Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-489/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni HH, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Vedrana Pajića u Osijeku, i punomoćnika tužene u zamjeni VH, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.943,38 € (slovima: tisuću devetsto četrdeset tri eura trideset osam centi), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.801,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 26. svibnja 2023. navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženom 23. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010735995, solemniziran od strane javnog bilježnika Biserke Arambašić 23. rujna 2005. pod brojem OU-385/2005, da se tužena kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.0071,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važećem na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu naslovnom sudu kojom je zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i isplatu preplaćenog iznosa po obje osnove. Naslovni je sud u parničnom postupku donio presudu 25. srpnja 2022. pod posl.br. P- 2295/2019-30, a ista je potvrđena od strane Županijskog suda u Rijeci 2. studenoga 2022. pod posl.br. Gž-1386/2022-3. Pravomoćnom i ovršnom presudom naslovnog suda posl.br. P-2295/2019-30 u točki I. izreke utvrđena je ništetnost odredaba Ugovora o kreditu broj 9010735995 vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a točkom II. izreke je naloženo tuženoj da tužitelju na ime razlike između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta isplati iznos od 20.043,15 kn, zajedno sa zateznom kamatom na iznose mjesečnih anuiteta kako je specificirano u istoj točki izreke. Točkom III. je naloženo tuženoj da naknadi prouzročeni parnični trošak tužitelju, a točkom IV. je tužitelj odbijen za preostali dio tužbenog zahtjeva vezano za parnični trošak. Rješenjem naslovnog suda od 25. srpnja 2022. pod posl.br. P-2295/ 2019-31 je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 625,00 kn (PDV uključen – trošak objave presude). U točki II. izreke navedene presude specificirani su iznosi mjesečnih anuiteta na koje je zatražena zatezna kamata, zajedno s datumima dospijeća glavnice. Tijekom postupka tužitelj je 28. ožujka 2022. specificirao tužbeni zahtjev te u istom nije potraživao zateznu kamatu na iznos anuiteta od 13.199,00 kn, koji je dospio 20. srpnja 2010. Tužena se podneskom od 6. travnja 2022. protivila preinaci tužbenog zahtjeva, međutim nije se protivila povlačenju potraživanja zatezne kamate na iznos anuiteta od 13.199,00 kn, s datumom dospijeća 20. srpnja 2010. Tužena je 20. siječnja 2023. podmirila svoju obavezu po presudi te je isplatila iznos od 5.702,78 € / 42.967,60 kn. Iznos koji je tužena isplatila tužitelju se odnosi na iznos glavnice, kamate na glavnicu kako je to specificirano izrekom presude pod posl.br. P-2295/2019-30, trošak parničnog postupka po istoj presudi, kao i zatezna kamata na taj trošak, te trošak parničnog postupka po rješenju naslovnog suda posl.br. P-2295/2019-31, zajedno sa zateznom kamatom na taj trošak. Kako tužitelj u svom uređenom tužbenom zahtjevu od 28. ožujka 2022. nije ni potraživao zateznu kamatu na anuitet od 13.199,00 kn s datumom dospijeća 20. srpnja 2010., istu sud nije ni odbio ni usvojio u svojoj presudi. Anuitet na koji nije zatražena zatezna kamata je ukupno iznosio 13.199,00 kn, a sastojao se od razlike preplaćene kamate u iznosu od 116,56 kn, te razlike preplaćenog tečaja u iznosu od 13.082,44 kn. Obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom potražuje zateznu kamatu na iznos razlike preplaćenog tečaja od 13.082,44kn, koji je dospio 20. srpnja 2010., pa sve do dana podmirenja tog iznosa od strane tužene 20. siječnja 2023., što u apsolutnom iznosu iznosi 1.955,94 €. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime zateznih kamata na iznos razlike preplaćenog tečaja u iznosu od 13.082,44 kn, isplati iznos od 1.955,94 €, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 10. veljače 2025. iznio da se u cijelosti slaže s nalazom i mišljenjem vještaka, na isti nema primjedbe, te tužbeni zahtjev tužitelj u točki I. sad glasi: " Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju NH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zateznih kamata na iznos razlike preplaćenog tečaja u iznosu od 13.082,44 kn, isplati iznos od 1.943,38 €, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku 15 dana.“

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Odredbom članka 31. Zakona o obveznim odnosima određeno je da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno pa je tužiteljevo dvostruko potraživanje zateznih kamata u cijelosti neosnovano. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući postupanje tužene više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

U odnosi na valutnu klauzulu navodi da je u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Budući je 80% svih depozita u valuti, tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tužena navodi presudu Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 9. veljače 2005. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tužena trebala „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. U takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan u cijelosti. Tužena ističe prigovor zastare. Predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženoj.

2.1. Tužena u podnesku od 27. veljače 2025. ističe kako je riječ o već presuđenoj stvari, a obzirom tužitelj zateznu kamatu na navedeni iznos očito omaškom nije potraživao prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetu koji se kod Općinskog suda u Osijeku vodio pod posl.br. P- 2295/2019 pa sada svoju grešku ispravlja podnošenjem nove tužbe i prouzročenjem dodatnih parničnih troškova tuženoj. Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje zatezne kamate u apsolutnom iznosu te na tako obračunatu zateznu kamatu u apsolutnom iznosu potražuje daljnju zateznu kamatu te je sasvim razvidno kako je riječ o anatocizmu (članak 31. Zakona o obveznim odnosima). Tužena u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Prigovara matematičkom izračunu vještaka, naime provjerom izračuna zakonskih zateznih kamata na utvrđenu preplatu od 13.082,44 kune od datuma plaćanja 20. srpnja 2010. pa do dana podmirenja glavnog duga 20. siječnja 2023. dobila je izračun od 1.891,61 euro, dok sukladno predmetnom vještačkom nalazu zakonske zatezne kamate iznose 1.943,38 eura.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao presudu Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. (stranica 6-21 spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-1386/2022-3 od 2. studenoga 2022. (stranica 22-32 spisa), podnesak tužitelja od 28. ožujka 2022. (stranica 33-35 spisa), podnesak tuženika od 6. travnja 2022. (stranica 36-37 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka (stranica 38-49 spisa),

nalog Privredne banke Zagreb (stranica 67 spisa), obračun (stranica 68 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Tonke Vulić iz Osijeka od 3. siječnja 2025. (stranica 72- 75 spisa), iskaz sudskog vještaka (stranica 109 spisa), izvršio uvid u spis ovoga suda posl.br. P-2295/2019 kao i u tom spisu izvedene dokaze te u drugu ovom spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.943,38 eura, a koji iznos predstavlja kamatu obračunatu na iznos glavnice od 13.082,44 kn / 1.736,34 eura od dana dospijeća 20. srpnja 2010. do dana podmirenja 20. siječnja 2023. , zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 23. rujna 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9010735995 za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.071,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je Općinski sud u Osijeku 25. srpnja 2022. donio presudu posl.br. P- 2295/2019-30, koja je postala pravomoćna 2. studenoga 2022., u kojoj je pod točkom I. utvrđeno da je ništetna odredba u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu br. 9010735995 od 23. rujna 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-385/2005 23. rujna 2005., sklopljenim između stranaka u dijelu koji glasi: "…sukladno odluci banke o kreditiranju građana", te u članku 7. točka 2. Ugovora o kreditu br. 9010735995 od 23. rujna 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-385/2005 23. rujna 2005., sklopljenim između stranaka u dijelu koji glasi: "…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…".

- da je pod točkom II. izreke navedene presude Općinskog suda u Osijeku posl.br. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. naloženo tuženoj da na ime razlike između ugovornih i stvarno plaćenih anuiteta isplati tužitelju iznos od 20.042,15 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate; sve to u roku od 15 dana,

- da je pod točkom III. izreke navedene presude Općinskog suda u Osijeku posl.br. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. naloženo tuženoj platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 12.975,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 25. srpnja 2022., pa sve do isplate, dok je u točki IV. izreke tužitelj odbijen u preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Obzirom na činjenicu da su presudom ovoga suda posl.br. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010735995, sklopljenog 23. rujna 2005., između tužitelja NH i tužene Zagrebačke banke d.d., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu odnosno na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj švicarskog franka, to ovaj sud ne nalazi oportunim u ovom postupku ponovno utvrđivati ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, zastaru iste, pravni interes, a na što ukazuje tužena u odgovor na tužbu, odnosno raspravljati o prigovoru da je tužitelj obaviješten o mogućoj promjeni tečaja švicarskog franka, odnosno o svim ostalim prigovorima tužene, kao i dokaznim prijedlozima kojima tužena nastoji dokazati da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nisu ništetne, budući ta utvrđenja proizlaze iz presude ovoga suda posl.br. P-2295/2019-30 od 23. rujna 2005.

8. Spornim se prije svega ukazuje je li osnovan prigovor presuđene stvari

8.1. Prigovor „presuđene stvari“ ili „ne dva puta o istome“ može se s uspjehom istaknuti u smislu odredbe članka 333. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), prema kojoj prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Jednako tako, da bi se moglo govoriti o istovjetnosti dvaju zahtjeva, potrebno je postojanje njihovog subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta, a traži se i da su oba zahtjeva utemeljena na identičnoj činjeničnoj osnovi.

8.2. U parničnom postupku vođenom kod ovoga suda pod posl.br. P-2295/2019 tužitelj je tužbi na ime preplate zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potraživao ukupan iznos od 19.800,00 kn. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić iz Osijeka, od 26. srpnja 2021. (iz spisa P-2295/2019 – stranica 86-97 spisa), utvrđeno je da je kredit prijevremeno otplaćen 20. srpnja 2010. U svom zaključku vještak navodi da više plaćeni iznos po predmetnom kreditu koji uključuje razliku u kamati i tečajnu razliku ukupno iznosi 20.043,15 kn, a u izračunu su u tablicama prikazani visina plaćenog anuiteta i razlika koja je više plaćena u svakom pojedinom mjesecu i godini, time da je utvrđeno da je prilikom prijevremene otplate kredita na dan 20. srpnja 2010. preplaćen po osnovi razlike kamate iznos od 116,56 kn, a na ime razlike tečaja iznos od 13.082,44 kn, ukupno po obje osnove 13.199,00 kn.

8.3. Podneskom od 30. ožujka 2022. (u spisu P-2295/2019) tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplate kamate i tečaja potražuje ukupan iznos od 20.043,15 kn, navodeći i pojedinačne mjesečne iznose, ali prilikom navođenja pojedinačnih mjesečnih iznosa nije naznačio da potražuje i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 13.199,00 kn (na ime preplate na ime razlike kamate iznos od 116,56 kn te na ime razlike tečaja iznos od 13.082,44 kn, a koji su nastali prijevremenom otplatom kredita 20. srpnja 2010.). Stoga o isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 13.199,00 kn nije odlučeno pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-2295/2019-30 od 25. srpnja 2022. te se stoga ne radi o presuđenoj stvari (tako i u rješenju ŽS u Zagrebu Gž-2343/2022-2 od 21. studenoga 2022. i u rješenju ŽS u Splitu Gž-1690/2022-2 od 10. studenoga 2022.). Pri tome, tužitelj u ovom postupku potražuje uglavničenu zakonsku zateznu kamatu obračunatu samo na iznos od 13.082,44 kn, koji se odnosi na tečajnu razliku nastalu prijevremenom otplatom kredita, 20. srpnja 2010.

9. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi dan prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu broj: 901735995 od 23. rujna 2005. te utvrditi preplatu i to samo u odnosu na preplatu po valutnoj klauzuli, kao i obračunati zakonsku zateznu kamatu na preplaćeni iznos po osnovi valutne klauzule počev od dana prijevremen otplate pa do dana podmirenja iznos glavnog duga.

9.1. Iz nalaza vještaka od 3. siječnja 2025. proizlazi da preplata za prijevremenu otplatu kredita po valutnoj klauzuli utvrđena na dan plaćanja 20. srpnja 2010. iznosi 13.082,44 kn, te da zakonska zatezna kamata na taku utvrđenu preplatu od datuma plaćanja 20. srpnja 2010. pa do dana podmirenja glavnog duga 20. siječnja 2023. iznosi 1.943,38 eura / 14.642,50 kn.

9.2. Tužitelj je u podnesku od 10. veljače 2025. konačno postavio tužbeni zahtjev pa potražuje iznos od 1.943,38 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate.

9.3. Tužena u podnesku od 27. veljače 2025. prigovara matematičkom izračunu vještaka, jer da je provjerom izračuna zakonskih zateznih kamata na utvrđenu preplatu od 13.082,44 kune od datuma plaćanja 20. srpnja 2010. pa do dana podmirenja glavnog duga 20. siječnja 2023. dobila izračun od 1.891,61 euro. U nastavku postupka pojašnjava takav obračun navodeći da je u razdoblju od 18. travnja 2020. do 18. listopada 202o. postojao moratorij na obračun zakonskih zateznih kamata.

9.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

9.5. Promašeno je pozivanje tužene, vezano za tijek zateznih kamata od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020., na odredbu članka 25.a stavka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine, broj: 68/18., 2/20., 47/20., 46/20.,83/20 i133/20. 53/2020., u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti iz stavka 1. ovoga članka Agencija će zastati s provedbom ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na ovršenike fizičke osobe. Stavkom 1. članka 25.a Zakona propisano je da posebne okolnosti podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, narušava gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, a koje posebne okolnosti su nastale proglašenjem epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, kojima se nastojalo olakšati položaj fizičkih osoba kojima se dio primanja usteže radi provedbe ovrhe na plaći, mirovini ili drugom stalnom novčanom primanju, a ne parnične postupke, kao što je predmetni, kako to pogrešno tumači tužena (tako Županijski sud u Zagrebu, Gž-4623/2023 od 16. travnja 2024.)

10. Prema odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. –dalje u tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice, i zateznu kamatu. Zatezne kamate imaju obilježja akcesornosti. One nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz odredbe članka 160. stavka 2. ZOO. Tek nakon podmirenja (prestanka) glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju u apsolutnom iznosu, kao glavna tražbina, radi njihove isplate, a tada se može podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na procesne kamate (članak 31. stavak 2. ZOO). Naime, odredbom članka 31. ZOO-a je propisano da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno (stavak 1.), kao i da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (stavak 2.). To znači da vjerovnik nije ovlašten uglavničiti dospjelu zateznu kamatu i kapitalizirati istu, zahtijevajući na taj način kamatu na kamatu, tako dugo dok postoji neplaćena glavnica na koju se ta kamata odnosi.

10.1. U ovom postupku je utvrđeno da je glavna tražbina u iznosu 13.082,44 kune eura podmirena 20. siječnja 2013. Prema tome, u situaciji kad je glavna novčana obveza izvršena i glavna tražbina više ne postoji, zatezne kamate se mogu osamostaliti, pa se mogu zahtijevati zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu. Vjerovnik može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući kamate na te kamate, kad je podmirena glavnica iz koje su te kamate potekle. Na iznos uglavničene kamate tužitelj, suprotno stavu tužene, ima pravo potraživati zakonsku zateznu kamatu, počev od utuženja, pa kako je u konačno uređenom zahtjevu tužitelj potraživao kamatu počev od presuđenja, to mu je ista dosuđena od presuđenja pa do isplate. Stoga je neosnovan prigovor tužene da tužitelj nije mogao uglavničiti zakonsku zateznu i na uglavničeni iznos potraživati kamatu.

11. Obzirom na iznijeto ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke presude.

12. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 15. svibnja 2024. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 10. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. ožujka 2015. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- sastav podneska od 23. travnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4. Tarife),

- zastupanje na ročištu 17. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 30. srpnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.200,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 1.500,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i sudske pristojbe za presudu 33,18 eura, te predujam za sudskog vještaka u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.801,81 euro, na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počev od presuđenja pa do isplate.

13. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 30. srpnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Vedran Pajić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18