ovršenika) na temelju ovršne isprave i to Presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12 od 23.02.2016. na nekretnini u vlasništvu II. ovršenice. Rješenje o ovrsi je izdano 30. travnja 2019. godine. Ovršenik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, a koja je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž OVr-374/2019-2 od 30. travnja 2020. odbijena u odnosu na glavni dug u iznosu od 51.520,13 kn, tj. kojim rješenjem je riješeno I. Odbija se žalba ovršenika RD i HD kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-232/2019 od 30. travnja 2019. u dijelu kojim je ovrha određena na nekretnini ovršenika radi naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 51.520,13 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 28.534,73 kn, na iznos od 5.175,84 kn, na iznos od 5.732,78 kn, na iznos od 7.330,98 kn, na iznos od 4.745,80 kn, teče u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 %, a od 1. siječnja 2019. do isplate po stopi od 6,54% te radi namirenja tražbine u iznosu od 7.187,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom te tražbine s osnove troška ovršnog postupka određenoga u iznosu od 2.542,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom. II. Uvažava se žalba ovršenika RD i HD, ukida rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-232/2019 od 30. travnja 2019. u dijelu kojim je određeno da zatezne kamate na iznos od 28.534,73 kn od 23. svibnja 2006., na iznos od 5.175,84 kn od 13. listopada 2007., na iznos od 5.732,78 kn od 9. studenoga 2007., na iznos od 7.330,98 kn od 1. prosinca 2007., na iznos od 4.745,80 kn od 6. prosinca 2007., teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 17 % godišnje, a od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje i predmet se u tom dijelu vraća na ponovni postupak. Protiv navedenog rješenja Županijskog suda podnesen je i prijedlog za dopuštenje revizije, a koji prijedlog je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj. Revd- 2032/2022-2 od 19. listopada 2022.
9. Izvršen je uvid i pročitan je priklopljeni spis ovog suda broj: P-1196/2012 u kojem je donesena presuda kojom je u toč. I. utvrđeno kako Ugovor o darovanju sklopljen 15. listopada 2009. kojim prvotuženik RD iz [adresa], daruje drugotuženoj HD iz [adresa], svoje nekretnine, stan koji se nalazi na 2. katu u stambeno-poslovnoj zgradi u [adresa], a sastoje se od 2 sobe, kuhinje, ostave, kupaonice i predsoblja, ukupne površine 55,24 m2, koja zgrada je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] i upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], PU broj 11 k. o. [katastarska općina], gubi pravni učinak prema tužitelju ČD, vl. obrta [obrt].Com računala Varaždin u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljeve novčane tražbine koju ima prema prvotužitelju ŽD iz [adresa] u iznosu od 51.520,13 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate stopi koja odgovara visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5%- tnih poena od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015.g, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za 3%-tna poena, koja teče na iznos od 28.534,73 kn od 23. svibnja 2006.g. do isplate, na iznos od 5.175,84 kn od 13. listopada 2007.g. do isplate, na iznos od 5.732,78 kn od 09. studenog 2007.g. do isplate, na iznos od 7.330,98 kn od 01. prosinca 2007.g. do isplate, na iznos od 4.745,80 kn od 06. prosinca 2007.g. do isplate, na iznos od 2.427,50 kn od 03. lipnja 2013.g. do isplate, te naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Navedena presuda je postala pravomoćna 31. listopada 2018.
10. Prema čl. 51. Ovršnog zakona ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu . Zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Ovr-232/19-30 od 28. travnja 2023. godine upućeni su tužitelji pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom.
11. Prvotužitelj RD u svom iskazu u bitnome je naveo kako je s tuženikom imao poslovnu suradnju koja je započela misli 2008. a koja je trajala do 2011., bili su obrtnici koji su poslovno surađivali, s tim da je on imao tri firme. On je imao kao obrtnik dugovanja prema njegovoj firmi te je dogovoreno da će vratiti taj dug kroz rad u njegovoj firmi te da mu prepusti uhodani posao i inventar obrta. Počeo je raditi kod njega 2008., a nakon tri godine on je počeo neke "akcije" prema njemu radi naplate dugovanja. On je 2006. misli potpisao njemu zadužnicu prije nego što je počeo raditi kod njega dok je bio obrtnik jer je uzeo neku robu od njega, a praksa je bila da svi dobavljači traže potpisivanje zadužnice. Misli da je on prvu ovrhu pokrenuo protiv njega 2011. Ne zna točno što je bilo s tom ovrhom, sjeća se da sam je osporavao dug koji je bio preko 300.000,00 kuna, a misli da je on pokrenuo postupak na sudu protiv njega da se utvrdi taj dug. Koliko se mogu sjetiti poslije 2012. g. nije bilo više ovršnih postupaka protiv njega. Na poseban upit suca da li mu je poznato da je 2019. g. pokrenuta ovrha protiv njega, izjavljuje kako nije upoznat sa detaljima tog postupka, zato i ima odvjetnika koji ga zastupa u postupcima pred sudom. U razdoblju od 2008. do 2011. kada je bio zaposlen kod tuženika nije primao plaću, već je bio dogovor da ja svojim radom kompenzira dugovanja. Tuženik iznos ove ovrhe nije pokušao naplatiti na računima, a ima redovna primanja niti mu je račun blokiran.
12. Drugotužiteljica HD u svom iskazu u bitnome je navela kako joj je poznat dogovor koji su postigli njezin suprug RD i BD, zna da je to bilo dogovoreno u [adresa], ona je također bila prisutna sa suprugom. Ta suradnja između njih je trajala do 2011.g. i ona nije upoznata sa daljnjim detaljima. Misli da je prva ovrha protiv supruga pokrenuta poslije 2009., možda čak 2010. ili 2011.g. Zna da je ovrha na njihovom stanu također pokrenuta, a to je stan u kojem žive njezin suprug, ona i dvoje djece. Suprug nije primao plaću u vremenu kada je bio zaposlen kod tuženika. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je stan na kojem je pokrenuta ovrha jedina nekretnina u njihovom vlasništvu i da li na istoj imaju prijavljeno prebivalište, izjavljuje kako to je jedina nekretnina u našem vlasništvu i svi imaju prijavljeno prebivalište na tom stanu. U stanu koji je predmet ovrhe žive suprug, ona i dvoje djece i to PD, rođen **.**.2010. i GD, rođen **.**.2014. Ona je u taj stan uselila 2006. godine, tada je bila djevojka od RD, on je imao kredit za taj stan i druge dugove prema bivšoj firmi i bivšoj djevojci, a ona je tada odlučila podići novac da on zatvori te dugove. Odlučila je uložiti na neki način u taj stan i podigla dva kredita na 10 godina. Tada je i tražila da se na neki način stan prepiše na njezino ime, a nakon tri godine zajedničkog života oni su se vjenčali. Dok su živjeli u stanu dobili su dvoje djece i svi imaju prebivalište na adresi navedenog stana [adresa]. Konstatira se da tužiteljica daje na uvid osobne iskaznice za nju, tužitelja RD i za sinove GD i PD, te je iz istih vidljivo da isti imaju prebivalište na navedenoj adresi.
13. Sud prihvaća iskaze tužitelja te je iste ocijenio da su pouzdani i isitniti, te u skladu jedan s drugim i sa ispravama u spisu.
14. Tuženik je u svom iskazu u bitnome naveo kako su ptvotužitelj i on zajedno studirali i imali poslovnu suradnju, on je uzimao neku robu od njega. Ta suradnja je počela 2004. ili 2005.g. On je tada dao zadužnicu za osiguranje, to je bilo 2006.g. Nakon toga zna da je on bio u financijskim poteškoćama i nije mu plaćao dugovanja. Naplata duga se odgađala, a jedno vrijeme je čak bio i zaposlen kod njega. Prvu ovrhu protiv njega pokrenuo je 2012. To je bila ovrha koliko se sjeća na plaći, međutim nije ništa naplaćeno. Poznato mu je da je on bio dosta zadužen, a zna da je čak i stan poklonio supruzi. Vezano za taj stan imao je i spor s njim koji je dobio. Zna da je pokušavao ovrhu i da je ista čak došla do Ustavnog suda, da svi prigovori prvotužitelja nisu prihvaćeni. Na upit suca da li je između 2012. i 2019. pokušavao ovrhom naplatiti tražbinu izjavljuje kako je bilo postupaka, međutim isti nisu uspjeli, svaki put je bila neka žalba. Na poseban upit punomoćnika tužitelja zašto je tužitelj 2006. dao bjanko zadužnicu ako je kod njega bio zaposlen tek od 2008., navodi kako je 2006. uzimao robu za svoj obrt. Na poseban upit odgovara da nije siguran, ali misli da je Fini podnosio zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice.
15. Obzirom na istaknuti prigovor prava na dom koji su tužitelji istaknuli tijekom postupka, sud je prvenstveno proveo test razmjernosti. Odredbom čl. 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) u st. 1. propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, dok je st. 2. iste odredbe uređeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i da je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovaj sud je u skladu s čl. 8. st. 2. Konvencije proveo test razmjernosti koji se provodi na temelju tri odlučna pitanja, s tim da negativan odgovor na ijedno od ta tri pitanja znači da bi provedba ovrhe na nekretnini bila protivna Konvenciji.
16. Prvo od ta tri pitanja je je li miješanje utemeljeno na zakonu, drugo, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i treće, je li miješanje nužno u demokratskom društvu. Sud je u odnosu na prvo pitanje ocijenio da je miješanje utemeljeno na zakonu. Naime, 05. travnja 2019. godine tuženik kao ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini II. tužiteljice (ovršenice) temeljem ovršnih isprava – zadužnice izdane od strane I. tužitelja te Presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu. Povodom navedenog Prijedloga sud je dana 28. travnja 2023. godine odredio predloženu ovrhu i donio Rješenje o ovrsi, poslovni broj: Ovr-232/2019-30. Protiv navedenog Rješenja tužitelji su dana 23. svibnja 2023. godine podnijeli žalbu. U predmetnoj žalbi tužitelji su isticali prigovor prava na dom, a o kojom prigovoru odlučujući o žalbi tužitelja Županijski sud u Velikoj Gorici Rješenjem, poslovni broj: Gţ Ovr-245/2023-2 od 19. veljače 2024. godine, nije meritorno odlučio. Legitiman cilj je naplata tražbine sukladno pravomoćnoj Presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12 od 23.02.2016.god. Stoga sud zaključuje da je ispunjen kriterij u odnosu na drugo pitanje. U ovoj pravnoj stvari postoje dva suprotstavljena privatna interesa, a to je pravo na dom tužitelja u smislu čl. 8. Konvencije, te pravo tuženika da naplati svoje potraživanje.
17. S obzirom na to da su tužitelji istaknuli prigovor prava na dom i saslušanjem tužiteljice također je bilo bitno radi utvrđivanja okolnosti i činjenica a sve u svrhu zaštite prava na nepovredivost doma iz čl. 34., st. 1. te prava na poštovanje obiteljskog života iz čl. 35. Ustava. Prema svim smjernicama za ocjenu pravične ravnoteže između interesa ovršenika i ovrhovoditelja navedenim u čl. 80.b, st. 3. OZ-a više je nego očito da je u konkretnom slučaju interes tužitelja i ovršenika, ovdje tuženika, da sačuvaju svoj jedini dom nesrazmjerno veći od interesa ovrhovoditelja, ovdje tuženika. Stoga provođenjem testa sud utvrđuje da miješanje nije nužno u demokratskom društvu. Naime, provedbom ovrhe ta bi ravnoteža po svim stavkama iz čl. 80.b, st. 3. OZ-a bila narušena u korist ovrhovoditelja i to: zato što je vrijednost tražbine koja se namiruje (51.520,13 kn kuna) nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine koja je predmet sporne ovrhe, zato što ovrhovoditelj (ovdje tuženik), nije učinio vjerojatnim da je ovrha drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, zato što nekretnina služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba tužitelja i njihove maloljetne djece, nemaju drugih nekretnina ili mogućnosti da zadovolje svoje potrebe, zato što ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nema osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, zato što se ovršenik, ovdje tuženik, a i tužitelji nikad nisu suglasili s time da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.
18. U odlukama br. U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014., U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014. i dr., Ustavni sud zauzeo je stajalište da se svakoj osobi, ako tijekom postupka pred sudovima istakne prigovor miješanja u njezino pravo poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti da nezavisni sud ocijeni nužnost, razmjernost i razumnost takve predložene mjere. Prema stajalištu pravne teorije i sudske prakse, stranka može ukazati na povredu prava na dom u svakoj fazi postupka pa čak prvi put tek u ustavnoj tužbi. U skladu s tim redovni sudovi, koji najbolje poznaju činjenice predmeta, dužni su ispitati razmjernost i nužnost predložene mjere, uzeti u obzir osobite okolnosti konkretnog slučaja i ocijeniti može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa te postoji li za njega prijeka društvena potreba. Drugim riječima, ako je doista riječ o domu, kao što ovdje neosporno jest jer tužitelji i njihova maloljetna djeca i nemaju drugi smještaj, onda je sud između ostalog dužan utvrditi postoji li blaža mjera kojom se može postići isti cilj, odnosno, je li mjera prisilnog iseljenja obitelji iz jedinog doma kojim raspolaže s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja doista nužna i razmjerna cilju koji se želi ostvariti – naplati duga. Dakle, kako prema smjernicama iz čl. 80.b, st. 3. OZ- a, tako i prema shvaćanjima ESLJP-a i Ustavnog suda, spornu ovrhu nije moguće provesti uz očuvanje pravične ravnoteža između interesa suprostavljenih strana, slijedom čega istu valja proglasiti nedopuštenom jer bi iseljenje tužiteljice i njezinog bračnog druga iz njihova jedinog doma značilo grubo kršenje jamstva nepovredivosti doma i prava na dom sadržanog u čl. 34., st. 1. Ustava i čl. 8. Konvencije, kao i prava na poštovanje obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava.
19. Sud je posebno uzeo u obzir i cijenio činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja je nastala na temelju bjanko zadužnice koja je ovjerena 23. svibnja 2006. godine, dakle koja je izdana prije gotovo 20 godina, a na koju zadužnicu se i tuženik ako ovrhovoditelj poziva u prijedlogu za ovrhu. Naime, i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je zauzet na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH dana 19. studenog 2018. godine, a prema kojem se na tražbine i zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 01. siječnja 2012. godine), a koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 255. ZOO/05), dok se na tražbine i zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05). Predmetna bjanko zadužnica izdana je prije 01. siječnja 2012. godine pa se prema navedenom pravnom shvaćanju na nju odnosi petogodišnji zastarni rok, koji je protekao budući je bjanko zadužnica ovršni postupak je pokrenut 2012. godine, koji je pored svega i obustavljen.
20. Naime, iako je presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. P-1196/12 od 23.02.2016.god koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-2767/2016-2 od 31.10.2018. utvrđeno kako Ugovor o darovanju sklopljen 15. listopada 2009. kojim prvotuženik RD iz [adresa], daruje drugotuženoj HD iz [adresa], svoje nekretnine, stan koji se nalazi na 2. katu u stambeno-poslovnoj zgradi u [adresa], a sastoje se od 2 sobe, kuhinje, ostave, kupaonice i predsoblja, ukupne površine 55,24 m2, koja zgrada je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] i upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], PU broj 11 k. o. [katastarska općina], gubi pravni učinak prema tužitelju ČD, vl. obrta [obrt].Com računala Varaždin u dijelu potrebnom za namirenje tužiteljeve novčane tražbine koju ima prema prvotužitelju ŽD iz [adresa] u iznosu od 51.520,13 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, sud ne ulazi u ocjenu predmetne presude koja je pravomoćna, no prilikom provođenja testa razmjernosti ne može zanemariti i činjenicu da se dug temelji na bjanko zadužnici koja je ovjerena 23. svibnja 2006. godine, dakle koja je izdana prije gotovo 20 godina te da ovrha ne nekretninama nije bila nužna, a sve iz razloga jer je tuženik svoju tražbinu mogao namiriti ovrhom na novčanim sredstvima i/ili pokretninama u vlasništvu tužitelja. Dakle, nije nužno prodati nekretninu u vlasništvu tužitelja da bi se namirila tražbina tuženika. Stoga je ocjena ovog suda da u konkretnom slučaju preteže ovršenikovo pravo na dom nad ovrhovoditeljevom pravom na namirenje tražbine te da radi namirenja tražbine nije nužno ovršenika iseliti iz njegovog doma.
21. Sud nalazi neosnovanim navod tuženika kako prigovor prava na dom nije istaknut u tužbi. Naime, navedeni prigovor se može isticati tijekom cijelog postupka te isticanje istog ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva.
Zaključkom br. Ovr-232/2019-30 od 28.04.2023.god.
22. O troškovima postupka odlučeno je temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155.stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelji su uspjeli u cijelosti s tužbenim zahtjevom, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/2023) te je kao potreban i opravdan tužiteljima priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 220,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 27. studenog 2024. u iznosu od 220,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 17. siječnja 2025. u iznosu od 220,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 4. ožujka 2025. u iznosu od 220,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 1. srpnja 2025. u iznosu od 220,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak sastava podneska 16. siječnja 2025. u iznosu od 220,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak sastava podneska 13. ožujka 2025. u iznosu od 220,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak pristojbe na presudu 54 EUR i PDV u iznosu od 385,00 EUR. Tužiteljima je dakle ukupno priznat trošak u iznosu od 2.005,55 EUR.
23. Imajući u vidu sve navedeno, sud je odlučio kao u izreci.
U Slavonskom Brodu, 30. srpnja 2025.
Sudac
Miranda Gavrić Jularić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u pisanim putem.
DNA:
1. Tužitelji po punomoćniku
2. Tuženik po punomoćniku
