Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

Pn-28/2025-6

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 7. srpnja 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja, 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 1.702,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. kolovoza 2022. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 31. kolovoza 2022. tužitelj potražuje naknadu štete u iznosu od

1. 702,47 eura/12.827,26 kn.

1.1. U historijatu tužbe se navodi da je osiguranik tužitelja ĆŽ smrtno je stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 10. studenog 1991. g. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na obiteljsku mirovinu udovici umrlog osiguranika ZŽ.

1.2. Navedenu prometnu nesreću izazvao je ČŽ i to upravljajući svojim osobnim vozilom marke Opel Kadett reg. oznake [registarska oznaka] zbog čega je isti oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa – teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U trenutku štetnog događaja navedeno vozilo bilo je osigurano kod tuženika.

1.3. Tužitelj je protiv tuženika već vodio postupke za naknadu štete po istom osnovu za prethodna razdoblja te je tuženik u mirnom postupku i temeljem sudske presude naknađivao štetu tužitelju. Za posljednje utuženo isplatno razdoblje (01.09.2016. do 31.08.2019.) vodi se parnični postupak u kojem je presudom Općinskog suda u Vukovaru br. Pn-51/2019 od 31.01.2022. djelomično usvojen tužbeni zahtjev te je tuženik dosuđeni iznos i podmirio, dok je za odbijajući dio još uvijek u tijeku postupak po žalbi tužitelja

1.4. Tužitelj je nastavio isplaćivati obiteljsku mirovinu ZŽ sve do njezine smrti dana 01.04.2020. Tužitelj podnosi ovu tužbu radi naknade daljnje štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine ZŽ za razdoblje od 01. rujna 2019. g. do 30. travnja 2020. g., a u kojem razdoblju je isplaćeno ukupno 16.034,08 kn. Navedeni iznos tužitelj umanjuje za 20 %, obzirom da je u tom omjeru u ranijem postupku za naknadu štete utvrđen doprinos osiguranika tužitelja štetnom događaju, dakle iznos štete koju tužitelj potražuje jest 12.827,26 kn.

1.5. Kako je osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, to je tuženik temeljem odredbe čl.164.st.1., u vezi čl.161.st.1. i st.2.toč.2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21) odgovoran za naknadu štete tužitelju u iznosu od 12.827,26 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao ČŽ. Također, nesporan je i nastanak prometne nezgode od 10.11.1991. godine, u kojoj je, osim vozača vozila osiguranika tuženika, sudjelovao i osiguranik tužitelja, pok. SŽ, u svojstvu bicikliste. Nesporna je i pretežita odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode, i to u omjeru od 80%, dok je doprinos pok. SŽ nastanku nezgode i štetnih posljedica, u ranijim postupcima, utvrđen u omjeru od 20%. Nadalje, nesporna je i činjenica da je udovici osiguranika tužitelja, AŽ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga. Nije sporno niti da je vezano uz ovaj štetni događaj, među istim strankama, ali za različito razdoblje isplaćenih mirovina, vođen postupak naknde štete pred gornjim sudom, u predmetu pod poslovnim brojem Pn-51/2019. U navedenom poredmetu je donesena nepravomoćna presuda kojom je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen djelomično, dok je u pretežitom dijelu odbijen kao neosnovan. Predmet se nalazi na rješavanju pred drugostupanjskim sudom povodom žalbe tužitelja.

2.1 U cijelosti je sporan cjelokupno tužbeni zahtjev tužitelja, kako po osnovu, tako i po visini. Tuženik ukazuje na činjenicu da tužitelj uz tužbu nije priložio, niti je tužbom predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazao osnovanost, a potom i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. U konkretnoj tužbi je naznačeno da se potražuje naknada punih iznosa isplaćene obiteljske mirovine u korist RŽ, udovice pok. SŽ, za razdoblje od 01.09.2019. do 30.04.2020. godine, bez da su o tome priloženi dokazi o plaćanju.

2.2. Nadalje, iz rješenja o priznanju prava na obiteljsku mirovinu AŽ (priloženom uz tužbu), razvidno je da je pok. SŽ, rođen **.**.1938. godine, te da bi stoga, isti , još 2003. godine (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Također, i korisnica obiteljske mirovine, KŽ, koja je rođena 1944. godine, je još 2009. godine navršila 65 godina života, te u slučaju smrti supruga, stekla zakonske uvjete za dobivanje mirovine iza istoga. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu.

2.3. Također, podredno, pod zaštitom već prethodno iznesenih prigovora, ukoliko se sud upusti u daljnje raspravljanje, u ovoj pravnoj stvari sporno je i pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 01.09.2019. do zaključno 30.04.2020. godine. Tuženik ističe da se u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja prema tuženiku, točnije na sadržaj obveze koju tuženik u odnosu na istu tražbinu može imati prema tužitelju, kao posebni propis (lex specialis) ima primijeniti upravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosu uzročnika štete koju tužitelj potražuje. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete).

2.4. Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Ukoliko se obveza tuženika razmatra prema razdoblju u kojemu su vršene isplate obiteljske mirovine od strane tužitelja, za konkretan slučaj bi mjerodavne bile odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj dakle nije pasivnu legitimaciju tuženika za naknadu ovdje predmetne štete ustanovio na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013), već upravo na temelju činjenice da je tuženik osiguratelj vozača-štetnika koji je uporabom svoga vozila prouzročio štetu tužiteljevu osiguraniku.

2.5. Prema tome, na strani tužitelja, temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju postoji pravo potraživanja stvarne štete nastale iz odgovornosti tuženikova osiguranika prema tuženiku koja se odnosi na isplaćene iznose mirovina tužiteljevu osiguraniku. Istodobno, na strani tuženika temeljem odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, postoji obveza naspram prethodno označenog prava tužitelja, ali su granice te obveze tuženika prema tužitelju naknaditi mu nastalu, ovdje utuženu štetu izrijekom ograničene i to; granicama odgovornosti tuženikova osiguranika, granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, te obvezi isplate samo razmjernog dijela mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku.

2.6. Prema tome, tuženik tužitelju ne osporava pravo da od tuženika potražuje naknadu štete u vidu isplaćene mirovine tužiteljevu osiguraniku koje je pravo tužitelja sadržano u odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra da u ostvarenju tog svog prava tužitelj mora uvažiti okvir, odnosno granice u kojima je tuženik obvezan naknaditi tu tužiteljevu štetu a to tužitelj tužbenim zahtjevom nije uvažio. Prema navedenome, ovdje se ne radi o koliziji dva posebna zakona: Zakona o mirovinskom osiguranju s jedne i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, s druge strane. I jedan i drugi zakon imaju svoju primjenu u odnosu na predmet ovog parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokazni postupak uvidom u: presuda Vojnog suda u Osijeku K-71/93-21 od 13. travnja 1993, obračun isplate str. 12 spisa, ispis iz banke podataka str. 167-173

4. Predmet spora je naknada štete tužitelju od strane tuženika u iznosu od ukupno 1.702,47 eura za razdoblje od 1. rujna 2019. do 30. travnja 2020.

5. Između parničnih stranaka nisu sporne činjenice:

- pasivna legitimacije tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka] je na dan prometne nezgode 10.11.1991., upravljao osiguranik tuženika ČŽ, u kojoj je osiguranik tužitelja SŽ smrtno stradao, i da je odgovornost osiguranika tužitelja 20%, a osiguranika tuženika 80%,

- nesporna je i činjenica da je udovici osiguranika tužitelja, AŽ priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga.

- da je tužitelj podnosio prema tuženiku zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose obiteljske mirovine isplaćivane ZŽ za ranija razdoblja, i da je tuženik po istima vršio plaćanja tužitelju zaključno s danom 31. ožujka 2015.

6. Sporan je osnov tužbenog zahtjeva kao i da li se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osiguranju ili Zakona o mirovinskom osiguranju.

7. Tužitelj je na pripremnom ročištu 1. veljače 2023. dostavio izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja za utuženi period osiguraniku ZŽ u ukupnom iznosu od 16.034,08 kn/2.128,08 eura. Na istom ročištu tuženik je učinio nespornim da je tužitelj isplatio utuženi iznos obiteljske mirovine ZŽ u navedenom vremenskom razdoblju.

8. Sud je stavio izvan snage dokazno rješenje o knjigovodstveno financijskom vještačenju radi utvrđivanja stvarne štete koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine jer nije potrebno provoditi takvo vještačenje da bi se ispravno odlučio u ovoj pravnoj stvari.

9. Tuženik se poziva na odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje ZOOP) kojim je propisano:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9.1. U razdoblju od 1.svibnja 2018. do 30. lipnja 2020., na snazi je bio ZOOP.

9.3. U istom razdoblju od 1. svibnja 2018. do 31. prosinca 2023. na snazi je bio i Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 62/18 – dalje: ZMO/13), kojim je u čl. 161., između ostaloga, bilo propisano:

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

9.2. Dana 1. siječnja 2019. stupio je na snagu i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 115/18), kojim je izmijenjen čl. 161. st. 1. ZMO, tako da isti glasi:

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

9.3. Odredbom čl. 162. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

9.4. Prema čl. 164. st. 1. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. toga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9.5. Prema odredbi čl. 165. st. 3. ZMO, na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Prema st. 5., za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne su odredbe toga Zakona.

10. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odredbom čl. 953. propisano je da je osiguratelj dužan naknaditi štete nastale slučajno ili krivnjom ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika osiguranja, osim ako je za određenu štetu ta njegova obveza izrijekom isključena ugovorom o osiguranju (st. 1).

