Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-521/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marijanke Salopek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević i partneri d.o.o. odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-116/2021-9 od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-116/2021-9 od 5. ožujka 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za nadoknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 51401652-5102334398, sklopljenog dana 12. travnja 2005., u članku 10. koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% dva cijela pedeset posto naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora“.

II. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dužna je tužitelju VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 428,82 EUR/3.230,98 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dužna je tužitelju VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 287/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troška parničnog postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, a niti je prvostupanjski sud materijalno pravo pogrešno primijenio.

6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. ugovora o kreditu od 12. travnja 2005., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 02,500% dva cijela pedeset posto naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora“, kao i zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova plaćene ulazne naknade temeljem nepoštene i ništetne odredbe.

9. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu (dalje: ugovor) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.280,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj (točka 2. ugovora), a radilo se o gotovinskom kreditu uz hipoteku,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjeseci uz ugovorenu kamatnu stopu od 08,980% godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (točka 8. ugovora),

- da su stranke člankom 10. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita (dakle tužitelj) dužan platiti prije korištenja kredita od 2,5% na iznos kredita, a minimalno 26,54 eura (200,00 kuna), koja je tužitelju i naplaćena u utuženom iznosu od ukupno 428,82 eura (3.230,98 kuna) i to 19. travnja 2005. mu je naplaćen iznos od 411,80 eura (3.102,68 kuna) na ime „uplate naknade“, a 15. travnja 2005. iznos od 17,02 eura (128,30 kuna) na ime „naplate dospjele naknade“, što ukupno iznosi 428,82 eura (3.230,98 kuna).

10. Ocjenjujući pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja se pozvao, obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, na Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03. – dalje: ZZP/03), a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju kojeg je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovoru odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru, pozivajući se pritom na odredbu članka 81. ZZP/03 u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je sporna odredba iz članka 10. ugovora neodređena i neodrediva te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ista odredba ništetna sukladno odredbama članka 81., članka 84. i članka 87. stavka 1. ZZP/03.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što mu je tužitelj isplatio temeljem ništetne odredbe iz članka 10. ugovora, s tim da odluku o kamatama prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) jer je ocijenio da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer mu je od zaključenja predmetnog ugovora bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz članka 10. ugovora.

13. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

14. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita i da je pristao na naplatu troškova obrade kredita, koji su u tom trenutku bili određeno navedeni u omjeru od 2,50% od iznosa kredita.

15. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego kad su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je tijekom prvostupanjskog postupka raspravljeno.

18. Točno je da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, što proizlazi iz iskaza svjedokinje TŠ, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije imao informaciju o načinu određivanja te naknade, jer nije jasno od kojeg početnog iznosa se odbija iznos od 2,50% (npr. je li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan zaključenja ugovora ili od iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju po tečaju na dan isplate kredita), a niti je tuženik obrazložio tužitelju zašto je naknada ugovorena upravo u iznosu 2,50%, niti je naveo po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), slijedom čega, i po mišljenju ovog suda, tužitelj nije mogao procijeniti način funkcioniranja mehanizma temeljem kojeg se formira ulazna naknada, a niti procijeniti njenu konkretnu visinu.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi tužitelj pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodio računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Budući je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor standardni tipizirani ugovor kojeg je pripremio i sastavio tuženik, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće niti sklopiti ugovor.

21. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja te da je time postupio suprotno zahtjevu dobre vjere.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je zaključio sud prvog stupnja, analizirajući odredbu članka 10. ugovora, da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ).

23. U presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge, koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

24. Nije sporno da je tuženik imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, ali sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj korisnika kredita kojima je odobren veći iznos kredita i koji time plaćaju višu naknadu, jer nije transparentno niti jasno koji je razlog tome da su određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita viši u slučaju da se radi o ugovoru o kreditu na veći novčani iznos.

25. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova za naplatu naknade za obradu kredita, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena ništetnom odredba članka 10. ugovora te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 573,58 eura (članak 1111. stavak 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO, članak 29. stavak 1., 2. 7. i 8. ZOO), budući da se tuženik, imajući u vidu prednja utvrđenja, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

26. Na žalbene navode kojima se upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26.1. Kako je u ovoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva bio i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. ugovora, to znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći pa je stoga bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na primjenu odredbe članka 225. ZOO kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja, kao niti na činjenicu da bi zastara trebala početi teći od dana kada je izvršeno plaćanje.

27. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi u žalbi da je prvostupanjski sud, pogrešno primjenjujući materijalno pravo, u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj: 83/20.) jer se u konkretnom slučaju ne radi o ovršnom, ni stečajnom postupku, a osim toga tuženik navedeni prigovor izjavljuje tek u žalbi, što je protivno odredbi članka 352. stavka 2. ZPP.

28. Odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (članak 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa).

28.1. Suprotno žalbenom prigovoru tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka iznio pravno shvaćanje prema kojem se prilikom odlučivanja o troškovima postupka primjenjuje u odnosu na vrijednost boda, Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (Rev-574/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. i Rev-847/72021 od 13. veljače 2024.).

28.2. Također, pravilnom primjenom tarifnog broja 9. točke 3. Tarife i članka 154. stavak 1. ZPP te članka 155. ZPP je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je punomoćnik tužitelja pristupio navedenom ročištu.

29. Radi iznijetog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.

30. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu niti ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe te je takav njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP, u svezi članka 154. stavka 1. ZPP).

U Sisku 30. srpnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić