REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2580/2025-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja LG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Karolini Koubek Smoljanović, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba članka 2. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 056-50-4802246 od 03.04.2008., potvrđen od javnog bilježnika mr.sc. Jadranka Knego-Rogina, Zagreb, Argentinska 4, pod posl. br.OV- 8031/08 dana 04.04.2008., sklopljenog između tužitelja LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, i KG, MBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao sudužnik.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 466,65 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,68 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EURs kamatom tekućom od 01.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,33 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,30 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,04 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2015. godine pa sve do isplate, sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05), za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba članka 1. i članka 7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u Ugovoru o kreditu broj 056-50-4802246 od 03.04.2008., potvrđen od javnog bilježnika mr.sc. Jadranka Knego-Rogina, Zagreb, Argentinska 4, pod posl. br. OV- 8031/08 dana 04.04.2008., sklopljenog između tužitelja LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, i KG, MBG: [jedinstveni matični broj građana], iz [adresa], kao sudužnik.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u znosu od 5.626,24 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 14,32 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 0,35 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 18,11 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 20,84 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,08 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 19,22 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 19,89 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,54 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 10,60 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 11,65 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,72 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,54 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 11,44 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 15,39 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 18,54 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,04 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,01 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 28,10 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 26,95 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 29,20 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 48,71 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 44,70 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,97 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 52,73 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,91 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 60,30 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 78,61 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 65,64 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 70,19 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 64,41 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 65,45 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 89,99 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 92,38 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 112,88 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 102,35 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 90,82 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 88,81 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 87,92 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 93,38 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 98,13 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 98,77 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,48 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 97,70 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 99,22 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 96,66 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 97,33 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,42 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 91,28 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,69 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 97,81 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 96,32 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 88,00 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,07 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,69 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 92,92 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 84,30 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 84,08 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 86,20 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 89,59 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 94,29 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 91,87 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 93,58 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,53 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 96,74 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 99,30 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 98,46 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,63 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 94,71 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 95,12 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 98,34 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 101,04 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 100,48 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 102,82 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 104,41 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 103,48 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 104,75 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 104,75 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 104,75 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 104,75 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2015. godine pa sve do isplate, sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05), za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju LG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka 3.167,43 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LG kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 056-50-4802246 od 03.04.2008.. solemniziranog dana 04. travanj 2008. godine kod javnog bilježnika mr.se. Jadranka Knego-Rogina, Zagreb, Argentinska 4, poslovni broj: OV-8031/08.. a ugovorna strana bila je i KG, MBG: [jedinstveni matični broj građana]. iz [adresa]. kao sudužnik (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

2. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren namjenski kredit za kupnju stambenog objekta u iznos od 28.779,71 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 6,75% godišnje.

3. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 84 mjeseci s ugovorenim mjesečnim anuitetima.

4. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 6,75% godišnje.

5. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetni.

7. Za trajanje otplate kredita po Ugovoru redovna kamatna stopa je sa početnih

6.75% godišnje, u skladu s jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja, i to dana:

- 01.03.2009. godine na 7,75% godišnje,

- 01.10.2011. godine na 7,25% godišnje,

- 01.05.2014. godine na 7,22% godišnje,

- 12.05.2015. godine na 12,00% godišnje.

8. Sporni su dijelovi odredaba vezani za ugovornu kamatnu stopi i to dio odredaba čl. 2. Ugovora o kreditu.

9. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate.

10. Tužitelj tvrdi da ovakve odredbe Ugovora o kreditu u kojima je promjenjivost kamate kao cijene kredita ugovorom prepuštena samo na volju tuženika ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne.

11. U ovoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredaba Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenjima o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu prema Presudi i Rješenju Visokog trgovačkog suda Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. a koji stav je potvrđen i u Presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine tj. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka koje posluju u RH pa tako i tuženika.

12. U odnosu na pitanje zastare, tužitelj napominje da je to pitanje meritorno riješeno Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, u kojoj je izričito navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. od 13. lipnja 2014. godine.

13. U spomenutim odlukama Visokog trgovačkog suda RH navedeno je daje više poslovnih banaka medu kojima i tuženik povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o potrošačkim kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Pri tome taj sud ocjenjuje kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke pa tako i tuženik sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita-potrošačima, ovdje tužiteljem, a u kojima je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se mijenja po jednostranoj odluci banke, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe čl. 85. ZZP/03 (Zakona o zaštiti potrošača) odnosno čl. 99. ZZP, taj sud ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega je njihova ništetnost, sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP.

15. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten kako za rizike koji se tiču promjenjive kamatne stope isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su bile nepoštene. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope na taj način nedvojbeno je nastala značajna neravnoteža među pravima i obvezama tužitelja i tuženika. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane odluke kreditora, a stoje nezakonito ugovoreno u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju bila nejasna i nerazumljiva. Tuženik je prilikom, sastavljanja ugovora koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je po ocjeni Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Za Ugovor sklopljen 03.04.2008. mjerodavan je i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05)-dalje u tekstu: ZOO.

17. Člankom 388. ZOO propisano je da se odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije ni ugovorena i tada kupaca duguje cijenu kao u slučaju kad cijena nije određena.

18. Sporno je što dio ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu određuje da je kamatna stopa promjenjiva, a upućuje da tuženik ima pravo po svojoj volji, sam jednostrano mijenjati cijenu (kamatu). Činjenica daje u čl. 2. Ugovora o kreditu navedeno da na dan sklapanja Ugovora kamata iznosi 6.75%. Svako povećanje kamate kao cijene kredita koje je ostavljeno samo na volju tuženiku, nije valjano, tada je osnovana tvrdnja tužitelja da se radi o dijelu odredbi koje su suprotne članku 388. ZOO i ne proizvode pravne učinke već se ima smatrati upravo 6,75% zakonito ugovorenim.

19. Dodatno obrazloženje ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na nerazumljiv način tužitelj pronalazi i u odredbi članka 269. ZOO kojim je propisano da činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u Ugovor o kreditu, na način na koji je to učinio tuženik, suprotno je načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao banku jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

20. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

21. Tužitelj predlaže da ga se sasluša na okolnost jesu li mu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive, je li se o njima pojedinačno pregovaralo, odnosno je li mu predočena kakva projekcija vezana uz izmjene kamatnih stopa tijekom otplate.

22. Valutna klauzula ugovorena je dijelom odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

23. Tužitelj osporava valjanost njegovog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima.

24. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK, na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3.23% za stambene kredite i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015).

25. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenu]ući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu.

26. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je značajno uvećana u pojedinim razdobljima otplate.

27. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

28. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno.

29. Smisao i svrha „valutne klauzule'" jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga, itd., tako da prilikom povrata nočanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije.

30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franaka prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema lome ništetne jer su banke prije u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:

- općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,

- činjenici da je rizik intervalu! arnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer  se  tečajna politika Hrvatske  narodne  banke  temelji  na  održavanju  stabilnog nominalnog tečaja kune prema curu, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.),

- o lome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te

- o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. "

31. Što se, pak, pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče. tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20.09.2018).

32. Tijekom sklapanja ugovara o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta" te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i

33. za valutni rizik isti nije mogao razumijeti te odredbe i donijeti informiranu odluku da li želi sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinčno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne.

34. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, a da to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10.

35. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate svakomjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno ZOO (NN br. 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu kao korisnika kredita, budući je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute - HRK.

36. Isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

37. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

38. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

39. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP.

40. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao daje takav ugovor najpovoljniji za njega te daje isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika, podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu.

41. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu čiji je potpisnik u odnosu na valutu CHF i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču, je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF.

42. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 2. (promjenjiva kamatna stopa) te dijelove odredaba čl. 1. i čl. 7. (valutna klauzula) Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan na plaćanje kamatne stope od 6,75% za vrijeme cijele otplate kredita te bi bio obvezan isplatu vršiti po tečaju za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja.

43. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323., st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. - 1117. ZOO, te posljedično tomu isplatiti tužitelju

44. sve iznose preplaćenih anuiteta koja preplata je nastala primjenom nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli CHF te jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sve uvećano za zakonske zatezne kamate s tim daje u ovom slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007.. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO počev od 01.01.2008. do 01.08.2015. po eskontnoj stopi IINB uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

45. Tužitelj je izračunao daje zbog ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 4.238,90 kn a temeljem nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 41.502,03 kn, slijedom čega ukupna preplata iznosi 45.740.93 HRK.

46. Predlaže se sudu provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje će utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj trebao platiti na temelju zakonito ugovorene kamate iz dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu (6.75% godišnje) i iznosa koji je platio temeljem rasta kamate jednostranom odlukom tuženika, te da vještak izračuna razliku iznosa koji je plaćao temeljem srednjeg tečaja od iznosa koji bi bio obvezan platiti daje obračun anuiteta izvršen po srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate kredita.

47. Predlaže se da se izvrši izračun preplaćenih iznosa od sklapanja ugovora do provedbe konverzije sukladno ZID ZPK 15.

48. Prilikom izračuna razlike u plaćenim anuitetima potrebno je specificirati preplatu svakog uplaćenog iznosa (anuiteta) s danom uplate, a kako bi tužitelj po potrebi mogao specificirati tijek zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose.

49. U skladu sa svime gore iznesenim te imajući u vidu presude donesene povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a osobito imajući u vidu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojima je pravomoćno utvrđeno da su promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za CHF za kredite sklopljene u periodu kada je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu ništetne, to je tuženik u obvezi prema tužitelju izvršiti povrat preplaćenih iznosa razlike tečaja za valutnu klauzulu u CHF i preplaćenih kamata, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

50. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz gore označenih presuda o ništetnosti i nepoštenosti navedenih ugovornih odredaba.

51. Slijedom svega naprijed navedenog, razvidno je kako tužitelj nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, pa se predlaže da Naslovni sud, a nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kako je to specificirao u podnesku od 8.7.2025.

52. Tuženik u odgovoru na tužbu podneskom unutar ostavljenog roka od 30 dana daje odgovor na tužbu zaprimljenu 5.9.2019.

53. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

54. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

55. Postupak zaštite kolektivnih interesa

56. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

57. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

58. Takav stav tužitelja je neosnovan.

59. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

60. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno BAsu relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača"1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene 61. osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku"

62. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije"3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora."4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

63. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

64. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

O valutnoj klauzuli u CHF

65. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

66. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli

67. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

68. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5. -6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

69. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da ,,u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima"5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača"6.

70. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. "

71. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

72. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

73. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

74. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

75. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr."

76. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

77. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

78. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16.

79. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani".

80. Pojam „prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ.

81. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije.

82. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

83. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

84. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

85. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

86. Pojedinačno pregovaranje

87. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

88. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

89. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavt1, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka"10.

90. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

91. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja

92. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

93. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu stoje nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

94. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

95. (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

96. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

97. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

98. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka"11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema.

99. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

O promjenjivoj kamatnoj stopi

100. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio daje s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika.

101. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

102. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope.

103. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

104. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora.

105. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

106. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

107. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine.

108. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

109. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića

110. deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. 111. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine.

112. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LI BOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena.

113. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS.

114. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima.

115. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i si.

116. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

117. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.

118. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. 119. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

120. Svojom presudom pod brojem P-7252/19-26 od 30.1.2023.g. prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

121. Na presudu tuženik je uložio žalbu.

122. Po žalbi tuženika Županijski sud u Varaždinu svojim rješenjem Gž- 306/2023-3 od 6.3.2025. ukinuo je prvostupanjsku presudu radi utvrđenja obaviještenosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i ugovorne valute u CHF.

123. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, analizirano je vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. i saslušan je tužitelj.

124. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

125. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

126. Na okolnost osnovanosti sud je saslušavao tužitelja.

127. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopio u svrhu kupnje automobila i taj automobil korišten je isključivo za osobnu upotrebu. Pregovore oko ugovora vršio je u auto kući, nije imao kontakta sa djelatnicima banke. Ugovor o kreditu u CHF sklopljen je obzirom se interesirao koji kredit bi bio najpovoljniji. Tada mu je auto kuća ponudila kao najpovoljniji kredit u CHF, nisu mu ponuđeni ugovori u EUR niti u HRK. Prilikom pregovaranja nije bio prisutan djelatnik banke. Ugovor je dobio u auto kući kada je došao platiti automobil i ugovor je u tom trenutku već bio sastavljen. Ugovor je pročitao, letimično. Nije posebno tražio pojašnjenja glede promjenjive kamatne stope niti CHF, a niti ga je bilo tko iz auto kuće iz auto kuće u to uputio. Pri tome nitko ga nije posebno upozoravao na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi niti po kojim parametrima se ista može mijenjati, niti je upozoren na rizik CHF. Po njegovom sjećanju, ugovor je javnom bilježniku nosio osobno. Prilikom pregovaranja nije bio prisutan djelatnik banke. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik nikakvog obrta niti trgovačkog društva, niti član trgovačkog društva. Osobno je otplaćivao rate kredita. 128. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o uvjetima ugovora o kreditu. O ugovoru razgovarao je samo sa djelatnicima auto kuće, a pritom nije bio prisutan djelatnik banke. Sud smatra da je prilikom pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu u auto kući trebao biti prisutan djelatnik banke kako bi tužitelju pojasnio sve bitne sastojke ugovora, kako bi tužitelj mogao dobiti potpunu obaviještenost o odredbama ugovora i pritom tražiti i pojašnjenja. Međutim, u auto kući bio mu je ponuđen kao najpovoljniji ugovor u CHF, dok mu nisu bili ponuđeni ugovori u drugim valutama. Pri tome nisu mu pojašnjeni parametri pod kojima se može mijenjati kamatna stopa tijekom otplate kredita kao ni eventualni rizici vezani uz CHF. Tužitelj je ugovor dobio već unaprijed pripremljen i sastavljen te na njegov sadržaj nije mogao utjecati. Takvim postupanjem banke koja je tužitelju dodijelila kredit stavila je tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao financijsku instituciju jer tužitelj nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju, a trebao je dobiti pojašnjenja od djelatnika banke koji nije bio niti prisutan prilikom pregovaranja o ugovoru. Time je banka iskoristila položaj jače ugovorne stranke i postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) kao jednim od osnovnih načela obveznog prava. Tužitelj je automobil kupio isključivo za osobne privatne potrebe, stoga je nesporna aktivna legitimacija tužitelja u ovom postupku.

129. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica, kao ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o kojim odredbama se nije pregovaralo sa strankama pojedinačno.

130. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. 131. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

132. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

133. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 134. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

135. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

136. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

137. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

138. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

139. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

140. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

141. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

142. Slijedom navedenog sud smatra da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.

143. Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g. 144. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. 145. Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna. 146. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

147. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

148. Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

149. Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

150. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."

151. Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

152. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.

153. Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

154. Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

155. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

156. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. 157. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke. 158. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave. 159. Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

160. Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

161. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:

162. referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …

163. Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.

164. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

165. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.

166. Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 6,75% Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

167. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

168. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je kako slijedi:

- ugovoreni iznos od 28.779,71 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 132.223,92

kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do konačne otplate kredita (15. srpnja 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 765,08 CHF, odnosno 3.514,76 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2008.) do konačne otplate kredita (15. srpnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike izmeñu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 42.390,57 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz

nalaza.

169. Na izračunski nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora. 170. Sud je, u skladu sa ranijim utvrđenjima i temeljem nalaza i mišljenja vještaka kojeg je u cijelosti prihvatio, kojeg je vještak izradio sukladno uputi suda i činjenice utvrđenja ništetnosti odredbe i u takav vještački nalaz sud nema razloga sumnjati utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

171. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 5.626,20 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, kao i preplatu uslijed promjene kamatne stope tijekom otplate kredita o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, u visini 466,99 EUR-a jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 05.10.2022 godine g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

172. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

173. Tužba je podnesena 11.06.2019 godine.

174. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

175. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH u odnosu na CHF potječe od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

176. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.

177. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

178. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

179. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

180. Osim toga postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla , odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru.

181. Slijedom navedenog jasno je da u ovom konkretnom slučaju nema zastare potraživanja.

182. Radi svega navedenoga sud je odlučio kao u izreci ove presude.

183. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 2.12.2021., 17.10.2022., 12.1.2023., 9.7.2025., 30.7.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 900,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 8.7.2020., 2.6.2022., 5.10.2022., 8.7.2025. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 EUR, trošak sastava žalbe /Tbr. 10. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 537,50 EUR, financijsko vještačenje 265,45 EUR, pristojba na tužbu 107,11 EUR i na presudu 107,37 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 3.167,43 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. srpnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pismeno u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika