Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž Ovr-300/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Svea ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, ulica D. T. Gavrana 11, Zagreb, zastupanog po direktoru OE, a oboje zastupani po Domagoju Greguriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri u Zagrebu, protiv ovršenika EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe, rješavajući žalbu ovršenika, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-160/2025-4 od 7. ožujka 2025., 30. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-160/2025-4 od 7. ožujka 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovršenika u dijelu kojim predlaže odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava, kao neosnovan.

1.1. Zaključkom suda prvog stupnja sadržanim u istom otpravku kao i citirano rješenje upućen je ovršenik da u roku od 15 dana od dana dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju zadužnice posl. br. Ov-15364/12, od 13. studenog 2012., iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 – dalje: OZ), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe odbaci.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pazeći u okviru žalbenih navoda ovršenika te po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi postupka prema čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ- a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijanog rješenja nije ostvarena ni jedna od bitnih postupovnih povreda na koje upućuje navedeni zakonski članak. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a na koju se poziva žalitelj jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi:

- da je ovršenik podnio prvostupanjskom sudu prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava i proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim 10. svibnja 2024. u kojem sadržajno ističe žalbene razloge propisane u čl. 50. st. 1. t. 1. OZ-a te predlaže da se odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava,

- da je ovrhovoditelju dostavljen prijedlog na očitovanje te da je u svom očitovanju osporio navode ovršenika i predložio da se ovršenika uputi u parnicu u vezi istaknutog žalbenog razloga (zastara tražbine),

- da ovršenik u prijedlogu za odgodu navodi da je osoba starije životne dobi, u mirovini s niskim primanjima

7. S obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud smatrao je kako nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 65. OZ-a za odgodu ovrhe jer da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje.

8. Takvo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvaća pravilnim i ovaj sud.

9. Prema odredbi čl. 210. st. 1. OZ, nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ, prema odredbi čl. 209. st. 5. OZ ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. iste odredbe, na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.). Iz odredbe čl. 65. st. 1. OZ proizlazi da uz jednu od posebnih pretpostavki za odgodu ovrhe (iz toč. 1-10.) mora biti kumulativno ispunjena i opća pretpostavka (vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ili vjerojatnost da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje). Posebna pretpostavka, relevantna za predmetni prijedlog za odgodu, jest, prema čl. 65. st. 1. toč. 1. OZ, da je ovršenik podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanog čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a zbog čega je zaključkom prvostupanjskog suda upućen da pokrene parnicu.

10. Suprotno žalbenim navodima ovršenika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 65. OZ-a za odgodu ovrhe jer ovršenik u prijedlogu za odgodu ovrhe nije učinio vjerojatnim da je ostvaren prvi kumulativno postavljeni uvjet iz čl. 65. OZ-a, da nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje. U vezi toga treba navesti da odgodom ovrhe ovršenik može spriječiti samo provedbu ovrhe, odnosno prijenos zaplijenjenih sredstava i to ako učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da bi spriječio nasilje, a pokretanje postupka izravne naplate i sama provedba ovrhe ne može se smatrati razlogom nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, već da bi se radilo o nenadoknadivoj šteti ili teško naknadivoj šteti mora se raditi o šteti koju ovršenik ne bi mogao naknaditi od ovrhovoditelja nakon provedene ovrhe.

11. Naime, ovršenik u žalbi ponavlja navode iz prijedloga za odgodu u kojima ističe svoje loše imovinske prilike te je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da ovršenik time nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Pritom je za napomenuti da ovršenik ni ne tvrdi da imovina ovrhovoditelja nije dostatna za povrat novčanih sredstava ako bi pljenidba i prijenos bili proglašeni nedopuštenima, a što se u smislu citirane zakonske odredbe smatra odlučnim.

11.1. U postupku izravne naplate se prisilno namiruje tražbina ovrhovoditelja i time se prisilno umanjuje imovina ovršenika i već samim time postupak prisilnog namirenja ima otegotne posljedice za imovinske prilike ovršenika fizičke osobe, međutim to u smislu čl. 65. st. 1. OZ-a nema značaj štete koja bi opravdavala odgodu ovrhe. Odgoda ovrhe u pravilu se primjenjuje iznimno, samo u onim situacijama u kojima ovršenik dokaže opravdani interes da zaštiti svoju imovinu od mogućeg neosnovanog umanjenja koji preteže nad interesom ovrhovoditelja da bez odgađanja namiri svoju tražbinu na temelju osnove za plaćanje.

12. Slijedom navedenog, žalbu ovršenika trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a. Ovrhovoditelju nije odmjeren trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 14. st. 4. OZ-a).

U Rijeci 30. srpnja 2025.

Sutkinja

Barbara Bosner