REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4403/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom uredu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. srpnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, njezinog punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba 3./treće/ NAKNADA, iz Ugovora o kreditu broj 718-50-2591618 od 14. prosinca 2004., sklopljenog između tužiteljice DĆ, kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. srpnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 718-50-2591618 od 14. prosinca 2004., kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.041,15 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji kredit joj je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 3. ugovorena je naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, na koju odredbu je tužiteljica bila primorana pristati, odnosno platiti tu naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Navodi kako se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te koji kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da je tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već je tužiteljici taj ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi, tako da ga je dobila na potpis unaprijed pripremljenog. Tuženik joj pritom nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi postupka odobrenja kredita te nije ni na koji način prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je naplaćena. Smatra da je odredba čl. 3. ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza. Takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao potrošača, u odnosu na banku, kao trgovca, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava, a da se radilo o ugovoru sklopljenom na takav način proizlazi i iz pravomoćne presude ovog suda poslovni broj P-3023/2021-21 od 21. siječnja 023. donesene u postupku između istih stranaka radi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi istog Ugovora. Slijedom navedenog, predložila je utvrditi spornu ugovornu odredbu predmetnog Ugovora ništetnom i naložiti tuženiku da joj naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, smatra da je iznos sporne naknade za obradu kredita točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, odnosno da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena, jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom Ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Mišljenja je da tužiteljica neosnovano smatra da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se sporna naknada odnosi i koje troškove tuženik istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbe potrebno je da potrošač može shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu, odnosno potrebno je da je obveza određena ili odrediva. Pozvao se i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovor, a ugovor je u cijelosti ispunjen te se radi o zabrani manjeg značaja. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj: 718-50- 2591618 od 14. prosinca 2004. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, potvrdu od 6. veljače 2024., presudu ovog suda poslovni broj P-3023/2021-21 od 31. siječnja 2023. te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 14. prosinca 2004., sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 19.041,15 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji je kredit dan na rok otplate od 84 mjeseca, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 3. ugovoreno da se od iznosa kredita tužiteljici naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 3,30%.

6. Nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.062,29 kn i to dana 22. prosinca 2004., kako to i proizlazi iz potvrde tuženika od 6. veljače 2004., a nije sporno niti da je između istih stranaka vođen postupak radi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi istog Ugovora, te da je pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, dok je zbog zastare odbije zahtjev za ništetnost zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu po toj osnovi, kako to i proizlazi iz sadržaja presude ovog suda poslovni broj P-3023/2021-21 od 31. siječnja 2023. Sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe, a u to vrijeme je bila zaposlenica društva Koestlin d.d. Sve vezano za kredit obavila je u autokući u Daruvaru, gdje je odabrala vozilo, jer su oni imali suradnju s tuženikom, i to tako da je u autokući dobila popunjeni obrazac na potpis i pritom joj nije predočeno da se nešto drugačije može ugovoriti, od onog što je bilo u nacrtu ugovora. Vidjela je odredbu o naknadi, ali nije znala koliko će ona u konačnici iznositi, jer joj to nisu rekli i nisu joj objasnili na što se odnosi ta naknada, već joj je iznos naknade odbijen od iznosa kredita koji joj je isplaćen. Dodala je da nikakvog pregovaranja o ugovornim odredbama nije bilo, već je potpisala ugovor koji je dobila na potpis.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužiteljica sredstva ostvarena kreditom utrošila za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

9. Glede pak osnovanosti zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, koji je tužiteljica dobila na potpis, te da nije bilo pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako niti o spornoj odredbi o naknadi, odnosno da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, kao i da prije sklapanja Ugovora ona nije bila upoznata s tom svojom obvezom, niti joj je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem iznosu, odnosno zašto baš u tom postotku od iznosa kredita.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba, za koju je utvrđeno da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 3,30% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužiteljici objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 3.062,59 kn, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužiteljici, a za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita - potrošača. Konačno, s obzirom na visinu naplaćene naknade i način njena ugovaranja, ova odredba je dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost iste ne povlači ništetnost samog ugovora. Za dodati je i da se ne radi o zabrani manjeg značaja, imajući u vidu način ugovaranja ove odredbe i visinu naplaćene naknade, pa unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđena ništetnost sporne odredbe o tzv. ulazanoj naknadi.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

14. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 9. rujna 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 1. travnja 2025. i 7. svibnja 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.

15. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.079,64 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

16. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 30. srpnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika