Poslovni broj Gž R-95/2025-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao zakonskog nasljednika iza pokojne DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Mileta, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vidmar i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, zastupan po punomoćniku Zoranu Krajinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Krajinović i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete i mobinga, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1797/2022 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. srpnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1797/2022 od 31. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, kao nasljedniku pok. DZ OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.500,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na isti iznos od 6. studenog 2017. do isplate, zatim je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 5.387,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2025. do isplate, sve naprijed po preciziranoj kamatnoj stopi, u roku od 15 dana.

1.1. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se predlaže utvrditi da je prednici tužitelja pok. DZ, tuženik povrijedio pravo osobnosti trajnim uznemiravanjem i zlostavljanjem na radnom mjestu (mobingom).

2. Protiv usvajajućeg dijela presude sadržanog u točkama I. i II. izreke, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženiku priznaju troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete radi povrede prava osobnosti pok. prednice tužitelja DZ uzrokovane uznemiravanjem i psihičkim zlostavljanjem na radnom mjestu kod tuženika.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je pok. DZ bila u radnom odnosu kod tuženika i njegovog pravnog prednika Zagrebački Holding d.o.o. kroz vrijeme od 26 godina bez prekida, te da je temeljem zadnjeg Ugovora o radu od 1. srpnja 2008. i njegova dodatka bila zaposlena na radnom mjestu rukovoditelja poslova Ljudskih resursa i zaštite, na neodređeno vrijeme, s koeficijentom složenosti poslova 6.0, što je predstavljalo jedno od rukovodećih mjesta kod poslodavca koje je nosilo određene benificije kao vlastita radna soba, osobna tajnica na raspolaganju, službeni mobitel i sl.;

- da je tijekom 2014. pok. DZ nadređena osoba postala IZU, kao voditeljica podružnice Zagrebački tramvaj d.o.o., od kada za pok. prednicu tužitelja započinju problemi na radnom mjestu u vidu uznemiravanja i šikaniranja;

- da je pok. DZ od ljeta do kraja 2015. koristila bolovanje, kroz koje vrijeme je poslodavac na njezino radno mjesto zaposlio UZ kojeg je prednica tužitelja zatekla prilikom povratka na posao;

- da je po povratku sa korištenja bolovanja, za koje je pok. DZ uredno dostavljala doznake, te u vrijeme važećeg Ugovora o radu za rukovodeće radno mjesto, ista prebačena u sasvim drugi objekt u odnosu na onaj gdje je prethodno radila, u potpuno drugi ured, u kojem su bili zaposleni djelatnici inženjerske struke za razliku od prednice tužitelja koja je pravne struke, u sobu gdje joj je od strane djelatnika tuženika donesen izrazito star, oštećen i neadekvatan stol, gdje nije imala nikakva sredstva za rad, nije imala osobno računalo, ni laptop, ni telefon i sl., da joj nisu donesene njezine osobne stvari iz prethodnog ureda, da joj apsolutno nikakvi radni zadaci nisu davani u rad, da je kroz vrijeme od narednih šest mjeseci uredno dolazila na posao, da iako nije imala što za obavljati, bila je prisiljena sjediti u takvoj sobi i u takvim uvjetima, te da takvo postupanje predstavlja izolirani slučaj u procesu i načinu rada kod tuženika, da prednici tužitelja nisu davana objašnjenja takvog postupanja niti joj je pružena zaštita kod poslodavca iako se obraćala nadležnim službama;

- da je tuženik kao poslodavac pok. prednici tužitelja uručio najprije 17. lipnja 2016. Otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora za drugo niže rangirano radno mjesto te ju oslobodio od radne obveze kroz otkazno rok te da je tuženik 27. siječnja 2017. dao pok. prednici tužitelja Izvanredni otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja;

- da je pok. DZ protiv oba otkaza ugovora o radu, za koja sindikat nije davao suglasnosti, pokrenula sudske postupke u kojim radnim sporovima su oba otkaza pravomoćnim sudskim odlukama utvrđena nezakonitim,

- da je provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da se pok. DZ, prednica tužitelja rođena **.**.1962. a umrla **.**.2022., javila psihijatru po prvi put 28. rujna 2015. kada je navodila radne probleme kao vodeće razloge svog lošeg psihičkog stanja te joj je tada dijagnosticiran Poremećaj prilagodbe i odmah je upućena da se javi u program liječenja po modelu parcijalne hospitalizacije u Dnevnu bolnicu Klinika za psihijatriju Sv. Ivan, ali kako je tada bila na bolovanju zbog provođenja fizikalne terapije nije započela s preporučenim oblikom liječenja, da slijedeći kontakt sa psihijatrom ostvaruje 29. listopada 2015. u ambulanti Doma zdravlja Centar i nadležni psihijatar postavlja dijagnozu Poremećaj prilagodbe, Somatoformni poremećaj te Ugroženost od gubitka namještenja nakon čega slijedi pauza od 16 mjeseci, pa je tako sljedeći dolazak psihijatru datiran s 8. veljače 2017. zbog istih problema i istih dijagnoza i ordinirana joj je ista terapija kao i pri prvom pregledu;

- da je dalje psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno kako je prednica tužitelja pok. DZ trpjela duševne bolove koji se mogu ocijeniti kao smanjenje opće životne i radne aktivnosti u omjeru od 10% zbog navedenih dijagnoza i intenziteta simptomatologije koja je ukazivala na nužnu potrebu liječenja po modelu parcijalne hospitalizacije, dakle kroz program dnevne bolnice;

- da je iz iskaza tužitelja IZ, supruga pok. DZ utvrđeno kako je njegova supruga jako teško proživljavala sve opisane trenutke na svom radnom mjestu, što je negativno utjecalo na njihov obiteljski život te da se ista u konačnici od svega razboljela,

- da je člankom 7. stavak 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - dalje ZR) propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba sa kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti sa Zakonom o radu i posebnim Zakonima;

- da je člankom 111. ZR-a definirana odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku na način da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu prema općim propisima obveznog prava;

- da citirana odredba ZR-a upućuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) te da u konkretnom slučaju u primjenu dolaze odredbe članka 19. stavak 1. i 2., članka 1046. stavak 1. i članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a;

- da mobing nije kategorija koja je definirana ZR-om ili bilo kojim drugim Zakonom, već prema prihvaćenim standardima i sudskoj praksi, mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih, sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, a sve sa ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, pa sve do eliminacije sa radnog mjesta;

- da ako se mobing pojavi u obliku koji se ne može podvesti pod diskriminaciju po nekom od osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj: 85/08 i 112/12. - dalje ZSD), kao u konkretnom slučaju, tada radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava;

- da u konkretnom slučaju štetnu radnju predstavljaju opisani postupci tuženika koji imaju obilježja šikanoznog postupanja odnosno mobinga koji se događao izvan osnova predviđenih odredbama ZSD-a, te da takvo postupanje tuženika predstavlja štetnu radnju zbog koje je pok. DZ nastala šteta za koju postoji odgovornost poslodavca.

7. Na temelju prednjih utvrđenja, prvostupanjski je sud utvrdio da je na strani djelatnika tuženika postojala protupravnost u njihovom djelovanju te da je prednica tužitelja u dužem vremenskom razdoblju, po povratku sa korištenja bolovanja, radila u uvjetima koji ne predstavljaju adekvatne radne uvjete niti uobičajenu radnu atmosferu a sve gore navedeno predstavlja izolirani slučaj u procesu i načinu rada kod tuženika.

8. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje kako je prednici tužitelja povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede ugleda i dostojanstva, a što je kod iste izazivalo duševne boli kao i zaostalo smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 10%, te da stoga temeljem odredbi članka 19. stavak 1. i 2. te članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a tužitelj, kao pravni slijednik iza pok. DZ ima osnovano potraživanje prema tuženiku. Sud smatra da se naknada takve štete može iznimno priznati kada je povreda izuzetno teška i kada kod povrijeđenog opravdano izaziva osobito intenzivnu duševnu bol, iako naknada neimovinske štete nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se umanje nastale posljedice. Prema mišljenju suda prvog stupnja opisano ponašanje djelatnika tuženika, koje je dovelo do izoliranja pok. DZ od ostalih djelatnika, ne davanje radnih zadataka i poslova, kod svakog prosječnog čovjeka izaziva tešku duševnu bol.

9. Stoga je pobijanim dijelom presude prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 5.500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe sukladno članku 1103. ZOO-a, dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a.

10. U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a.

11. Žalbenim navodima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koja da se sastoji u tome što je sud kontradiktornim postupanjem najprije u točki III. izreke pobijane presude odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da je prednici tužitelja pok. DZ, tuženik povrijedio pravo osobnosti trajnim uznemiravanjem i zlostavljanjem na radnom mjestu (mobingom), da bi potom u obrazloženju pobijane presude naveo da štetnu radnju tuženika čini upravo mobing zbog kojeg je odgovoran tuženik kao poslodavac, posljedično čemu je dosudio naknadu štete tužitelju. U svezi s takvim postupanjem suda, tuženik tvrdi da je počinjena i relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 5. stavak 4. ZPP-a (odlučivanje o pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo), radi čega tuženik u žalbi smatra da pobijana presuda predstavlja tzv. „presudu iznenađenja“.

11.1. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Kao prvo treba navesti da je točka III. izreke prvostupanjske presude (odbijajući dio) poslala u međuvremenu pravomoćna s obzirom da je izostala žalba tužitelja a tuženik nema pravni interes pobijati presudu u tom dijelu.

11.2. Nadalje, treba reći da je sud prvog stupnja jasno i izričito u obrazloženju iznio stajalište da je dio odbijenog tužbenog zahtjeva iz točke III. izreke pobijane presude posljedica utvrđenja da prednica tužitelja DZ u ovom postupku nije zatražila zaštitu od diskriminacije po Zakonu o suzbijanju diskriminacije odnosno da nije tvrdila da bi zlostavljanje i uznemiravanje kao neželjeno ponašanje na radnom mjestu u smislu članka 3. ZSD-a bila posljedica diskriminacije po nekom od diskriminatornih osnova iz članka 1. stavak 1. toga Zakona. Prvostupanjski je sud odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno članku 2. stavak 1. ZPP-a, upravo prema činjeničnim navodima iz tužbe i onim iznesenim tijekom postupka te sukladno pravnom osnovu na koji se prednica tužitelja pozivala, za koji osnov sud ionako nije vezan prema članku 186. stavak 3. ZPP-a. Dakle, odlučio je o zahtjevu za naknadu pravične novčane naknade kao neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane mobingom na radnom mjestu u okviru odredbi članka 7. i članka 111. stavak 1. ZR-a koje reguliraju zaštitu radnika i njegovo pravo na naknadu štete koju mu je dužan naknaditi poslodavac ukoliko se utvrdi njegova odgovornost, sve uz supsidijarnu primjenu materijalno pravnih odredbi članka 19. stavak 1., članka 1045. i članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, na koje upućuju odredbe ZR-a.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta relativno bitna povreda odredbi postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a.

13. Bez uporišta se ukazuju žalbeni navodi tuženika kojima isti „radi boljeg razumijevanja“ iznosi kronologiju događaja koji su prethodili odlasku pok. DZ na bolovanje i kronologiju događaja nakon njezina povratka s bolovanja. S obzirom na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja tijekom opsežno provedenog dokaznog postupka, u kojem je detaljno saslušano 18 svjedoka - nadređenih osoba i radnih kolega pok. DZ, izvršen je uvid u brojne isprave i dokumentaciju te je provedeno psihijatrijsko vještačenje, nedvojbeno je utvrđeno da je pok. tužiteljica u radnoj okolini doživjela opisana štetna postupanja koja se u pravnoj teoriji i sudskoj praksi podvode pod termin „mobing“. Jednako tako je utvrđeno da pok. DZ od takvih postupanja poslodavac nije zaštitio.

13.1. Stoga, kronologija događaja koju opisuje tuženik u žalbi, posebice ona koja se odnosi na objektivne događaje koji nisu niti upitni, odnosno razlozi kojima se rukovodio poslodavac a opisuje ih tuženik u žalbi, prema stajalištu ovoga suda ne opravdavaju štetno postupanje i negativno ponašanje nadređenih osoba i radnih kolega prema pok. RZ, koje je dovelo do povrede njezina prava osobnosti a posljedično tome i odgovornosti tuženika kao poslodavca da joj naknadi prouzročenu neimovinsku štetu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

14. Kao neosnovani ocijenjeni su i žalbeni navodi tuženika kojim osporava nalaz i mišljenje vještakinje psihijatrice, prvenstveno u pogledu dužine trajanja psihičkih tegoba pok. tužiteljice te u pogledu utvrđenog postotka smanjenja opće životne aktivnosti. U svezi ovih prigovora tuženika, koje je iznio i tijekom prvostupanjskog postupka, vještakinja je odgovorila i pojasnila prilikom saslušanja na raspravi ostajući u cijelosti pri danom mišljenju. Tuženik se protivio nalazu i mišljenju, međutim nije predlagao novo vještačenje niti je ičime obeskrijepio izrađeni vještački nalaz i mišljenje. Radi toga je osnovano sud prvog stupnja predmetni nalaz i mišljenje prihvatio kao objektivan i vjerodostojan jer ga tuženik ničime nije doveo u pitanje.

15. U donošenju pobijane presude prvostupanjski sud pravilno akceptira da mobing nije kategorija koja je definirana zakonom ali prema općeprihvaćenoj definiciji ono predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama, bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.

16. Prema stajalištu ovoga suda pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je utvrđenim i opisanim postupcima nadređene osobe i drugih ovlaštenih osoba poslodavca koje od takvog postupanja nisu zaštitile pok. DZ, a koja utvrđenja ukazuju da je ista u radnom okruženju bila izložena tzv. „sindromu praznog stola“, ostvarena povreda prava osobnosti pok. prednice tužitelja kao radnice. Kako se takva povreda negativno odrazila na njezino duševno zdravlje, što je nedvojbeno utvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem i iskazom njezina supruga, prema stajalištu ovoga suda okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade u iznosu od 5.500,00 eur u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO- a u vezi s člankom 19. stavak 1. i 2. ZOO-a.

17. Konačno, tuženik se žalbom poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 69/17.) odnosno na povredu načela ustavnosti i zakonitosti, prava na jednakost pred zakonom, prava na pravično suđenje, jamstva ustavnopravne zaštite vlasništva i prava na pristup sudu. Međutim, tuženik ne navodi u čemu bi se te povrede konkretno sastojale, osim isticanja žalbenih razloga iz ZPP-a (bitna povreda postupka i pogrešna primjena materijalnog prava). Na iste žalbene navode ovaj je sud već naprijed odgovorio, pa se zaključuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u ovom postupku došlo do povrede temeljenih ljudskih prava.

18. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.).

18.1. Pritom je pravilno prvostupanjski sud uvažio da tužitelj nije uspio sa razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, te da je, protivno žalbenim navodima tuženika, tužitelj u cijelosti uspio u dokazivanju kako osnova tužbenog zahtjeva (odgovornost tuženika za štetu) tako i u dokazivanju visine štete.

19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nije priznat trošak sastava žalbe. U pogledu zahtjeva tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu ocijenjeno da se ne radi o trošku nužnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Stoga su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani (članka 166. stavak 1. ZPP- a).

20. Slijedom izloženog odlučeno je kao izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 30. srpnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić