REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-855/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski SUD U Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐF, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Rikardo Perković i Sanja Perković, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupana po OD Marinović i partneri j.t.d., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. srpnja 2025. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, te objave dana 30. srpnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju BF iznos od € 3.839,71 zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 78,94 € od 20.11.2011 godine

- na iznos od 125,05 € od 20.12.2011 godine

- na iznos od 133,10 € od 20.01.2012 godine

- na iznos od 132,00 € od 20.02.2012 godine

- na iznos od 128,16 € od 20.03.2012 godine

- na iznos od 129,69 € od 20.04.2012 godine

- na iznos od 133,00 € od 20.05.2012 godine

- na iznos od 129,59 € od 20.06.2012 godine

- na iznos od 130,90 € od 20.07.2012 godine

- na iznos od 127,96 € od 20.08.2012 godine

- na iznos od 123,35 € od 20.09.2012 godine

- na iznos od 128,96 € od 20.10.2012 godine

- na iznos od 113,71 € od 20.11.2012 godine

- na iznos od 130,19 € od 20.12.2012 godine

- na iznos od 121,98 € od 20.01.2013 godine

- na iznos od 127,67 € od 20.02.2013 godine

- na iznos od 128,97 € od 20.03.2013 godine

- na iznos od 126,43 € od 20.04.2013 godine

- na iznos od 118,86 € od 20.05.2013 godine

- na iznos od 114,16 € od 20.06.2013 godine

- na iznos od 118,33 € od 20.07.2013 godine

- na iznos od 121,19 € od 20.08.2013 godine

- na iznos od 195,15 € od 20.09.2013 godine

- na iznos od 123,58 € od 20.10.2013 godine

- na iznos od 125,40 € od 20.11.2013 godine

- na iznos od 128,89 € od 20.12.2013 godine

- na iznos od 52,10 € od 20.01.2014 godine

- na iznos od 62,67 € od 20.02.2014 godine

- na iznos od 63,43 € od 20.03.2014 godine

- na iznos od 61,19 € od 20.04.2014 godine

- na iznos od 58,73 € od 20.05.2014 godine

- na iznos od 59,09 € od 20.06.2014 godine

- na iznos od 62,53 € od 20.07.2014 godine

- na iznos od 63,59 € od 20.08.2014 godine

- na iznos od 65,44 € od 20.09.2014 godine

- na iznos od 67,29 € od 20.10.2014 godine

- na iznos od 69,84 € od 20.11.2014 godine

- na iznos od 68,74 € od 20.12.2014 godine

- na iznos od 70,76 € od 20.01.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.02.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.03.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.04.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.05.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.06.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.07.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.08.2015 godine

- na iznos od 70,17 € od 20.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim zareferentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju ĐF prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.985,07 eura. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika.

II. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja uzajamnih potraživanja u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni prednik tužitelja – sada pok. EF kao korisnik kredita i tuženik kao banka kreditor, zaključili su dana 08.09.2005 godine u Zadru namjenski kredit za adaptaciju nekretnine temeljem Ugovora o kreditu br. 050908004218 SP, oznaka UK.2k, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine, potvrđen dana 14.09.2005 godine po Veri Marčina - javnoj bilježnici u Zadru pod brojem ovjere OU-813/05 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, pravnom predniku tužitelja kao korisniku kredita, odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.195,00 CHF (slovima: sedamdeset sedam tisuća sto devedeset pet švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Pravni prednik tužitelja – pok.EF preminuo je dana 23.02.2017 godine te je iza njega doneseno Rješenje o nasljeđivanju od strane Silvane Grdović – javne bilježnice u Zadrum poslovnog broja O-573/17, koje Rješenje je postalo pravomoćno dana 11.04.2017 godine. Njegovim nasljednikom za cijelo (kako prava tako i obveza pok. ostavitelja), utvrđen je ovdje tužitelj kao njegov sin. Tužitelj i tuženik zaključili su dana 09.05.2019 godine Dodatak br.2 osnovnom Ugovoru temeljem kojega se upravo tužitelj utvrđuje ugovornom stranom odnosno korisnikom kredita umjesto pok. EF. Uz iznos glavnice, tužitelj je sukladno čl.3.1 Ugovora bio dužan tuženiku platiti kamatnu stopu od 5,39% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno čl.3.3 utvrđeno je kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita da bezuvjetno pristaje, sukladno čl.16.4 ugovoreno je kako ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju a) Odluku o kamatama, s kasnijim izmjenama i dopunama…… . Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu pravnog prednika tužitelja. Tužitelj ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III povjesnice tužbe). Citiranim Ugovorom u čl.1.2 tuženik je pravnom predniku tužitelja odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.195,00 CHF (slovima: sedamdeset sedam tisuća sto devedeset pet švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, nadalje, u čl.1.3 ugovoreno je kako su ugovorne strane suglasne da iznos kredita utvrđen u stranoj valuti (CHF) predstavlja obvezu korisnika kredita, potom, u čl.1.4 ugovoreno je da se iznos i isplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te je u čl.1.5 ugovoreno da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB na dan uplate anuiteta. Vezano za prethodno citirana utanačenja iz Ugovora, tužitelj ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III. povjesnice tužbe). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik., u razdoblju od 01.09.2004 do 31.12.2008 godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.09.2004 do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), pravni prednik tužitelja i tuženik - kao ugovorne strane, zaključile su dana 14.01.2016 godine u Zadru Radnju kojom se provodi ZID ZPK tj, Dodatak br.1 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, pod novim brojem ugovora 151109069357 (koji Dodatak je vezan uz osnovni Ugovor iz 2005 godine broj 050908004218). Time su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR. U konkretnom kreditu konverzijom je utvrđena preplata, a koja se iskoristila kroz smanjenje dospjelih anuiteta nakon konverzije, na način da je korisnik kredita plaćao 50% iznosa anuiteta. Preplata iz konverzije je potpuno iskorištena do svibnja 2017. godine. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tamo tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tamo tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužitelja i njegov nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate, počev od dana 20.10.2005 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno sa 20.04.2019 godine, uračunavanjem efekta konverzije, tužitelj je tuženiku uslijed prethodno opisanih ništetnih odredbi Ugovora, preplatio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku za ukupni iznos od 66.224,32 kn S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl.1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.6 st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti., Člankom 118 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit.“ Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Metodologiju izračuna temeljiti na razlici stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita (budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom), koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi (budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim), uz unos u izračun promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice - ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita). Predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima osporava pravni osnov i visinu, poriče sve navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi (kao i eventualno naknadno postavljeni i precizirani zahtjevi) u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je bilo koji od tužbenih zahtjeva (ili pak bilo koji od eventualno naknadno postavljenih i preciziranih kumuliranih zahtjeva) radi utvrđenja i isplate osnovan ističe se i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine a koju isti ima prema tužitelju sa ovdje utuženom tražbinom tužitelja! Tuženik ovim putem također a prije upuštanja u raspravljanje o meritumu predmeta spora i biti ove pravne stvari prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, i kamati odnosno promijenjivoj kamatnoj stopi i isplati temelji na tvrdnji tužitelja da je njegov pravni prednik pok.EF kao korisnik kredita s tuženikom sklopio namjenski Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem hipoteke na nekretninama upisanim u zk. ul. br: [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora: 050908004218 SP od 08.09.2005.g., a koji da je tobože u osporavanim tj utuženim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, kamati tj promijenjivoj kamatnoj stopi ništetan, pa kako se radilo o isplaćenom kreditu od 77.195,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti toga iznosa sud bi vrijednost predmeta spora trebao u ovom predmetu utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa na dan njegove uplate tužitelju jer je upravo u tom iznosu predmetni kredit bio plasiran

– isplaćen ne tužitelju već njegovom sada pok.predniku ŠF kao korisniku kredita od strane tuženika. Također se ovdje ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, ističe se dakle da je tužba neutemeljena i bez pravne osnove radi čega se tuženik u cijelosti protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima, osporava pravni osnov kao i postavljenu visinu tužbeneg zahtjeva poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe se ovdje i prigovor tuženika radi prebijanja. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru.Naime, tuženik ima svoje sjedište u [adresa], i to na adresi u [adresa],(a na koju adresu mu je uostalom i dostavljena ova predmetna tužba) pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st.1.ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud u Zadru, a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora odmah oglasi mjesno nenadležnim i da predmet po pravomoćnosti odluke- rješenja a kojeg tuženik ovdje predlaže donijeti dostavi predmet na daljnje postupanje i raspravljanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. 3 Također se ovdje ističe da poslovnica tuženika u Zadru nikada nije imala svojstvo samostalne i posebne pravne osobe niti je imala pravnu osobnost i samostalnost niti je kao takva bila upisana u sudski registar kod nadležnog Trgovačkog suda u Splitu za tuženika, pa je radi i tog razloga za raspravljanje i donošenje odluke u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni.. Posebno se ističe prigovor ne postojanja - nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer on nije podignuo predmetni kredit niti je bio korisnik kredita već je to bio njegov pok.prednik EF, radi čega isti uopće ne može biti tužitelj u ovom predmetu jer tražbina njegovog prednika čak i da postoji, a ne postoji prema tuženiku nije naslijeđena niti je prešla na stranu ovog tužitelja a niti je ista nasljedna radi čega je evidentno da tužbu i tužbeni zahtjev treba odmah odbaciti iz ovog procesnog razloga. Naime, tužitelj uz tužbu uopće nije dostavio rješenje o nasljeđivanju iza pok.ŠF, a iz kojeg bi proizlazilo da je njegov prednik ŠF imao novčano potraživanje prema tuženiku a kojeg za života nije ostvario te da je isto pripalo baš ovom tužitelju. Da prednik tužitelja pok.EF nije imao potraživanje prema tuženiku svjedoči činjenica što isto vjerojatno ne postoji u rješenju o nasljeđivanju radi čega isto naravno nije niti dostavljeno uz tužbu. Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g.,konvertiran u eurski kredit,slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH-a od dana 20.12.2022.g., izraženom na sjednici sudaca većinom glasova je odlučeno da tužitelji koji su konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR kao što je to ovdje slučaj kod ovog tužitelja nemaju pravo na obeštećenje glavnice niti kamata već samo eventualne razlike u kamati zbog čega je ovdje jasno da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan i neutemeljen kako po osnovi valutne klauzule tako i u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te ga kao takvog treba odbiti tj odbaciti jer nema govora o bilo kojem osnovanom i utemeljenom potraživanju tužitelja u bilo kojem iznosu u ovom pravnom predmetu po osnovi ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva a kojeg je i incirao tužitelj a ne prednik tuženika ili pak ovaj tuženik. Nakon donošenja prednje navedene odluke viši sudovi kao i prvostupanjski su jasno osnovano i zakonito u istovrsnim pravnim predmetima počeli odbijati identične tužbene zahtjeve a koji su postavljeni radi utvrđivanja ništetnosti ugovorene valutne klauzule odnosno odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu a kojima je određena 4 obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i to u odnosu na utuženu valutnu klauzulu kao i promijenjivu kamatnu stopu ali i nakandu za obradu kreditnog zahtjeva a koji je i iniciran od strane tužitelja a ne tuženika! Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, ali također predlaže i odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema više pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci: Rev- 2868/18 od dana 12.02.2019.g., stoga je potpuno irelevantno pa i bespredmetno u ovoj pravnoj stvari, pogotovo sada u situaciji kada je VSRH dana 20.12.2022.g., zauzeo gore navedenom pravno shvaćanje kod konvertiranih CHF kredita dakle u istovrsnim pravnim slučajevima. Nadalje tužba i svi postavljeni tužbeni zahtjevi su neosnovani i iz razloga jer je sada zauzet stav VSRH- a od 20.12.2022.g., prema kojem tužitelji a koji su konvertirali svoje kredite iz CHF-a u EUR nemaju pravnu osnovu za utuženo potraživanje radi valutne klauzule niti kamata odnosno glavnice niti kamata po tim osnovama kao niti u odnosu na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelja a koju je također tuženik eventualno u slučaju prijevremenog zatvaranjaotplate ugovorenim mjesečnih anuiteta imao tj ima pravo naplatiti na teret tužitelja. Tužitelj u podnesenoj tužbi tvrdi da je ugovorna odredba a kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) te ugovorena promijenjiva kamatna stopa i kamata da su ništetne iz osnovnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao i da je pri tome došlo do tobože„značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača“ a tužitelj uopće nije potrošač kada on nije bio korisnik kredita već je to bio pok.EF, da se nije pregovaralo o tome, da njegov prednik navodno nije dobio potrebne informacije, da se nije moglo utjecati na sadržaj ugovora, da pok.EF nije znao da mu se obveza može povećati, da nije imao pravo prigovora da nije bio informiran,i sl, pa da je time tobože bio stavljen u neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika a pogotovo da bi sporne ugovorne odredbe sud trebao tumačiti u korist pok.ŠF odnosno ovog sada tužitelja“ i sl;što je međutim poptuno pogrešno i neosnovano a pri tome zanemarujući i potpuno ignorirajući činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu kasnijom provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te kamatnom stopom izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik stoga ovdje upućuje na odredbu članka 19.a st.1.alineja 3.ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je prednik tužitelja sada pok.EF prihvatio ponudu tuženika i konvertirao svoj CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. 5 ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog ovaj tužitelj stoga pogotovo nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, kao i radi toga što ugovorena valutna klauzula kao niti kamatna stopa te ugovorena tzv.izlazna naknada nisu bile nezakonite niti onda a niti danas jer nisu u protivnosti sa niti jednom odredbom ZOO-a a niti je zbog utuženih

- spornih ugovornih odredbi uopće došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega su tadašnje ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule kao i kamate tj primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom tadašnjih ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, prednik tužitelja pok.EF a ne tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st.5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom i sklopio Dodatak br.1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje:Dodatak br.1.Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača a što tužitelj nikako nije u ovom slučaju stekao to svojstvo izjednači s položajem u kojem bi tužiteljev prednik eventualno bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br.1., i Sporazuma dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope ali i naknada) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br.1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod prednika tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: • bila utvrđena preplata a koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate dijelom iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije i umanjenje glavnice a dio je bio isplaćen predniku tužitelja pok. ŠF te je; • utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. 6 Prednje navedeno je razvidno iz dokaza uz ovaj odgovor na tužbu a isto će biti potvrđeno ukoliko se provede financijsko vještačenje koje uostalom sam tužitelj u svojoj tužbi uostalom i predlaže. No međutim isto je potpuno suvišno jer tužitelj nije potrošač niti je aktivno legitimiran za vođenje ove parnice radi čega tužbu i tužbeni zahtjev treba odmah odbaciti a ne dalje postupati u ovom predmetu a kako je to prethodno već detaljno obrazloženo. Nadalje tuženik ističe da se protivi i osporava privatni i to preliminarni izračun tužitelja a na temelju kojeg je postavljena visina utuženog potraživanja jer nije uopće razvidno na koji način i kojom je to metodologijom izračuna tužitelj došao do utužene ukupne visine tužbenog zahtjeva. Ističe se da je izračun potpuno pogrešan i neosnovan radi čega se isti kao takav ovdje u cijelosti osporava kao utemeljen i zakonit tim više jer u njemu na bilo koji način uopće nije sudjelovao tuženik a niti je njegove rezultate ikada odobrio a niti je dao svoj pristanak na vršenje privatnog a preliminarnog izračuna tužitelja. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na kredit prednika tužitelja u trenutku sklapanja Dodatka br.1 i Sporazuma primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužiteljevom predniku pok.ŠF bile poznate i na koje je notorno sam bio pristao te se i istima bio i suglasio a nikada im se nije niti protivio! Također, u prilog tome da je tužiteljev prednik danas pok.EF bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik, a prije sklapanja predmetnog Dodatka br.1 i Sporazuma svojim upućenim dopisom bio predočio tužiteljevom predniku sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR, a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br.899 od dana 10.09.2015.g. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br.1 i Sporazuma ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su ugovorne stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga pogotovo tužitelj a koji uopće nije niti bio stranka ugovora niti sporazuma nema pravnog (pa čak niti moralnog) osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje, posebno po osnovi valutne klauzule i promijenjive kamatne stope a to je sada potvrdio i VSRH u zauzetom pravnom shvaćanju od 20.12.2022.g., a koje do danas nije izmijenjeno promijenjenim pravnim shvaćanjem! Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248.st.1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je dakle u skladu s odredbama ZPK bio obvezan predniku tuženika kao korisniku kredita dakle gosp.ŠF ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s prednikom tužitelja je bio dužan sklopiti ugovor, a što je i učinjeno. Prednik tužitelja EF u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br.1.o konverziji kredita. Da prednik tužitelja nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br.1, i Sporazum odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl.19.e st.6.ZPK). Međutim, kada je prednik tužitelja danas pok.EF a ne ovaj tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak br.1 ugovora i Sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br.1.Ugovora o kreditu te Sporazuma, a koji u niti jednom svom dijelu nisu ništetni ili pogrešni tj validni, pa tako niti u pogledu ugovorene odredbe povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), i glede ugovorene 8 valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao niti promijenjive kamatne stope, ali niti njezine početno ugovorene visine. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br.1.ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate prednik tužitelja je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br.1.,izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi: Rev-1172/18 od dana 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr.kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj:U-I-3685/2015 i dr. od dana 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90.st.4.Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se 9 isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona

– ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu Đ, C-118/17 od 14.03.2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu Đ radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br.1 i Sporazuma, on bio apsolutno proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b. po kojem je položaj potrošača a što ovdje definitivno nije ovaj tužitelj već je to eventualno bio njegov prednik pok. EF kao korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom prednik tužitelja nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu,Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli ili pak kamati i naknadi, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, pod posl.br: Rev2868/2018 od dana 12.02.2019.g. Naime, u obrazloženju Rješenja broj:Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl.br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj: Gos-1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj:Rev-2868/18 od dana 12.02.2019.g. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati dokazan pravni osnov kao i interes, utvrđivanje kojeg se kod ovakve vrste zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da su svi postavljeni tužbeni zahtjevi potpuno neosnovani jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice a niti je uopće aktivno legitimiran za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između tuženika i prednika tužitelja ŠF a ne ovog tužitelja kao stranaka ugovora o kreditu i njegovog kasnije sklopljenog Dodatka 11 br.1, i Sporazuma sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor, ali čak i da nije sklopljen predmetni sporazum o konverziji ponovno tužitelj nema zakonskih uvjeta za ostvarivanje bilo kojeg iznosa na teret ovog tuženika jer ne postoji njegovo pravo na utuženo potraživanje a čak i da postoji i da ga je on naslijedio od svojeg prednika pok.ŠF isto se već odavno ugasilo zbog nastupa zastare o čemu će se kasnije biti riječi u ovom odgovoru na tužbu. Isto tako položaj tužitelja a niti njegovog prednika pok.Nade ŠF kao eventualnog potrošača se unaprijed ne presumira ni u ovoj parnici već ga tužitelj sam mora prethodno nedvojbeno dokazati da je on doista i stvarno potrošač i da su ispunjeni kumulativni zakonski uvjeti i da on uživa zakonsku zaštitu prema odredbama ZZP-a. No međutim tužitelj nikako ovdje ne može biti potrošač kada on nije zaključio predmetni Ugovor o kreditu od 08.09.2005.g., a niti kasniji njegov Dodatak br.1, sa Sporazumom, jer on nije bio korisnik kredita a niti je uopće bio naveden u ugovoru u bilo kojem svojstvu pa stoga nikako ne može niti biti aktivno legitimiran za vođenje ove parnice u ovom predmetu radi čega tužbu i tužbeni zahtjev i iz procesnih razloga treba odmah odbaciti u ovom predmetu. O prednje navedenom donesena je i recentna praksa višeg suda konkretno Županijskog suda u Zagrebu, a na koje odluke tj. zauzeti pravni stav se ovdje osnoavno i utemeljeno i poziva ovaj tuženik. Osporavaju se u potpunosti navodi iz povijesnog dijela tužbe budući da je tuženik doista u cijelosti bio informirao prednika tužitelja pok.Nadu ŠF o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke u ovom slučaju, pa stoga nije došlo do posljedice u neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i iz razloga jer je predmetni osnovni ugovor izmijenjen suglasnom voljom ovih stranaka njegovim dodatkom br.1. i Sporazuma i jer je došlo do njegove izmjene – tj. konverzije iz CHF u EUR. Također nema govora o nikakvoj šteti a niti stjecanju koristi bez osnove na strani ovog tuženika budući da on niti osnovnim ugovorom a niti njegovim dodatkom br.1., i Sporazumom naravno nije počinio nikakvu štetu tužiteljevom predniku niti je ista uopće nastala na strani prednika tužitelja ŠF zbog bilo kakvog nezakonitog postupanja ili pak ugovorne odredbe tuženika u ugovornom odnosu sa prednikom tužitelja radi čega su također potpuno neosnovani i neutemeljeni navodi tužitelja iz povijesnice njegove tužbe, a koji se kao takvi u potpunosti osporavaju jer također ne proizlaze niti iz jednog relevantnog i vjerodostojnog dokaza priloženog uz tužbu! Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl.502.n st.1.ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.. U vezi s prethodnim tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevi i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH broj:

Gos1/19, pa tuženik ukazuje na neke od njih: - Županijski sud u Puli, posl. br. Gž- 925/17 od 20.03.2020.g. - Županijski sud u Karlovcu posl. br. Gž-73/19 od 28.04.2020.g. - Županijski sud u Splitu posl. br. Gž-2427/18 od 10.06.2020.g. - Županijski sud u Varaždinu posl. br. Gž-1658/18 od 07.12.2020.g. Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C452/18 od dana 09.07.2020.g.,u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije (Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav: ▪ da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i ▪ da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka br.1, Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodataka 1 i Sporazuma koje je tuženik prethodno detaljno razložio kao niti kod osnovnog Ugovora o kreditu iz 2005.g., XII. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Na zahtjev tužitelja (a da predmetni Ugovor o kreditu nije kasnije kovertiran u eurski) imao bi se u ovom slučaju za utuženu isplatu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je ne tužitelj već njegov prednik EF vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da 13 se ovdje i mogu primjeniti odredbe ZZP-a, a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužiteljevom predniku. Odredbom čl.118.ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106.stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106.stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili pak njegovog pravnog prednika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 16.svibnja 2019.g., dakle više od tri i pol godine nakon provedene konverzije te nakon više od trinaest i pol (13,8) godina od sklapanja ugovora o kreditu to tuženik ovdje ističe kako je prošlo puno više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljev prednik eventualno vršio prije konverzije, ali i nakon nje, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje prednika tužitelja pok.ŠF čak i da ono kojim slučajem i postoji u zastari zbog čega se istom ugasilo pravo na bilo koje novčano tužbeno potraživanje na teret ovog tuženika. Dokaz: - pregled prometa po partiji kredita Tužitelj podnošenje ove tužbe obrazlaže i tvrdnjom da njegovom predniku ŠF a ne njemu tobože tuženik nije dao sve potrebne informacije, da se nije pregovaralo da mu nije dao sve potrebne obavijesti kao i da “prednik tužitelja danas pok.EF s tuženikom u ovom slučaju tobože nije pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama”, a što jednostavno nije točno. Suprotno navodima iz tužbe upravo proizlazi iz materijalnih odredbi dakle dokaza u spisu i to Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka, Sporazuma kao i izvršenih uplata tuženiku. Sva potrebna dokumentacija kao i informativne brošure tuženika pa i o rizicima ugovoranja kredita u CHF kao i promijenjive a ne fiksne kamatne stope bile su dostupne u svim poslovnicama tuženika te su bile poznate tužiteljevom predniku ŠF kao i sama kreditna dokumentacija jer je primjerak iste imao u svojem posjedu, zbog čega su tužiteljevi tužbeni navodi apsolutno neosnovani i nevjerodostojni ali i protivni samim materijalnim dokazima u spisu. Dokaz da tužitelj nije u pravu svjedoči i sama činjenica što njegov prednik danas pok. EF za svojeg života nije nikada prigovarao tuženiku u odnosu na bilo koju utuženu ugovornu odredbu a niti je podnio bilo koju tužbu protiv tuženika glede bilo koje ugovorne odredbe a niti ugovora u cijelini a niti je tražio izmjenu bilo koje ugovorne odredbe! U prilog naprijed navedenom tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u rješenju posl.br:Gž-1334/2020 od dana 30.11.2020.g., „prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tuženica odbila predati 14 zatraženu dokumentaciju“ a isto tako i dokazati da se nije pregovaralo o naknadi a pogotovo da bi bio prisiljen sklopiti takav osnovni ugovor o kreditu. Ipak, ako sud zanemari sve naprijed navedeno te odluči izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da sud kod imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam eventualno a ukoliko mu je to potrebno od ovog tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu nepristranog točnog i objektivnog ali i potpunog vještva, (a ne privatnog i to preliminarnog izračuna) a koju će mu tuženik i dostavitiTuženik ističe i to da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kao i odredba o kamati tj. promijenjivoj kamatnoj stopi ali i naknadi pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g.,prednik tužitelja EF je s tuženikom pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, te isti nije tada a niti kasnije zatajio korisniku kredita gosp.ŠF niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku prednika tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, i promijenjivom kamatnom stopom te ugovorenom tzv izlaznom naknadom kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule, i kamatne stope a na što je sve tada tužiteljev prednik EF nedvojbeno pristao i to bez bilo kakve prisile, uvjetovanja, ucjenjivanja i sl.Tuženik je također tužiteljevog prednika ŠF izrijekom bio upozorio i na sve moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali i same kamatne stope a koja je i ugovorena kao promijenjiva a ne fiksna te kolika će iznositi eventualna tzv.izlazna naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja – otplate ugovorenih kreditnih anuiteta kreditnog ali je tužiteljev prednik ĆF unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima i promijenjivom a ne fiksnom kamatom jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g. tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužiteljevom predniku ŠF imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužiteljev prednik tada želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, i promijenjivom kamatomu preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule te promijenjive kamatne stope. Tužiteljev prednik EF je svojim potpisom predmetnog ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga on 15 samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak te kamatnu stopu, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima a napose o visini i postotku ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i promijenjive kamatne stope (čl.16. i dr; Ugovora o kreditu). Prema tome tužiteljev prednik EF je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, te vrstu kamate, a jednako tako suglasio se i sa visinom ugovorene naknade pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula i vrsta kamate kao i naknada po tužiteljevom predniku rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljev prednik EF je bio nepobitno jako dobro upoznat i sa istima se suglasio, (a to je potvđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu) pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule kao i kamatne stope koje nisu u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ove ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i samom solemnizacijom predmetnog ugovora o kreditu a koji je kasnije izmijenjen u eurski.. Tuženik također ističe činjenicu da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi, kao i o kamati jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane ugovorne odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedena odredba tj navodno sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamati jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti same valutne klauzule, naknade, kamate i upravljanje kreditom kao i kamatne stope - promjenjive tuženik ukazuje da se tužiteljev prednik, i bez obzira što ga je on doista bio sveobuhvatno informirao o svim rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, naknade kao i promjenjive kamatne stope, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i kamati te eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je pa čak i apsurdno da tužitelj koji nije bio ugovorna stranka u niti jednom odnosu sa tuženikom kada je prošlo više od trinaest i pol (13,8) godina od sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu pa do podnošenja predmetne tužbe tvrdi da mu odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i kamati nisu bile jasne, da se nije pregovaralo o tome i sl., da nije bio upozoren njegov prednik da isti nije bio točno informiran, da nije imao mogućnost prigovora, da je došlo do naplate većeg iznosa nego što je to tuženik smio naplatiti i sl. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljev prednik je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, pa i ugovorenu vrstu i visinu kamate kao i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumjeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su sadašnji navodi tužitelja iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni, ali i protivni samim materijalnim dokazima u spisu. O informiranosti tužiteljevog prednika ŠF i postupanju tuženika u fazi pregovora 16 Tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužiteljevom predniku ŠF bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak kao i da je znao što to znači promijenjiva kamatne stopa. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljevom predniku prilikom savjetovanja u bankama pa tako i kod tuženika predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, naknade, i kamate te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, kamatu i dr; a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke tuženika www.otpbanka.hr Tuženik je tužiteljevog prednika gosp. ŠF kao i općenito potrošače dakle jasno upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, tečaju, kamati ali i načinu njezine eventualne promjene u budućnosti i to na više različitih načina što ne bi trebalo uopće biti sporno kada je ova činjenica može se slobodno reći i općepoznata. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tuženika tužiteljevom predniku je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i promijenjive a ne fiksne kamatne stope kao i zbog čega se plaća naknada i koliko će ona i to samo eventualno iznositi u njegovom slučaju pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke tuženika a koji je ugovarao ovaj osnovni kredit s tužiteljevim prednikom ŠF ali i njegov Dodatak br.1,te Sporazum. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba tj odredbe isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Slijedom navedenog odredba osnovnog ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i odredba o promijenjivoj kamati a pogotovo naknadi ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, iste nisu nepoštene, nemoralne niti nezakonite jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavljaju nerazumljive ili nepoštene tj nezakonite ugovorne odredbe. Naime, navedene ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i razumljive, a tužiteljevom predniku ŠF kao tadašnjem prosječno opreznom i pažljivom eventualnom potrošaču nije moglo ostati nepoznao niti to da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima kao i to da se ugovorena vrsta kamate može povećati ili pak samnjiti za vrijeme otplate njegovog kredita odnosno ugovorenih mjesečnih anuiteta prema tuženiku. Naknada za eventualnu prijevremenu otplatu kredita – zatvaranje ugovorenih anuiteta tužiteljevog prednika kao eventualna ugovorena obveza prema tuženiku se nikad nije mijenjala, a niti je naplaćena jer nije niti došlo do prijevremenog zatvaranja kredita – otplate ugovorenih anuiteta prema tuženiku. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu za tužiteljevog prednika bile i jeste potpuno jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama čl.84.ZZP-a ocjena poštenosti utuženih (spornih) ugovornih odredbi prema kriterijima iz čl.81 ZZP-a nije uopće dopuštena. Dakle, tuženik utemeljeno ovdje ističe da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati i dr; ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nikakvu a poglavito ne značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako je tužiteljev prednik EF uopće bio potrošač u smislu odredbi o ZZP-a i ZPK-a. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84.ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, i da su osporavane ugovorne odredbe podložne ocjeni poštenosti iz čl.81 ZZP-a, tužitelj ponovno nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njegovom pravnom predniku ŠF postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljevog prednika a kada su oni bili ugovorili osnovni Ugovor o kreditu a što je sve sada čak i bespredmetno jer su kasnije isti izmijenili njegovim Dodatkom br.1.i Sporazumom. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljevim prednikom ŠF postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ovdje upućuje i na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt- 575/16 od dana 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog 18 značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž- 7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošaće nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule te ugovorene kamatne stope. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošaće o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to i na koji to način tuženik tobože propustio informirati tužiteljevog prednika gosp.ŠF,jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ali i samoj kamati kao i naknadi isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22.Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ ugovoru o kreditu zaključenom oko tri godine kasnije i to 2008.godine između banke i potrošača a kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u 19 ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati sadržanoj u čl.22.Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati sadržana u osnovnom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se svaki povrat obveza izvršen u kunama po tom kreditu obračunati po srednjem deviznom tečaju HNB-a a ne ovog tuženika za CHF na dan plaćanja u odnosu na tadašnji naš HRK na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u tadašnjoj našoj domaćoj valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja tadašnje naše valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli, naknadi ali i kamati iz odredbi osnovnog predmetnog ugovora o kreditu, a koje odredbe su odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti 20 te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljevog prednika ŠF kao tek eventualnog potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, naknade i kamate i dr; potpuno neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik a unatoč svoj svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a kada je sklapan predmetni osnovni Ugovor o kreditu 2005.g., a što se ovdje samo podredno ističe jer je kasnije on suglasnom voljom ugovornih strana izmijenjen tj konvertiran u EUR. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli promijenjivoj kamati te naknadi nije postojao pravni okvir u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u osnovnom ugovornom odnosu s tužiteljevim prednikom gosp.Nadom ŠF zasnovanim još davne 2005.g., doista nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Kako u ovom slučaju zbog ugovorene valutne klauzule ali niti promijenjive kamatne stope tužiteljevog prednika ŠF doista nije došlo do neravnoteže a posebno ne značajne na strani tužiteljevog prednika pa tako niti ovog tužitelja stoga se tužbeni zahtjevi trebaju u cijelosti odbiti podredno odbaciti. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primjeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen dosta ranije tj. još 2005.g. Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljevim prednikom ŠF nikako nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljev prednik je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu pa tako i o valutnoj klauzuli ali i kamati tj njezinoj vrsti kao i visini. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni osnovni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a niti u cijelosti, sve kada bi sporna tj sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamati eventualno i bile ništetne no međutim one to nikako nisu! 21 Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102.ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini a niti djelomično. Ne bi trebalo biti sporno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, ali i kamati pravno valjane i dopuštene ugovorne odredbe, jer je ugovaranje tih ugovornih odredbi bilo dopušteno dakle zakonito što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su utužene ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga iste neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je jasno i nedvojbeno propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osnovni Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljevim prednikom ŠF sadrži sve bitne sastojke, jer je tuženik u skladu s Ugovorom tužiteljevom predniku nesporno bio plasirao kredit u iznosu od 77.195,00 CHF u tadašnjoj kunskoj protuvrijednosti, a tužiteljev prednik ŠF je preuzeo obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 5,39% godišnje, a predmetni kredit se obvezao vratiti tuženiku u čak 240 mjeseci – 20 godina i 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju HNB-a za CHF u odnosu na HRK (prije izvršene konverzije) na dan uplate njegove tadašnje obveze, pa je evidentno da je i kamatna stopa, tečaj valute, ev. naknada te obveza tužiteljevog prednika ŠF bila i jeste potpuno određena i pravno valjana, pa stoga predmetni osnovni Ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan u cijelosti, pa niti djelomično sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati eventualno i bile ništetne, no one to doista NISU, jer valutna klauzula, naknada i kamata, a koja je jasno određena nije bitan sastojak ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez nje. DOKAZ:

- uvid u gore citirane presude. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati pa i promjeni kamatne stope te naknade za obradu kredita za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od dana 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je sljedeće stajalište: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“ Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli kamati, i promjeni kamatne stope kao niti naknadi za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini.. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (CF,Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005.g.,str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ako bi se i naknadno postavio odnosno posebno precizirao u ovoj pravnoj stvari se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužiteljevog prednika ŠF ili pak tužitelja nastupila šteta, kao i da bi on bilo koju štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljevom predniku i to po bilo kojoj osnovi! Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br:Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljev prednik se stoga ne može osnovano i zakonito prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljevog prednika gosp.ŠF nitko nije silio da sklopi predmetni osnovni ugovor o kreditu tada u CHF s tuženikom već je to bio isključivo rezultat njegove tadašnje slobodne volje i želje. Ukoliko pak tužitelj sada nakon više od trinaest i pol (13,8) godina odnosno do danas gotovo punih 20 godina od sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu te više od tri godine nakon sklapanja Dodatka br.1, i Sporazuma želi prikazati svojeg pravnog prednika pok.ŠF kao osobu koja je taj ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on ali niti njegov prednik tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, a posebice prema odredbama ZOO-a jer bi iz navedenog proizlazilo da njegov prednik gosp.EF nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već da je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva za potpunu adaptaciju stana i zatvaranje postojećeg dakle ranije podignutog kredita. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl.118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, naknadi i kamati a na temelju koje je tužiteljev prednik a ne tužitelj uplaćivao ugovorene anuitete tuženiku nije otpala, već i dalje egzistira. 23 Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na utuženi iznos ili eventualno u budućnosti na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih / tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim sporne odredbe iz ugovora o kreditu, a što nije pravno moguće i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine koje bi on crpio iz prava svojeg prednika a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05.ožujka 2004.godine, Ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od dana 16. ožujka 2015.godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Tuženik ovdje ističe kako je on i sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl.175.Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl.308. NN 117/08,) tuženika je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to sve nepobitno u ovoj stvari uredno činio. mjeni kamatne stope 24 Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljevom predniku ŠF rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od dana 05.04.1993.g., Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl.97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijane odredbe. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika u ugovornom odnosu sa tužiteljevim prednikom ŠF nije bilo nepošteno a niti je bilo nezakonito. Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa Tuženik isto tako ističe kako je tužiteljevom predniku pok.ŠF bila pružena čak i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013.g., a stupila je na snagu dana 01.01.2014.g., (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao tadašnja Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos do konverzije, pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. 25 Dakle, tuženik je spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013.g., s primjenom od 01.01.2014.g., Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014.g.,mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope i to prije konverzije predmetnog osnovnog ugovora o kreditu, pa tužitelj pogotovo nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem ove predmetne tužbe a na koju on nema niti zakonsko pravo a iz svih naprijed navedenih i detaljno obrazloženih razloga pa i iz razloga jer je predmetni ugovor o kreditu konvertiran kasnije u eurski, a tužitelj nije bio stranka ugovora o kreditu, njegovog kasnijeg sklopljenog Dodatka kao niti Sporazuma a niti je bio potrošač u ovom slučaju!! Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž139/18 od 29.03.2018. godine). DOKAZ: - cit. priopćenja - cit. presuda VPSRH Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljevom pravnom predniku gosp.ŠF je nedvojbeno bila pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Kamatna stopa od 3,23% ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i tužiteljevom predniku ŠF omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u predmetni ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl.16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će bitno narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na bitnu štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj zapravo osporava ovom tužbom. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj dovodi u pitanje blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% a koju je uživao njegov pravni prednik EF kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita a do njegove konverzije. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF kao niti naknade ili pak kamate također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16.Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor ugovornih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos ugovornih a ne ovdje parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba predmetnog Ugovora (čl.3 i 4) i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,39% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi i kada promjena takve stope mogla nastupiti. 27 Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen precizan način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljev prednik kao korisnik kredita EF i tuženik su u vrijeme zasnivanja osnovnog ugovora o kreditu sa predmetnim sporazumom jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (CF, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ako bi se naknadno postavio i posebno precizirao u ovoj pravnoj stvari se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi mu on bilo kakvu štetu prouzročio svojim postupanjem po bilo kojoj osnovi. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br:Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljev prednik se stoga ne može danas po tužitelju osnovano i zakonito prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljevog prednika gosp.ŠF nepobitno nitko nije silio da sklopi predmetni osnovni ugovor o kreditu tada u CHF s tuženikom već je to bio isključivo rezultat njegove slobodne volje i želje. Ukoliko pak tužitelj sada nakon punih trinaest i pol godina odnosno danas već gotovo dvadeset godina od sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu želi svojeg pravnog prednika ŠF prikazati kao osobu koja je taj ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ili iste razumjela on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, a posebice prema odredbama ZOO-a jer bi iz navedenog proizlazilo da njegov prednik nije niti želio pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već da je samo htio što prije ishoditi tada prijeko potrebna mu novčana sredstva od tuženika. 28 U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio prednika tužitelja ŠF o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljev prednik imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi tužitelja i prijašnje postupanje prednika tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani prednika tužitelja nastala šteta A NIJE njegov doprinos takvoj šteti bio bi više nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli a temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne odnosno ukupan utuženi iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje njegove tražbine, a što u ovom predmetu nije moguće pa se to ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05.ožujka 2004.godine, Ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od dana 16. ožujka 2015.godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ - cit.Odluka Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer 29 je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja a niti kasnije nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim i poštenim! Uostalom kako su ugovorne stranke a ne ovaj tužitelj konvertirale osnovni ugovor o kreditu tužitelj pogotovo nema pravnu osnovu za bilo koje tužbeno traženje na teret ovog tuženika a kako je to detaljno već prethodno obrazloženo u ovom odgovoru na tužbu. Slijedom navedenog, a budući je tuženik dokazao postojanje svoga potraživanja, to isti ustraje u istaknutom uvjetnom procesnopravnom zahtjevu i traži da sud, ukoliko iz bilo kojeg razloga nađe osnovanim potraživanje tužitelja konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tuženikova potraživanja s potraživanjima tužitelja. XIII. O FINANCIJSKOM VJEŠTAČENJU U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje ovog spora te nema pravnu osnovu pa je trenutno i više nego sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka i ovdje tužitelja kao stranke. Tuženik se ovdje kategorično protivi korištenju preliminarnog izračuna tužitelja kao navodnog dokaza visine utuženog ukupnog potraživanja odnosno eventualno kasnije ukoliko se zatraže i pojedinačnih iznosa po utuženim mjesecima! Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik u tom slučaju predlaže provođenje financijskog vještačenja i na okolnost i sa zadatkom: (na okolnost konverzije kredita) - da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate prednika tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR), (na okolnost nedostatka aktivne legitimacije): - da se vještak očituje koje uplate eventualno nisu vršene od strane prednika tužitelja, a sve sukladno istaknutom prigovoru tuženika radi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i u ovom pogledu u ovoj pravnoj stvari. (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi prednik tužitelja platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je prednik tužitelja stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 08.09.2005 godine pa do konverzije kredita a sve sukladno prigovoru tuženika radi prijeboja iz ovog odgovora na tužbu. (za razliku u kamati) 30 - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi prednik tužitelja platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od dana 08.09.2005 godine pa nadalje do konverzije predmetnog kredita a sve sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja iz odgovora na tužbu ovog tuženika. (za razliku u depozitu): - izračun novčanog iznosa, izražen u kunama po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita a sve sukladno prigovoru radi prijeboja od strane ovog tuženika. Tuženik ustraje i kod već istaknutog prigovora mjesne i stvarne nenadležnosti naslovnog suda radi čega se ističe slijedeće: Na posljetku, opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove naprijed navedene i obrazložene i na dokazima pa i sudskoj praksi utemeljene navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g.,te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene ukupne preplate kao i po osnovi kada je kamatna stopa i tečaj valute bila manja od početno ugovorene i to za svako takvo razdoblje od sklapanja kredita pa do konverzije (a što će se naknadno nakon vještačenja posebno precizirati) uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos (koji će se točno precizirati nakon utvrđenja vještačenjem) teče od dana utvrđene i iskorištene preplate pa do konačne isplate. U konačnici se ističe da tužitelj (a prethodno njegov pravni prednik EF) treba posebno dokazati da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari a kako bi tek u tom slučaju mogao zakonito uživati pravnu zaštitu odredbi ZPK-a, ZZP-a i dr, jer se takav njegov status ne presumira unaprijed u ovoj parnici a sukladno izraženom stavu viših sudova npr.Županijskog suda u Zagrebu, a na koje odluke višeg suda se ovdje poziva ovaj tuženik. Isto tako potrebno je posebno utvrditi da li je isplaćeni kredit predniku tužitelja ŠF na bilo koji način služio za ostvarenje buduće financijske koristi od ovog kredita i to na način da je dovršenu tj potpuno adaptiran stan iznajmljivao turistima ili trećim osobama odnosno isti davao u zakup dakle da li je prednik tužitelja a nakon 2019.g., ovaj tužitelj ostvarivao ili pak ostvaruje financijsku korist temeljem uplaćenih mu kreditnih sredstava a koje mu je uplatio tuženika ili nije. Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na materijalnim dokazima i utemeljenom kao i na sudskoj praksi tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu.

3. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pod posl. br. P-964/2024 od 28. studenoga 2024., a protiv koje je tuženik izjavio žalbu. Županijski sud u Vukovaru pod posl br. Gž-128/2025-3 od 07. travnja 2025. je uvažio žalbu tuženika, te predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostupanjske odluke se navodi da je tuženik osporio status potrošača, a što sud da ne obrazlaže, da je tuženik istakao prigovor radi prebijanja, a da sud o tome nije odlučio, kao prigovor mjesne nenadležnosti, te da u obrazloženju se ništa ne navodi o tome zbog čega sud smatra da bi tužitelj imao pravo na obeštećenje, a sve obzirom na provedenu konverziju.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje.

5. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između prednika tužitelja, sada pok. ZF godine dana 08.09.2005 godine proizlazi da je isti odobren u kunskoj protuvrijednosti CHF 77.195,00 sa promjenjivom kamatnom stopom 5,39 %, a rok otplate 20 godina, Odredbom čl. 1 je propisano da je namjena adaptacija stana i zatvaranje postojećeg kredita.

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti.razlike stvarnih tj. Uvećanih uplata i anuiteta, prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izrađen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, Koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženik utvrđene ništetnim, uz unos u izračun onih promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita ( promjene roka otplate kredita, efekt konverzije, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice- ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: izračun razlike između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita)

7. Sudski vještak za računovodstvo i financije Leon Bataljaku , dipl. oec.u svom nalazu i mišljenju od 04.08.2024 godine navodi da je tužitelj zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio ukupno 42.640,76 HRK/5.659,46 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada da se dolazi do zaključka da je tužitelj tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatio ukupno 47.230,64 HRK/6.268,62 EUR.. Tužitelj je zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita tuženici preplatio sveukupno 7.281,02 HRK/966,36 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne razlike anuiteta po mjesecima, tada se dolazi do zaključka da je tužitelj tuženici zbog promjene kamatne stope preplatio ukupno 16.481,61 HRK/2.187,45 EUR. Sud će odlučiti koji od navedena dva izračuna treba uzeti u obzir s obzirom da se radi o pravnom pitanju. Dakle, kumulativno tužitelj je tuženici zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka preplatio sveukupno 49.921,78 HRK/6.625,82 EUR, odnosno sveukupno 63.712,25 HRK/8.456,07 EUR ako se uzme u obzir samo pozitivne razlike. U razdoblju od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., kada je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK-u (l.s. 21), a koje razdoblje je utuženo, nije bilo nikakvih promjena po kreditu, pa ni prijevremenog zatvaranja kredita.

8. Tuženik je prigovorio na provedeno vještvo jer da je pogrešna metoda obračuna, da je vještak zanemario neurednost u otplati anuiteta kredita od strane tužitelja te da je kao tečaj relevantan za izračun uzimao datum uplate pojedinih anuiteta kredita, a ne datum dospijeća, te nadalje da ne prikazuje utjecaj provedene konverzije i pretplate anuiteta koje su priznate tužitelju.

9. Gore navedeni prigovor tuženika je prosljeđen sudskom vještaku Leonu Bataljaku koji je proveo vještačenje u ovoj pravnoj stvari, vještak je dostavio odgovor na prigovore 24. listopada 2024 godine pa tako u odnosu na istaknuti prigovor da je u predmetnom vještačenju pogrešna metoda obračuna Naime, vještak da je u izračunu zanemario neurednost u otplati anuiteta kredita od strane tužitelja te je kao tečaj relevantan za izračun uzimao datum uplate pojedinih anuiteta kredita, a ne datum dospijeća. Vještak se očitovao da prigovor nije osnovan. Sama urednost u otplati kredita da nije predmet vještačenja, tim više što je tuženica zasigurno tužitelju obračunala zatezne kamate na uplate nakon dospijeća plaćanja anuiteta (nakon 20. - og u mjesecu). Što se tiče tečaja koji se primjenjivao prilikom obračuna izvršenih uplata, u Ugovoru o kreditu stoji da se primjenjuje srednji tečaj HNB-a na dan dospijeća anuiteta, odnosno da se primjenjuje srednji tečaj HNB-a na dan uplate ukoliko se datum uplate razlikuje od datuma dospijeća. Stoga da je u vještačenju primijenjen jedini ispravni tečaj obračuna. Što se tiče prigovora da, vještak u svom nalazu, a u odnosu na visinu navodnog potraživanja tužitelja, ne prikazuje utjecaj provedene konverzije predmetnog ugovora o kreditu i preplate anuiteta koje su priznate tužitelju. Vještak se očitovao da je prigovor djelomično osnovan. Ukupna razlika umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 28.929,83 HRK/3.839,71 EUR, dok pozitivna razlika umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 42.720,30 HRK/5.669,96 EUR. Vrlo bitno da je napomenuti da se preplata iz konverzije u punom iznosu od 20.991,95 HRK/2.786,11 EUR ne oduzima u oba slučaja u punom iznosu, već samo do ukupnog utvrđenog iznosa (20.991,95 HRK)

10. Stranke nisu imale prigovor na dopunu vještačenja stalnog sudskog vještaka Leona Bataljaku od 24.10.2024 godine.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

17. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

18. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

19. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

20. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

21. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

24. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužitelj s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

25. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno u izreci presude presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

29. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i promjenjive kamatne stope više obračunao tužitelju iznose anuiteta kako je to dosuđeno.

30. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

32. Što se tiče osporavanja statusa potrošača tužitelja od strane tuženika ovaj sud smatra da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je prednik tužitelja imao potrošački status jer upravo iz priloženog ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka proizlazi da je prednik tužitelja ovaj kredit sklopio radi kupnje stambenog prostora, adaptacije, gradnju ili dovršenje stambenog objekta, te da je podignut u svojstvu fizičke osobe izvan bilo kakve poslovne djelatnosti. Nesporno je da je prednik tužitelja sa tuženicom zaključio dodatak predmetnom ugovoru o kreditu u kojem je provedena konverzija i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji se i primjenjuje na potrošačke kredite pa stoga sud smatra da je već i sklapanjem tog dodatka tuženica priznala predniku tužitelja svojstvo potrošača.

33. Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti sud smatra isti neosnovanim jer iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prednik tužitelja navedeni ugovor zaključio sa Otp bankom d.d. [adresa] sa adresom [adresa], a što je vidljivo iz priloženog rješenja Trgovačkog suda u Zadru , da je sjedište banke u Zadru, pa je nedvojbeno da je ovaj sud nadležan za postupanje.

34. Nadalje, se tiče prigovora tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

35. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Đ protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi.

36.Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

37. Također je istaći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

38. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

39. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

40. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

41. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

42.Tuženik je istakao prigovor prijeboja, a kako po mišljenju ovog suda tuženik nema potraživanje prema tužitelju koje bi stavio u prijeboj sa potraživanjem tužitelja, to je taj prigovor neosnovan.

43. Ovaj sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari jer je sud uvidom u ostavinski spis koji je donesen iza smrti prednika tužitelja, njegovog oca sada pok. ŠF utvrdio da je njegov zakonski nasljednik sin ĐF, dok se njegova sestra DF odrekla nasljedstva u svoje ime i u ime svojih potomaka, (pravomoćno rješenje o nasljeđivanju O-573/17 od 11. travnja 2017 godine, l.s.237)

44. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim kako je to dosuđeno u izreci presude.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te se tužiteljici priznati troškovi za: sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima: 25.06.2024 25 bodova, 01.07.2024, 30.09.2024, 05.11.2024, 19.11.2024 za svako po 100 bodova, za sastav podnesaka od 27.06.2024, 30.09.2024 i 05.11.2024 i za ročište 19. svibnja 2025 i 08. srpnja 2025, za svako po 100 bodova, što uz uračunati PDV ukupno iznosi 2.437,50 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura i trošak pristojbe na tužbu 147,57 eura što sveukupno iznosi 2.985,07 eura.

.

U Zadru, 30. srpnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.