11. Nije sporno da je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pravno stajalište da se na konkretno potraživanje tužitelja prema osiguratelju štetnika ima primijeniti propis koje je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada je izdatak učinjen. Nastavno nije sporno da je Vrhovni sud RH u brojnim odlukama zauzeo pravno shvaćanje da u istovjetnim pravnim stvarima da je odluku trebalo donijeti primjenom ZOOP i to čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja. Taj sud je to obrazlagao da obveza osiguravajućeg društva postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu i da je stoga potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Nakon takvih odluka više županijskih sudova u istovjetnoj pravnoj stvari zauzeo je pravno shvaćanje da je nužno primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju tako npr. ŽS u Splitu u odluci Gž- 766/2022 od 2. 4.2025. , ŽS u Velikoj Gorici u odluci Gž-349/2025. od 7.5.2025. i Gž- 1105/2022 od 29. 11. 2023. i Gž-215/2022. od 25.4.2024., a za navesti je i da je Vrhovni sud u posljednje vrijeme donio više odluka kojima je dopustio podnošenje revizije tužitelju protiv odluka općinskih i županijskih sudova koji su odbili tužbene zahtjeve tužitelja.

12. U predmetnom slučaju pitanje naknade štete za novčana davanja koja tužitelj isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja, a koja davanja su posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje, regulirana su ZMO. Riječ je o izdacima kojima se umanjuje imovina tužitelja zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno osiguratelj. Stoga stvarnu štetu, prema ocjeni ovoga suda, predstavlja upravo onaj iznos koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika, odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju te je stoga tu štetu dužan naknaditi tužitelju i to u skladu s odredbama zakona koji uređuje mirovinsko osiguranje, na temelju kojih propisa su ti izdaci i nastali.

13. Pritom treba imati u vidu i odredbe čl. 56. st. 2. i čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, prema kojima, u slučaju kada kod osiguranika tužitelja dođe do potpunog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede izvan rada (100%), kao što je to ovdje slučaj, uopće ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 27. ZOOP jer ne postoji niti može postojati razmjerni iznos mirovine propisan odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. t. 9. ZMO, mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost pa posljedično tome ne može postojati niti razlika između invalidske mirovine koja se osiguraniku isplaćuje zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koji je nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada s jedne strane i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s druge strane, kako to propisuju odredbe ZOOP. Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP faktično je otklonjena odgovornost osiguratelja za štetu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja u svim onim slučajevima kada je kod osiguranika tužitelja došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti, neovisno o tome što je isti posljedica štete koju je prouzročio osiguranik društva za osiguranje i koju je po ugovoru o osiguranju, oštećenicima obvezan nadoknaditi osiguratelj štetnika. Pritom treba reći da je i odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP također propisana obveza društava za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju trpi, ako se radi o obvezi iz mirovinskog osiguranja i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), što tuženik u ovom slučaju i ne osporava. Naprotiv, šteta propisana odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP nije niti može biti stvarna šteta jer propisi tužitelja ne čine razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (zbog bolesti ili ozljede izvan rada) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, s obzirom na to da mirovinski faktor uopće nije vezan uz uzrok nastanka potpunog gubitka radne sposobnost. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja jer su sporni izdaci uzročno posljedično vezani za isplate koje tužitelj isplaćuje svom osiguraniku na temelju propisa o mirovinskom osiguranju zbog posljedica štete koju je prouzročio osiguranik tuženika te predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi tužitelju jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda i stoga ti izdaci predstavljaju stvarnu štetu koju trpi tužitelj.

14. Dostavljenim obračunom isplata koje su izvršene njegovoj osiguranici, tužitelj dokazao visinu predmetne tražbine (čl. 8., u vezi s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP). Visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja (list 22 spisa) koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran osiguranik tuženika odnosno tuženik na temelju ugovora o osiguranju. Kako je u ranijem postupku utvrđen doprinos u omjeru od 20% osiguranika tužitelja u nastanku štetnog događaja tužitelj je ispravno umanjio visinu potraživanja za postotak doprinosa tako je sud prihvatio zahtjev za isplatom iznosa 1.702,47 eura/12.827,26 kn 15. Na dosuđene iznose tužitelju pripada zatezna kamata tekuća od dana podnošenja tužbe 31. kolovoza 2022. (čl. 1086. ZOO, u vezi s čl. 2. st. 1. ZPP).

16. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 164. ZPP-a.

Tužitelj nije potraživao trošak, a niti tuženik nije određeno postavio zahtjev za naknadu parničnog troška, tako da sud nije odlučivao o naknadi troška strankama.

U Vukovaru, 30. srpnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju HZMO,

2. Tuženiku Croatia osiguranje d.d. Osijek, Gajev trg 1