Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-476/2022-6

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice SV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinu Folo, odvjetniku iz Pule, protiv tuženice TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Aleksandru Joksoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja pravne valjanosti usmene oporuke, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj P-108/2020-31 od 4.veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 30.srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-108/2020-31 od 4.veljače 2022.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je istinita i pravno valjana usmena oporuka oporučitelja pok. UV rođenog **.**.1936. iz [adresa], koju je oporučitelj usmeno izjavio u svojoj kući u [adresa] dana 31.srpnja 2019. pred svjedocima te zahtjev da se tužiteljica proglasi univerzalnim nasljednikom cjelokupne pokretne i nepokretne imovine te prava pok. UV. Tužiteljici je naloženo tuženici nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 52.800,00 kuna, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354.st.2 toč.11.ZPP-a, jer da izreka proturječi razlozima presude, da su razlozi nepotpuni jer da dio dokaza nije analiziran te da su iskazi svjedoka pogrešno interpretirani. Osim toga da je počinjena povreda iz čl.354.st.1. u svezi s čl.338.st.4. i čl.8. ZPP-a, jer da dokazi nisu brižljivo ocijenjeni, posebice da nisu ocijenjeni iskazi stranaka i svjedoka u odnosu na iskaze drugih svjedoka i pisanih isprava. Osporava zaključak suda da u nazočnom slučaju nisu postojale izvanredne okolnosti za sastavljanje usmene oporuke, a potom u žalbi analizira iskaze saslušanih svjedoka u kontekstu iznesenih zaključaka suda prvog stupnja te ocjenjuje da se u obrazloženju navodi nešto što ne proizlazi iz iskaza svjedoka. Naglašava da razlika u određenim detaljima u iskazima svjedoka ukazuje upravo na istinitost njihovih iskaza, jer da bi u suprotnom, da su iskazivali u svemu identično, to upućivalo na sumnju da su eventualno instruirani. Ističe i to da su svjedoci pravno neuki, da njihovi iskazi nisu uneseni u zapisnik autentičnim riječima pa da razlike u detaljima koje sud prvog stupnja nalazi nisu bitne za ishod ovog spora. Ponavlja da su za sastavljanje usmene oporuke postojale izvanredne okolnosti, da je u postupku utvrđeno da je ostavitelj 31.srpnja 2019. oko 17:00 h izjavio da se ne osjeća dobro, da ne može micati ruke i noge te tražio da se pozovu FV i ZV, koji su po pozivu tužiteljice došli, da iz njihovih iskaza proizlazi da je ostavitelj bio fizički jako slab, da se nije mogao ni pomaknuti u krevetu, da je svjedok dr. AV također izjavio da je prilikom posjeta ostavitelju, kod pozdravljanja ruka ostavitelja bila slaba, da nisu govorili jer da je ubrzo zaspao, što potvrđuju i isprave prilikom dviju intervencija hitne pomoći 4.kolovoza 2019. O takvom stanju ostavitelja da govori i iskaz svjedokinje NV, medicinske sestre.

4. Iz ovih činjenica žaliteljica zaključuje da je više nego očito da je oporučitelj dao usmenu oporuku u izvanrednim okolnostima te da ju nije mogao dati pred javnim bilježnikom ili odvjetnikom. Nadalje ističe da su navodi svjedoka KV o tome da je razgovarao s oporučiteljem dan prije smrti suprotni iskazima navedenih svjedoka, pri čemu naglašava da taj svjedok, jednako kao i svjedoci PV i IV, nisu bili nazočni u trenutku davanja usmene oporuke pa da ne mogu niti biti svjedoci postojanja izvanrednih okolnosti. Tvrdi da je oporučitelj bio svjestan u trenutku davanja usmene oporuke, da je njegovo zdravstveno stanje bilo takvo da nije mogao dati oporuku u drugoj formi te da je nakon toga do svoje smrti zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio onemogućen oporučiti na drugi način. Smatra da se nepreciznosti u svjedočenjima mogu pripisati samo pravnom neznanju svjedoka oporuke kojima nije bitna forma, a da je neprihvatljivo očekivati da iskazi budu identični. Ukazuje da se nije miješala u imovinu oporučitelja, da je tuženica bila upoznata s teškim zdravstvenim stanjem svog brata, ali da ga nije posjećivala u zadnjim danima života niti mu je pružila podršku u bolesti. Smatra da u situaciji u kojoj se nalazio ostavitelj, nije bilo logično očekivati da je tužiteljica koja je pravni laik pod tim okolnostima mogla pozvati odvjetnika ili javnog bilježnika te da bi joj se bilo tko u to doba uopće odazvao, niti je logično očekivati da se pred tim osobama provodi procedura koja dugo traje i zahtijeva formalnost, budući da opisano stanje ostavitelja ukazuje da nije bio sposoban zadržati koncentraciju da bi sačinio oporuku u nekoj drugoj formi, kako to smatra prvostupanjski sud. Upravo u takvim situacijama da je i zakon predvidio mogućnost sačinjenja usmene oporuke, kao jednostavnijeg i manje napornog postupka u usporedbi s pisanom oporukom. Sve narečene okolnosti da dovode u sumnju nepristranost suca pa smatra da joj nije omogućen pristup sudu, da nije bilo jednakosti procesnih oružja te da je suđenje u cjelini gledano bilo nepravično za žaliteljicu pa da su joj takvom arbitrarnom sudskom odlukom povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

5. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem.

6. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode ističući da tužiteljica u žalbi, citirajući dijelove iskaza svjedoka KV, želi svjesno dovesti sud u zabludu izostavljanjem ključnog dijela njegovog iskaza u kojemu je ostavitelj spomenuo kuću i ostalu imovinu koju ima ( da će ju podijeliti onako kako on želi) te smatra da je na takav način ostavitelj jasno pokazao da ne želi da ta nekretnina nakon njegove smrti pripadne tužiteljici. Pritom naglašava da je u vrijeme razgovora koji se odvijao između pok. UV, tužiteljice i narečenog svjedoka, ostavitelj još bio vlasnik dviju nekretnina, stana u [adresa] i stana u [adresa], koje nekretnine je prodao pa da u tom kontekstu treba cijeniti iskaz svjedoka KV. Također da dovođenje u zabludu predstavlja i iskrivljeni iskaz svjedoka dr. AV koji ni na jednom mjestu nije izjavio da pok. UV nije mogao govoriti 1.kolovoza 2019., pri čemu naglašava da je posjeta tog dana bila privatna te da je svjedok u svom iskazu pojasnio i nalaze Zavoda za hitnu medicinu od 4.kolovoza 2019. U tom podnesku tuženica detaljno analizira žalbene navode dovodeći ih u svezu sa razlozima prvostupanjske presude, a glede izraženih sumnji u nepristranost suca, ukazuje da tužiteljica ni u jednom trenutku tijekom postupka nije podnijela zahtjev za izuzeće suca.

7. Predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

8. Žalba tužiteljice nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.365.st.2.ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda na koju ukazuje tužiteljica (čl.354.st.2.toč.11.ZPP-a), jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl.354.st.1. u svezi s čl.338.st.4. i čl.8. ZPP-a, jer su u obrazloženju presude navedeni svi oni dijelovi koje presuda mora sadržavati, a dokazi su ocijenjeni brižljivo, u skladu s čl.8.ZPP-a.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je istinita i pravno valjana usmena oporuka pok. UV od 31.srpnja 2019. pred dvama svjedocima.

11. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je tužiteljica supruga, a tuženica sestra UV koji je preminuo **.**.2019. u svojoj obiteljskoj kući u [adresa],

- da je ostavinski postupak koji se vodi iza pok. UV u prekidu te da je tužiteljica upućena na parnicu radi dokazivanja istinitosti i pravne valjanosti usmene oporuke,

- da su tužiteljica i ostavitelj sklopili brak 5.svibnja 2017. u [adresa] te da nisu imali zajedničke niti posvojene djece,

- da je ostavitelj prethodno bio u braku s GV koja je preminula 2012., sa kojom također nije imao djece,

- da je ostavitelj 25.rujna 2018. sačinio vlastoručnu oporuku kojom je tuženici, svojoj sestri, ostavio kuću u [adresa], u kojoj je s tužiteljicom živio do smrti,

- da je ostavitelj nekoliko godina bolovao od karcinoma prostate te srčanih bolesti, da je prije sastavljanja prijeporne usmene oporuke boravio u bolnici u razdoblju od 19.do 29.srpnja 2019., nakon čega je otpušten na kućnu njegu,

- da je prema tvrdnjama tužiteljice, usmena oporuka sačinjena na inicijativu njezinog supruga koji je tražio da pozove susjede FV i ZV, jer da mu je 31.srpnja 2019. u poslijepodnevnim satima pozlilo,

- da su FV i ZV sadržaj usmene oporuke iznijeli javnom bilježniku koji je o tome sačinio zapisnik,

- da iz Zapisnika javnog bilježnika Ivana S od 14.kolovoza 2019. proizlazi da su svjedoci pojasnili da su bili u kući ostavitelja 31.srpnja 2019. u popodnevnim satima, da su bili iznenađeni kada im je rekao da želi iskazati svoju posljednju volju te da je izrazio volju da sva njegova imovina, nekretnine, pokretnine i prava pripadnu njegovoj supruzi, tužiteljici,

- da je u postupku saslušan obiteljski liječnik koji je liječio pok. UV i koji ga je posjetio 1.kolovoza 2019. kako bi mu predočio da odlazi na godišnji odmor, da je svjedokinja FV izvanbračna supruga ZV te je u vrijeme sačinjenja prijeporne oporuke stanovala kao podstanarka u kući UV u [adresa],

- da su 4.kolovoza 2019. u dva navrata intervenirale ekipe hitne pomoći po pozivu tužiteljice zbog pogoršanja zdravstvenog stanja supruga.

12. Analizirajući iskaze svjedoka usmene oporuke, sud prvog stupnja ocjenjuje da su ti iskazi jedan s drugim u suprotnosti, a osim toga da su neživotni te ih ocjenjuje neistinitima. Ovo prije svega u dijelu u kojem se u kući navodno govorilo o sačinjenju oporuke, budući da svjedokinja FV tvrdi da je ostavitelj sam slobodno izjavio svoju posljednju volju, dok svjedok ZV tvrdi da je na njegovu inicijativu vođen razgovor o tome kako će ostavitelj rasporediti svoju imovinu, a potom i zbog nedosljednosti glede odlaska kod javnog bilježnika, pri čemu jedan svjedok tvrdi da ih je javni bilježnik pozvao da dođu dati izjavu o postojanju usmene oporuke, dok drugi svjedok tvrdi da su otišli zajedno samoinicijativno, a da su u neskladu i oko toga je li tužiteljica pritom bila s njima ili nije. Pored toga ocjenjuje da sadržaj zapisnika javnog bilježnika o usmenoj oporuci u velikom dijelu ne odgovara iskazima svjedoka oporuke o navodnom sadržaju razgovora svjedoka i ostavitelja te razgovora sa javnim bilježnikom. U odnosu na iskaze ostalih saslušanih svjedoka koji su poznavali ostavitelja duži niz godina, sud prvog stupnja ocjenjuje da ti svjedoci nemaju nikakvih neposrednih saznanja o sastavljanju usmene oporuke pa da njihovi iskazi nisu pravno relevantni za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

13. Nakon analize provedenih dokaza, iskaza stranaka te iskaza svjedoka, kao i priloženih isprava, sud prvog stupnja zauzima stajalište da u nazočnom slučaju nisu postojale takve izvanredne okolnosti zbog kojih oporučitelj nije bio sposoban sačiniti oporuku ni u jednom drugom valjanom obliku, pri čemu postojanje iznimnih prilika treba ocjenjivati prema trenutku davanja izjave koja predstavlja usmenu oporuku. U tom dijelu utvrđuje da je ostavitelj bio na bolničkom liječenju neposredno prije toga, da se nalazio na kućnom liječenju, da se u jednakom stanju nalazio posljednjih šest mjeseci života, s tim što je bio vezan za krevet, da je bolovao od karcinoma prostate te mu je u tom razdoblju stanje bilo nekad bolje, a nekad lošije. Ocjenjuje da 31. srpnja 2019. stanje ostavitelja nije bilo bitno različito od onog u kojemu se nalazio posljednjih pet do šest mjeseci. Pored toga cijeni činjenicu da je do svoje smrti ostavitelj bio potpuno svjestan i priseban, orijentiran u vremenu i prostoru, što su iskazivale i stranke i svjedoci, unatoč tome što je bio vezan za krevet te je teže govorio. Također cijeni i činjenicu da je ostavitelj bio svjestan da je sačinio vlastoručnu oporuku u korist sestre, tuženice, da je bio upoznat sa načinom sastavljanja oporuke te sa uvjetima koje treba ispuniti da bi oporuka bila valjana, imajući u vidu činjenicu da je , prije sastavljanja vlastoručne oporuke u korist tuženice, sastavio oporuku u korist druge sestre ali ju je uništio nakon što je s tom sestrom došao u sukob. Prema stajalištu suda prvog stupnja, UV **.**.2019. nije imao svijest i volju da oporučuje, niti je zvao svjedoke kako bi izmijenio svoju vlastoručnu oporuku, budući da iskaze svjedoka ocjenjuje neistinitima, ali i pod pretpostavkom da je doista izrazio svoju posljednju volju, ocjenjuje da nisu postojale izvanredne okolnosti u smislu čl.37. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 - dalje ZN), da bi se usmena oporuka mogla smatrati valjanom.

14. Stoga odbija tužbeni zahtjev te obvezuje tužiteljicu nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka primjenom čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a u ukupnom iznosu od 52.800,00 kuna, s tim što se trošak odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika te iznos sudske pristojbe.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio provedene dokaze te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da tužiteljica nije dokazala postojanje usmene oporuke, niti postojanje izvanrednih okolnosti zbog kojih je usmena oporuka morala biti sačinjena.

16. Prema čl.37. ZN-a oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku (st.1.). Usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena (st.2.). Prema čl.39.ZN-a svjedoci pred kojima je oporučitelj usmeno očitovao svoju posljednju volju su dužni bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije predati to sudu ili javnom bilježniku na čuvanje, ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada je, gdje i u kojim je prilikama oporučitelj očitovao svoju posljednju volju ( st.1.). Inače istim zakonom su propisani oblici u kojima se oporuka može sastaviti pa je tako člankom 30. definiran potreban oblik vlastoručne oporuke, člankom 31. oblik pisane oporuke pred svjedocima, člankom 32. način sastavljanja javne oporuke te člankom 33. način sastavlja javne oporuke ako je oporučitelj nije u stanju pročitati. Poseban oblik je, kako je već navedeno, oporuka u izvanrednim okolnostima ( čl.37.do 40. ZN-a). Vlastoručna oporuka je oporuka koju je oporučitelj vlastoručno napisao i koju je potpisao, dok je pisana oporuka pred svjedocima oporuka koju može sastaviti treća osoba, a za koju oporučitelj pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavi da je to njegova oporuka te je pred svjedocima potpiše. Javna oporuka je oporuka koju sastavi sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu ili javni bilježnik, pri čemu ovlaštena osoba oporuku sastavlja prema kazivanju oporučitelja.

17. S obzirom na propisane oblike u kojima se oporuka prema zakonu može sastaviti, valja zaključiti da je usmena oporuka izjava posljednje volje koju oporučitelj daje u posebnim, izvanrednim okolnostima koje mogu biti bilo subjektivne, bilo objektivne prirode, a koje u nazočnom slučaju, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, nisu postojale. Tužiteljica u žalbi pokušava dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude nalazeći za to razloge u navodnim nedosljednostima pri ocjeni iskaza svjedoka, u izostanku analize iskaza nekih od svjedoka, međutim, bitne činjenice za ocjenu postojanja usmene oporuke su pravilno utvrđene i one su osnova za donošenje odluke o tome. Tako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je UV znao kako se sastavlja vlastoručna oporuka, budući da je prvu oporuku kojom je raspolagao nekretninom u [adresa] sačinio u korist sestre T, potom je tu oporuku uništio te je sačinio drugu oporuku, također vlastoručnu, kojom je tu obiteljsku imovinu ostavio svojoj drugoj sestri, tuženici. Treba reći da je druga oporuka, u korist tuženice, sačinjena 25.rujna 2018., dakle više od godinu dana nakon što je sklopljen brak između tužiteljice i UV, što bi upućivalo na zaključak da je ostavitelj tu imovinu doista htio ostaviti svojoj sestri ( srodnici po krvi ). S obzirom na utvrđenje da je tuženica znala za tu oporuku, da je nakon toga bila u kontaktu sa svojim bratom te je dolazila k njemu i kontaktirala putem telefona, proizlazi da je trebao postojati važan razlog za izmjenu te oporuke, odnosno stavljanja izvan snage oporuke sastavljanjem nove. U tom kontekstu treba cijeniti i tvrdnju tužiteljice da je 31.srpnja 2019.ostavitelj sačinio usmenu oporuku kojom je, između ostalog stavio izvan snage vlastoručnu oporuku kojom je obiteljskom imovinom raspolagao u korist sestre, tuženice.

18. Kako to navode i stranke i svjedoci, UV je bio potpuno svjestan i orijentiran do svoje smrti, mogao je komunicirati s okolinom iako je teže govorio. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je bio svjestan i toga da je bolest u progresiji te da je izvjestan smrtni ishod pa nema objašnjenja, ukoliko je doista htio izmijeniti vlastoručnu oporuku, zbog čega to nije učinio odmah po povratku na kućno liječenje (ili ranije), kada je, i prema navodima tužiteljice bio u boljem stanju nego li 31.srpnja 2019. u poslijepodnevnim satima.

19. U kontekstu iznesenih činjenica treba cijeniti i njegovu navodnu želju za sastavljanjem usmene oporuke, pri čemu bi bilo izvjesno da su svjedoci doista po pozivu tužiteljice došli u kuću UV, ali s obzirom na bitne razlike u njihovim iskazima je dvojbeno što je bilo predmetom razgovora. Naime, s obzirom na postojanje izvanredne situacije u kojima je dužnost svjedoka vrlo odgovorna, jer svjedoče o raspolaganju nečijom imovinom, treba reći da su iskazi svjedoka FV i ZV u tolikoj mjeri različiti, da se doista dovodi u pitanje istinitost njihovih iskaza. Ne radi se o nijansama, kako to želi prikazati tužiteljica u žalbi, već o bitnim razlikama. Tako bi, prema iskazu svjedoka ZV, proizlazilo da UV uopće nije pokrenuo razgovor o imovini i raspolaganju svojom imovinom, već je svjedok potencirao razgovor o imovini ostavitelja i o načinu raspolaganja tom imovinom. Konačno iz tog iskaza proizlazi da je UV rekao " da mi znamo da je njegova želja da sva njegova imovina ostane tužiteljici", pa treba reći da sud prvog stupnja pravilno interpretira da takva izjava ne predstavlja sadržaj usmene oporuke, budući da izjava koja predstavlja usmenu oporuku mora biti nedvosmislena te oporučitelj mora izjaviti da je njegova posljednja volja da se njegova imovina rasporedi na način kako je to izjavio, a što je prema iskazima svjedoka oporuke izostalo.

20. Međutim, i kada bi se izjava UV, onako kako su to iskazali svjedoci oporuke smatrala izjavom posljednje volje, takva izjava nije dana u izvanrednim okolnostima, dakle u takvim okolnostima zbog kojih nije bilo moguće sastaviti valjanu oporuku u drugom obliku. Naime, iz iskaza svjedoka ZV i FV bi proizlazilo da je UV bio potpuno priseban, da je s njima razgovarao, štoviše da je rekao da osjeća da će vrlo brzo umrijeti, da mijenja raniju oporuku, da se tom prilikom žalio na svoje sestre i rekao da je razočaran da su ga one prevarile, što znači da je bio u mogućnosti izjaviti pisanu oporuku pred svjedocima, koju je mogao pisati i netko drugi, a ne isključivo oporučitelj, na kojoj oporuci bi se on samo potpisao. Konačno, tužiteljica ne dokazuje ni da je pokušala pozvati neku od osoba koje su po zakonu ovlaštene sastaviti oporuku. Pritom treba naglasiti da u postupku nitko nije tvrdio da se ostavitelj nije mogao potpisati na oporuku, niti su u tom pravcu predloženi dokazi.

21. Imajući u vidu sve iznesene okolnosti, i prema stajalištu ovog suda usmena oporuka pok. UV, ukoliko bi se njegova izjava mogla smatrati oporukom, nije valjana pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

22. Na žalbene navode o pristranosti suca te arbitrarnosti prvostupanjske presude je nepotrebno posebno odgovarati, s obzirom na iznesenu ocjenu u ovoj odluci, pri čemu treba reći da odluka prvostupanjskog suda nije arbitrarna, niti je postupak bio nepravičan za tužiteljicu, da joj nije onemogućen pristup sudu, budući da je imala i koristila sva postupovna ovlaštenja koja strankama pripadaju, u istoj mjeri kao i tuženica.

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl.368.st.1.ZPP-a.

24. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, tužiteljici zbog toga što u tom postupku nije uspjela, a tuženici zato što je ocijenjeno da taj trošak, u smislu čl.155.ZPP-a, nije bio potreban za vođenje postupka.

U Rijeci 30. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara