Poslovni broj: Pn-635/2025-93
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista ŠH, u pravnoj stvari I-tužiteljice RH iz [adresa]/1, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Ivici Ureku, odvjetniku iz Zagreba, protiv I-tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ZAGREBAČKE ŽUPANIJE, Zagreb, Remetinečka cesta 3, OIB: 16361613293, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Zagreba, i II-tuženika ŽUPANIJSKE CESTE ZAGREBAČKE ŽUPANIJE d.o.o., Donja Zelina, Goričica, Zagrebačka cesta 44a, OIB: 86962125052, kojeg zastupa punomoćnik ŽH, zaposlenik II-tuženika, dipl.iur., uz sudjelovanje umješača na strani II-tuženika, Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica ŠHP, dipl. iur., zaposlenica umješača, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. lipnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljica Ivice Ureka, odvjetnika iz Zagreba, zamjenice punomoćnika I-tuženika BH, odvjetničke vježbenice, punomoćnika II-tuženika ŽH, a u odsutnosti uredno pozvanog umješača na strani II-tuženika, dana 30. srpnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se I i II-tuženicima solidarno isplatiti I-tužiteljici iznos od 3.127,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:
- na iznos od 2.793,82 EUR od 25. siječnja 2016. godine do isplate,
- na iznos od 132,48 EUR od 15. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 163,79 EUR od 15. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 37,64 EUR od 15. svibnja 2013. godine do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za period do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II Nalaže se I i II-tuženicima solidarno isplatiti II-tužiteljici iznos od 2.707,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Nalaže se I i II-tuženicima solidarno naknaditi I i II-tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 4.403,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem II-tužiteljica potražuje od I i II-tuženika solidarnu isplatu zatezne kamate tekuće na iznos od 2.707,67 EUR za period od 25.01.2016.g. do 30.07.2025.g., kao i zahtjev I i II- tužiteljica za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, te zahtjev I i II-tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljice su dana 25.01.2016. godine podnijele tužbu pred ovim sudom radi naknade neimovinske i imovinske štete koji se vodio pod poslovnim brojem Pn- 212/2016. Iz navoda u tužbi proizlazi da je I-tužiteljica dana 01.02.2013.g. upravljala osobnim automobilom iz smjera sjevera u smjeru juga kroz mjesto Kraljev vrh da bi dolaskom do kbr 13 ulaskom u zavoj udesno zbog zaleđenog i klizavog kolnika proklizala sa vozilom te prešla na dio kolnika namijenjen kretanju vozila iz suprotnog smjera gdje je prednjim dijelom vozila udarila u prednji lijevi dio osobnog automobila kojim je upravljala UH koja se kretala [adresa] Š iz smjera juga u smjeru sjevera. Kako je I-tužiteljica zadobila tjelesne ozljede u navedenoj nezgodi na cesti za čije su održavanje odgovorni tuženici, to imenovana smatra da ostvaruje pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje s osnova fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, kao i imovinsku štete zbog tuđe pomoći i njege i izgubljene zarade, dok II- tužiteljica ostvaruje pravo na imovinsku štetu kao vlasnica vozila na kojem je nastala šteta. Ističu da je spornog dana za održavanje i sigurnosti prohodnosti ceste u zimskim uvjetima, a koja je cesta bila dio županijske ceste broj 2220 ([adresa] Ž-2219 – Gornja Bistra- Novaki Bistranski-Ivanec Bistranski- A. G. Grada Zagreba) bio nadležan i odgovoran I-tuženik, koji je zimsko održavanje ugovorio sa II- tuženikom pa stoga smatraju da postoji solidarna odgovornost oba tuženika za naknadu štete. Stoga, I-tužiteljica potražuje ovom tužbom solidarnu isplatu naknade štete od 30.215,81 kn, sa pripadajućom kamatom, dok II-tužiteljica potražuje solidarnu isplatu iznosa od 25.000,00 kn sa pripadajućom kamatom, uz solidarnu naknadu parničnog troška sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja.
2. Tužiteljice podneskom od 08.06.2020.g. preciziraju tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, kao i nalazu i mišljenju prometnog vještaka na način da I-tužiteljica potražuje solidarnu isplatu od I i II- tuženika platež iznosa od 23.565,81 kn sa pripadajućom kamatom. Naime, I-tužiteljica smatra da joj sa naslova neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje pripada iznos od 20.000,00 kn, s naslova imovinske štete zbog naknade za tuđu pomoć i njegu potražuje iznos od 1.050,00 kn (42 sata x 25,00 kn/h), te iznos od 2.515,81 kn s naslova izgubljene zarade uslijed privremene nesposobnosti za rad, sve sa pripadajućom kamatom kako to proizlazi iz navedenog podneska. Nadalje, II- tužiteljica potražuje od I i II-tuženika solidarnu isplatu iznosa od 20.400,92 kn s naslova imovinske štete na njezinom vozilu, sa pripadajućom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, uz solidarnu naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.
3. I-tuženik u odgovoru na tužbu protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva, navodeći da je II-tuženik županijsku cestu 2220 održavao u skladu sa ugovorom sklopljenim sa I-tuženikom o redovnom održavanju I zaštiti županijskih I lokalnih cesta dana 31.12.2012.g. i to je činio na način koji je u svemu sukladan zahtjevima za održavanje propisanim Zakonom o javnim cestama i Pravilnikom o održavanju i zaštiti javnih cesta koji su bili na snazi kritične zgode te je u vrijeme prometne nezgode po planu stožera zimske službe II-tuženika uveden je prvi stupanj pripravnosti u smislu odredbe čl. 70 Pravilnika, te je vozilo II-tuženika dana 01.02.2013.g. posipavalo županijske ceste, između kojih je I županijska cesta 2220 na kojoj se dogodila prometna nezgoda istog dana u 7:35h, a iz tahografskih listića proizlazi da je vozilo II-tuženika bilo u pogonu od 3:00 ujutro tog dana, dok je u putnom radnom listu zimskog vozila II-tuženika vidljivo da je vozilo II-tuženika posipavalo cestu u mjestu Kraljev Vrh, te je dakle II-tuženik izvršio preventivne zaštitne radove i mjere protiv stvaranja poledice na županijskoj cesti 2220 na kojoj se dogodila nezgoda, sve u smislu odredbe čl. 68 i 70 Pravilnika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška. Napominje da do nezgode nije došlo zbog nailaska vozila I-tužiteljice na zaleđeni kolnik niti da je upravo led uzrok nezgode budući da iz zapisnika o očevidu proizlazi da kolnik nije bio zaleđen, dok je u prekršajnom postupku koji je vođen protiv I-tužiteljice provedeno prometno vještačenje u kojem je vještak iskazao kako eventualna zaleđenost kolnika nije bila uzrok nezgode već da je za nezgodu odgovorna I-tužiteljica koja nije pravilno upravljala vozilom. Ističe da ne postoji bilo kakva odgovornost oba tuženika za nastali štetni događaj jer ne postoji štetna radnja odnosno propuštanje obveze održavanja županijske ceste I I II-tuženika, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
4. II-tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije koju temelji na odredbama čl. 26 i 83 Zakona o cestama i čl. 7 Pravilnika o održavanju I zaštiti javnih cesta prema kojima su normirane pravne osobe nadležne za održavanje javnih cesta I njihovih poslova u održavanju javnih cesta, a to je u ovom slučaju I-tuženik, istaknuvši da II-tuženik nije ustanova koja upravlja javnom cestom, niti je dužna organizirati i obavljati nadzor nad stanjem I održavanjem javnih cesta već su to druge osobe. Ističe da II-tuženik ima zaključen ugovor o obavljanju poslova održavanja javnih cesta sa I-tuženikom no tim se ugovorom ne može I nije prenijela odgovornost za štetu. Ističe da se na njihov ugovorni odnos primijenjuju odredbe ugovora o djelu bi na temelju toga ugovora II-tuženik mogao odgovarati samo kao izvoditelj radova naručitelju radova, odnosno I-tuženiku te bi u ovom slučaju bila odgovornost II- tuženika prema I-tuženiku zbog neizvršavanja ili nekvalitetnog izvršavanja ugovorenih radova pri čemu odgovornost II-tuženika postoji tek ukoliko nije postupao u skladu sa ugovorom preuzetim obvezama što u konkretnom predmetu ne može biti slučaj. Osporava da je počinjen bilo kakav propust I koji tužitelji nisu ničim dokazali bez konkretnih dokaza, a II-tuženik tvrdi da su u obavljeni svi radovi po ugovoru. Ističe da je rad u zimskoj službi od njegove strane obavljen temeljem ugovora i Operativnog programa radova održavanja cesta ili tzv. plana zimske službe koji je donio I-tuženik temeljem Pravilnika o održavanju I zaštiti javnih cesta, napomenuvši da se u radu u zimskoj službi void dnevnik zimske službe a izvršeni rad ovjerava nadzorni inženjer I-tuženika te je iz predmetnog dnevnika vidljivo da je bilo organizirano dežurstvo I rad dežurne službe II-tuženika, a nadzorni inženjer je svojim potpisom ovjerio da je dežurna služba u cijelosti postupila u skladu sa planom zimske službe te nije dao nikakvu reklamaciju na rad II-tuženika. U skladu s Planom, on je izvršio sve radnje predviđene programom a koje uključuju; osiguranje soli, sipine, mehanizacije, ljudstva, postavljanje prometne signalizacije na kritičnim mjestima (klizav kolnik, obvezna upotreba zimske opreme, poledica) i druge prometne znakove. Upire na sudsku praksu koja ističe da postoji jedan vremenski interval u kojem se potpuno isključuje odgovornost subjekta koji gospodari cestama, a to je vrijeme od nastanka elementarne ili druge nepogode na cesti do trenutka kada cestar ili ophodarska služba mogu objektivno intervenirati i poduzeti odgovarajuće mjere, kao i drugu sudsku praksu koja otklanja njegovu odgovornost. Ističe da je za navedenu prometnu nezgodu isključivo odgovorna I-tužiteljica koja je prekršila odredbe ZSPC-a budući je ona prije samog mjesta nastanka prometne nezgode vozila na predmetnoj cesti sa istim zimskim uvjetima kao I na mjestu prometne nezgode te je znala da treba pažljivije voziti obzirom na padaline, a to nije učinila, te je dakle razlog nastanka prometne nezgode neprilagođena brzina kretanja vozila stanju i uvjetima na cesti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. II-tuženiku se tijekom postupka kao umješač pridružila Croatia osiguranje d.d. obzirom je II-tuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti po štetnom događaju kod Croatia osiguranje d.d. Umješač se tijekom postupka u cijelosti priklanja navodima II-tuženika, posebice prigovoru isključive odgovornosti tužitelja, prigovara tužbenom zahtjevu u cijelosti, i to u pogledu osnove i u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužbeni zahtjev I-tužiteljice previsoko postavljen obzirom na ozljede koje je zadobila, istaknuvši da tužiteljica potražuje izgubljenu zaradu no za siječanj i veljaču potražuje iznos od 800,00 kn na ime troška prijevoza što ne predstavlja izgubljenu zaradu jer nije išla na posao pa nije imala navedeni trošak. Osporava i visinu štete na vozilu II-tužiteljice jer nije ničim dokumentirana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova umješaču.
6. Nadalje, ovaj je sud dana 05.07.2021.g. donio presudu broj Pn-212/2016 kojom je usvojen tužbeni zahtjev, na koju su presudu tuženici pravodobno podnijele žalbu, povodom koje je Županijski sud u Rijeci, donio rješenje poslovni broj Gž- 2029/2021 dana 21.02.2025.g. kojom je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja drugostupanjski sud napominje da je pri donošenju pobijane presude ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a koja se odnosi na situaciju u kojoj stranci nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom zbog nezakonitog postupanja suda kao što je nedostatak usmenog iznošenja mišljenja vještaka na raspravi odnosno kada se usmeno na raspravi ne sasluša vještaka o prigovorima iznesenim na njegov nalaz i mišljenje u svezi odlučnih okolnosti. Ističe da je u konkretnom slučaju stalni sudski vještak Neven Ereš dipl.ing. izradio pisani nalaz i mišljenje u odnosu na koji je I-tuženik, podneskom od 4.10.2018. iznio primjedbe u svezi stanja kolnika u trenutku nezgode te je I-tuženik prije zaključenja glavne rasprave naveo da ustraje kod svih izjavljenih prigovora te je stav drugostupanjskog suda da je u takvoj procesnopravnoj situaciji, neovisno što je I-tuženik naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga i da je suglasan da se zaključi glavna rasprava, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je trebao dostaviti vještaku podnesak s primjedbama I-tuženika na njegov pisani nalaz i mišljenje te ga pozvati na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja odnosno izjašnjenja o prigovorima tuženika jer je riječ o odlučnim okolnostima o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu. Navodi da je uslijed navedenog prvostupanjski sud onemogućio I-tuženika da raspravlja pred sudom budući je propuštanjem da se od vještaka zatraži da se na zahtjev stranke izjasni o određenoj odlučnoj okolnosti u vezi sa svojim nalazom i mišljenjem, sud toj stranci onemogućio raspravljanje pred sudom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3073/1990 od 31. siječnja 1991.).
7. Po vraćanju predmeta na prvostupanjski sud na ponovno suđenje, postupak se nastavio voditi pod poslovnim brojem Pn-635/2025.
8. Nadalje, tužiteljice podneskom od 12.06.2025.g. u skladu sa uvođenjem eura u RH od 01. siječnja 2023. godine uređuju tužbeni zahtjev na način da vrše konverziju novčanog potraživanja iz kuna u eure pa stoga I-tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od I i II-tuženika solidarnu isplatu iznosa od 23.565,81 kn / 3.127,72 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 21.050,00 kn / 2.793,82 EUR od dana 25.01.2016.g. pa do isplate, na iznos od 998,19 kn / 132,48 EUR sa kamatom tekućom od dana 15.03.2013.g. do isplate, na iznos sa kamatom tekućom od 1.234,05 kn/163,79 EUR od dana 15.04.2013.g. do isplate, te na iznos od 283,57 kn / 37,64 EUR sa kamatom tekućom od dana 15.05.2013.g. do isplate. II-tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od I i II-tuženika solidarnu isplatu iznosa od 20.400,92 kn / 2.707,67 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe, a obje tužiteljice solidarnu naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.
9. Iako uredno pozvan, umješač na strani II-tuženika nije pristupio na ročište održano dana 13. lipnja 2025.g., ispričavši svoj nedolazak podneskom od 12.06.2025.g., slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 295 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 148/11, 125/13 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) na prijedlog punomoćnika tužitelja održao ročište u odsutnosti uredno pozvanog umješača na strani II-tuženika. Nadalje, sud je odbio prijedlog I-tuženika za dodjelom roka na očitovanje na podnesak tužiteljica od 12.06.2025.g. koji je zaprimio na istom ročištu budući da u konkretnom slučaju nije riječ o podnesku iz čl. 299a ZPP-a niti je riječ o podnesku kojim su tužitelj isticale pravno shvaćanje spora ili njegovo činjenično stanje, već su tužiteljice navedenim podneskom isključivo i jedino izvršile konverziju tužbenog zahtjeva iz kuna u eure obzirom na činjenicu da je EUR postao važeća valuta u RH s danom 01.01.2023.g., slijedom čega bi dodjela roka i odgoda ročišta samo stvorile dodatni trošak strankama i dovelo do bespotrebnog odugovlačenja postupka.
10. Nadalje, iako je II-tuženik na pripremnom ročištu predlagao saslušanje ĆH, djelatnika koji održava ceste, te policijske službenike ZH i GH koji su provodili očevid u svojstvu svjedoka, sud je na ročištu održanom dana 13.06.2025.g. riješio da neće provoditi daljnje dokazne prijedloge, pa tako i saslušavati predložene svjedoke, obzirom da je sud nedvojbeno našao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke, slijedom čega je sud na istom ročištu proveo glavnu raspravu, te istu zaključio, okončavši postupak u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da bi daljnje provođenje postupka stvorilo bespotreban trošak za stranke i dovelo do odugovlačenja postupka te imajući u vidu da je riječ o postupku koji traje dulje od 9 godina, s time da su i punomoćnici tužitelja, I-tuženik i II-tuženik na istom ročištu naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga i predložili zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.
11. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka PH i UH te je izvršio uvid u presliku zapisnika o očevidu, skicu mjesta događaja sa fotoelaboratom nezgode (list 7-31 spisa), presliku potvrde DHMZ-a o vremenskim prilikama na dan 31.01.2013.g. i 01.02.2013.g. (list 32-34 spisa), dopis I-tuženika od 02.11.2015.g. i presliku ugovora o redovnom održavanju za 2013.g. (list 42-47 spisa), medicinsku dokumentaciju za tužitelja (list 51-60 spisa), potvrdu poslodavca i platne liste (list 61-64 spisa), list dnevnika zimske službe, putni radni list za vozilo [registarska oznaka] i tahograf listić zimskog vozila [registarska oznaka] (list 70-80, 151-161 spisa), policu osiguranja između II-tuženika i umješača i Uvjete za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti (list 185-190 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Provedeno je također medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku, dr. Žarku Rašiću, kirurgu koji je dana 29. travnja 2020. godine dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje, kao i pisano očitovanje dana 19.11.2020.g. povodom prigovora I-tuženika. Provedeno je i prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku ing. Nevenu Erešu koji je dana 01. listopada 2018. godine dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje te je u ponovnom postupku provedeno saslušanje imenovanog vještaka radi otklanjanja prigovora koje je istaknuo I-tuženik. Priklopljen je i prekršajni spis vođen povodom štetnog događaja za potrebe ovog postupka.
12. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8 ZPP-a. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na I-tužiteljicu u cijelosti osnovan kako to proizlazi iz točke I izreke presude, a u odnosu na II-tužiteljicu sud isti nalazi osnovanim s naslova glavničnog potraživanja kako to proizlazi iz točke II izreke presude.
13. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, kao i pasivna legitimacija u odnosu na I-tuženika, dok je među strankama sporna pasivna legitimacija u odnosu na II-tuženika, kao i činjenica da li je tužiteljica (su)odgovorna za nastanak štetnog događaja, te je ujedno sporna visina visina tužbenog zahtjeva povodom zadobivenih ozljeda I-tužiteljice u štetnom događaju i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na oštećenja na vozilu II-tužiteljice.
14. Odredbom članka 6. Zakona o cestama (NN broj 84/11) koji je bio na snazi do 21.02.2013.g. dakle u vrijeme štetnog događaja propisano je da se javne ceste ovisno o njihovom društvenom, prometnom i gospodarskom značenju razvrstavaju u jednu od sljedeće četiri skupine: autoceste, državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste. Nadalje, čl. 2 istog zakona u točci 4 određuje da su županijske ceste javne ceste koje povezuju sjedišta županija s gradovima i općinskim sjedištima, koje povezuju sjedišta gradova i općina međusobno, preko kojih se ostvaruje veza grada ili gradskih dijelova s državnim cestama, a koje su razvrstane kao županijske ceste sukladno zakonito, dok točka 3 istog čl. određuje da redovito održavanje čini skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom većeg dijela godine ili cijele godine na cestama uključujući i sve objekte i instalacije, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i sigurnosti prometa na njima. Nadalje, toč. 14 u čl. 2 određuje da su izvanredno održavanje cesta povremeni radovi koji se obavljaju radi mjestimičnog poboljšanja pojedinih dijelova ceste bez izmjene tehničkih elemenata ceste, osiguranja sigurnosti, stabilnosti i trajnosti ceste i cestovnih objekata i povećanja sigurnosti prometa, dok toč. 19. Određuje da je županijska uprava za ceste ustanova za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje županijskih i lokalnih cesta.
15. Prema čl. 7 Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta (NN broj 25/1998, 162/1998) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja,održavanje cesta planiraju, organiziraju i provode Hrvatska uprava za ceste, županijske uprave za ceste i Upravno tijelo Grada Zagreba (u daljnjem tekstu: uprave za ceste), odnosno korisnik koncesije. Za provedbu godišnjeg plana održavanja cesta izrađuje se operativni program radova održavanja cesta. Operativni program izrađuje se posebno za održavanje cesta u zimskom razdoblju (plan rada zimske službe). Prema čl. 26 ZC-a poslovi održavanja javnih cesta obuhvaćaju, između ostalog, redovito i izvanredno održavanje javnih cesta i ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta. Županijske uprave za ceste, kako je to propisano u čl. 33 st. 1 i 3 ZC-a, izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, osim ako odredbama ZC-a nije drukčije propisano, nego te radove održavanja javnih cesta ustupaju pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom.
16. Kako je ulica Josipa Grilla na dan štetnog događaja bila dio županijske ceste broj 2220, za održavanje ove ceste nadležna je Županijska uprava za ceste Zagrebačke županije, odnosno I-tuženik (a koja činjenica nije niti sporna među strankama te je ista također razvidna iz dopisa I-tuženika od 02.11.2015.g.).
17. Kako među strankama nije sporno da su radovi održavanja ulice Josipa Grilla koja je dio županijske ceste broj 2220 ugovorom koji je sklopljen između oba tuženika ustupljeni II-tuženiku Županijskim cestama, te kako je I-tuženik Županijska uprava odgovoran za održavanje županijskih cesta prema citiranim odredbama ZC-a pa odgovara za štetu koja nastane zbog propusta u održavanju štete, a II-tuženik Županijske ceste je ugovorom preuzeo poslove održavanja predmetne ceste i time je na sebe preuzeo i rizik za štetu koja nastane zbog propusta u održavanju ceste pa je i on pasivno legitimiran u ovom postupku.
18. Stoga, sud nalazi da relevantne odredbe Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta pod točkom 9. koja se odnosi na održavanje cesta i objekata u zimskim uvjetima (članak 63. – 79.), jednako reguliraju obveze II-tuženika u održavanju cesta u zimskim uvjetima, pa je tako čl. 63 i 64 određeno da se pod održavanjem cesta u zimskim uvjetima (u daljnjem tekstu: zimska služba), razumijevaju radovi neophodni za održavanje prohodnosti cesta i sigurnog odvijanja prometa, za režim prometa u zimskim uvjetima koji je određen posebnim propisima. Cesta, se u smislu ovog pravilnika, smatra prohodnom kada je radovima na uklanjanju snijega omogućeno prometovanje vozila uz upotrebu zimske opreme, u skladu s posebnim propisom o prometovanju vozila u zimskim uvjetima.
19. Navodi II-tuženika Županijske ceste da on nije odgovoran za štetu jer da on odgovara isključivo na temelju ugovorne odgovornosti, te da njegova odgovornost postoji jedino u slučaju ako nije obavio posao koji je preuzeo ugovorom ne utječu na zaključak suda da je i ovaj II-tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, a II- tuženik ovaj prigovor može isticati u eventualnoj regresnoj parnici koju bi vodio s I- tuženikom Županijskom upravom te je stoga sud u cijelosti otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije kao neoosnovan.
20. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje u tekstu: ZOO) i ZC ne isključuju mogućnost da štetu nastalu trećim osobama zbog stanja javne ceste plati pravna osoba kojoj je temeljem koncesijskog Ugovora o održavanju i zaštiti županijskih cesta povjereno od Županijske uprave za ceste izvođenje radova građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta. Odgovornost na osnovi članka 184. ZOO-a, ne isključuje, naprotiv pojačava, odgovornost II-tuženika kao pravne osobe kojoj je povjereno održavanje javne ceste na kojoj je nastala prometna nezgoda, prema tužiteljicama kao oštećenima, koja proizlazi iz općih pravila o odgovornosti (članak 1045. stavka 1. i 2. ZOO-a), O tome se očitovala i sudska praksa u predmetu VSRH, Rev-454/85 od 20.06.1986.
21. Kako je među parničnim strankama sporno da li je I-tužiteljica odgovorna za nastanak štetnog događaja, sud je saslušao svjedokinje PH i UH te je proveo dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nevenu Erešu na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja i visine štete na vozilu II-tužiteljice.
22. Iz iskaza svjedoka PH u bitnome proizlazi da se sjeća prometne nezgode radi koje je pozvana i dodaje da je tog dana bila poledica jer je prije toga padalo i sve je bilo mokro pa se zaledilo.Također se sjeća da je tog dana svojoj snahi SH rekla da kada će ići, da vozi polako jer je vidjela da ima poledice budući je njena kćerka pala na poledici kada je išla na autobus za školu. Njezina snaha je vozila, ona je bila na suvozačkom mjestu i išle su prema [adresa] odnosno prema Oroslavlju, dok je auto tužiteljice išao iz suprotnog smjera odnosno iz [adresa], dodajući da kako je bilo puno leda na mjestu gdje se kretao auto tužiteljice, ona je rekla svojoj snahi da smanji brzinu koja je čisto lagano vozila, može se reći da su se jedva kretali. Ne zna da li su tužiteljice kočile u autu i što se dogodilo, no odjedanput je njihov auto došao iz njihove trake u njezinu i naletio na njih te je tada došlo do sudara, s time da je ona jedva izašla van iz auta, dok su njezinu snahu morali vaditi van. Ne zna što bi se dogodilo da su se kretale većom brzinom. Ženska osoba koja je naletjela na njih je sama izašla van iza auta, napomenuvši da je ona bila jedina u tom autu. Došla je i policija i napravila očevid a došla je i hitna pomoć koja je nju i snahu odvela u bolnicu u Zagreb a tamo su vidjele i tužiteljicu s time da ne zna tko je nju doveo u Zagreb. U vrijeme prometne nezgode na tom mjestu nije bilo nikakvog znaka koji bi upozoravao na sklizak kolnik, zna da je približno prema slijedećem brdu bio znak da se ulazi u mjesto Kraljev Vrh.
23. Iz iskaza svjedoka UH u bitnome proizlazi da koliko se može sjetiti, tog je dana bila mokra klizava cesta a ona se je spuštala u autu sa brda a vozilo tužiteljice je išlo prema njezinom autu. Misli da je ona dosta brzo vozila jer je samo odjedanput proklizala na njezinu stranu kolnika i čim je to vidjela, svjedokinja je počela izbjegavati auto, no nije uspjela i došlo je do sudara. Sa njom u autu je bila njezina svekrva gđa. PH na suvozačkom mjestu, vozila je jako polagano, pa se može reći skoro pa da nije stala. One su išle iz smjera Kraljevog Vrha prema Strmcu a vozilo tužiteljice iz Strmca prema Kraljevom Vrhu. Poslije sudara su došli hitna i policija, nju i svekrvu je odvela hitna a na mjesto događaja je došao i njezin suprug koji je ostao sa policijom nakon njihovog odlaska sa hitnom, tako da ne zna što se poslije dešavalo. Ona nije sigurna da li je na mjestu prometne nezgode postojao kakav prometni znak, budući da ona poznaje tu cestu i zna se voziti po njoj i ne obraća pažnju na te prometne znakove. Kolnik je bio klizav, ne može reći koliko je točno bio klizav no to se vidjelo jer je tužiteljice proklizala baš na njihovu stranu. Ona ne može točno iskazati kojom se brzinom kretala tužiteljica no imala je osjećaj da se kretala brzinom od 60-70km/h, možda čak i brže.
24. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinja PH i UH kao vjerodostojne i istinite, obzirom su imenovane iskazivale životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja.
25. Iz nalaza i mišljenja ing. Nevena Ereša proizlazi utvrđenje da je vozilo tužiteljice svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na prednji lijevi dio vozila svjedokinje UH pri čemu je kut među vozilima u trenutku sudara iznosio oko 160-170 stupnjeva, a mjesto sudara gledano u smjeru kretanja vozila tužiteljice nalazilo se na suprotnoj lijevoj polovini kolnika udaljeno od sredine kolnika oko 1 metar. Za izračun brzina kretanja oba vozila neposredno prije sudara nema elemenata dok su se u trenutku sudara oba vozila kretala približno istim brzinama oko 30-35 km/h. Provedena analiza pokazuje da je prelazak vozila tužiteljice na sebi suprotnu lijevu polovinu kolnika bio uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. Granična brzina prolaska predmetnog desnog zavoja na mjestu štetnog događaja u smjeru kretanja vozila tužiteljice u slučaju mokrog i klizavog kolnika na način kako je opisan u zapisniku o očevidu na listu 8 spisa iznosi oko 52,9 km/h. Na temelju stanja spisa tehničkim putem nije moguće isključiti mogućnost sa je djelomično ili u potpunosti zaleđen kolnik mogao biti razlogom početka zanašanja i kasnijeg prelaska vozila tužiteljice na sebi suprotnu lijevu polovinu kolnika te sudara sa vozilom svjedokinje UH. Na mjestu štetnog događaja brzina kretanja vozila ograničena je općim načelom u naseljenom mjestu na 50 km/h. Visina potpune ili totalne štete na vozilu tužiteljice iznosi 20.400,92 kn.
26. Nalaz i mišljenje vještaka Nevena Ereša, sud je ocijenio stručno danim na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju kojom je sud raspolagao u odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja od strane stručnjaka koji je obrazložio i potkrijepio sve svoje zaključke, a i na prigovore I-tuženika je odgovoreno na način koji prihvaća sud.
27. Naime, iako je I-tuženik imao primjedbi na vještački nalaz prometnog vještaka navodeći da je isti suprotan navodima iz zapisnika o očevidu iz kojeg proizlazi da kolnik na mjestu štetnog događaja neposredno nakon nezgode nije bio zaleđen, te da je nalaz temeljio na potvrdi o vremenskim prilikama, imenovani nije imao nikakav dokazni prijedlog usmjeren na pobijanje vještačkog nalaza i mišljenja (poput prijedloga za saslušanjem vještaka ili novog prometnog vještačenja), slijedom čega je sud sukladno uputi drugostupanjskog suda na prijedlog tužiteljica proveo dokaz saslušanjem vještaka Nevena Ereša radi razrješenja prigovora I-tuženika na pisani nalaz i mišljenje vještaka.
28. Saslušan na ročištu održanom dana 13.06.2025.g. prometni vještak Neven Ereš je u odnosu na podnesak I-tuženika od 26.10.2018.g. iskazao da je on svoj pisani nalaz i mišljenje izradio na temelju stanja spisa, pri čemu je u konačnici zaključio da je radnja prelaska vozila tužiteljice na sebi suprotnu lijevu polovinu kolnika bila uzrokom predmetnog štetnog događaja. Što se tiče stanja površine kolnika u trenutku štetnog događaja, vještak može reći da su djelatnici policije prilikom obavljanja očevida utvrdili da je kolnik na mjestu štetnog događaja mokar i klizav, pri čemu je bitno napomenuti da je očevid započeo jedan sat nakon samog predmetnog štetnog događaja. Na temelju takvih utvrđenja nije moguće sa sigurnošću zaključivati kakvo je bilo stanje površine kolnika u trenutku štetnog događaja, s time da je on u svom nalazu tehnički dopustio mogućnost da je djelomično ili u potpunosti zaleđen kolnik mogao biti razlogom početka zanašanja i kasnijeg prelaska vozila tužiteljice na sebi suprotnu lijevu polovinu kolnika te sudara sa vozilom svjedokinje UH. On ne može isključiti niti mogućnost da bi kolnik u trenutku štetnog događaja mogao biti mokar i klizav, kako je to navedeno u zapisniku o očevidu, pri čemu bi onda u toj varijanti tehnički neprilagođena brzina kretanja vozila tužiteljice bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja. Slijedom navedenog, on u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja kojega je dao u ovom predmetu. Na poseban upit I-tuženika da li je moguće da se u sat vremena od štetnog događaja do provođenja očevida otopi led tako da od zaleđenog kolnika bude klizav kolnik, vještak je iskazao da on ne može isključiti mogućnost da bi se stanje površine kolnika moglo promijeniti u sat vremena koliko je prošlo od štetnog događaja do početka očevida.
29. Iako je tuženik ostao kod primjedbi na nalaz i mišljenje prometnog vještaka navodeći da da je iz fotografija očevida vidljivo da na mjestu štetnog događaja nakon nezgode nisu mogli prolaziti auti pa ta okolnost, odnosno eventualno prolaženja auta ne bi moglo biti uzrok topljenja leda, imao nikakav dokazni prijedlog usmjeren na pobijanje vještačkog nalaza i mišljenja (poput prijedloga za saslušanjem vještaka ili novog prometnog vještačenja). Obzirom da sud nalazi da je imenovani vještak otklonio sve prigovore I-tuženika u usmenom očitovanju, te kako tuženici nisu predložili dokazni prijedlog u svrhu pobijanja vještačkog nalaza i mišljenja, sud je u cijelosti otklonio prigovore tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje prometnog vještaka koji je prihvatio u cijelosti.
30. Naime, sud je izvršio uvid u potvrdu DHMZ-a o vremenskim prilikama na dan 31.01.2013.g. i 01.02.2013.g. (list 32-34 spisa). Iz istih proizlazi da mjesto Kraljev Vrh nema meteorološku postaju te su stoga korišteni podaci s klimatoloških postaja [adresa] i [adresa] koji su reprezentativni za šire područje, uključujući i Kraljev Vrh. Tako se navodi da je dana 31.01.2013.g. na postaji Šibice zabilježena pojava snijegu na tlu (od noći do u noć) te je visina snježnog pokrivača iznosila 19 cm, a maksimalna i minimalna dnevna temperatura zraka iznosila je 12.5 stupnjeva i
-1.0 stupnjeva. Na postaji [adresa] dana 31.01.2013.g. zabilježena je pojava snijega na tlu (od noći do u noć), te rose od ranog jutra do prijepodnevnih sati,a visina snježnog pokrivača tog je dana iznosila 12 cm, dok je maksimalna i minimalna dnevna temperatura zraka iznosila je 12.5 stupnjeva i 3.2 stupnjeva. Nadalje, na dan 01.02.2013.g. na postaji Šibice izmjerena je visina snježnog pokrivača od 18 cm, dok je maksimalna i minimalna dnevna temperatura zraka iznosila 6.7 stupnjeva i -2.0 stupnjeva. Na postaji [adresa] dana 01.02.2013.g. zabilježena je pojava snijega na tlu (od noći do u noć), te površinski led (zaleđeno i klizavo tlo) a koja je pojava slabog do umjerenog intenziteta trajala od ranog jutra do prijepodnevnih sati, visina snježnog pokrivača tog je dana iznosila 8 cm, dok je maksimalna i minimalna dnevna temperatura zraka iznosila 8.2 stupnjeva i -0.7 stupnjeva.
31. Kako je iz iskaza svjedokinje PH razvidno da je na dan štetnog događaja bila poledica jer je prije toga padalo i sve je bilo mokro pa se zaledilo (a vidjela je da ima poledice budući je njena kćerka pala na poledici kada je išla na autobus za školu), kao i utvrđenje kako je bilo puno leda na mjestu gdje se kretao auto tužiteljice, (i koju je činjenicu podredno potvrdila i svjedokinja UH navodeći u svojem iskazu da je kolnik na mjestu nezgode bio klizav), a čije je iskaze sud u cijelosti prihvatio kao istinite te cijeneći pritom činjenicu da je riječ o nepristranim svjedocima koji nisu zainteresirani za uspjeh tužieljica u sporu te povezujući njihove iskaze sa nalazom i mišljenjem prometnog vještaka iz kojeg proizlazi da nije moguće isključiti mogućnost da je djelomično ili u potpunosti zaleđen kolnik mogao biti razlogom početka zanašanja i kasnijeg prelaska vozila tužiteljice na sebi suprotnu lijevu polovinu kolnika, sud je nedvojbeno utvrdio da je I-tužiteljica stradala kao vozač osobnog automobila u navedenoj prometnoj nezgodi zbog uvjeta na kolniku (zaleđeni kolnik). Sud je stoga utvrdio da je uslijed zaleđenog kolnika došlo do zanošenja i rotacije osobnog automobila kojim je upravljala I-tužiteljica, te prelaska na dio kolnika namijenjen za promet vozila iz suprotnog smjera a po kojem se dijelu kretalo osobno vozilo kojim je upravljala UH te je vozilo tužiteljice svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na prednji lijevi dio vozila UH i u tom je štetnom događaju I-tužiteljica zadobila ozljede, dok je II-tužiteljici nastala imovinska šteta na njezinom vozilu. Sud je pritom uzeo u obzir i činjenicu da navedenog dana na mjestu nezgodu nisu bili postavljeni nikakvi prometni znakovi koji bi upozoravali na klizav ili zaleđen kolnik (obzirom navedeno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedokinja), a koju je radnju II-tuženik u svakom slučaju imao na raspolaganju u sklopu održavanja predmetne dionice.
32. Naime, u konkretnom slučaju, s obzirom na stanje vremena (pojava snijega na tlu na dan uoči štetnog događaja i na sam sporni dan, pojavu snježnog prekrivača, kao i pojavu površinskog leda - zaleđeno i klizavo tlo na dan 01.02.2013.g., a koju je činjenicu potvrdila svjedokinja PH), te uzevši u obzir da je u konkretnom slučaju riječ o županijskoj cesti koja je prioritetna, to sud nalazi da je II-tuženik trebao postupiti u smislu članka 72. Pravilnika i poduzeti posebne radove posipavanja kolnika sa pijeskom ili soli, odnosno odgovarajućim sipinama, odnosno postaviti odgovarajući prometni znak upozorenja u odnosu na zaleđen i/ili klizav kolnik. Također je uzeta u obzir činjenica da se štetni događaj zbio u jutarnjim satima, kada su niže temperature, pa se neočišćen snijeg ledi i radi takovog stanja na cesti dolazi do zanošenja vozila. Stoga, iako prema navodima iz dnevnika zimske službe II-tuženika proizlazi da su mjesto štetnog događaja ranijih dana, kao i spornog dana nakon nezgode posipali sipinama, sud nalazi kako očito isto nije bilo dostatno za učinkovito uklanjanje poledice sa predmetnog kolnika budući je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je spornog dana kolnik bio zaleđen i klizav na mjestu štetnog događaja koji je uzrokovalo destabilizaciju vozila kojim je upravljala I-tužiteljica. Kako je prometni vještak mišljenja da je do zbog neočišćenog kolnika moglo doći do zanošenja vozila tužiteljice, nisu ispunjene pretpostavke za isključenje tuženikove odgovornosti.
33. Stoga, kako su tuženici dužni održavati županijske ceste, isti su odgovorni za nastanak štete, obzirom je štetni događaj uzrokovan poledicom na kolniku koji je trebao biti uklonjen, odnosno posipan, slijedom čega je takvim propustom tuženika, došlo do štetnog događaja, a time i do solidarne odgovornosti I i II-tuženika sukladno čl. 1045., st. 1. i 1084. važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., nadalje: "ZOO") za nastalu štetu tužiteljicama.
34. Činjenica da iz zapisnika o očevidu ne proizlazi činjenica zaleđenosti kolnika već samo klizavosti kolnika ne znači ujedno samo po sebi da kolnik nije bio zaleđen u vrijeme štetnog događaja na dijelu kolnika kojim se kretala tužiteljica, budući da postoji mogućnost da je uslijed rasta temperature zraka između nastanka štetnog događaja i vremena održavanja očevida došlo do otapanja leda, odnosno smanjivanja zaleđenosti, neovisno o tome što je prošlo sat vremena između prometne nezgode i započinjanja očevida, obzirom da postoje razni faktori koji mogu utjecati na topljenje leda, pogotovo u jutarnjim satima, i na što se osvrnuo i sam prometni vještak. Kako činjenica zaleđenosti kolnika na dijelu na kojem se kretala I- tužiteljica proizlazi iz iskaza svjedokinje PH, i koju činjenicu podredno potvrđuje i potvrda DHMZ-a o vremenskim prilikama, sud nalazi da činjenica što u zapisniku o očevidu nije utvrđena zaleđenost kolnika nije od utjecaja na meritum spora, budući je isto utvrđeno drugim provedenim dokazima, kako je to naprijed objašnjeno. Iz navedenog razloga sud je ujedno otklonio prigovor II-tuženika da je iz fotografija očevida razvidno da je osigurana prohodnost cesta sukladno čl. 75. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta koji je tada bio na snazi.
35. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud nalazi da tuženici niti umješač nisu dokazali (su)odgovornost tužiteljice za nastanak štetnog događaja u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koji prigovor temelje na činjenici da je imenovana prekršila odredbu čl. 51 st. 1 Zakonu o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, u daljnjem tekstu: ZSPC). Naime, činjenica da se vozilo tužiteljice u trenutku sudara kretalo brzinom oko 30-35 km/h, ne znači sama po sebi ujedno da imenovana nije prilagodila brzinu vožnje uvjetima na cesti i stanju kolnika, obzirom je ograničenje brzine na tom dijelu ceste 50 km/h. Predmetnu činjenicu potvrđuje i presuda donijeta povodom štetnog događaja u prekršajnom postupku, a kojom je presudom tužiteljica oslobođena krivnje da bi skrivila predmetnu nezgodu u smislu odredbe čl. 51 st. 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama na način da brzinu vožnje nije prilagodila osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa. Naime, iako sud u parničnom postupku nije vezan presudom prekršajnog suda na način kako je to vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda prema čl. 12 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 u daljnjem u tekstu: ZPP), ističe se da je sud u ovom postupku došao do istog zaključka kao i prekršajni sud, a to je da tužiteljica prilikom upravljanja vozilom nije prekršila odredbu čl. 51 ZSPC-a.
36. Temeljem svega ranije navedenog, sud nalazi da je u postupanju tuženika bilo propusta tako da je Grillova cesta koja je bila dio županijske ceste broj 2220, na kojoj se dogodio štetni događaj, nije bila održavana na način da se na njoj može odvijati sigurni i nesmetani promet, a to je protivno čl. 6. st. 2. ZSPC koji propisuje da je pravna ili fizička osoba obrtnik nadležna za održavanje ceste, a to su tuženici dužni voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa.
37. Obzirom da je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva u odnosu na štetu koju je pretrpjela I-tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda, sud je proveo medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Žarku Rašiću.
38. Iz nalaza i mišljenja vještaka Žarka Rašića proizlazi utvrđenje da je tužiteljica stradala u štetnom događaju dana 01.02.2013.g. kada je zadobila istegnuće mišića vratne kralješnice, natučenje lijeve strane prsnog koša, natučenje lijeve šake I natučenje lijevog koljena, a nakon štetnog događaja pregledana je po kirurgu, učinjena je odgovarajuća rtg obrada, bez prijeloma, a radi bolova u vratu kontrole kirurga, neurologa i fizijatra. Provela je fizikalnu terapiju, te je u štetnom događaju došlo do povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje. Liječenje je završeno, odnosno stanje se stabiliziralo nakon 01.04.2013.g. Bolovi jakog intenziteta, trajnog karaktera bili su sumarno 2 dana, srednjeg intenziteta trajnog karaktera sumarno 5 dana, bolovi slabijeg intenziteta trajnog karaktera trajali su sumarno tijekom 45 dana, povremeni bolovi manjeg intenziteta iskazani su kroz smanjenje životne aktivnosti. Primarni strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja bio je jačeg intenziteta i kraćeg trajanja. Sekundarni strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozlijeda i mogućih posljedica i komplikacija bio je jačeg intenziteta u trajanju od kumulativno 2 dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno 7 dana, manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno 14 dana. Zadobivena ozljeda istegnuća mišića vratne kralješnice u štetnom događaju dovela je do smanjenja životnih aktivnosti trajno od 3% koje se očituje u ograničenoj pokretljivosti vratnog segmenta vratne kralješnice te bolovima u vratu i pri dužem radu u nefiziološkom položaju glave, vrata i tijela. Pri ocjeni smanjenja životnih aktivnosti uzeta je u obzir životna dob tužiteljice te pridružene degenerativne promjene vratne kralješnice koje su uobičajeno prisutne u navedenoj životnoj dobi, kao činjenica da je tužiteljica i ranije imala ozljedu vratne kralješnice te se ocjena od 3% odnosi na predmetni štetni događaj. Bila joj je potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju sumarno 14 dana po 2 sata dnevno, zatim 14 dana po 1 sat dnevno za uobičajene kućanske poslove (kuhanje, peglanje I spremanje) pri odlasku na tržnicu, trgovinu i slično. Privremena radna nesposobnost tužiteljice u razdoblju od 01.02.2013.g. do 18.04.2013.g. je u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem.
39. Povodom prigovora koje je istaknuo I-tuženik na vještački nalaz i mišljenje, vještak Žarko Rašić je sudu dana 20.11.2020.g. dostavio pisano očitovanje iz kojeg proizlazi utvrđenje da je na stranici 53 spisa nalaz fizijatra od 13.02.2013.g. gdje se navodi da je prije par godina tužiteljica imala prometnu nezgodu, ozljedu vratne kralješnice, konzervativno liječena fizikalnom terapijom, te dalje u medicinskoj dokumentaciji postoji zapis o ranijem ozljeđivanju vratne kralješnice. Vještak navodi da je tužiteljica također prilikom kliničkog pregleda navela kako je prije predmetnog štetnog ozljeđivanja također imala ozljedu vratne kralješnice u vidu istegnuća vrata koja je također liječena konzervativno fizikalnom terapijom. Uzimajući u obzir klinički nalaz prilikom pregleda tužiteljice, postojeću medicinsku dokumentaciju te podatak o ranijem ozljeđivanju, pet godina prije štetnog događaja, on je ocijenio smanjenje životne aktivnosti s 3% te je naveo da pri smanjenju životne aktivnosti je uzeta u obzir životna dob tužiteljice, pridružene degenerativne promjene vratne kralješnice koje su uobičajeno prisutne u navedenoj životnoj dobi te podatak da je tužiteljica i ranije imala ozljedu vratne kralješnice.
40. Nalaz i mišljenje medicinskog vještaka Žarka Rašića, kao i njegovo pisano očitovanje, sud je ocijenio stručno danim na temelju neposrednog pregleda I- tužiteljice i uvida u medicinsku dokumentaciju od strane specijalista koji je obrazložio i potkrijepio sve svoje zaključke, a i na prigovore I-tuženika je odgovoreno na način koji prihvaća sud, te iako je I-tuženik nakon pisanog očitovanja imenovanog vještaka ustrajao na primjedbama na vještački nalaz, isti nije imao drugi dokazni prijedlog usmjeren na pobijanje vještačkog nalaza i mišljenja (poput prijedloga za saslušanjem vještaka ili novog medicinskog vještačenja). Sud je stoga u cijelosti otklonio prigovore tuženika na vještački nalaz i mišljenje.
41. Imajući u vidu utvrđenja koja proizlaze iz rezultata provedenog medicinskog vještačenja, sud je utvrdio da je I-tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta u smislu čl. l9.st.2. u vezi s čl. 1100 i 1046. ZOO-a. Utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (čl. 1100 st.l.ZOO-a). Sud je pri tome raspravljao i utvrđivao činjenice koje je I-tužiteljica navela u tužbi i to fizičke bolove, strah, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te potrebu pružanja tuđe pomoći i njege budući da I-tužiteljici temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO-a pripada i pravo na naknadu štete za tuđu pomoć i njegu s naslova imovinske štete, kao i izgubljenu zaradu, a II-tužiteljici pravo na naknadu štete s naslova oštećenja na vozilu u njezinom vlasništvu.
42. Odlučujući o visini pravične novčane naknade s osnova pretrpljenih fizičkih bolova I-tužiteljice, sud je uzeo u obzir ponajprije jačinu i trajanje bolova te vrstu i lokalitet ozljeda kako su opisani u mišljenju vještaka te neugodnosti koje je I- tužiteljica pretrpjela tijekom liječenja, potrebe mirovanja, analgetika, nošenja ovratnika, rtg obrada, odlaska na kontrole, izvršenih pregleda kod neurologa, fizijatra, ortopeda, provedene fizikalne terapije, sud je u smislu zakonske odredbe čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO-a utvrdio da I-tužiteljici po ovom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 1.128,14 EUR (8.500,00 kuna) uzevši u obzir pritom pravno shvaćanje svih sudaca na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) od 05.03.2020.g. i 15. lipnja 2020.g. kojim su se izmijenili Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%., a koja se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadom neimovinske štete u tijeku, odnosno od 05.03.2020.g. i 15.06.2020.g.
43. S obzirom na jačinu i trajanje straha koje je ocijenio vještak, a posebno uzevši u obzir da je I-tužiteljica pretrpjela primarni i sekundarni strah, te cijeneći sve okolnosti nastanka štetnog događaja, ovaj sud je ocijenio da navedene okolnosti predstavljaju podlogu za dosuđenje pravične novčane naknade u visini od 995,42 EUR (7.500,00 kn) po kriteriju pretrpljenog straha uzevši pritom u obzir izmijenjene Orijentacijske kriterije od 05.03.2020.g. i 15. lipnja 2020.g.
44. Imajući u vidu trajni intenzitet duševnih boli zbog smanjenja opće, životne i radne sposobnosti u ukupnom omjeru od 3% trajno povodom predmetnog ozljeđivanja, u kojem će omjeru I-tužiteljica morati ulagati pojačane napore u svakodnevnim životnim aktivnostima (a koje se tegobe očituju u u ograničenoj pokretljivosti vratnog segmenta vratne kralješnice te bolovima u vratu i pri dužem radu u nefiziološkom položaju glave, vrata i tijela, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka) te obzirom na njezinu životnu dob (rođena 1954.g.) i zanimanje (umirovljenica), na osnovi odredbe čl. 1100 ZOO-a, mišljenje je suda da bi imenovanoj po ovom kriteriju bila primjerena pravična novčana naknada u iznosu od 796,34 EUR (6.000,00 kn) uzevši pritom u obzir izmijenjene Orijentacijske kriterije od 05.03.2020.g. i 15. lipnja 2020.g.
45. Slijedom iznijetoga, sud temeljem odredbe članka 1100. st. 1. i st. 2. ZOO- a zbog povrede prava osobnosti nalazi kako I-tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu štete u iznosu od 2.919,90 (22.000,00 kuna), međutim kako je sud vezanim tužbenim zahtjevom u smislu čl. 2 ZPP-a, sud je utvrdio osnovanim potraživanje I- tužiteljice u iznosu od 2.654,46 EUR (20.000,00 kn) sukladno tužbenom zahtjevu preciziranim podneskom od 08.06.2020.g.
46. Kako je I-tužiteljici zbog pretrpljenih ozljeda bila potrebna pomoć i njega druge osobe u ukupnom trajanju od 42 sata (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka), sud je u smislu odredbe članka 1089. ZOO-a utvrdio da I-tužiteljici pripada naknada štete u iznosu od 139,36 EUR (1.050,00 kuna). Naime, uobičajeno je u sudskoj praksi da cijena pomoći i njege druge osobe po satu iznosi 3,32 EUR (25,00 kuna) pa i više, pa budući da se i inače cijena jednog sata s naslova pomoći druge osobe određuje prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu gdje stanuje tužitelj (grad Zagreb) mogla pružiti takvu uslugu, to je sud utvrdio da imenovanoj pripada naknada u iznosu od 139,36 EUR, odnosno 3,32 eura po satu, koliko je imenovana i tražila. Također valja napomenuti da je u presudi broj Gž-3805/23 od 19.12.2023., drugostupanjski sud izrazio mišljenje glede kriterija za određivanje naknade za pružanje pomoći i njege te je po stavu tog suda potrebno uzeti u obzir prosječnu cijenu rada koja se postiže u djelatnosti u kojoj se pruža usluga nemedicinske tuđe pomoći, a ne prosječnu cijenu rada nekvalificiranog radnika, budući da treba uzeti u obzir oštećenikovu stvarnu životnu sredinu i činjenicu da on mora platiti troškove kakvi su stvarno u tom životnom okruženju.
47. Sud ujedno nalazi osnovanim tužbeni zahtjev I-tužiteljice u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu u iznosu od 333,91 EUR (2.515,81 kn). Naime, kako iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazi utvrđenje da je privremena radna nesposobnost tužiteljice u razdoblju od 01.02.2013.g. do 18.04.2013.g. u uzročno- posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, dok je iz potvrde poslodavca i platne liste za I-tužiteljicu (list 61-64 spisa) razvidna ukupna visina izgubljene zarade za vrijeme njezinog bolovanja (a koje činjenice nisu niti sporne među strankama), to sud nalazi da imenovana ostvaruje pravo na izgubljenu zaradu u iznosu od 333,91 eura, u smislu odredbe čl. 1095 ZOO-a u mjesečnim iznosima kako to proizlazi iz potvrde poslodavca. U svezi s time, valja napomenuti da je sud uvidom u platne liste i potvrde poslodavca otklonio prigovor umješača da je I-tužiteljica u sklopu izgubljene zarade zatražila i iznos troška prijevoza na posao za vrijeme nesposobnosti za rad, obzirom je iz platnih lista i potvrde poslodavca za imenovanu razvidno da istim nije obuhvaćen i trošak prijevoza, kako je to pogrešno tvrdio umješač.
48. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio osnovanim potraživanje I- tužiteljice u sveukupnom iznosu od 3.127,72 EUR (23.565,81 kn) s naslova neimovinske i imovinske štete, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točci I izreke presude.
49. Sud nalazi da II-tužiteljica ostvaruje pravo i na imovinsku štetu s naslova oštećenja na vozilu u smislu čl. 1089 ZOO-a, za koju je prometnim vještačenjem utvrđeno da iznosi 2.707,67 EUR (20.400,92 kn), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točci II izreke presude u odnosu na tužbeni zahtjev II-tužiteljice.
50. Zakonskom odredbom članka 1103. ZOO-a propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, dok je odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Da bi kamate počele teći, šteta mora biti nastala, što znači da moraju biti poznate sve posljedice štetne radnje. Neimovinska šteta u pravilu nastupa kada se završi liječenje oštećenika, kada se zdravstveno stanje oštećenika stabiliziralo i postalo definitivno, a što znači da, uz adekvatne mjere liječenja, nema mogućnosti daljnjeg poboljšanja zdravstvenog stanja, a niti da postoji mogućnost daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja.
51. Sud stoga nalazi da I-tužiteljica ostvaruje pravo na zateznu kamatu na iznos neimovinske štete počev od 25.01.2016.g. kao dana podnošenja tužbe obzirom iz vještačkog nalaza proizlazi da je liječenje tužitelja okončano prije podnošenja tužbe, slijedom čega su tuženici bili u mogućnosti upoznati sa svim elementima štete, dakle, i o njenom obujmu već u trenutku podnošenja tužbe u smislu čl. 1100 ZOO-a. Nadalje, na dosuđeni iznos od 139,36 eura za tuđu pomoć i njegu koji se ima smatrati imovinskom štetom sukladno odredbi čl. 1089 ZOO-a, kamata je također dosuđena od dana podnošenja tužbe, obzirom je do navedenog dana prestala potreba I-tužiteljice za tuđom pomoći i njegom, do isplate, sukladno traženju tužitelja, po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a. Kamata na iznos izgubljene zarade, koja se također ima smatrati imovinskom štetom, također je dosuđena od dana njezinog dospjeća sukladno datumima iz platnih lista, kako to proizlazi iz točke I izreke presude.
52. Kako je u konkretnom slučaju riječ o totalnoj šteti na vozilu II-tužiteljice (kako to proizlazi iz nalaza prometnog vještaka), a obzirom da nereparirana šteta nastaje trenom presuđenja kada novčana imovinska šteta biva pretočena u određen broj novčanih jedinica, pa kamata na istu može početi teći tek od presuđenja jer se tek tada nenovčana imovinska šteta pretvara u novčanu (kada je izrečena određenim brojem novčanih jedinica), te obzirom da imenovana do okončanja postupka nije dokazala sudu da je izvršila popravak predmetnog vozila (niti se je pozvala na predmetnu činjenicu), to sud nalazi da II-tužiteljica ostvaruje pravo na zateznu kamatu na iznos imovinske štete počev od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točci II izreke presude u odnosu na kamatu.
53. Obzirom da sud nalazi da II-tužiteljica ostvaruje pravo na kamatu na iznos imovinske štete počev od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe, valjalo je odbiti njezin zahtjev na platež zatezne kamate na iznos od 2.707,67 eura za period od 25.01.2016.g. do 30.07.2025.g. i odlučiti kao u točci IV izreke presude.
54. U odnosu na preciziranje tužbenog zahtjeva u odnosu na vidove štete za pretrpljene fizičke i duševne boli, strah i tuđu pomoć i njegu (uslijed čega je došlo do snižavanja tužbenog zahtjeva u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u odnosu na I-tužiteljicu), sud isto nije cijenio u smislu čl. 158 st. 1 ZPP-a budući je stav ovog suda kako I-tužiteljica sve do provedenog vještačenja i zaprimanja vještačkog nalaza nije niti mogla znati konkretne posljedice svog ozljeđivanja, odnosno intenzitet i duljinu trajanja fizičkih boli, straha te eventualno duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, slijedom čega sud nije utvrđivao uspjeh stranaka u odnosu na visinu predmeta spora u pojedinoj fazi spora u odnosu na navedeno. U protivnome, provedeno vještačenje ne bi imalo smisao jer ako je sudu potrebno stručno znanje kako bi mogao utvrditi opseg i visinu štete (čl. 250 ZPP-a), isto to je potrebno i I-tužiteljici da bi mogla urediti tužbeni zahtjev, sukladno rezultatima provedenog vještačenja.
55. Odluka o trošku I i II-tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 36., Tbr 7 toč. 1, Tbr 8 toč. 1 i 3, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 50, obzirom punomoćnik zastupa dvije tužiteljice. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava tužbe temeljem Tbr 7 toč. 1 Tarife u visini od 110 bodova, na trošak sastava podnesaka od 07.03.2016.g., 15.03.2016.g., od 25.05.2017.g. i od 08.06.2020.g. temeljem Tbr 8 toč. 1 u prvostupanjskom postupku, svaki u visini od 110 bodova, na trošak sastava podnesaka od 09.05.2016.g., od 29.08.2017.g., od 23.02.2018.g., od 05.03.2018.g., od 07.11.2018.g., od 28.11.2018.g., od 03.05.2019.g. i od 13.06.2025.g., svaki u visini od 27,50 bodova temeljem Tbr 8 toč. 3, na trošak pristupa na ročišta održane na 16.11.2016.g., 16.04.2019.g., 14.05.2021.g. i 13.06.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 110 bodova, na trošak sastava podneska od 17.04.2025.g. u ponovnom postupku u visini od 110 bodova temeljem Tbr 8 toč. 1, na trošak pristupa na ročište za objavu presude temeljem Tbr 9 toč. 3 u visini od 55 bodova, što ukupno iznosi 1375 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 2.750,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a od 687,50 eura iznosi 3.437,50 eura. Tužiteljicama je također priznat trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 146,00 eura, kao i trošak prometnog vještačenja u iznosu od 398,17 eura, kao i trošak pristupa prometnog vještaka na ročište u iznosu od 50,00 eura, obzirom su isti bili nužni za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 119,72 eura i na presudu u iznosu od 104,85 eura sukladno Zakonu i Tarifi o sudskim pristojbama (Narodne novine 126/03) te trošak predujma za pribavu podatka o stanju vremena od DHMZ u iznosu od 106,18 eura, te trošak pristupa svjedoka na ročište u iznosu od 41,14 eura, slijedom čega sveukupan trošak postupka iznosi 4.403,56 eura. Na tako određeni trošak tužiteljicama je temeljem čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a. Imajući u vidu da je navedeni trošak bio nužan za vođenje ovosudnog postupka, odlučeno je kao u točki III izreke presude u odnosu na trošak postupka.
56. Tužiteljicama nije priznat trošak sastava podnesaka od 09.05.2016.g., od 07.11.2018.g., od 28.11.2018.g., svaki u iznosu od 1.031,25 kn, temeljem Tbr 8 toč. 1 budući mu je priznat navedeni trošak temeljem Tbr 8 toč. 3, obzirom tužiteljice imaju pravo samo na 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka. Također im nije priznat trošak sastava podnesaka od 19.03.2018.g., od 04.04.2018.g., od 04.10.2018.g., od 17.04.2019.g., od 08.05.2019.g., od 03.12.2019.g., od 23.07.2020.g., od 01.12.2020.g., od 15.03.2021.g. i od 23.08.2021.g., svaki u iznosu od 27,50 bodova uvećani za 25% PDV-a, budući isti nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a. Tužiteljicama nije niti priznat trošak sastava podneska od 13.06.2025.g. temeljem Tbr 8 toč. 1 budući im je priznat navedeni trošak temeljem Tbr 8 toč. 3. Također im nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 08.04.2022.g., od 02.07.2024.g. i od 28.02.2025.g. budući da isti ne prileže spisu no sud pretpostavljama da je u konkretnom slučaju riječ o požurnicama upućenim II sudu, no koji podnesci nisu potrebni u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točci IV izreke presude.
57. Kako su tuženici izgubili spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njihov zahtjev za naknadu troška i odlučiti kao u točci IV izreke presude.
U Zagrebu, 30. srpnja 2025. godine
Sutkinja:
Ines Gutzmirtl Špehar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Rijeci, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Dna: 1. tužiteljicama putem punomoćnika
2. I-tuženiku putem punomoćnika
3. II-tuženiku
4. umješaču na strani II-tuženika
U Zagrebu, 30. srpnja 2025. godine
