Poslovni broj: P-289/2023-42

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nikolina Koletić Carić , odvjetnica iz Samobora, Perkovićeva 12 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31 radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 30. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Nikoline Koletić Carić , odvjetnice iz Samobora i zamjenice punomoćnice tuženika FT, odvjetničke vježbenice iz Zagreba, dana 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 5. Ugovora o kreditu broj : 9011842037, kreditna partija 9011842037 od 30. kolovoza 2006. , koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka, dana 30. kolovoza 2006. poslovni broj: Ou- 720/06 sklopljenog između tuženika : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 ranije Zagreb, Račkoga 6, podružnica Krapina kao kreditora i tužiteljice : CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 6.2. Ugovora o kreditu broj 9011842037, kreditna partija 9011842037 od 30. kolovoza 2006. , koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka dana 30. kolovoza 2006. poslovni broj: :Ou- 720/06 sklopljenog između tuženika : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 ranije Zagreb, Račkoga 6, podružnica Krapina kao kreditora i tužiteljice : CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu po kojoj se kredit u iznosu od 21.344,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora isplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

III. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 se nalaže da tužiteljici CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos koji je više uplaćen zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u visini od 2.567,02 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog više uplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentnoj razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

- na iznos od 2,57 EUR tekuće od 26. 9. 2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR tekuće od 26.10. 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR tekuće od 19. 3. 2008 pa do isplate,

- na iznos od 13,85 EUR tekuće od 29.10. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,08 EUR tekuće od 27. 12. 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,94 EUR tekuće od 29.1. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR tekuće od 27. 2. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,25 EUR tekuće od 30. 3. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,37 EUR tekuće od 28. 4. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,32 EUR tekuće od 29. 5. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,27 EUR tekuće od 29. 6. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,61 EUR tekuće od 30. 7. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR tekuće od 28. 8. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,03 EUR tekuće od 29. 9. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR tekuće od 30.10. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,06 EUR tekuće od 2.12. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,23 EUR tekuće od 30.12. 2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR tekuće od 29. 1. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,82 EUR tekuće od 27. 2. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,14 EUR tekuće od 30. 3. 2010. pa do isplate,

-na iznos od 18,47 EUR tekuće od 30. 4. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR tekuće od 26. 5. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,89 EUR tekuće od 1. 7. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR tekuće od 27. 7. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,06 EUR tekuće od 27. 8. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR tekuće od 2.10. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,86 EUR tekuće od 5.11. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,64 EUR tekuće od 3.12. 2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,41 EUR tekuće od 5. 1. 2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,63 EUR tekuće od 31. 1. 2011. pa do isplate ,

- na iznos od 49,79 EUR tekuće od 3. 3. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,58 EUR tekuće od 2. 4. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,17 EUR tekuće od 5. 5. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,02 EUR tekuće od 4. 6. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 59,82 EUR tekuće od 2. 7. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,03 EUR tekuće od 29. 7. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,92 EUR tekuće od 2. 9. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,05 EUR tekuće od 4.10. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,29 EUR tekuće od 3. 11. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,60 EUR tekuće od 5.12. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,18 EUR tekuće od 4. 1. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,68 EUR tekuće od 2. 2. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,23 EUR tekuće od 6. 3. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 67,95 EUR tekuće od 3. 4. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 68,97 EUR tekuće od 2. 5. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,86 EUR tekuće od 4. 6. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,75 EUR tekuće od 29. 6. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,46 EUR tekuće od 30. 7. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 68,21 EUR tekuće od 3. 9. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 65,65 EUR tekuće od 5.10. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 68,41 EUR tekuće od 2.11. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,22 EUR tekuće od 30.11. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,67 EUR tekuće od 29.12. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 64,97 EUR tekuće od 1. 2. 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,88 EUR tekuće od 5. 3. 2012. pa do isplate,

- na iznos od 69,41 EUR tekuće od 8. 4. 2013. pa do isplate.

- na iznos od 67,13 EUR tekuće od 3. 5. 2013. pa do isplate.

- na iznos od 62,71 EUR tekuće od 1. 6. 2013. pa do isplate.

- na iznos od 61,13 EUR tekuće od 28. 6. 2013. pa do isplate.

- na iznos od 62,13 EUR tekuće od 30. 7. 2013. pa do isplate.

- na iznos od 63,62 EUR tekuće od 7. 9. 2013. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB: 02535697732 se nalaže da tužiteljici: CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.393,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 30. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice:

CT iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 145,10 EUR-a preplata za isplate kada je tečaj bio niži - sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

0,03 EUR od 25.11. 2006. do namirenja,

2,77 EUR od 29.12. 2006. do namirenja,

3,21 EUR od 26.1. 2007.do namirenja,

4,85 EUR od 27.2. 2007. do namirenja,

3,39 EUR od 24. 3. 2007. do namirenja,

5,57 EUR od 27. 4. 2007. do namirenja,

7,96 EUR od 31. 5. 2007. do namirenja,

8,65 EUR od 30. 6. 2007. do namirenja,

10,29 EUR od 26. 7. 2007. do namirenja,

6,55 EUR od 29. 8. 2007. do namirenja,

10,07 EUR od 29. 9. 2007. do namirenja,

9,98 EUR od 26.10. 2007. do namirenja,

7,55 EUR od 29.11. 2007. do namirenja,

10,06 EUR od 27.12. 2007. do namirenja,

4,82 EUR od 30. 1. 2008. do namirenja,

5,25 EUR od 22. 2. 2008. do namirenja,

1,10 EUR od 20.03.2008. do namirenja,

6,36 EUR od 29. 4. 2008. do namirenja,

6,46 EUR od 29. 5. 2008. do namirenja,

6,82 EUR od 27. 6. 2008. do namirenja,

8,30 EUR od 27. 7. 2008. do namirenja,

8,47 EUR od 28. 8. 2008. do namirenja,

6,78 EUR od 28. 9. 2008. do namirenja i to sve s zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007 .bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015 . u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, odnosno namirenja.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika :Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica CT u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. ,Radnička cesta 50, ranije Zagreb, Račkoga 6, podružnica Krapina, kao kreditorom dana 30. kolovoza 2006. u Zaboku Ugovor o kreditu broj: 9011842037, solemniziran kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka dana 30. kolovoza 2006. pod poslovnim brojem: Ou-720/06 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita, ovdje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.344,40 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju za CHF Banke na dan korištenja kredita, a istim ugovorom tužiteljica se obvezala navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, dakle zaključila je Ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:CHF) te se tužiteljica obvezala sukladno čl. 6.2. Ugovora tuženiku kredit u iznosu od 21.344,40 CHF-a i kamatu iz točke 4. istog ugovora otplatiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio Ugovora te tužiteljica tvrdi da je rok otplate kredita bio 84 mjeseca, a anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu te je u trenutku ugovaranja kamata iznosila 5,20% godišnje temeljem Odluke Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a visina anuiteta bila je 303,69 CHF te je banka tokom otplate višekratno mijenjala kamatnu stopu te time i iznos anuiteta i tužiteljica tvrdi da je namjena kredita sukladno čl. 2. Ugovora bila kupnja vozila, s time da tužiteljica navodi da joj je kredit isplaćen dana 30. kolovoza 2006. u iznosu od 21.344,40 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita, a srednji tečaj PBZ d.d. za CHF na dan 30. kolovoza 2006. bio je 4,634649 kn te je kredit iskorišten u iznosu od 98.923,80 kn pa nadalje tužiteljica navodi da je kredit broj: 9011842037 otplaćivala do 7. rujna 2013. kada je u cijelosti otplaćen, a prvi anuitet dospijevao je na naplatu 26. rujna 2006. s time da je tužiteljica anuitete otplaćivala u kunskim iznosima, koje je Banka preračunavala u CHF po srednjem tečaju koji je vrijedio na dan uplate i da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već da joj je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit s oznakom specijalnog aranžmana i da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislila da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te da je CHF je u trenutku nuđenja kredita s tom valutnom klauzulom bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute, a da je s navedenim tuženik, kao financijska institucija bila upoznata i nadalje tužiteljica tvrdi da joj ništa od navedenog nije bilo objašnjeno kod ugovaranja kredita te da sve što je bilo jasno je samo činjenica da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate, što samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule CHF itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke su dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule, a tužiteljica nije niti bila u banci već je ugovor dostavljen u auto kuću te je s tim u vezi razvidna činjenica kako u označenom ugovoru o kreditu postoji promjenjiv element (valutna klauzula vezana za švicarski franak) koji sam po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pa tako ni danas nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza,a da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu egzistenciju tužiteljice , ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu te tužiteljica navodi da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna) u odnosu prema stranoj valuti, što nije sporno, međutim sporna je valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, jer je tužiteljica otplatom dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu tužiteljica nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani ugovaranjem kredita u valuti CHF, a tužiteljica tvrdi da kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi to bilo poznato ili moglo biti poznato iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri te tužiteljica navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik nudio kredit u valuti CHF, koji je predstavljen tužiteljici kao „sigurna valuta“ te nije bio upozorena na rizike koji su postojali u odnosu na nju kao potrošača, to jest nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci, a sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo pa su slijedom navedenog iste nepoštene i posljedično tome ništetne te da je Ugovorom o kreditu povrijeđeno pravo tužiteljice , kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe , koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, a isto tako tvrdi da se o pojedinim odredbama predmetnog potrošačkog tipskog ugovora nije pojedinačno pregovaralo pa tako ni u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pri čemu tužiteljica upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/18 , kojom je Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu te je time potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak te tužiteljica upućuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik „u razdoblju od 01.11.2004, godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to u člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“ i nadalje tužiteljica navodi kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 8909, 133/09, 78/12, 56/13-sada čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ,,Narodne novine '' br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos tužiteljice i tuženika i da osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku(NN 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a da osim što su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne na temelju propisa o zaštiti potrošača, one su i neodredive, a time i ništetne sukladno odredbama čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima i tužiteljica navodi da je, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima i u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao te da je sve što je tuženik stekao bez temelja kroz jednostrane i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dužan vratiti tužiteljici i to preplaćene iznose valute sa zakonskim zateznima kamatama na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli računajući od dana svake pojedine uplate do isplate, sve prema izračunu preplaćenih iznosa anuiteta, koji je tužiteljica dala sačiniti po ovlaštenom sudskom vještaku Ireni Franceković, s time da tužiteljica tvrdi da je tuženik naplatio od nje nominalno viši iznos od 2.567,42 EUR/19.344,20 kn, a sve zbog primjene ništetne CHF klauzule te da je na svaki preplaćeni iznos tuženik dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu sukladno važećim zakonskim stopama zakonske kamate te slijedom navedenog tužiteljica traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u članku 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate te utvrdi ništetnim dio odredba članka 6.2. tog Ugovora u dijelu po kojoj se kredit u iznosu od 21.344,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora isplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, a osim toga tužiteljica traži od tuženika isplatu iznosa 2.567,42 EUR /19.344,20 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je dana 19. svibnja 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev navodeći da od tuženika na ime iznosa ,koji je više uplaćen zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli traži iznos od 2.571,80 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi tužiteljice ostaju neizmijenjeni.

3. Tužiteljica je na glavnoj raspravi dana 30. lipnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka tako da od tuženika na ime iznosa , koji je više uplaćen zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli traži umjesto 2.571,80 EUR iznos od 2.567,02 EUR te umjesto iznosa tekućih zakonskih zateznih kamata na iznos od 51,41 EUR od 31. 1. 2011. traži zakonske zatezne kamate na iznos od 46,63 EUR tekuće od 31. 1. 2011. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

4. Tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženiku te tuženik smatra da tužiteljici nisu Ugovorom o kreditu broj 9011842037, koji je zaključen 30. kolovoza 2006. povrijeđena njezina prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika te tužiteljica netočno navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj : P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj :9011842037 koji je zaključen 30. kolovoza 2006. te da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljica nije identičan niti to može biti, zahtjevu ovdje tužiteljice temeljem konkretnog ugovora, jer da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu, to se ovdje tužiteljica ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu i tuženik naglašava da je Ugovorom o kreditu broj 9011842037 , koji je zaključen 30. kolovoza 2006. u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita te napominje da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, a u skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja ,,Potrošač'' odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj : P-1401/2012 nalaže bankama ,,da prekinu s gore opisanim postupanjem...",a kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta ,,Potrošač'' odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga te je očito da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta ,,Potrošač'' ukazuju u cijelosti neosnovanima te tuženik navodi da iz tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita te da je slijedom navedenog tužba u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima, a isto tako ističe kako je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca i osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima te nadalje tuženik navodi da je valutna klauzula u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća te da je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (,,Narodne novine '' br. 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i Zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (,,Službeni list ''SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1. siječnja 1990. izostavljen dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena, a da je ovaj postojeći pravni okvir, kao i životna realnost dovela do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. ( ,,Narodne novine '' 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule pa tuženik tvrdi da je u konkretnom slučaju tužiteljica prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogla birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom joj je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužiteljici bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu te kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem, a isto tako tuženik tvrdi da se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano te tuženik ističe da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a pa sud nije ovlašten tumačenjem ,,pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru te da sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora i tuženik navodi da je odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-89/09 od 10. listopada 2013, presuda i rješenje istog suda poslovni broj: Rev-x 179/09 od 24.listopada 2012, presuda istog suda poslovni broj: Rev-2695/11) te da je primjenom ove konkretne zakonske odredbe nedopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužiteljica neosnovano i nedopušteno čini i tuženik ističe da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu te su suglasne da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu te da stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora o kreditu) te da u čl.11 tužiteljica potpisom Ugovora potvrđuje da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF te potpisom ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu te tuženik navodi da je korisnik kredita također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da su sve navedeno stranke potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran , odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta , kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti i da javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane , kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama pa tuženik tvrdi da je slijedom navedenog potpuno netočan, neživotan i neutemeljen navod tužiteljice da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna te da tužiteljica nije bila informirana, a također tuženik navodi da tužiteljica u tužbi tvrdi kako je ugovor o kreditu nepošten, jer ju je tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te ističe da su navodi tužiteljice u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužiteljica , upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavila i to potpisala da je bila informiran o svim parametrima za donošenje odluke, a da je nastavno na izjave i potpis tužiteljice , prilikom sklapanja konkretnog ugovora Javni bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji pa tuženik navodi da s obzirom da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu i potvrdila njegovu istinitost pred Javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe, koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni i da su, slijedom gore iznesenog, navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima te da iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike, koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita pa je slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno da je tužiteljica bila više no informirana o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog i tuženik tvrdi da su navodi tužiteljice u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni , jer je tužiteljica poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražila nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa joj nije bilo sporno i nije tražila dodatna razjašnjenja te iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da joj isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara te da navedeno ukazuje na činjenicu da su tužiteljici bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora i nadalje tuženik ističe da je tužiteljica trebala , kao sudionik obveznog odnosa uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali te da kada bi se tumačilo da tužiteljica usprkos navedenom nije imala saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta pa bi u tom slučaju uistinu mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane i da se time dvostrano obvezne ugovore ,, agresivno" pretvara u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana tako da tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno i učinila te da je banka u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih ,,proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču te da je realno i tržišno te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod, koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima te je tužiteljica sama ocijenila da bi to u trenutku sklapanja ugovora bio za nju povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražila i sklopila, ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženik to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda, odnosno ugovora i kreditiranja, a tužiteljica kao potrošač je izabrala i sama procijenila koji je za nju najpovoljniji , a inače tuženik tvrdi da se pregovori vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge, koja se ugovara pa se tako prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu i tuženik ističe da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i da prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-1881/00 od 14. studenog 2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće te da se na temelju vođenih pregovora ne može osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora, isto tako, da samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju , jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred Javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama), s time da su javnobilježnički akti, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, javne isprave, a javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku te da javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje, dakle, da se radi o neoborivoj pretpostavci i nadalje tuženik napominje da je Ugovorom o kreditu broj 9011842037, koji je zaključen 30. kolovoza 2006. i to u članku 6. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu, anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita, koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama , kao obveza tužiteljice te nema niti izražen iznos kredita u kunama i da iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa, odnosno da su navedeni iznosi u kunama u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takva je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu te da u pogledu navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je izraženo u presudi poslovni broj: VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : ,, kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." ,a nadalje tuženik tvrdi što se tiče navoda tužiteljice da je Ugovor o kreditu sklopila na način da o istom nije pregovarala i da nije mogla utjecati na njegov sadržaj , odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužiteljica, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj te sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno je odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga navod tužiteljice da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je navod neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom i tuženik navodi da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu, Hrvatska narodna banka tijekom 2006. pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u Hrvatskoj narodnoj banci po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita, a iako je krajem 2008. Hrvatska narodna banka ukinula regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorila uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo , jer je 2008. započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije tek kad se spomenuta kriza smirila i tuženik napominje da je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. iznosio 0,3% dok je u studenom 2008. iznosio 3,3%, a da osim toga, realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da i trošak izazvan regulativom bio 31. srpnja 2006 1,69% dok je u 2007 i 2008 u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja i osim toga tuženik navodi da nije za zanemariti i činjenica da je on pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane Hrvatske narodne banke, koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila nikakve nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima već je naprotiv ista u svom očitovanju na upit potrošača istakla kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom Hrvatske narodne banke te tuženik tvrdi da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi te bi prihvaćanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa te da tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka i osim toga tuženik prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) te također tuženik ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužiteljica potražuje i to zato, jer je tečaj bio niži od onoga , koji tužiteljica postavlja , kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema te tuženik ističe prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika i tuženik nadalje podnosi prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužiteljica potrošač, a osim toga tuženik posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati , a zaključno tuženik napominje da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija , koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužiteljica pogrešno zaključuje niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, zatim volja ugovornih strana je jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, isto tako Ugovor o kreditu solemniziran je kod Javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama,nadalje tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje pa slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i tuženik traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

5. Tuženik je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 7. siječnja 2025. precizirao prigovor radi prijeboja s tražbinom tužiteljice tako da traži da se utvrdi prijeboj tražbina u iznosu od 145,10 EUR -preplata za isplate kada je tečaj bio niži , kao i zakonske zatezne kamate na taj iznos.

6. Tužiteljica se protivi prigovoru tuženika o prijeboju tražbina u cijelosti , jer da nisu ispunjene procesne pretpostavke za to i ne postoji dospjela tražbina tuženika , a i da tražbina tuženika postoji ista je u zastari.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:9011842037 od 30. kolovoza 2006., (list 12-15 spisa), uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog o solemnizaciji ugovora poslovni broj: Ou-720/16 od 30. kolovoza 2006. (list 16 spisa),uvid u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 17-18 spisa, list 37-38 spisa), uvid u Pregled uplata po kreditu (list 19-20 spisa), uvid u Plan otplate (list 21-22 spisa),uvid u Knjigovodstvenu karticu (list 23-36 spisa), uvid u nalaz financijskog vještaka Irene Franceković (list 39-48 spisa), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,, Ručević vještačenja ''d.o.o iz Zagreba od 19. srpnja 2024. ,uvid u dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 15. studenog 2024. , uvid u Očitovanje financijskog vještaka Zrinka Ručevića na navode tuženika od 26. ožujka 2025., saslušan je navedeni vještak na glavnoj raspravi dana 30. lipnja 2025. i saslušana je tužiteljica CT u svrhu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužiteljica CT , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 30. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011842037 , kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.344,40 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate od 84 mjeseca , a u čl. 6. 2. Ugovora, ugovoreno je da se kredit u iznosu od 21.344,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora isplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, s time da je u toč. 4. Ugovora ugovorena kamata od 5,20 % godišnje i obračunava se u CHF ( mjesečno, dekurzivno, proporcionalnom metodom ) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima , a u toč. 5. Ugovora ugovoreno je da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

9. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog poslovni broj: Ou-720/06 od 30. kolovoza 2006.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne i to: dio odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj : 9011842037, kreditna partija 9011842037 od 30. kolovoza 2006. sklopljenog između tuženika , kao klreditora i tužiteljice , kao korisnice kredita u dijelu u kojem se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu članka 6.2. po kojoj se kredit u iznosu od 21.344,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora isplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora te je sporno da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom predmetu , da li je tužiteljica potrošač, da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika te je sporna visina tih tražbina , a sporno je i da li je nastupila zastara tražbina tužiteljice i tuženika

11. Tužiteljica CT je izjavila da je kredit uzela 2006.kod tuženika za kupnju osobnog automobila te je uzela kredit u iznosu od oko 22.000,00 CHF i to je tada bilo vrlo povoljno zbog uvjeta kreditiranja tako da je bila mala mjesečna rata, a tada je bila uobičajena kamatna stopa za takve kredite. Tužiteljica tvrdi da što se tiče dobivanja kredita, došla je u auto kuću ,, F" u [adresa] tako da nije niti išla u banku radi kredita,s obzirom da je bila takva uobičajena praksa za uzimanje auto kredita.Tužiteljica navodi da je uzela kredit u CHF, a ne u drugoj valuti, jer je tada to bilo povoljno i sjeća se da je u to vrijeme počela i raditi tako da nije pitala niti joj je tko ponudio kredit u nekoj drugoj valuti , a to je bila uobičajena ponuda kredita te su krediti u valuti CHF bili tada najpovoljniji.Što se tiče objašnjenja za auto kredit nitko joj niti nije imao što objasniti u vezi valute kredita i sl., a niti je što posebno ispitivala o kreditu, odnosno nije zapravo imala što pitati prodavača u auto kući o kreditu i inače se takav kredit dobivao u jednom danu, a zapravo je isti dan i tražila i dobila auto kredit. Tužiteljica tvrdi da je uzela kredit na 7 godina i u cijelosti ga otplatila. Tužiteljica navodi da je u početku mjesečna rata bila ,,normalna", što znači da se kretala od oko 600,00-800,00 kuna mjesečno, međutim kasnije se povećavala do 1.500,00-1.600,00 kuna, a rata se samo povećavala i na kraju je sve to bilo ,,jako puno".Tužiteljica navodi da svu dokumentaciju i Ugovor o kreditu dobila je putem auto kuće, a vjerojatno je taj ugovor sastavljala banka, a ne auto kuća. Tužiteljica tvrdi da nije mogla ništa pregovarati u vezi samog kredita.Što se tiče rasta mjesečne rate kredita,tužiteljica tvrdi da koliko je to gledala i proučavala, do toga je došlo zbog rasta kamata, a ne zna koliki je bio problem s tečajem valute, jer to nije detaljno proučavala niti se u to razumije s obzirom da to niti nije dio njezinog profesionalnog posla budući da je bila zaposlenica Centra za socijalnu skrb i bavila se obiteljskim pravom.Tužiteljica navodi da je pitala u banci da li postoji mogućnost da se smanji mjesečna rata, međutim nakon što je došlo do izračuna u slučaju konverzije, zaključak je bio da joj se to ne isplati i da zapravo to nema smisla tako da je nastavila otplaćivati kredit do konačne isplate.Tužiteljica tvrdi da je ona osobno plaćala mjesečne rate kredita na način da je svaki mjesec dolazila u PBZ, odnosno kod tuženika i tamo plaćala rate kredita.Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti tijekom otplate kredita nije imala u vlasništvu niti obrt niti tvrtku.Tužiteljica tvrdi da je vozilo koje je kupila na kredit služilo za njezine osobne potrebe.

12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., udijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

13. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina n kreditna obveza.

14.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

15. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice , njoj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda (kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

16. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo i takav ugovor je samo dostavljen auto kući u kojoj je tužiteljica kupila automobil pa nije tužiteljica niti mogla pregovarati o odredbama ugovora , kako to i tvrdi u svom uvjerljivom iskazu.

17. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet HT protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

18. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke.

19. Prema tome ništetne su dijelom odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o kreditu broj : 9011842037, kreditna partija 9011842037 od 30. kolovoza 2006. sklopljenog između tuženika , kao kreditora i tužiteljice , kao korisnice kredita i to u dijelu u kojem se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude., a također su dijelom ništetne odredbe predmetnog Ugovora i to u dijelu članka 6.2. po kojoj se kredit u iznosu od 21.344,40 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora isplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

20. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga kojeg je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

21. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

22. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a tužiteljica je osporila visinu tražbine tuženika čiji prijeboj traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,, Ručević vještačenja ''d.o.o iz Zagreba na okolnosti : visine preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli CHF na način da se utvrdi razlika u otplati između tečaja koji je primijenila banka i tečaja za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (30. kolovoza 2006.) počevši od početka plaćanja kredita pa do isplate,navedene iznose iskazati kako u ukupnom iznosu tako i razvrstano i po mjesecima s naznakom dospijeća svakog pojedinog iznosa, sve iskazano u kunama i EUR po tečaju 1 EUR = 7,53450 kn i uzeti u obzir i negativne tečajne razlike.

23. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 17. srpnja 2024. isplaćeni iznos kredita iznosi 21.344,40 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita , odnosno 98.923,80 kn,razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.445,49 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.585,03 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ) , razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila ) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -139,54 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s time da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (,,Narodne novine '', broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn ).

24. Tužiteljica je na navedeni nalaz i mišljenje stavila primjedbe navodeći da vještak nije uzimao plaćene iznose u CHF po tečaju kako ih je obračunavao tuženik nego je vještak samo usporedio iznose CHF prema onima, koji su bili u izvornom otplatnom planu, a zbog navedenog načina obračuna došlo je do razlike u odnosu na obračun iz tužbe tako da je tužiteljica stava da je vještak trebao poštivati točno uplaćene CHF i prema tim uplatama obračunati tečajne razlike.

25. Tuženik je također stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da nalaz i mišljenje nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu te je nalaz i mišljenje kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu, s time da je isti nepodoban , jer sadržava zastarjela potraživanja u svom obračunu, a navedeno vještačenje temeljeno je na stvaranju kreiranog, a ne ugovorenog kreditnog odnosa, koji nikada nije bio dogovoren među strankama te se postavlja pitanje točnosti danog izračuna , a i razvidno je da vještak mijenja ugovorni odnos među strankama te kreira novi, jer kredit koji je bio sa valutnom klauzulom vještači, kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama, iako je jasno ugovoreno da se kredit isplaćuje uz valutnu klauzulu te se tužiteljica stavlja hipotetski u poziciju u kojoj tada prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogla biti i tuženik nadalje tvrdi da iz danog nalaza i mišljenja nisu razvidni parametri na temelju kojih vještak izvodi izračun tako da je nalaz i mišljenje u potpunosti neosnovan, nestručan i neodgovarajući za ovaj predmet te u potpunosti neprimjenjiv, odnosno načinjen je suprotno pravilima struke, a da bi vještačenje bilo stručno i objektivno tuženik predlaže se da se vještak očituje, a poštujući parametre iz ugovora, na okolnosti svih uvjeta koji su važili za kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora te primijeniti te objektivne kriterije na ovaj konkretni kredit, odnosno napraviti usporedbu sa kunskim kreditom, ako se tužiteljica hipotetski stavlja u situaciju kao da je tada uzela kredit u kunama , a tuženik napominje da vještak nije načinio niti usporedbu niti obrazložio je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili slični proizvod na tržištu, odnosno kakvi su, ako su postojali, na tržištu bili krediti u kunama i pod kojim su se uvjetima dobivali te je li tužiteljica takav kredit i pod kojim uvjetima mogla dobiti i nije li to kredit koji postaje kunski i koji su uvjeti kunskog kreditiranja u ovom konkretnom razdoblju te je li ovaj kredit neka nova vrsta koja pogoduje u uvjetima korisniku, a nije tako bilo ugovoreno?

26. Financijski vještak se pisanim podneskom od dana 14. studenog 2024. očitovao na primjedbe stanaka navodeći da izračune nije sačinio na temelju izvornog otplatnog plana već na temelju stvarnog otplatnog plana te je za svaki stvarno obračunati anuitet iskazao tečajne razlike nastale usporedbom stvarno primijenjenog tečaja i tečaja koji je važio na dan korištenja kredita , što je uobičajena metodologija izračuna , s time da vještak tvrdi da je ponovnom provjerom iskazanih datuma plaćanja s datumima , koji proizlaze iz specifikacije plaćanja , vještak utvrdio kako u pojedinim razdobljima , kao datum plaćanja iskazao je datum dospijeća pojedinih anuiteta pa je navedeno ispravio u tabelarnom izračunu.

27. Financijski vještak je u gore navedenom podnesku ispravio pojedine iznose izračuna tako da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.426,70 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.571,80 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila ) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -145,10 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika.

28. Tužiteljica na takav dopunski nalaz i mišljenje nije stavila primjedbe dok je tuženik u cijelosti ostao kod već navedenih primjedbi.

29. Financijski vještak se pisanim podneskom očitovao na primjedbe tuženika navodeći da tuženik nije naveo gdje je to točno došlo do izračuna protivnih pravilima struke,zatim da tuženik ne navodi dokumentaciju koju je vještak navodno pogrešno uzeo u obzir (ili možda nije uopće uzeo u obzir) niti navodi u kojem dijelu je nalaz i mišljenje kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu, dakle radi se o potpunoma paušalnom i neobrazloženom navodu tuženika o kojem se vještak nema što očitovati, s time da vještak ističe kako predmet ovog sudskog postupka nema veze s promjenom kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita već ima veze jedino i isključivo s promjenom tečaja, jer anuitet kako ga je tuženik tužiteljici obračunavao u valuti CHF nije sporan , a tečajne razlike računaju se na način da se nesporni anuitet , kojeg je tuženik tužiteljici obračunao množi razlikom tečajeva (stvarno primijenjenog s jedne strane i početnog tečaja s druge strane) i nema nikakvih dijelova tečajnih razlika, koje bi trebalo isključiti te nadalje vještak ističe kako dani nalaz i mišljenje nije utemeljen na stvaranju bilo kakvog kreditnog odnosa, a kamoli neugovorenog već je utemeljen na zadatku, kojeg je vještaku postavio sud, kao i na materijalnim dokazima u spisu, a što se tiče tuženikovog pitanja točnosti danog izračuna, radi se o paušalnom, ničim obrazloženom pitanju, kojim nije doveden u pitanje niti jedan element danih izračuna pa se o istom vještak nema što očitovati i vještak tvrdi da u zadatku suda jasno je navedeno što i kako vještak treba računati dok što se tiče metodologije izračuna , kao i svi elementi izračuna, jasno, čitko, pitko i lako razumljivo navedeno je u danom nalazu i mišljenju, s time da vještak obrazlaže da se u izračunima polazi od otplatnog plana, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju otplate kredita (materijalni dokaz: tuženikov stvarno primijenjeni otplatni plan), iz tog se otplatnog plana, za svaki pojedini mjesec, preuzima obveza iskazana u valuti CHF (anuitet u CHF) (materijalni dokaz: tuženikov stvarno primijenjeni otplatni plan), za svaki takav pojedini anuitet iskazan u valuti CHF iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena , dakle upravo taj anuitet u CHF, kojeg je tuženik tužiteljici obračunao (materijalni dokaz: tuženikov stvarno primijenjeni otplatni plan) pomnoži razlikom tečajeva , onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze (materijalni dokaz: tuženikova knjigovodstvena konto kartica po predmetnoj kreditnoj partiji) i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita (materijalni dokaz: tuženikova knjigovodstvena konto kartica po predmetnoj kreditnoj partiji i vještak ističe da nije kreirao nikakav kreditni odnos i zadatak vještaka nije bio provjeravati postojanje nekakvih kreditnih odnosa u praksi niti je zadatak vještaka bio provjeravati dostupnost nekakvih kreditnih odnosa u banci, a tuženikovi navodi kako se dani nalaz i mišljenje ne izvodi i ne temelji na materijalnim dokazima u spisu i dogovoru stranaka već se navode nove i neugovorene varijable i uvjeti koji nisu među strankama nikada bili dogovoreni niti proizlaze iz bilo kojeg propisa, zakona ili presude , vještak ističe da se radi o opetovanim, paušalnim, neobrazloženim i neutemeljenim navodima tuženika, kojima se ne osporava niti jedan element danih obračuna, a kao očitovanje na iste vještak jedino može ponoviti prijedlog tuženiku za ponovno, nešto pažljivije, čitanje zadatka kojeg je sud zadao vještaku (na koji zadatak je vještak danim nalazom i mišljenje i odgovorio), jer je u tom zadatku jasno navedeno što i kako vještak treba računati te vještak ponavlja da je provedeno vještačenje stručno i objektivno, a danim je nalazom i mišljenjem odgovoreno na postavljeni zadatak tako slijedom svega navedenog vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

30. Osim toga financijski vještak Zrinko Ručević saslušan je i na raspravi dana 30. lipnja 2025. te je naveo da u cijelosti ostaje kod danog nalaza i mišljenja i pisanog očitovanja na primjedbe, a glede navoda u nalazu i mišljenju u tabeli 1a, pod toč. 53 i pisanju datuma plaćanja je naveden datum 5. siječnja 2011. a trebalo bi pisati 31.siječnja 2011 pa izvršiti obračun u skladu s tim datumom obzirom da je uplata prema Pregledu uplata bila 31.siječnja 2011. te je vještak ponovnim pregledom podataka i pregledom podataka iskazanih u tabeli 1a iz dopusnog nalaza i mišljenja te usporedbom istih s podacima iz Pregleda uplata sa str. 19-20 spisa utvrdio kako je za stavku pod rednim brojem 53 omaškom iskazan datum plaćanja 5. siječnja 2011 te isti ispravno treba biti 31. siječnja 2011. , kojem smislu tečajne razlike za 53. anuitet ispravno iznose 351,33 kune, odnosno 46,63 EUR pa sukladno navedenom nakon korekcije datuma plaćanja i s time povezana tečaja kojeg bi trebalo primijeniti, ukupne razlike obveza kako su iskazane u dopunskom nalazu i mišljenju treba umanjiti za 4,78 EUR pa ako se promatraju svi iznosi, dakle i pozitivni i negativni prebijeno tada razlike iznose ukupno 2.421,92 EUR, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada razlike iznose 2.567,02 EUR dok u odnosu na samo negativne razlike navedena korekcija nema utjecaja.

31. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , kao i s negativnim tečajnim razlikama te je vještak detaljno pisano i usmeno odgovorio na primjedbe stranaka i izvršio korekciju izračuna na glavnoj raspravi 30. lipnja 2025. na koju stranke nisu imale primjedbi pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

32. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

33. Tuženik je stavio prigovore radi prijeboja s tražbinom tužiteljice i to u iznosu od 145,10 EUR- preplata za isplate kada je tečaj CHF bio niži s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa .

34. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila .

35. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

36. Što se tiče prigovora tužiteljice o zastari tražbina tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 4. srpnja 2023. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća zadnjeg iznosa 28. rujna 2008. pa je nastupila zastara tražbina tuženika prema tužiteljici.

37. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. V izreke presude.

38. Slijedom navedenog, a posebno prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka , sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu ,odnosno razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita ) dužan isplatiti iznos od 2.567,02 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

39. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

40. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

41. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

42. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 13. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice .

43. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

44. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za kupnju vozila ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom iskazu navela tužiteljica , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

45. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač budući da iz njezinog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnik obrta ili tvrtke i da je radila u Centru za socijalnu skrb , a automobil je koristila za svoje osobne potrebe.

46. Dakle, tužiteljica je dokazala da je kao potrošač aktivno legitimirana u ovom predmetu i da kao takva ima pravni interes podnijeti ovu tužbu.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 23. 8. 2023. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 29. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 4. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 3. 5. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 13. 8. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 19. 5. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 23. 5. 2025. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 30. 6. 2025. po tbr. 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.650,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 412,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 331,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.393,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 30. srpnja 2025.

48. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 30. srpnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Nikolina Koletić Carić , odvjetnica iz Samobora, Perkovićeva 12

2. Maja Čuljak , odvjetnica iz Zagreba, Medulićeva 31